Klub čitatelja
Probudio me je san o Iloku. Bila sam u njemu sretna, kratko. Dan od južine i mliječne boje. U sv. Mihaelu stajala sam po običaju uz jaslice.
Nisam od patetike, ali brojka 90 moćna je. I moćan je onaj koji je nosi. Bogdan leži u sobi potkrovlja s jednim prozorom. Kaže kako mu je Kristina uvijek pri ruci. Braco je donio slušni aparat, diktafon ne radi baš najbolje. Na televizoru većinom gleda slike. Jučer me je zvao nekoliko puta. Zanima ga kada ide film o njemu na Osječkoj televiziji. Na Silvestrovo, nekada navečer, ponovila sam u svakom od razgovora bez obzira jesam li razumjela pitanje.
Patku sam ispekla sasvim korektno za početnika. Dugo, gotovo do zaborava, bila je na 150 stupnjeva u pećnici uz povremena zalijevanja sokom od naranče. Kao prilog batat, artičoke, šparoge, mlinci, sos od višanja.
Nekoliko puta prelistavam malu bordo knjižicu s Bogdanovim fotografijama, citatima iz njegove poezije i proze, čitam ono što sam pisala prije deset godina razmišljajući što bih danas iz toga teksta izbacila, a što napisala iznova.
Volim vjetar u titraju uličnog svjetla.
Bogdan Mesinger – onaj koji hoda u oba sna
Diplomirala sam u lipnju 1992. godine. Nakon nekoliko tjedana počela mi je nedostajati dinamika studentskog dana. Rano ustajanje, čitanje „po zadatku“, traganje za temom seminarskog rada, pisanje osvrta na kulturna zbivanja u gradu, susreti s onima koje ne želim sresti, prijepodnevno sjedenje pred Superom u pauzama između dva predavanja, odlazak s Leom na pohani sir, kupovanje ljutoga podravkinog soka od rajčice u Nami. Jedne večeri u Cadillacu pričala sam kako želim napisati esej o Bogdanu Mesingeru. Upitno su me pogledali. Goran je rekao kako jedva čeka pročitati što bivša studentica misli o profesoru koji se bavi jezikom i likovnošću dok Ona užitak pronalazi u proznome tekstu. Janja je samo odmahnula rukom i nastavila u ritmu izgovarati Baretove stihove. Nisam željela objašnjavati. Negdje u sebi znala sam da je ova, prvi puta glasno izrečena želja, sazrijevala u meni od druge godine studiranja.
Nakon nešto manje od dva desetljeća do toga večernjeg susreta u kultnom osječkom kafiću, vrijeme je učinilo svoje. Poticaj obnavljanju te davne želje bio je razgovor s Mirtom i Davorom koji su uz kolegij Kulturalna memorija i masovni mediji jednu od studentskih radionica željeli usmjeriti prema traganju za odgovorom može li fotografija kao medij pisati povijest odnosa kolektivnih memorabilija i osobnoga pamćenja. Fotografija, rekli su, isto kao tekst, traži poticaj, onaj odlučujući trenutak kojim se može prenijeti neka poruka, izraziti smisao, pobuditi osjećaji ili otkriti dublja istina u ljudima i podnebljima. Spomenula sam im privatni album Vladimira Mesingera u kojemu su fotografije odražavale ritam građanskog privatnog vremena u prvim desetljećima prošloga stoljeća. Putovanje parobrodom, banket u prirodi, šetnje, kupanje u Dunavu, sjedenje u hladovini, ribarenje, gradske svečanosti, čitanje knjige, samo su neki motivi njegovih slika.
Ubrzo nakon toga razgovora završila sam s iznovljenim čitanjem Joyceove prozne skice za portret mladog umjetnika Stephena Dedalusa. Nekako su mi se misli pretopile.
Životna priča Bogdana Mesingera, kao i fotografije njegova strica, znala sam, mogu biti sjajnim poticajem za istraživanje. Meni je, u tom trenutku, on nalikovao glavnome liku netom pročitane knjige. U ranim su se danima obojica oslobađala utjecaja obitelji, idejnih klišeja, predrasuda malograđanstva, a njegov i Mesingerov pogled na umjetnost i svijet u kojem su se gotovo slučajno zatekli, satkan od emocija, uočavanja detalja, od ne baš uvjerljivog smisla za vrijeme i sadržaj, bio je označen izraženom potrebom za informiranošću, preciznošću u izrazu, za osjetom.
Nakon nekoliko mjeseci odlučila sam se upustiti u, do tada potisnutu, avanturu pisanja o umjetničkom i privatnom životu osječkoga profesora srijemskog podrijetla – Bogdana Mesingera. Priču o njemu temeljila sam na autentičnim pojedinostima iz životopisa. Željela sam ju začiniti prikazivanjem onog duhovnog nemira koji sam nebrojeno puta, posebice ako smo predavanja imali u poslijepodnevnim terminima, otkrivala u njegovom plavom pogledu.
Bogdan Mesinger predavao je Teoriju jezika na Pedagoškom, danas Filozofskom fakultetu, u Osijeku. Već me je tada, priznajem, plijenila izražena osobnost i osobitost. Njegova stilizirana pojavnost u građanskoj odjeći dobro usklađenih nijansi, zelena boja koja ga je označavala, uvijek besprijekorno “podrezane” brade, uredno složena maramica u gornjem džepu sakoa, leptir mašna ili kravata uz odmak od očekivanih tonova, ona lucidna spremnost na komentar dnevno-političkih i kulturnih zbivanja, duhovita opaska o čudnim ženama i bučnim muškarcima, njegova informiranost o ponekad posve bizarnim stvarima. Još i danas pamtim predavanje o stilu filma “L’ Anee derniere a Marienbad”, kao i ono o različitosti glazbenog izraza Chopinove simfonije u g-molu, ciganskih melodija, „Enigme“ i Debussyjevog “La Mer”.
Nakon jednog posve slučajnog susreta u Sakuntalinu parku, nekoliko godina nakon što sam završila fakultet i zaposlila se kao asistent na istome, ponudila sam mu prijevoz do stana u Biševskoj ulici broj 6. Naime, još sam jednom željela pročitati knjigu “Zatvorena pučina”, a primjerak nisam mogla pronaći niti u jednoj osječkoj knjižnici pa mi je ovo bio gotovo “naručeni” susret. Roman objavljen 1984. godine tematizirao je osjetljive prizore čovjekove usamljenosti u vremenu kada je komunikacija svedena na vlastitu osamu i specifičnu introspekciju, a upravo sam o tome trebala govoriti studentima na sljedećem seminaru iz Suvremene hrvatske književnosti.
Veoma smo brzo stigli do profesorova prebivališta. Nalazilo se u prizemlju posljednje zgrade u nizu. U stan se ulazilo nakon kratkog lupanja zvekirom po ulaznim vratima. Čisti osobni ritual! Miris koji sam udahnula prilikom ulaska podsjetio me na onaj iz antikvarnice. Osjetila sam dah pun tragova prošlosti utopljenih u finu prašinu kojom kao da se konzerviralo vrijeme. Ona nije željela u prostor osobnih memorabilija pustiti nikoga tko bi želio restaurirati i pomicati s mjesta bilo koji predmet, odjeću ili dio namještaja. U njega je vrijeme ušetalo kako bi se zaustavilo. I bilo.
Koncept prostora, koji sam tada vidjela po prvi put, posve je odgovarao Mesingerovu postmodernističkom stanju duha. Bio je, rekla bih, s ovim višegodišnjim odmakom, interdisciplinarno promišljen. U dnevnoj i spavaćoj sobi, u kuhinji i u predsoblju, sve je bilo prepuno predmeta koji su uključivali društvenu, povijesnu, metafizičku i vremensku dimenziju priče o njima. Zalazeći u tu neobičnu sferu privatnosti preplavio me nesvakidašnji osjet kojim su zračile fotografije, slike, knjige, držači za pisma, prekrivači, lusteri, osušeni listovi, češeri, čaše. Bio je onaj nalik melankoliji.
Ono što bih u ovome trenutku mogla napisati o susretu s tim neobičnim mjestom za življenje, ogleda se u misli kako ova kuća od detalja, kao i njezini predmeti identifikacije i orijentacije, nisu svedeni na razinu jednostavnih stvari. Oni obuhvaćaju širok raspon odnosa jedne posve neobične egzistencije s kulturološkim odrazima Šida, Iloka, Vinkovaca, Osijeka, i brojnih drugih mjesta koja su se našla na itinereru njegovih osobnih lutanja.
Posve je ovaj stan odgovarao duhovno razigranoj maštovitosti osobe koja me, u kozerskoj maniri, egoistično-altruistički, samosvjesno, vrlo brzo nakon što sam sjela u drveni naslonjač za ljuljanje, ponudila kavom izazvavši u meni popriličnu zbunjenost činjenicom da sam se u samo nekoliko sekundi od ulaska morala odlučiti između express, turske, filter, ness ili američke crne tekućine. Ponuđeno mi je odmah i piće (humska biska, templarsko vino, Hektorovićev prošek) iz zanimljivo osmišljenoga ormar-bara. Sve oko mene (jastuk, grančica čempresa, kamen, podmetač za čaše, zrcalo, figurica slona) imalo je svoju vlastitu povijest. Prostor oko mene živio je nekim posve neobičnim fluidom koji je u isto vrijeme bio apstraktan i intiman, koji je obuhvaćao svu onu strast, sve one životne situacije i događaje koji su ostavili traga u poetici svakodnevlja Bogdana Mesingera.
Ovih nekoliko zapisanih asocijacija o stanu mojega profesora potvrđuju kako su značenje i identitet prostora međusobno ovisni i utemeljeni na potrebi da svatko tko je Netko svojoj egzistenciji podari smisao. Boraveći u ovom profesorovu “zaklonu” prisjetila sam se Lefebvreove rečenice o tome kako “logika utjelovljena u prostoru jest logika metafore”. I kao da su njegove prozne, poetske, znanstvene rečenice, kao i one kojima razotkriva likovnu umjetnost ili one kojima pristupa medalji, asocijacije koje sadržavaju odraz pojavnosti koje su ga okruživale u trenutku tekstualnog traganja za iznalaženjem prirode odraza brojnih stvari u njemu samome.
….. ..
Danas je Bogdan moj prijatelj. Volim boraviti u njegovu društvu. Kada je Iris imala pet godina bile smo kod njega na predvečernjoj kavi. I ona je ostala dječje zbunjena. Nije znala gdje se nalazi. Stanuje li uistinu ovdje tvoj profesor ili je to samo mjesto u kojemu izmišlja čarolije, pitala me po izlasku iz stana. Željela je što prije opet doći k Bogdanu jer, kako je rekla, nije još dobro proučila vikinške znakove koji su umjesto staklenog okvira bili na vratima kuhinje. A ni zeleno, crveno, žuto i plavo kamenje iz one drvene škrinje nije još pregledala. I Ernest me, desetak godina nakon Iris, vrlo često u poslijepodnevnim šetnjama priupita kad ćemo posjetiti “tvog prijatelja koji ima puno opasnih, malih, zlatnih mačeva kojima otvara čarobna pisma i kutije.”
….. ..Knjiga na stranom jeziku / Book in foreign language
Bogdan Mesinger (Šid, 25. prosinca 1930.), Srijemac podrijetlom, sin Zdenka i Mare, Feđin brat, gimnazijski i sveučilišni profesor, pjesnik, romanopisac, esejist, filolog, likovni kritičar, kulturolog i antropolog, naraštajno je, uz Vlatka Pavletića, Josipa Pupačića i Antuna Šoljana, uklopljen u krugovaški projekt proze. Slijedi on narativne tragove razlogovske poetike u romanima “Kiša” (1970.), “Samac” (1974.) i “Zatvorena pučina” (1984.). Prototekst tematskom i stilskom kompleksu prepoznaje se u knjizi “Čangi off Gottoff” Alojza Majetića, u Jirsakovu “Karavanu suvišnih” ili u “Mladiću” Zvonimira Majdaka. Njegova proza protkana je djelomično autobiografskim zapisima utopljenima u socijalnu kroniku vremena.
U traganju za osobnom poetikom i vlastitim književnim izrazom, Mesinger se tijekom devedesetih udaljuje od tradicionalnoga koncepta književnosti priklanjajući se upletu drugih medija u tekst i njegovu projekciju. Tako je kao svjedok ratne svakodnevice u Osijeku pisao dnevnik, fotografirao, istraživao ratnu frazeologiju, potom bilježio narodna vjerovanja, tumačio dječje stvaralaštvo.
Kao književni kritičar pisao je o prozama Josipa Kozarca, Slavka Kolara, Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, o pjesništvu Cesarića, Vidrića, Slavka Mađera…
Znanstveni su radovi uglavnom lingvostilistički i kulturološki ogledi u kojima Mesinger nudi posve nova, provokativna i poticajna čitanja, često puta već “istrošenih” značenja nekih književnih kanona i književnopovijesnih teorija. Književnost mu predstavlja izazov i “civilizacijski rezervat” kojega, po njegovu mišljenju, treba neprekidno pokušavati reinterpretirati. Nisam sigurna da se većina književnih povjesničara slaže s njegovim inovativnim tezama, no rijetki su oni koji se, poput Mesingera, usude ići usuprot uvriježenom mišljenju. Ogledima on oblikuje osebujne priče o različitim prostorima jezika i književnosti, o kompleksnostima i trajnosti hrvatske kulture.
Esejističke poglede na likovnu umjetnost usmjerava prema djelima Becića, Waldingera, Radauša, Smajića, Živkovića, Džanka, Crljenjaka… Posebice su značajne njegove opservacije o medaljerstvu objavljivane od 1972. godine što je naznačeno esejom o Želimiru Janešu odnosno teorijskom studijom “Traktat o medalji” (1987.), kao i monografijom “Medaljer Damir Mataušić” (1999.).
U njegovoj se kritici nalazi ona neobična stvaralačka radoznalost, marljivost duha i lakoća fragmentarnog asocijativnog pisanja. Za Mesingera se može reći kako nije baš najbolji uzor sređenosti i sustavnosti već da interpretacije slijede autorovu viziju koja se odnosi na susret stvaralačkog bića s prirodom, s magijom iskaza. Na prvome mjestu s konotativnom magijom riječi i boje, ali i s osjetom trenutka i mirisom podneblja.
….. ..
Mesinger je zarobljenik vlastitih misli. Osobne katarzične trenutke prepoznaje u susretu s rijekom, u tišini dokolice u dvoje, u namjernoj izoliranosti i samoći. Na taj se način sublimira njegova individualna superiornost i jaka osobnost u odnosu na često puta dominantnu trivijalnost svakodnevnoga života u provinciji. U isto vrijeme taj mu bijeg u ljušturu od utihe pomaže u prikupljanju sebe od sebe.
Čini mi se kako naslovne stranice njegovih romana odražavaju moguće puteve izlaza za junake koji su mu nalik. I oni su, poput njega, osobnu raspršenost misli željeli zaustaviti otiskom jakih linija linoreza u crnoj boji, kojima Vinkovčanin Antun Babić vizualno otvara priču o kiši i samcu. Biti “‘Bastardna ptica”’ i biti Onaj iz slike “Pad”, otisnuti se u beskrajni prostor, letjeti, pad kao let, iznova se javljati negdje u pepelu ništavnosti, koracati stazama krila uvijek spremnih za odlazak, nije li to ono što žele autor, pripovjedač i njegovi likovi?
Opisi atmosfere u romanima “Kiša”, “Samac” i “Zatvorena pučina” potpuno odgovaraju osjetljivom egzistencijalnom stanju koje odražava kompleksnost sudbine pojedinca u trenutku njegove želje da se “izdigne” iz ispraznosti životnog konteksta u kojemu jest. Autobiografski zapisi uz rub pripovijedanja imaju funkciju, donatovski rečeno, biti “sentimentalna analiza duše”, kojom pripovjedač želi filtrirati, komentirati i tumačiti na posve neobičan način vlastito okruženje i sebe u njemu. Upleti osobnog duhovnog etimona u tekst ostvaruju se kroz oživljavanje prvih dojmova, prvih iskustava, prvih identifikacija svijeta s kojim se likovi susreću.
Ako Jean-Paul Sartre u “Riječima” bilježi kako izlaz iz svakodnevnog života nalazi u književnosti postižući na taj način jedinstvo misli, osjeta, nemira, žudnje i htijenja, tada stvari iz Mesingerove sobe u prizemlju zgrade na Jugu 2, u njegovim prozama postaju predmetima kroz koje se utjelovljuju osobna duhovna lutanja. U “Samcu” sam nekada davno podvukla rečenicu kojom bih mogla ilustrirati netom zapisano: “Ormar je stvar, većinom osamljen, tvrd, crn i sebičan… Ogledalo je jedan nepoznati u sobi, jedna hladna zagonetka… To je moja soba. Ja sam se pretvorio u nju i sve što slijedi bit će, možda, još samo njeno objašnjenje. Ona me hrani dojmom apsolutnog.”
Bogdanu Mesingeru tekst predstavlja pustolovinu za koju ne zna na koji će način i u kojemu trenutku završiti. Tamara Borovski iz “Zatvorene pučine” kroz pogled s prozora hotela na jednom jadranskom otoku, kako se romaneskna naracija odmata, razotkriva svoju tugu, nemire, potisnute strasti, potrebu za potpunom slobodom koju pronalazi u potezu kista. Njezine su misli jasne, stavovi izraženi, energija tijela prepoznatljiva. U jednom trenutku ona kao da postaje autor romana i pripovjedač koji počinje usmjeravati Mesingerove misli, a ne više on njezine. Mesinger je, kako se roman bliži kraju, sve više prepušten njezinu biću, a svojemu liku. Kao da postaje njome zarobljen i s njom opsjednut.
Dojam Matisseove slike “Djevojka pred prozorom” koji Tamara prenosi čitateljima naglašava njezinu potisnutu erotičnost i u istome trenutku onu žensku krhku osobnost koja je Mesingera, sklonog neobičnim izazovima, posve preplavila: ”Djevojka okrenuta leđima, žal pred njom i pučina, sve u jednom pastelnom isparavanju s osjećajem krajnje čistoće i dostizanja jednog mira u kojem se svijet rastvara u čovjeku… Sada joj se činilo da je čitav put začet još tada pred tom slikom tekao duboko u njoj kao ponornica koja ju je konačno iznijela na svjetlo ovog lebdećeg balkona, kao da se na neki način spojila s jednim svojim potisnutim snom.”
Dileme mladoga književnika u “Samcu” ili Borisove strepnje u “Kiši” na nekoliko mjesta ulaze u kanon samoanaliziranja kojim se ostvaruje dojam toka svijesti i “ne” zbivanja u romanu. Oni se međusobno nadopunjuju proizlazeći jedan iz drugoga. Čitatelji u tom trenutku, barem se meni nakon iznovljenih čitanja tako čini, postaju svjedocima nemogućnosti izlaska iz potrebe za uobličavanjem osobne potisnutosti u prezentni oblik. Horizont očekivanja čitatelja i pripovjedača postaje u jednom trenutku isti jer su i jedan i drugi uvučeni u dubinski kôd teksta u kojemu se ta preobrazba zbiva. Boris iz “Kiše” svoje erotske i poslovne frustracije pokušava riješiti bjekstvima u vlastite fikcije, glavni se lik “Samca” ne ističe naročitim ambicijama, on je neherojski junak koji jedini izlaz iz samoga sebe prepoznaje u vlastitoj samoći.
Mesingerovi prozni zapisi postaju često puta oaze za filozofska lamentiranja o labirintu svakodnevnosti, o noći, smrti, tišini, o snima… Postaju oni intimna autobiografija. Znao je on kroz njih prodirati u dubinu sentimenta otvarajući ono neispitano polazeći pri tome od unutarnjih proturječja vlastite prirode.
….. ..
O egzistencijalnoj gesti slaboga pojedinca u trenutcima velikih povijesnih zbivanja govorila sam prilikom predstavljanja zbirke “24 dana rata” jednoga ponedjeljka krajem 1992. godine. Ona se prepoznaje u Mesingerovim poetskim zapisima nastalim tijekom olovnih osječkih dana. U njima su se preko hipersenzibilnoga lirskog ja nastojali propitivati osobni odgovori i pitanja upućeni onima koje je tada pokretala mržnja. Te 1991. i 1992. godine svjedočila sam i sama Slavonskoj Krvi. Onda se u Slavoniji nije umiralo. Ginulo se.
Slavonski su pisci u kontekstu hrvatske književnosti tada usustavljivali vlastiti žanr. Zvati se osječkim ratnim piscem tih godina značilo je bili fotografom stvarnosti, biti dokumentom, biti NSK, “Slavonska krv”, “Rat za Hrvatsku”, “Hrvatsko predziđe”.
Prisjećam se onda. Slavonsko ratno pismo. SRP.
Mesinger je stihovima bilježio SE.
“Se” je naslov knjige Damira Miloša u kojoj autor progovara unutrašnjom fokalizacijom govoreći o smrti (SE) koja SE može dogoditi nekome drugome, a nikada njemu samome.
SE se u lipnju 1991. godine pojavio u očima istočnih Slavonaca prvotno kao sumnja u crvenog fiću i događanje na Klajnovoj, potom kao protestni krik.
“24 dana rata” deminutivna je temporalna odrednica NE straha od SE. Mesinger je dokumentirao riječima, štitio vlastito JA pretvarajući ga u osobno SE. Tih siječanjskih dana o kojima Mesinger piše bez imalo mržnje zbivala se, pred osječkim očima, priča o nadi, o napuštenosti, ljutnji. I očaju. Nepodnošljivo lako bilo je tada NE postojati. Pisao je Mesinger o Osijeku i o ratnom Vukovaru. Vukovar – Gernika ili Staljingrad? Više od tri mjeseca uništavale su se kuće, ulice, spomenici. Potom je opljačkan kostur grada – arhivi, inkunabule, knjige, skulpture, slike. Radnički dom, dvorac Eltz, tržnica. Memorija grada Vukovara. Memocid! Gernika to nije doživjela.
Opustošeni beketovski pejzaži postaju Mesingerove muze. Obrambenom težinom riječi, melodijom tenjske koračnice on stihovima slijedi vlastito NE strahu. U maniri Nadežde Mandeljštam strah je i njemu tračak nade, volja za životom, potvrda sebe samoga. Jer, strah je onaj osjećaj kojim se njeguje poštovanje, spoznaje vlastita vrijednost. Strah i nada uzajamno su povezani. Jer izgubiti nadu, znači izgubiti i strah. A onda se više nema zbog čega živjeti. Mesinger svoju nadu upućuje čitateljima jer u ratu je, kako kaže, otkrio ljude. Posve jednostavne osobe, susjede koje obično nije primjećivao. Oni su u tim danima postajali jakima.
Osijek je tada bio skriveni grad. Grad podzemlja. Grad srednjovjekovne tame. U pjesmi “Oči” Mesinger piše:
“I riječi više nisu potrebne.
Dovoljno nam je da se gledamo.
Rukopis smrti upisao je u sve nas iste riječi.
I dovoljno nam je da se gledamo.
Mrtve smo u sebe pohranili.
Svi smo smrću posvećeni
I dovoljno nam je da se gledamo.”
Aktualni obavijesni stereotip kao “broj mrtvih još uvijek nije konačan” strunom fonema Mesinger pretvara u pasiju izrečenu stihom. Riječ i misao. Stih slobodan, ponekad melodičnošću rime utkan u znakovlje suglasja. Svaki je stih jedno pitanje i jedan odgovor. Ova svakodnevna ratna priča pisana stihom nalikovala je strukturi novopovijesnoga romana. Historija i fikcija tada su bile jedno. “Oči”. “Diznilend”. “Zauvijek”. “Rat”. “Priča o osječkim herojima”. “Novi zavjet”. Nisu to samo naslovne sintagme Mesingerovih pjesama. To je tih dana bila istina.
Početkom siječnja 1992. na seminaru iz Stare hrvatske književnosti, pričala mi je, moja profesorica Julijana Matanović, nije se pojavio student Hrvoje Kalea. Rekoše joj kako je pronađen mrtav na Aninom groblju. A sjećala ga se kao izrazito zanimljivog, pomalo introvertiranog i osebujnog studenta koji je vukovarskoga utorka, 18. studenoga 1991. godine, slušao kod nje predavanje o Gundulićevu “Osmanu”. Nekoliko mjeseci poslije trebao je pripremiti izlaganje o Gundulićevim “Suzama”. Nije ih stigao pročitati. Njegov je otac prijatelj moje obitelji. Podrijetlom je iz Iloka. Susrela sam ga na promociji Bogdanove knjige “Skriveni duh Iloka” u foajeu osječkog HNK. Pričali smo o manje poznatim iločkim riječima. Šutnjom o Hrvoju potiskivali smo vlastiti očaj naučeno ga pretvarajući u posve jednostavno svakodnevno govorenje.
….. ..
Razlika u iskustvu jednoga grada ono je mjesto preko kojega svaki njegov stanovnik grad ili voli ili ne. Jedno posve osobno iskustvo prostora utisnuo je Bogdan Mesinger u knjigu „Skriveni duh Iloka – priče i legende“.
Prikriveni tragovi grada o kojemu sam čitala rastvarali su mi se pred očima zadržavajući moju pozornost na njegovim naizgled neprimjetnim stopama. ”Bitno je očima nevidljivo”, istaknuo je jednom prilikom Antoine de Saint-Exupery i naveo mnoge na čitanje knjige Itala Calvina ”Nevidljivi gradovi” u kojoj Marco Polo velikom Kublaj-kanu prepričava vlastita iskustva pojedinih gradova. Prisjećajućim fragmentarnim pripovijedanjem on ga upućuje na sasvim obična mjesta koja su pravo na priču o sebi osiguravala svojom svakodnevnošću i samim tim neprimjetnošću. Pričao je ovaj Korčulanin o njima jer su ga šarmirala i ostavljala neizbrisiv trag u njegovim sjećanjima.
Povod za priču o jednome gradu, o njegovim ljudima, o rijeci, o običajima i delicijama, o vinu i vilenjacima, o ulicama zavezanim u čvor, imao je i Bogdan Mesinger. Samo je duboko uzdahnuo, priznavši sebi i čitateljima kako mu ovaj srijemski grad jednostavno ne dopušta da od njega odustane. Ilok je grad iz kojega se ne može otići. I sama to znam.
Mene je on posve zarobio svojim neobičnim fluidom, onom dojmljivom tišinom uronjenom u Dunav, mitskim pogledom na zvonik crkve sv. Ivana Kapistrana. Onim noćnim šumom krošnje vrbe uz sprud Dunavca. Čitanjem Bogdanovih filigranskih zapisa o njemu polako sam postajala njegovim baštinikom.
Pišući o autoru i njegovu Gradu, pokušavajući raslojiti palimpsest njihovog odnosa kao da slutim onaj vjetar koji se s Principovca obroncima Fruške gore spušta zeleno-žutom bojom u grad čije kamene ulice prikrivaju zvuk putničkih riječnih brodova. Zadržava se on potom u krošnji topole uz Dunav nježno je dodirujući, rastvarajući pažljivo, jedan po jedan, njezin list.
Isprepliću se u ovoj knjizi ljudi i prostor, intimni zapisi i javni razgovori, zbilja i fikcija, čudno i čudesno, priče i legende, mit i stvarnost, vitezovi i čuvari. Pretvaraju se u njoj tišina i samoća u nešto opipljivo.
Mesinger je svoj osobni ushit Ilokom utisnuo i u moju kožu pa mi je njegov Grad odjednom postao izuzetno blizak, a priča o njemu magična.
Piše Mesinger o osobnosti grada koja je skrivena u Turiću, uz tursku skelu, u oknima obraslima bršljanom, u bojama i obliku vodenica, u magiji iločkih vrtova, u Mati Batoroviću i ribaru Aleksi.
U mirisu Dunava.
Taj miris mutne rijeke ponajbolje dolazi do izražaja nakon kiše, kad zrak postane britko svjež. Sluti se on tada na posve neobičnim i neuobičajenim mjestima. Rijeka tada dobiva moć mitskoga, obnoviteljskoga. “Jer što smo bliže rijeci, sve više osjećamo kako prestajemo biti privremeni. I kada u rijeku zaronimo i kada nam se tijelo preobrazi, prožeto pradavnom vodom, dosegli smo vječno trajanje iz kojega smo pri rođenju bili, nakratko izronili”.
“Skriveni duh Iloka” neobična je žanrovska montaža legendi o stvaranju svijeta, kratkih priča iz svakodnevlja i autorova prisjećanja na dane odrastanja. U njoj je zabilježeno niz zanimljivih kulturološkh činjenica čija se referentnost naglašava dokumentarnim prilozima kao što su fotografije iz obiteljskoga arhiva, razglednice staroga Iloka i ljudi u njemu. Izbor priloga ukazuje na Mesingerovu pripadnost prostoru, prikazujući njihovu međusobnu uvjetovanost, egzistencijalnu nužnost i prirodnu obnoviteljsku cikličnost. ”Vrt je bio skriveno lice moje duše… Kada su moju pradjedovsku kuću ubili, vrt je uginuo. Od tada moja je duša beskućnik koji luta bespućima ovoga nesvijeta… Da li bi ičega bilo, da li bi i mene bilo, da nije bilo tog nestvarnog pradjedovskog vrta u kojem sam prvi puta i neizbrisivo, povjerovao u snove?”, pita se Bogdan.
Uspijevaju tekstovi iz ove knjige kod čitatelja projicirati svijest o tome kako su pročitani zapisi svjedočanstvo o događajima i osobama iz jednog posve osobnog povijesnog vremena.
Rekla bih, kako se Bogdan Mesinger u odnosu na Ilok ponaša kao njegov privatni kroničar i biograf. “Skriveni duh Iloka” moguća je biografija prostora oblikovana nizom detalja s izrazitim stupnjem literariziranosti diskursa. Često puta je stvarnost u pričama nalik fikciji, a zapisi u legendama kao da komentiraju svakodnevlje. Oni se pretapaju u jednu predaju o gradu i njegovom osobnom pripovjedaču. “Jer, duboko se, ispod svake legende, krije istina. Samo je malo zamaskirana. Ljudi, naime, ne vjeruju lako istini. Stoga ni istina ne vjeruje ljudima. A istina zna da ljudi legendi vjeruju. Čudni su ljudi. Povjerovat će onome u što je teško povjerovati. Posumnjat će u ono u što je teško posumnjati. Vole sumnju. Ali vole i vjerovati”, zapisao je Bogdan. Njegove priče o svetom Martinu, Iločkim zidinama iz 13. i podrumima iz 15. stoljeća, o turskim turbama i hamamu, o šetnji bakinim vrtom, o kuhanju rajčice u franjevačkom samostanu ili ginku iz parka starom dva stoljeća, gotovo uvijek mu se čine nalik čudima iz legendi, čine mu se uzbudljivim i vrijednima pažnje. Plijeni njegovu pozornost i šum dvorišta skrivenih oku prolaznika, vjetar u zavjesama koje prikrivaju različite privatne priče, dah prašine u Muzeju, drvene kocke na ulazu u dvorac.
Sve je to Grad čiji identitet označava baštinska energija. Ona postaje zalogom njegove trajnosti. I Mesingerove postojanosti.
S blagom nostalgijom opisuje se stil života u gradu koji autora na svjež i zanimljiv način uvlači u sebe. Kroz interijere i eksterijere Iloka isprepleću se različita raspoloženja inicirana kontekstom prohujalog vremena. O djelićima iločkog nevidljivog mozaika pripovijedano je Calvinovim tragom.
Osobnost Iloka o kojoj sam čitala u knjizi prepoznajem gotovo uvijek kada me put navede u ovaj najistočniji hrvatski grad. Bilo da sam se u njemu zatekla poslovno ili privatno, pogledom tražim ono mjesto susreta viteza i ljepotice, onaj rub iločkih ulica po kojima je jarac Vicko vukao kola, onu šumu u kojoj se skrivaju iločka djeca. Često tada krećem i u otkrivanje kuće iz koje se obično širio ”miris mošta” ili one u kojoj se povremeno čuo bučni ”lavež pasa”. Svaka crta na dlanu ovoga grada kao da je izbrazdana ogrebotinama, urezima i udubljenima koji mu daju markantnost i identitet. Upravo kao i zrelom, samodostatnom i magično samodopadnom, prepotentnom, arogantnom, ponekad ironičnom, duhovitom i besramno šarmantnom muškarcu.
Natopljen vremenom koje na prvi pogled ne čini ništa, ovaj Grad postaje Onaj koji hoda u oba sna. Između Bogdanovog i mojeg. Njegovog i svojeg.
Ove priče i legende napisane su, čini se, iz Mesingerova osobnog užitka i ako taj užitak postane i čitateljski tada se Ilok preobličuje postajući i njima kristalno bistar. No, potrebno je da se sve dogodi slučajno, bez prevelike važnosti i iluzije o poduzimanju odlučne radnje. Upravo blagost ovih memoarskih zapisa približila je i meni onu magiju nevidljivoga u vidljivome.
Jednog radnog poslijepodneva uz ručak, pričao mi je Siniša dok je Cabernet sauvignon Ivana Buhača točio u čaše, o svom susretu s Bogdanovim prozorom. Onim s naslovnice njegove knjige. Posve se slučajno zatekao u blizini obnovljenog Muzeja grada Iloka u dvorcu talijanske obitelji Odescalchi. Odlučio je pogledati na koji je način nekada izmještena, a sada prikupljena građa, dobila mjesto u kolektivnoj memoriji prostora o kojoj se Muzej brinuo. Kustosica mu je s osobitom pažnjom ispričala priču o Bogdanovoj kući, o teti, njihovom vrtu, pokazujući mu pri tome jedan prozor kuće čiji mozaici oponašaju crkvene vitraje. Smješten je on uz zid prostorije na drugome katu. Odmah uz sobu grofova Iločkih.
….. ..
Ponekad sam se pišući ovaj tekst osjećala kao voajer koji priznaje kako je svog profesora želio upoznati i na osobnijoj razini. Pronaći detalje koji imaju moć proniknuti dublje u neku osobu. Upravo njih nije jednostavno naći. No, s obzirom da Bogdan Mesinger njeguju niz artističkih izražaja, da ga zanimaju različite običnosti i ne-običnosti, da se na svoj osoban način nosi s dokolicom u Aljmašu ili Šidu, da rado govori o svojim mladenačkim iskustvima, bio mi je pravi užitak tragati za njima.
Nekoliko puta sam s njim i Adelom bila u Aljmašu. Na njezinoj livadi s pogledom na Dunav. Trijem maloga ljetnikovca bio je u krošnji breze. Na njemu smo jeli palačinke s bazgom i pričali o susjedu Zlatku i njegovoj brižljivo uređenoj kući u vinogradu. Spominjali smo pekmez od kajsija koji bih mogla napraviti, gledali narančaste bundeve, slušali jutarnji cvrkut različitih ptica. Jedno smo se lipanjsko predvečerje na njemu pripremali, bez neke žurbe, za otvorenje izložbe u vukovarskom dvorcu Eltz.
Imala sam prilike gledati Bogdanove ruke kojima polako ustima prinosi čašu crnoga vina. Promatrala sam tada dužinu njegove kose, bedž na košulji od jeansa, boju platnenoga šešira koji je visio na ulazu u kuću. Slušala sam pri tome priču o načinima njegove brige o tijelu, o kultu tijela kao hramu duha, o sinu Hrvoju i kćeri Vandi, o unuku koji je stigao s Malte, o impresionistima i Van Goghovim suncokretima, o „Kabulskim lastavicama“ i Frommovu „Bijegu od slobode“, o zaljubljenosti u Adelin album s njihovim zajedničkim fotografijama. Onima s putovanja po Istri i Tunisu koje su mu prirasle srcu.
Bogdan posebno pažljivo slika. U takvom proživljavanju svijeta, kaže, zasigurno ima fotografija koje ne prate samo putovanja već i sve oko njih. „Volim se negdje izgubiti i fotkati, baš kao i Adela“. Među omiljenim su mu fotoaparatima Verum i Olympus.
Pričali smo o knjizi Igora Dude, onoj naslovljenoj “U potrazi za blagostanjem”. U njoj se spominju “francuski analisti koji su dali “inicijalnu kapislu” suvremenoj historiografiji, pa tako i povijesti dokolice”.
U tom „višku vremena“ koje sam provodila u zelenom, vremena lišenog moranja i trebanja, osjećala sam se upravo Helenski. To su vrijeme Stari Grci shvaćali kao istinsko, kao ono u kojemu je čovjek zagledan u sebe, gdje je on sam u epicentru promišljanja.
Bogdan često govori kako uživa u čistoj dokolici za koju se nekada morao boriti s brojnim poslovnim i javnim obvezama. Kada iz slobodnoga vremena izluči vrijeme koje posvećuje društvenim i obiteljskim obvezama, ostaje mu ono kreativno. I dokolica dugoga trajanja.
Moram nešto priznati za kraj. Ovo moje pisanje ipak nije samo rezultat davnih i manje davnih susreta i razgovaranja. Dogodilo se u onome trenutku kada sam odlučila izdvojiti se iz gužve, buku zamijeniti osamom, a glasna razgovaranja potonućem u unutarnju sebe.
Tada sam spoznala kako tišina u dvoje, Mene i Sebe, postaje ona kreativna punina jednine, kako mi ona omogućuje gledati snove. Užitak tako provedenoga vremena nije uvijek odgovarao mojim ukućanima, no meni se izmještenost od svakodnevnih imperativa činila posve Čistom. Zove li se ona dokolicom ili nekako drugačije, ne znam. Znam kako je ovaj tekst isključiva posljedica Nje.
Upućen je Njemu koji devedeset godina hoda u oba sna.
h