26.5.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Je li retorika techne?, student Matej Matagić, seminarsko video izlaganje, kolegij Retorika i kultura, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

 

 

 

Z. K. Pisma iz izolacije…

Jedan od mojih suvislijih fb prijatelja I.C. na svom postu komentirao je izlazak četvorice mušketira iz  bh. PEN (koliko čujemo osipanje „hrvatske komponente“ u tom ogranku svjetski poznate i priznate asocijacije se nastavlja, jer i neki drugi pisci, teolozi, prevoditelji nisu zadovoljni načinom djelovanja bh. penovaca, njihovim stavovima o političkim prilikama u toj zemlji, ocjeni  pojedinih ne-političkih događaja, kojima prilično komotno upisuju i one konotacije koji takvi događaji nužno ne sadrže, u konkretnom slučaju, radilo se o misi koju je sarajevski kardinal V. Puljić držao za „žrtve Bleiburga), kao i pismo  bh. PEN, koji je potpisao veći broj članova te asocijacije.  U tom  komentaru naš je  fb-prijatelj  pokušao pokazati kako niti jedna  politička ocjena u tom  pismu ne stoji, štoviše da  one vrijednosti (antifašizam, ljudska prava…) za koje se navodno zalažu zabrinuti  bh. penovci  upravo svojim pismom dovode u pitanje. I, naravno, uslijedila je lavina osporavanja  tog stava, mišljenja. I to u rasponu „daj prestani“, „bh./sarajevski antifašizam je nešto neupitno“, pa sve do onih razmišljanja koja  ozbiljno dovode u pitanje ljudski integritet autora koji, prema mišljenju tih ostrašćenih likova,  brani fašističku ideologiju, brani NDH…- I, koliko se god naš nesretni fb-prijatelj trudi objasniti svoju nedvojbeno  „lijevu“ politički svjetonazor (kada bih bio cinik kao što već i jesam, onda bih ga podsjetio na onu  čuvenu Staljinovu misao da su svi oni koji se na političkom spektru pokušaju pozicionirati  još „ljevije“ od boljševika da su, zapravo, „čista desnica“; i, upravo je efekt  ovog uistinu „briljantnog“  Staljinovog paradoksa pogodio našeg fb-prijatelja, kojem očito nije jasno da naši „bolješevici“, „antifašisti“ nikada ne griješe, nikada ne lažu, da su oni ona vrsta ljudi koja je uvijek u pravu…) to mu u ovoj vrsti komunikacije (iako se mora reći  da u ovoj „razmjeni mišljenja“ sudjeluju ljudi s „imenom i prezimenom“, nema onog toliko „ugodnog“ terora anonimnosti, već  se sudionici rasprave ne skrivaju iza lažnih profila, ajde, barem nešto pozitivno u svemu tome) nikako  ne prolazi. Još jedna potvrda da se nikoga ni u što ne može uvjeriti,  jer,  manje-više, svatko od nas već u nešto vjeruje i od tog svog „vjerovanja“ ne odstupa lako. Vjerojatno bi preko ove izmjene „ideološko-baražne vatre“ na ljevici elegantno, superiornošću jednog aristokrata duha,   prešao da jedan od sudionika rasprave, već pri samome kraju te dosadne i neproduktivne rasprave, kada su  obje „zaraćene strane“ već bile prilično  iscrpljene, kada je  „ideološkog streljiva“ za nastavak još jednog od mnogih  „sukoba na ljevici“ bilo sve manje i manje, nije posegnuo za posljednjim adutom: optužio je  našeg fb-prijatelja da  je njegov pristup žrtvama  Bleiburga pogrešan, jer on u njima vidi isključivo „nevinu masu“ zavedenih ljudi, seljake, civile, ženu, djecu, a ne „hrpu najgorih mogućih  koljača“.  Na stranu što naš fb-prijatelj tako što nigdje nije rekao i što tako ne misli, ali  opet se susrećemo sa  zanimljivim  „ideološkim paradoksom“, koji ima tu ružnu naviku da vlastitu poziciju nikada ne dovodi u pitanje. Njegovo stajalište uvijek je ispravno i nikada nije predmetom spora. Naime, jednako tako, mogla bi se postaviti i kontra teza: a jesu li  uistinu svi oni koji su se tih dana, iz ovih ili onih razloga, zadesili na  tom nesretnom i traumatičnom  mjestu hrvatske povijesti, bili nepopravljivi  koljači?   Ali, na taj način naši „antifašisti“ nisu u stanju razmišljati! No, idemo i korak dalje, pa pretpostavimo da su uistinu svi oni koji su se tih dana našli na Bleiburgu i bili koljači, znači li to da „sretni“ pobjednik ima pravo  sve te ljude bez prava na pošteno  suđenje pobiti? Naravno, da nema! I  ubojstva  tih nesretnih ljudi, ali i onih koji su  bili neupitni koljači, zločinci  predstavlja zločin. I te su činjenice  jugoslavenski komunisti bili  itekako svjesni, jer su znali da  narativ o Bleiburgu predstavlja jednu od mnogih „tamnih mrlja“  njihove politike. I kada se danas otvara file o odgovornosti nekih od  hrvatskih generala za zločine počinjenje poslije legitimnih  vojno-redarstvenih  akcija  „Bljeska“ i „Oluje“, onda se s istim pravom mora otvoriti i pitanje odgovornosti jednoga Koče Popovića (i dalje  ostaje  nejasno je li on ikada poslije rata bio u Saveznoj Republici Njemačkoj i ako nije bio koji su  stvarno razlozi te činjenice(), jednoga Koste Nađa, Baste, Sime Dubaića, koji se sam, ni čime izazvan, krajem 80-ih,  hvalio koliko je Hrvata tom prilikom  pobio. I. nikome ništa! To vjerojatno pripada „normalnim „ oblicima ponašanja. Jednom prilikom u Banja Luci jednu ostrašćenu zagovornicu  teze da se 27. srpnja 1941. godine u  Srbu dogodio antifašistički ustanak  srpskog naroda u NDH, pitao o kakvom se to antifašizmu radi ako su jedni seljani napali i pobili  druge seljane, a na kraj pameti im nije bilo napasti neku talijansku (ustašku ili domobransku)  vojnu formaciju? I, kako u tom kontekstu „autentičnog“ antifašizma  funkcionira „lik i djelo“ Sime Dubaića? Je li on obični  zločinac ili  „autentični antifašist“?  Naravno,, dotična je lukavo izbjegla odgovore na ova relativno lagana pitanja, pa tako  da nismo stigli  do onih „težih“, koji  bi se odnosili na  ulogu narodnog heroja Đoke Jovanića, koji je tih  srpanjskih dana otvoreno paktirao s četničkim  elementima (ali, i Talijanima) u tim  zbivanjima? On je i potpisnik nekih čudnih sporazuma/ugovora, u kojima ondašnja  komunistička partija nije sudjelovala, ostaje nejasno tko ga je uopće ovlastio da bude jedan od potpisnika tog dokumenta, na kojem se nalaze i imena viđenijih  četnika,  koje se poslije 1945. godine  nitko  nije usudio problematizirati. Čak ni jedan Jakov Blažević, ni Vladimir  Bakarić/Svileni bez obzira na svoju bliskost s JBT, a sam general Đoko Jovanić,   poslije prvih demokratskih izbora 1990. godine,   jednostavno je iz Zagreba pobjegao u Beograd. On najbolje zna zašto je to učinio!

O Bleiburgu nije bilo dopušteno pričati. Ta priča, koja je naravno, protokom vremena, prerasla u mit, bila je prepuštena hrvatskoj emigraciji. I da ne bude zabune, ne samo onoj ustaškoj, nostalgičnoj… I kada se netko pita  a zašto se katolička crkva  nije nikada dokraja jasno odredila spram ustaške komponente te tragedije, onda bi se jednako tako trebalo upitati a zašto se jugoslavenski komunisti nikada nisu jasno odredili spram činjenice da su na Bleiburgu i Križnom putu počinili velike zločine. I dalje mi ostaje nejasna  ona gesta kardinala J. Bozanića kada je jedne godine  došao u Jasenovac, ali onda na pola puta jednostavno se okrenuo i vratio nazad. Tu i više nego znakovitu  gestu nisam u stanju još uvijek samome sebi, a kamoli drugima  na razuman način  objasniti. Osim usputne i površne  lamentacije Slavka Goldsteina  o toj „čudnoj“  gesti  kardinala u našim medijima  nismo imali prilike ništa više pročitati!

Stoga je posvema u pravu moj jedan drugi, ovaj put stvarni prijatelj, fra Drago Bojić, s kojim sam u franjevačkom samostanu u Jajcu  vodio  duge i sadržajne razgovore (a o nekim njegovim knjigama i kritički pisao), kada kaže  da antifašizam koji  nekritički veliča svoju prošlost, koji se slijepo i borbeno poziva na svoju tradiciju (kao da je ta „tradicija“ nešto neupitna – op., Z.K.), koji njeguje kult ličnosti (misli se na „ JBT, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ – op. Z.K.) i totalitarne ideologije (ili, možda, nisu u pitanju  baš tako „tvrde“ ideologije, kako  nam to sugeriraju neki od naših „antifašista“, koji iskreno misle da je moguće biti „malo trudan“ – op. Z.K.), koji se skriva iza sadašnjih nacionalizama i patriotizma (misli se na one bošnjačke, koji su, između inoga,   navodno,  „građanske“ provenijencije – op. Z.K.), preuzima na sebe oznake koje su svojstvene i tipične za  fašizam. Suvremeni antifašizam se mora vezati za ljudska prava i slobode, uz pravednu socijalnu pokrete i politike, štiteći uvijek i bez iznimke ljudsko dostojanstvo“.  I, ovome se nema uistinu ništa dodati. Šteta što neki  u bh. katoličkoj crkvi nisu na pravi način pročitali  tekst koji su potpisali  D. Bojić i fra I. Šarčević (i o njegovim smo mudrim  knjigama imali čast pisati):“Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo“, pa da se konačno napravi ta toliko nužna moralno-politička distinkcija u odnosu na blajburšku tragediju. Naime, nije mudro, a ni korektno,    kada se  komemorativni  govori u povodu te istinske tragedije svedu isključivo na „figuru partizanskog zločina, Titove Jugoslavije i omraženih komunista“, a kao slučajno se iz tih govora ispusti ključno  pitanje koje bi se trebalo  odnositi  na propitivanje „značenja ljudskih života i povijesti“. Stoga bismo se na ovome mjestu morali prisjetiti onog slavnog govora bivšeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsacker u Njemačkom saveznom parlamentu, 8. svibnja 1985. godine, kada je rekao da tko god odbija pamtiti nečovječnosti sklon je rizicima od nove zaraze.

Nastavlja se…

Podijeli...