17.7.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Zlatko Kramarić, Kako se riješiti  sablasti kapitala, Vivek Chiber, Postkolonijalna teorija i sablast kapitala, Jesenski i Turk/Drugo more, Zagreb-Rijeka, 2019.

 

„Knjigu koju smo svi čekali, pravi prodor svježeg zraka koji tjera ustajale mirise pseudo-radikalnog akademskog establišmenta“  glasi rečenica koju je predstavljajući  knjigu Viveka Chibera, „Postkolonijalna teorija i sablast kapitala“,   na engleskom jeziku ova je knjiga objelodanjena 2013. godine,  izgovorio  planetarno poznati slovenski filozof Slavoj Žižek. I , moramo reći, bio je posvema u pravu. Naime, u ovoj se knjizi, na jedan posvema drugačiji, što će reći kritičan način,  govori i  o svim evidentnim ograničenjima, teorijskim slabostima  postkolonijalne teorije.  Doduše, sam autor, inače profesor sociologije na Sveučilištu u New Yorku, posvema je svjestan da i pored svih nedostataka postklolonijalne teorije još uvijek nije moguće predvidjeti i njezin konačni slom. Ova teorija zauzela je, prema mišljenju autora,  „prominentno mjesto u periodu značajnih globalnih političkih poraza ljevice“(str. 411).   Budući da je na našim nedavnim parlamentarnim izborima i hrvatska ljevica doživjela još jedan svoj politički poraz mi smo upravo iz tih razloga i odlučili našu javnost upoznati sa sadržajem ove i više nego provokativne knjige. Možda bi ovu knjigu,  pored lidera naše tradicionalne ljevice, hrvatskih  (ovu atribuciju trebalo bi tek  dokazati, jer imamo neki čudni dojam da  su  krajem 80-ih godina prošloga stoljeća  naši ljevičari bili kudikamo  nacionalno svjesniji  nego što su to oni danas, pa tako među srpskim ili slovenskim neo-komunistima/socijalistima, nije moguće pronaći likove poput N. Stazića, Ž. Jovanovića…, koji bi vjerovali da je neka druga država bila bolja od ove postojeće, ili koji ozbiljno misle da  su se poslije 1945. godine pobjednici ponašali prilično šlampavo i pobili premalo „narodnih neprijatelja“)  socijaldemokrata,  trebali obvezno  pročitati i korifeji naše „nove“ ljevice. Kod ovih  je, doduše,  primjetna prilična intelektualna radoznalost i znatiželja, primjećuje se da neki od njih  prate recentnu političko-teorijsku literaturu,  ali nismo  baš sigurni koliko su oni uopće  svjesni što bi se,  u konačnici,  dogodilo s našim političkim sustavom, našom ionako krhkom demokracijom, višestranačkim  parlamentom…,  kada bi  neki od njihovih  radikalnih stavova, kao što je to primjerice povratak radničkog samoupravljanja, ili  nova nacionalizacija privatnog  vlasništva, radikalne porezne reforme…,   uistinu i realizirali.

Vjerojatno   i nije neki veći  problem što oni o svim tim detaljima očito uopće ne razmišljaju, daleko je veći problem što o  tim logičnim posljedicama  dosljedne primjene njihovih političko-teorijskih stavova, koji su, by the way,  u jednom demokratskom društvu, posvema legitimni, ne razmišljaju previše  ni njihovi oduševljeni glasači.  Mogu zamisliti situaciju da netko uistinu misli da bi bilo dobro  ponovno pokušati s uvođenjem radničkog samoupravljanja, ali treba postaviti pitanje: a što to, zapravo, u praksi znači?  Nismo sigurni  da je tim  oduševljenim glasačima, među kojima su i  egzaltirani glumci, nedefinirane feministice, popularni  pjevači „borbenih“ pjesmuljaka,  koji su također skloni koristiti sve one društvene povlastice, benefite, kao što su to  besplatne karte za gradski parking,  benefiti koji obično pripadaju  samo onim „povlaštenim“ članovima društva, samo im netko tako što mora ponuditi,   gnjevni pripadnici  urbane gerile koji otvoreno koketiraju s anarhizmom kao jedinim mogućim pogledom na svijet, a tu su, za svaki slučaj,  i „lijevi“ fašisti,  dokraja  bistro   da  jedno takvo „pravedno“ rješenje za koje se oni zalažu, zapravo,  znači ukidanje  višestranačja. Jednostavno,  radničko samoupravljanje ako se konzekventno interpretira, mora  okončati ukidanjem   svake ideje višestranačja. Unutar takvog svjetonazora nema baš previše prostora za slobodno artikuliranje ideja koje bi  taj svjetonazor dovodile u pitanje. A, ako, pak, više nema višestranačja, onda to znači kraj demokracije, odnosno početak  nekog od totalitarnih oblika vladanja. Nismo sigurni da su i korifeji „nove“ ljevice, a još manje njihovi  glasači,  svjesni  ove neminovnosti.  A „odgojni logori“ predstavljali bi onaj prostor unutar kojeg bi se, na „nježan“ način,  privodili „pameti“ svi oni koji bi se javno  usudili posumnjati u vrijednosti  ove  političko-ekonomske koncepcije.

To nikako  ne znači da nismo za radikalne promjene unutar postojećih kapital-odnosa u našem društvu. Ali, te nužne promjene nikako ne smiju ići u smjeru povratka onih političkih odnosa koji su na ovim prostorima bili dominantni veći dio 20. stoljeća.  Imamo neki čudni osjećaj da naši „ljevičari“, i oni „stari“ i ovi „novi“, uopće nisu svjesni svih problema s kojima se nekadašnje socijalističko društvo suočavalo. Oni jednostavno taj period amnestiraju, ničega lošega se iz tog perioda ne mogu sjetiti. Stoga je i više nego  dobro što ih je nedavno jedan kolumnist u  visokotiražnim novinama blago  podsjetio na očito zaboravljeni sarajevski  govor S. Šuvara, inače, par exellence ljevičara, koji je 1989. godine vrlo kritično i nadasve iskreno  govorio o  političko-ekonomskim strategijama ondašnjeg socijalističkog društva.  I kada mi imamo običaj naše  čitatelje podsjetiti da uzroci mnogih današnjih problema  leže u nekim davnim vremenima, a ne samo u onim nesretnim 90-im, koje su, zapravo, samo posljedica svih tih neriješenih odnosa, kako političkih, tako i onih ekonomskih, odnosa koje su svojstveni  upravo tim egalitarnim ideologijama.

I, možda, će zvučati paradoksalno, ali  nas tek čeka jedno  „pravo“ proučavanje svih naših povijesti i društvenih struktura, proučavanje koje neće biti opterećeno apriornim ideološkim stavovima, svakojakim predrasudama, mitovima…  Prije svega, trebalo bi kritički preispitati ulogu  hrvatske buržoazije, odnosno utvrditi koliko je ona uopće aktivno sudjelovala  u kreiranju određenih političkih zajednica, društvenih  odnosa… Je li hrvatska buržoazija uopće sudjelovala u  stvaranju hrvatskih političkih i inih elita?  Mi smo vrlo skeptični u odnosu na njeno historijsko poslanje. Prema našem mišljenju ona nije uspjela stvoriti konsenzualni, liberalni poredak, ona nikada nije govorila u ime cijeloga društva. Uostalom, kao ni  (hrvatska) komunistička partija koja je poslije Drugog svjetskog rata koloniziralo opravo ono   mjesto/ulogu, koje je dotada trebala popunjavati   hrvatska buržoazija. Ali, kako stvari stoje, to mjesto/uloga bila je  ispražnjena od svakog suvislog sadržaja.   I jedni i drugi bili su u jednom vremenu  dominantni, ali to je bila dominacija  bez hegemonijskog učinka.[1]

Doduše, ovom se knjigom otvara i jedno drugo, jednako bitno pitanje: može li se hrvatsko društvo interpretirati kao postkolonijalno?  U jednoj od naših knjiga, „Nostalgija – kratka povijest zaborava“,   mi smo bili skloni tom stavu. Određena politička i ekonomska rješenja u bivšoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji,  socijalističku  Hrvatsku svodili su na koloniju, na puki objekt tuđih političkih i ekonomskih interesa. Ovdje  ovu (pro)tezu nećemo detaljnije elaborirati, ali  nema nikakve sumnje da mnoge zapadnjačke kategorije (kapital, demokracija, liberalizam, racionalnost, objektivnost…)  nije moguće primijeniti na  hrvatsko (post)tranzicijsko društvo. Ni u tom, (post)tranzicijskom  društvu  nije se dogodila „univerzalizacija kapitala“, to će reći, da u tom društvu nikakav   problem  nije neki nepodnošljivi „višak“ kapital-odnosa, već problem  leži upravo u  trajnom nedostatku tih univerzalizirajućih odnosa!   A svagdje  tamo gdje je izostala ova univerzalizacija kapitala kompenzacija se obavlja sustavnom  proizvodnjom vlastitih, lokalnih kategorija koje,  u pravilu, ne nadilaze okvire nepotizma, političkog i inog ortakluka,  „dogovorne“ ekonomije …, što, zapravo, nije ništa ino, nego sposobnost kapitala da u svim situacijama transformira i sve druge  društvene odnose na štetu većine građana. I, ako je tome tako, onda bi nam naši „neo-ljevičari“ trebali ponuditi (demokratski) recept kako  eliminirati sve one prisile koje nam kapitalističke strukture nameću.  Naime, i mi smo svjesni da postoji čitav niz zajedničkih interesa i potreba koji ljudi bez obzira na njihove kulturne i ine razlike dijele. Naime, svima nama je  podjednako stalo do skrbi za našu vlastitu fizičku dobrobit,  podjednako smo zabrinuti za određen stupanj autonomije i samoodređenja, pokazujemo iznimnu brigu za one prakse koje se izravno odnose na  naše blagostanje.

 

[1] O tome više u knjizi R. Guha, Dominance Without Hegemony.

Podijeli...