24.5.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Z.K. pisma iz (post)izolacije

Evo čitam kako  u Njemačkoj kod mnogih   postoji prilična zabrinutost glede budućnosti demokracije u toj zemlji, jer biološki satovi su neumoljivi i uskoro će  nestati i posljednji svjedoci nacističkih zločina.  Naime, neki su i više nego uvjereni da će u odsutnosti neposrednog historijskog pamćenja pojam kolektivne odgovornosti biti supstituiran namjernim neznanjem i „kolektivnom nevinošću“.

Kao što se dadne vidjeti,  i više je nego očito da se (dobri) Nijemci  plaše „historijske amnezije“ u kojoj će se surova istina o lošim epizodama iz nedavne prošlosti (o)lako zaboraviti i umjesto te istine (narativu o holokaustu, o logorima smrti, „konačnim rješenjima“…) u javnosti će prevladati neka ljepša, podnošljivija slika te užasne  prošlosti.

I, moram se složiti i  reći da su ti strahovi opravdani. Ljudi se teško mire sa spoznajom da njihovi najbliži i nisu bili  baš savršeni u nekim „graničnim situacijama“ i  da su aktivno ili pasivno sudjelovali u izvršenju najtežih zločina. Treba biti svjestan činjenice da se nije  lako suočiti s vlastitim prošlostima. Posebice onim manje ugodnim epizodama. Tako naša ljevica, a vrijedi i obrnuto,  rado i često  govori o ustaškim zločinima, ali kada treba progovoriti o vlastitim, onda to i ne ide baš tako jednostavno. Ima  među njima i onih koji  su iskreno nezadovoljni što njihovi zločini nisu bili i nešto  veći, (sve)obuhvatniji! I te smo grozne, idiotske  rečenice mogli čuti i za govornicom u hrvatskom Saboru! I, poslije tog čina nije se dogodilo apsolutno ništa! Oni  i dalje mirno sjede u  Sabornici. Nema javne osude. Naši neovisni intelektualci i ovu su  provokaciju  mirno odšutjeli.  Nepoznati su nam motivi takvog ponašanja, nedjelovanja… Sa sigurnošću možemo reći da  bi se i  ljubitelji životinja pobunili da je netko za istom govornicom izjavio da sve pse lutalice u gradu treba pobiti. Pokušajte samo nekontrolirano posjeći neko drvo u vašoj ulici… Ali, očito da za ljude postoje neki drugi kriteriji. Mogu samo zamisliti što bi se dogodilo da netko u njemačkom parlamentu izjavi da je A. Hitler bio prilično šlampav političar, jer su neki Židovi uspjeli preživjeti! Ali, kako stvari stoje,  u hrvatskoj demokraciji, namjerno neću reći, u krvi stvorenoj, ovakvi imbecilni nastupi prolaze bez ikakvih sankcija. Štoviše, takvi istupi bivaju honorirani. Vidimo da će se i na novim listama  naći mjesta i za ove političke idiote. I, trebali bismo se pitati: a,  tko nam je onda kriv što nam mnoge stvari u društvu  i ne idu baš najbolje? No, očito da još nismo dosegnuli takav stupanj samokritičnosti kako bismo shvatili da i mi  sudjelujemo u tom „političkom harakiriju“ vlastitog društva. Šutnja je oduvijek tumačila kao znak potpore  dominirajućim političkim strategijama. Konačno, kako  „ribari ljudskih duša“  uopće mogu znati  da griješe, ako njihove „rib(ic)e“ surovo  šute?! I kako je onda uopće moguće unutar jednog takvog nemoralnog  političkog ambijenta lamentirati o potrebi postojanja osjećaja moralne odgovornosti za zlo koje su počinile i meni bliske političke strategije?

I dok se u Njemačkoj  plaše da uskoro više neće biti živih svjedoka nacističkih zločina u susjednoj nam Bosni, i pored svih  postojećih  živih svjedoka rata u 90-im godinama prošloga stoljeća, kojih uistinu nije malo,   građani su  Sarajeva izašli  na ulice, i to  upravo u odorama i  simbolima onih koji su ih uredno pune četiri godine sustavno ubijali i razarali njihov grad, njihovu zemlju, kako bi se pobunili protiv jedne „obične“ mise, koja je   služena u spomen jednih drugih nevinih žrtava.

I da se povijest često umije poigrati sa svojim akterima  najbolji su  dokaz  upravo  ova zbivanja na sarajevskim ulicama i trgovima. No, povijest često  umije biti i cinična, jer i žrtve za koje je i služena misa   slučajno su  stradale od iste one ideologije koja je sustavno razarala Sarajevo tijekom ovog posljednjeg rata. I, građani Sarajeva su to očito zaboravili ili im ta slučajnost  uopće nije bitna. Imamo dojam kako se  u njihovim glavama, zapravo, ništa dramatično nije dogodilo: samo jedni imaju pravo da budu žrtve, a  oni drugi uvijek moraju biti krivi! Scenarij je i više nego jednostavan, a stvar je olakšana tako što će svoje  idiotsko „političko djelovanje“ osnažiti sa dvije tri opće poznate parole o odanosti politici   „bratstva i jedinstva“, o neupitnosti vlastitog  „antifašističkog“ opredjeljenja, o postojanju i onih nepostojećih tradicija, kao što je to slavni narativ o koegzistenciji različitosti, koja se eto u tom gradu svakodnevno i prakticira,  u vlastitom društvu… Ovaj  potonji narativ o „europskom Jeruzalemu“ ako ništa drugo lijepo zvuči, a,  u isto vrijeme,  ni koga ni na što ne obvezuje! Naime, te parole imaju pristojan prolaz u „slobodnom svijetu“. Svijet, u pravilu,  voli „antifašiste“! Pogotovo ako su tamo negdje daleko.

Ovim izlaskom na ulice zbog benigne mise  građani Sarajeva su nedvojbeno pokazali da  nisu u  stanju  slijediti onu misao njemačkog filozofa T. Adorna, koja nam  sugerira kao bi  mi sami,  vlastitim mislima i djelima,  morali osigurati da se nešto poput Auschwitza (Jasenovca, Bleiburga, Srebrenice, Ahmića, Vukovara…)  nikada više ne dogodi. Samo na taj način moguće je trajnije učvrstiti demokraciju. Stoga je nedopustiva  svaka  (zlo)uporaba prošlosti kao priručnog sredstva za ostvarenje nekih prolaznih političkih dobiti. U tim aktivnostima sudjeluju oni koji bi neke ploče, prije  svake političke i ine kontekstualizacije, jednostavno bacili na smetište povijesti. I to može biti legitiman politički program/projekt,  koji kao takav ne može biti prihvaćen bez ikakve ozbiljnije rasprave, kako  one političke, tako i one koja će se odvijati unutar relevantnog  historiografskog diskursa.

U cijeloj toj priči zanimljivo je djelovanje naših medija, koji nikako ne uspijevaju stvoriti javnu sferu za jednu otvorenu  raspravu. Naravno,  taj njihov neuspjeh itekako se očituje  u (ne)stabilnosti hrvatske demokracije.  Istu primjedbu moguće je izreći i na račun hrvatskog obrazovnog sustava. Ni on, nažalost, nije  sjajan.  Neka posljednja ispitivanja  o znanju naših učenika o nedavnoj prošlosti i više su nego tragična.  Dok u Njemačkoj nije moguće da se učenici, studenti tijekom obrazovanja ne upoznaju sa svim mračnim poglavljima njemačke historije, u Hrvatskoj je, pak,   moguće  da o tim mračnim epizodama hrvatske, ali i jugoslavenske historije ne budu na adekvatan način upoznati. A, kako bi i bili, kada mnogi od uglednih povjesničara, ali i političara, još uvijek  nisu načistu  je li ovaj posljednji rat bio građanski ili se,  ipak, radi o  agresiji JNA na Hrvatsku!? Naravno, uz punu asistenciju nekih antihrvatskih politika!

Budući da mi, kao ni naši očevi, nismo u stanju artikulirati žaljenje, odnosno kajanje, onda je očito da će ta bolna pitanja morati otvarati naši nasljednici. Baš onako kako su to u 60-im godinama prošloga stoljeća učinili njemački studenti kada su počeli otvarati neugodna pitanja koja su njihovi očevi izbjegavali.  Samo se toplo nadam  da se kod tih generacija neće pojaviti fenomen „retuširanog“ zaborava   vlastite obiteljske historije, koja će krivnju transferirati nekome drugome , najčešće su to „složeni  odnosi“  u  prošlome društvu, a nikako konkretni pojedinci, događaji i odluke!  (I sami patimo od sličnog sindroma)! U tom smislu, čak možemo donekle i  razumjeti one koji su nezadovoljni šlampavim  ponašanjem „pobjednika“, njegovom „milošću“, ali uz primjedbu da bi takva razmišljanja trebala biti dio „obiteljskog/intimnog “ a nikako „javnog“ prostora. Naime, unutar i obiteljskog kruga moguće je  prošlost  prerađivati tako da ona postane  podnošljivijom, prihvatljivijom jer je uistinu teško živjeti  s mišlju da su nam potomci činili zločine, ali unutar javnosti tako što ipak  nije moguće!

Ja nisam poslije smrti JBT,  poput Thomasa Manna, koji je poslije smrti A. Hitlera,    citirao Shakespeareovog Richarda III: „Pobjeda je naša, umro je prokleti pas“! Ali, i onda sam bio svjestan da kao što je  nacionalsocijalizam  imao duboke korijene u njemačkom životu, da su jednako tako mnogi virusi „samoupravnog socijalizma“, balkanskog mentaliteta  itekako ne samo prisutni, već da su i imanentni  hrvatskom društvu, gdje su  sva ona zarazna odstupanja od proklamiranih socijalističkih ideja (ravnopravnosti, jednakosti, bratstva, neovisnosti, miroljubivosti…) bile tek puke  posljedice onog sjemena  pokvarenosti, koje nužno mora  završiti u masovnom ubijanju „drugog“, različitog…

I,  kada se govori o nasljeđu titoizma na ovim prostorima, onda je jedino pravo i logično pitanje njegove utemeljenosti: kako je moguće   govoriti o superiornosti te ideje kada je  nedugo nakon smrti njenog  „Oca“ u  tom  „savršenom društvu“  pobijedila još smrtonosnija ideologija? Očito da je ta „utroba iz koje je nestao njen tvorac i dalje bila vrlo plodna“, kako  je to slikovito primijetio B. Brecht u jednoj svojoj  pjesmi napisanoj odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Nastavlja se…

 

Podijeli...