16.6.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Kolegij Sviranje tambura – suradnja asistenta Zlatka Galika i studenta Dominika Miloševića, Odsjek za instrumentalne studije

 

 

 

Z.K. pisma iz izolacije ili kako su za sve loše stvari na ovome svijetu  krivi procesi (post)modernizacije

Kako stvari stoje, korona virus, barem ovdje u Albaniji, nije pobijeđen. A glasovi koji dolaze iz Sjeverne Makedonije još su tragičniji. Broj zaraženih u ovim zemljama, poslije ukidanja nekih ograničenja, u dramatičnom je porastu.[1]  Ovih dana broj zaraženih veći je nego na početku pandemije. Ovi brojevi na najuvjerljiviji mogući način pokazuju da se s ovim „nevidljivim“ neprijateljem ne treba šaliti.  Naš optimizam bio je preuranjen. Kao i ukidanje nekih  ograničenja.  Korona je postala naša surova  stvarnost. I nakon korone opet imamo koronu!  I više je nego očito da živimo u vremenu bez ikakvih čvršćih jamstava i obećanja. Živimo u svijetu, koji je, prema mišljenju Achille Mbembea, opsjednut vlastitim krajem. I bilo bi nadasve poželjno kada bismo tu činjenicu uvažavali. Od nje više nije moguće samo tako pobjeći. Doduše, ovaj  ozbiljni kamerunski  filozof misli da bismo morali imati u vidu činjenicu da živimo u vremenu koje je, jednako tako, obilježeno jednom neravnopravnom preraspodjelom ranjivosti, kao i novim i propalim kompromisima s formama nasilja, koje su podjednako i futurističke i zastarjele! U knjizi Brutalisme [2] tako možemo pročitati da će se moć od sada konstituirati, artikulirati, rekonfigurirati, djelovati i reproducirati, prije svega,  kao geomorfološka sila. A sav se taj proces  odvija putem frakturiranja i stvaranja pukotina, putem rastakanja krvnih sudova, bušenja i pražnjenja od organskih elemenata, ukratko,  putem iscrpljivanja (fr. depletion).:“Nije li toksičnost, odnosno umnogostručivanje kemijskih supstanci i opasnog otpada, jedna od strukturnih dimenzija sadašnjice? Te supstance i taj otpad, ne napadaju samo prirodu i okolinu (zrak, zemljište, vode, lance prehrane), već i tijela, koja su također izložena olovu, fosforu, živi, berliju, freonskim tečnostima“(str.10).

Ovdje se upućuje samo na živa tijela izložena fizičkom iscrpljivanju i svim vrstama ponekad nevidljivih bioloških rizika. Ovdje se čak i ne navode  svi oni virusi, a ima ih preko 600 000, kojima su zaraženi sve vrste sisavaca, osim kada to autor čini metaforički, posebice u poglavlju koje je posvećeno graničnim tijelima.[3]

Za potrebe ovoga nepretencioznog  pisma/zapisa bit će dovoljno da  ukratko rekapituliramo neke od teza ovoga autora u kojima nas on, između inoga, podsjeća na neke od virusa s kojima smo se u posljednje vrijeme suočili i koji su ne samo osakatili i desetkovali na desetine tisuća ljudi, već su  na put izgnanstva otjerali  stotine tisuća drugih. Nema nikakve dvojbe da je današnje čovječanstvo,  zapravo,  jedno lutajuće čovječanstvo! A, isto tako, ne bismo smjeli zaboraviti i sva ona nepotrebna i štetna krčenja šuma, ogromne požare, ovdje se treba samo podsjetiti što se sve u posljednje vrijeme događa u Brazilu, u području rijeke  Amazone,  svjesno uništenje ekosistema, svih onih kobnih tvornica od Indije, Kine…,  koje zagađuju i uništavaju biodiverzitet.

Koliko smo god bili sretni činjenicom da je 1989. godine pao Berlinski zid danas moramo biti svjesni da su ostali mnogi drugi zidovi i da je naša zatvorenost puno materijalna nego što je to bila prije pada tog slavnog Zida.  Imamo dojam da smo nekad granice prelazili puno jednostavnije nego što to činimo danas. Od kontrolnih punktova, sigurnosnih kamera više nije moguće živjeti. Ne samo što nam se, u međuvremenu,  dogodio Orwell, već se pokazalo da je post-orwellovska stvarnost puno gora od originala, sve one  njegove najgore projekcije dramatično su  nadmašene: “Sve do  jučer sve se svodilo samo na pitanje ubrzanja, pitanje mreža koje se razgranavaju i stežu cijelu kuglu zemaljsku povezujući je, pitanje neumoljive mehanike brzine i dematerijalizacije. Bilo je za očekivati da budućnost ljudske zajednice i proizvodnja, kako materijalnih dobara, tako i živućeg, obitavaju u domeni proračunljivog. Sveprisutna logika, velika brzina cirkulacije i ogromna pomoćna memorija, bilo je dovoljno da prenesemo na digitalnog dvojnika sve kompetencije živoga i kotač je bio pokrenut.[4] Tako je na najvišem stupnju naše kratke historije na Zemlji, u konačnici, ljudsko moglo biti prebačeno u plastični uređaj. Na taj je način bio otvoren put za ostvarenje starog projekta – beskonačnog širenja tržišta! A, djelovanje virusa u odnosu na negativne učinke tržišta predstavlja kap u oceanu svih problema.  Možda korona izaziva neugodno gušenje, ali učinci tržišta na ljudsko zdravlje  još su užasniji, pogubniji  od svake  korone.[5]

I sve bi to bilo i više nego idealno da se u ovu „sretnu neoliberalnu priču“ o padu jednog mrskog Zida nije umiješao taj nesretni virus. On je, barem nakratko, prekinuo ovu opijenost i ukazao na svu fragilnost svih ideoloških pobjeda. Jedno vrijeme morat ćemo se ponašati poput slavne Alice u zemlji čudesa, stajat ćemo na mjestu  iako ćemo imati dojam da trčimo najbrže što možemo!

Stoga je posvema razumljivo što nas A. Mbembe upozorava da ovo vrijeme u kojem živimo je vrijeme  gušenja i truljenja,  nagomilavanja i kremiranja leševa, jednom riječju,  vrijeme uskrsnuća  tijela na koja su stavljene, za ovu priliku, njihove najljepše pogrebne i virusne maske. To će reći da je za današnje ljude, Zemlja na putu da se pretvori u kotač koji nesmiljeno  melje, u univerzalnu Nekropolu? Dokle će sve ići širenje bakterija s divljih životinja na ljude ukoliko svakih dvadeset godina otprilike 100 milijuna hektara tropskih šuma (zemljinih pluća) treba biti posječeno?

Od početka industrijske revolucije na Zapadu, skoro 85% močvarnih područja je isušeno. Tempo kojim se uništavaju staništa ne posustaje. Ljudska populacija, nestabilnog zdravstvenog stanja, gotovo je svakodnevno izložena novim patogenim agensima. Prije kolonizacije, divlje životinje, glavni rezervoari patogena, bile su nastanjene samo u sredinama u kojima su živjele izolirane  zajednice. To je, na primjer, bio slučaj u posljednjim šumskim zemljama svijeta koje su se nalazile u bazenu rijeke Kongo.

Zajednice koje su do našeg vremena živjele i ovisile od prirodnih resursa na tim teritorijama, raseljene su. Istjerane su zbog prodaje zemlje od strane korumpiranih i tiranskih režima i zbog odobravanja ogromnih resornih koncesija poljoprivredno-prehrambenim konzorcijima. Te zajednice više ne uspijevaju  održati oblike prehrambene i energetske autonomije koja im je stoljećima dopuštala  život u ravnoteži s okolinom.

U uvjetima u kojima se  nalazimo, jedna je stvar  brinuti se zbog smrti dalekog drugog, a drugo je da odmah postanemo svjesni svoje propadljivosti, nužnosti  života  u blizini vlastite   smrti, koju treba misliti  kao realnu mogućnost. Takav je, dijelom, užas koji opća karantena  izaziva kod mnogih: obaveza da se u konačnici mora odgovoriti svojim životom i u svoje ime.

Odgovoriti ovdje i sada našim životom, na Zemlji, zajedno s drugima (uključujući i virus) i našim zajedničkim imenom, takva je, sigurno, naredba koju ovaj patogeni trenutak upućuje ljudskoj vrsti. Patogeni, ali također i katabolički trenutak prvog reda, trenutak raspadanja tijela, razvrstavanja i odstranjivanja svih vrsta ljudi-otpada – veliko odvajanje i velika opća karantena, kao odgovor na nepojmljivo širenje virusa i na posljedice opsežne digitalizacije svijeta.

Koliko god pokušavali da se oslobodimo tijela, sve nas na kraju ipak vodi k njemu.[6] Usprkos ovoj surovoj digitalizaciji. Doduše, svjesni smo da ćemo doslovno  sve morati iznova izmisliti, počevši od onog socijalnog, jer rad, opskrba, informiranje, održavanje kontakata, hranjenje i održavanje veza, razgovaranje i dopisivanje, zajedničke pijanke, slavljenje praznika ili sahranjivanje, odigravaju se isključivo putem ekrana. Moramo shvatiti da smo sa svih strana okruženi vatrenim prstenovima. Sve digitalno  u velikoj je mjeri jedna nova rupa u zemlji iskopana eksplozijom. Digitalno je istovremeno i rov, i hrpa iznutrica, i pejzaž na mjesečini, digitalno je bunker u koji su izolirani  čovjek i izolirana  žena pozvani da se sakriju, pritaje…

Smatra se da će tijelo od kosti i mesa, fizičko i smrtno tijelo, pomoću digitalizacije biti oslobođeno svoje težine i svoje inertnosti, te bi na kraju tog procesa preoblikovanja, trebalo  biti moguće  proći  kroz ogledalo i  spasiti se  od biološke korupcije, a ujedno se   vratiti  u sintetički univerzum protoka. To je iluzija, jer kao što gotovo i  nema čovječanstva bez tijela, tako ni čovječanstvo ne će spoznati slobodu samostalno, izvan društva ili na štetu biosfere.

(nastavlja se)

 

[1] Neki od mojih dobro upućenih i zabrinutih  prijatelja  misle da je do ovog porasta došlo zbog toga što su se građani opustili, pa tako više nitko  ne poštuju socijalnu distancu, gotovo nitko više od njih ne nosi zaštitnu masku, rukavice… Neki idu korak  dalje, pa kažu da su za sve krivi i neki vjerski  blagdani, kao što  su pravoslavni Uskrs, muslimanski Bajram… Moja draga prijateljica, K. K., neoprezno je na svom fb-zidu napisala da se „suživot u Makedoniji plaća životima“. Neki u Makedoniji nisu imali previše  razumijevanja za  taj njen ne baš s(p)retni post, pa su je optužili da, vjerovali ili ne,  širi govor mržnje.  Budući da itekako dobro poznajem tu sjajnu poetesu, racionalnu znanstvenicu, angažiranu intelektualku, konstataciju o „govoru mržnje“ ne mogu prihvatiti, već mi se čini da su njeni „tužitelji“/“higijeničari duha“ (u nekim drugim vremenima  to su bili „inženjeri duša“)  još uvijek nekritički fascinirani trivijalnom idejom „političke korektnosti“, pa ih ta sklonost prakticiranju  „političke korektnosti“,  u svim prilikama i neprilikama,  čini dodatno ideološki slijepim, odnosno metafizičkim gluhim za one  stvarne  političko-medicinske (i etičke)  probleme u Makedoniji. Nisam nažalost imao priliku da su se ti isti „tužitelji“, na bilo koji način, oglasili na  istinski govor mržnje, izvjesnog Tozije, filmskog djelatnika, producenta, službenika u makedonskoj vladi,  koji je i slovenski i hrvatski narod nazvao fašističkim narodima. Toliko o političkoj i etičkoj dosljednosti ovih higijeničara!

[2] Achille Mbembe, Brutalisme, Paris, La Decouverte, 2020.

[3] Achille Mbembe, „Nekropolitika“, Politike neprijateljstva, Beograd, FMK, 2019.

[4] Alexandre Friedrich, H+. Vers une civilisation 0.0, Paris, Allia, 2020.

[5] Kao nešto što je istovremeno i nadzemno, a i naše zajedničko tlo, univerzalno pravo na disanje nije mjerivo. Ono nije ni prisvojivo. To je univerzalno pravo ne samo u pogledu svakog člana ljudske vrste, već i živućeg svijeta u cjelini. Stoga se mora shvatiti kao osnovno pravo na postojanje. Kao takvo, ono ne može biti oduzeto i izbjegava podčinjavanju svakom suverenitetu jer je suverenitet samo po sebi. To pravo proistječe iz življenja na Zemlji, pravo koje pripada univerzalnoj zajednici onih koji nastanjuju Zemlju, ljudi i ostalih. Vidjeti, Sarah Vanuxem, ​La propriété de la Terre, Paris, Wildproject, 2018; i Marin Schaffner, ​Un sol communLutter, habiter, penser,​ Paris, Wildproject, 2019.

[6] Ovdje ćemo se polako oprostiti od misli ovoga iznimno zanimljivog i poticajnog filozofa tako što ćemo neke od  njegovih ideja pokušati implementirati na sve specifičnosti  naše, hrvatske tranzicije! Nema nikakve dvojbe da se trenutak autofagije  ubrzano približava, a  zajedno s tim trenutkom  i kraj zajednice koju poznajemo.  Naime, ako više nikome ne možemo reći zbogom, ako se više ne možemo sjećati živih, onda  uistinu nema nikakvog opravdanog razloga da  zajednica kao takva  uopće egzistira!  Priklještenom između nepravde i nejednakosti, jednom velikom  dijelu čovječanstva prijeti veliko gušenje, a osjećaj da je naš svijet suspendiran, ne prestaje  se širiti.  Čovječanstvo i biosfea  u istoj su igri. Jedno bez drugog nemaju nikakvu budućnost. Hoćemo li biti sposobni  iznova otkriti naše pripadanje istoj vrsti i našu nepresušnu vezu sa svime živućim? To je možda ono posljednje pitanje, prije nego što se vrata jednom za svagda zatvore.

 

 

 

Podijeli...