1. svibnja 2020.g.

Posted on Posted in Karantena

O ljubavi i strpljenju – četvrti dio, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije

 

Danovnik 8  

Dan je nalik kolovoškom na moru. Topli šum krošnje, miris soli od valova, ugodan vjetar, sunce koje je negdje još po strani. Čitam roman Lene Andresson „Namjerno zanemarivanje“, vrlo često kroz lišće oraha pogledam ispred sebe u mirne boje plavo, smeđe, zeleno, žutog horizonta, nekako nježno lijenoga. Izmještena upijam vrijeme kojega nema.

Sve bi to bilo i više nego sjajno da je noć bila kao što nije. Posve mi se u ovim danima poremetio san, spavam u etapama, tri puta dnevno se budim, jedan je ruski znanstvenik negdje u virtualnom svijetu rekao kako trebamo zahvaliti virusu na toliko sna. Da, možda je vrijeme za spavanje?

Ne spavam noću, san u svitanje mi prija, noć mi donosi pjev iz Wildeove novele „Slavuj i ruža“  u kojoj mladić tuguje za djevojkom koja ne želi ići s njim na ples dok joj ne donese crvenu ružu. U tišini i tami slavuj promatra patnju mladića i postaje svjestan da se radi o čistoj ljubavi pa odluči pronaći željeni cvijet noćno cvrkućući od stabla do stabla. Visoki javor, hrast i ružin grm jasno mu govore da bi trebao pjevati dok mu trn probada srce bojeći kap po kap bijelu ružu. Budim se s mišlju je li žrtvovanje slavuja bilo uzaludno, počnem dan nekako umorno, sporo, neuobičajeno. Bez telefona, odgovaranja na mailove, razmišljanja o tome što dalje. Krenem u njega polako, posve ladanjski dok se ne susretnem s ograničenjima, zabranama, dopisima, odlukama, nabavkama. Odlučila sam ipak ništa ne raditi, možda završiti započeto sređivanje travnjaka, čitati, pripremati lagani ručak, biti u suncu.

I cijeli sam ritam dana držala pod kontrolom dok se nije u predvečernjim satima pojavio, negdje u dubini Dunava, spušteni oblak s nekoliko nijansi kobaltno sive. Dolazi kiša, pomislim pogledavši oko sebe, što bih trebala maknuti, spremiti, skloniti. Nisam učinila ništa, samo sam željela njezin dolazak.

Vjetar je pomaknuo sunce u oblake, lagano savitljive vrbine grane pratile su njegov ritam, u vinogradu rezači starih izdanaka vinove loze krenuli su prema vozilu koje ih je čekalo. Zatvorilo se nebo u tamnu kupolu. Povukla sam stolove i stolice uz kuću. Sjedim na trijemu čekajući. Mrak iznutra i izvana. Muk je obuzeo neke stare škriputave stvari sljubljene u ljepljivu šutnju, ništa se nisu krenule dijeliti niti razdvajati. Oblak je obzidao pogled, utopio se u vjetar koji je dolazio zapadno i južno od mene, čujem ga u napuklim zidovima, školjkama koje vise pod nadstrešnicom, u bambusu koji je tek počeo rasti.

Približavala se niskim olovnim ritmom, jasno sam je vidjela kako stiže i počne mi se nametati jedna slika, ne prekidam je, već je tu. Ima tome dosta davno, na terasi sam hotela “Dunav“ u Iloku, gotovo u isto godišnje doba prije odlaska u Makedoniju, kiša je dolazila rijekom, sve se zamračilo s prijetnjom koja se jedva može izdržati, posve armagedonska atmosfera, tada kao i sada, osjećala sam kako će sve ono akumulirano otići s olujom samo ako se dogodi. Tjeskoba, nemir, nelagoda, nervoza, ugodno naježena kože i neka toplina koja mi struji tijelom. Neka stigne!

Nestaju svjetla u nizini, ne vide se crkveni tornjevi niti dimnjaci stare ciglane. Spušta se siva zavjesa. Prema jugu trag kiše učinio je nove riječne krošnje, vidim ih duboko. Kapljicama poškropljen zrak sada je otežao, očekivane snažne mokrine nije bilo. Isparava zemlja, mlado lišće i neka svježa mješavina mirisa.

U zapadnoj daljini pojavljuje se sunce koje progara sipki oblak. Utihnuta kiša rominja po mladim voćkama i vinogradu, u blizini se oglasio ćuk, s njegovih krila krenula je  hlapiti noćna tišina. Iz njezina taloga osjeti se topla vlaga, miris čaja, rijeke i peluda koji se uzdiže s otpalih latica. Dunav postaje tanka, magličasta crta koja se provlači obalom.

Kada je oluja nakon te sparine napokon otišla, a kiša padala okomito na rijeku, javila se u meni neka nostalgija koju sam potom tražila preko interneta i u fotografijama. Fotografije su mi se činile izmišljenima, na njima samo privid sreće, istine, pripadanja, usputnih veduta s licima bez ijedne bore.

Možda oblici nostalgije kriju u sebi neki besmisao, koji makar se javljao u trenutku raskrinkavanja laži, prati njezin početak vezan uz male stvari. Ubrzo laž postaje sve, cijeli jedan život, štit onima koji su prisiljeni iza njega živjeti, a fotografije su samo zapis,  ne njegova suštinska istina. Ne lagati kada bi mogao, znači pokazati se golim i proizvoditi sram jer laž je sloboda kao i fotoshopirana slika onih koji misle da će biti ostavljeni ako jednostavno ispričaju kako stvari stoje, ona postaje ovisnost sa svim svojim komponentama.

To se zove trompe-l’ oeil, prevariti oko. A opet. Sakriti se od očiju svijeta za kojim čezneš?

Ovdje, kao u večerima prije velikog nevremena, gledam u mjesec poput njemačkih romantičara, možda zbog osamljenosti ispred pustih ulica svemira kroz koje nečujno leti Putnik obasjan nekakvim kozmičkim svjetlom kao u Nooteboomovoj knjizi „Priča koja slijedi“. Postoje trenuci kada prisebnost određuje budućnost, značajan trenutak zna brzo proći i onda bude prekasno za sve. Mogu li ljudi na kiši biti lijepi? Prerano je za reći.

Htjela sam ispružiti ruke i osjetiti kišno nebo, ali požurila sam u kuću da mi ne zagori krumpir.

h

 

Online koncertni intermezzo #4, Odsjek za instrumentalne studije

Podijeli...