3.8.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Zlatko Kramarić, Svi naši narativi. Marginalije uz 25. obljetnicu „Oluje“.

 

Ovih su dana u modi  srpsko-hrvatski  narativi o turbulentnim 90-im godinama u Hrvatskoj. I da ne bude nikakve zabune, bez obzira što su u tim pričama prisutne  različite, pa čak i oprečne[1]  perspektive  viđenja  tih godina,  svi su ti narativi legitimni! Problemi se uvijek javljaju kada se oni počnu interpretirati, čitati u različitim političko-ideološko- kodnim sustavima.

Doduše, samo  jednim nešto  kritičnijim  čitanjem ti bi  nam različiti „srpski narativi“ štošta  toga  mogli otkriti o odnosima unutar srpske zajednice u Hrvatskoj.  Naime, oni  samo još jednom potvrđuju da srpska zajednica početkom 90-ih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj uopće nije bila homogena.  Na jedan su  se način ponašali  članovi srpske zajednice u gradovima, a na posvema drugi način oni  u ruralnim sredinama. Bilo je kudikamo više Srba u Zagreb nego u Kninu, ali  onima u Zagrebu nije padalo na pamet ponašati se  onako kako su se ponašali oni u Kninu.  To ne znači da su ovi u Zagrebu, kao i u ostalim velikim gradskim središtima (Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru,Puli,  Šibeniku…) bili  manji Srbi  od ovih u Kninu, okolici Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, onih na  Banovini, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu… Ali,  sigurno da je za (veliko) srpske političke strategije u Hrvatskoj,  u tim vunenim vremenima,  bilo tragično što su njihovi glavni  protagonisti (zubar Babić, policajac Martić, skladištar Hadžić, po koji provincijalni liječnik i odvjetnik, precijenjeni psihijatar koji je za tu priliku promoviran u akademika SANU, krajnje  neozbiljni lokalni  svećenici  koji su nekritički slijedili učenje  svojih  još neozbiljnijih episkopa…, i koji su svi zajedno nekritički slijedili  one političke ideje,   koje su se, u konačnici, svodile isključivo  na ona politička rješenja koja će rezultirati   maksimalnim proširenjem „srpskih  teritorija“ na prostoru ondašnje  Jugoslavije, ideje koja je u to vrijeme   u Europi  bila passe i   koju su  ozbiljni europski političari smatrali vrlo opasnom i štetnom za sigurnost i stabilnost „novog europskog poretka“ poslije pada Berlinskog zida,[2] a ovdje se recikliraju ideje koje se začete još u 19. stoljeće, a svoj su vrhunac doživjele poslije Balkanskih ratova  i Prvog svjetskog rata )[3] bili pojedinci  izvan velikih gradskih sredina, koji nikada u svojim  beznačajnim životima nisu razmišljali  o  kategorijama poput tolerancije, suživota, ljudskih prava, nužnosti demokratskih odnosa u društvu,  autonomije institucija, vladavine prava, slobode medija…

Stoga bi umjesto svih ovih nekritičkih mistifikacija[4] nekih od ovih narativa, male, nevine  djevojčice,  gradskog Srbina kojem je otac mobiliziran u hrvatsku vojsku, a poslije vojno-redarstvene akcije Oluja neki neodgovorni pojedinac, iz čista mira, ubija mu baku, koja je svjesno  odlučila ostati  u svojoj kući, u svojoj, hrvatskoj zemlji, ili onog Srbina koji  usprkos srpskom okruženju  svjesno odlazi u hrvatsku vojsku, brani svoj Vukovar od svojih sunarodnjaka, završava u srpskom logoru, ili onog  sveučilišnog profesora, koji  nedavno u jednoj emisiji,  ni čime izazvan progovara srpskim jezikom, ali budući da emisija, na nekom  tv- kanalu  u Beogradu, koji  financiraju Rusi,  predugo traje, on ne uspijeva zadržati  koncentraciju pa u drugom dijelu emisije počinje miksati hrvatski i srpski jezik (sve skupa to djeluje i više nego groteskno, jer ostali sudionici u beogradskom studiju, Srbi iz Hrvatske, koji već više od 25 godina žive izvan Hrvatske, uredno govore  hrvatski m jezikom s neznatnim elementima srpskog  jezika), koji se konačno usudio  kritički progovoriti i  ne samo o  neoprostivim  greškama, već i posvemašnjoj političkoj insuficijentnosti  srpskog vodstva u Kninu  (na momente nam se učinilo da mu je žao što  to vodstvo  on nije imao prilike, nekim sretnim slučajem,  savjetovati, jer onda bi ti politički idioti  sigurno prihvatili plan Z-4, a   poslije toga bi politički i ini dizajn  Hrvatske bio posvema drugačiji nego što je danas)  trebalo te narative  na pravi način kontekstualizirati. Naime, oni tek u svojoj sveukupnosti  dobivaju svoj puni politički i ini značaj, jer  ne samo što pokazuju postojanje različitih  glasova unutar te zajednice, već  uvelike nude i  mogućnost stvaranja jedne šire platforme (raz)rješavanja nekih od mnogobrojnih trauma iz naše bliže i daljnje prošlosti. Isto tako, iz tih narativa itekako se može vidjeti  je li je  u njima vidljiva  prisutnost i onih „drugih“, većinsko g naroda, kako se relevantni  političari srpske nacionalnosti odnose  spram te evidentne  činjenice  koju, ni na koji način,  nije moguće ignorirati. No, to jednako tako treba  značiti  i  da u pogledu  onih koji čine većinu  na ovim prostorima moraju biti i priznati i respektirani svi oni koji nisu dio većinske nacije. To je nulta premisa liberalno-demokratskih društava.

I da ne bude nikakve zabune,  nikako ne možemo biti sretni sa svi onim zbivanjima koje su obilježile 90-te godine na ovim prostorima. Žao nam je svih nevinih žrtava, žao am je svih izbjegličkih kolona, žao nam je svake  prolivene suze nevinog djeteta, ali  iz toga nije moguće iščitati da smo bili protiv  vojno-redarstvenih akcija, jer tek one omogućile su uspostavu   ustavno-pravnog poretka na teritoriju  Hrvatske, teritoriju koji je bio određen odlukama AVNOJ-a! Nažalost, nitko od relevantnih političkih igrača,  bilo domaćih, bilo stranih,  nije ponudio  neku elegantniju, manje bolnu  alternativu kojom bi se isključilo vojno rješenje  te krajnje nezamislive, gotovo shizoidne,   političko-ekonomsko-prometne  situacije u Hrvatskoj. .. I to je činjenica.

Naravno, poslije tih akcija, više poslije Oluje nego poslije Bljeska činjeni su  nepotrebni zločini. Za njih nikakvih  opravdanja nema! Ali, imamo primjedbu spram onih koji redovito dan prije obilježavanja Oluje sudjeluju u komemoriranju srpskih žrtava u tim akcijama, na njihovo selektivno i licemjerno ponašanje. Naime, oni s pravom svih ovih godina primjećuju da  okupljanja u Bleiburgu nisu  samo komemoracija  nevinim civilnim žrtvama koja su stradala u osvetničkim  akcijama jugoslavenskih partizana poslije predaje hrvatske vojske,  već da je to ujedno i komemoracija jednom propalom, monstruoznom  političkom projektu. No, ako ta teza stoji, onda  bi bilo  ne samo politički korektno, već bi iz dubokih moralnih načela trebalo reći da ta okupljanja u Srbiji nisu samo komemoracija nevinim žrtvama već i jednoj propaloj politici S. Miloševića i JNA, koja je imala gotovo plebiscitarnu potporu  građana Srbije!  I ta rečenica bila bi itekako važna u procesu normalizacije odnosa između većine i srpske zajednice u Hrvatskoj. Jer, ako kažete da su mnogi na Bleiburgu završili jer se nisu mogli suočiti sa (ne)djelima koja su tijekom rata počinili, onda  se ta konstatacija može  jednako tako primijeniti i na mnoge one koji su početkom kolovoza 95. trajno odlučili otići iz  Hrvatske!

I, za kraj, ali  zato nimalo manje bitno: a što ćemo s onih 150.000 ne-Srba koji su, nekako u to vrijeme, ljeto 95., morali napustiti svoje domove, svoja ognjišta, svoje crkve, u   Bosni i Hercegovini, točnije morali su otići iz  onog  entiteta,  koji se prema Daytonu zove Republika Srpska. Štoviše, na tom teritoriju, za razliku od teritorija Krajine, nije bilo  nikakvih  ozbiljnijih vojnih sukoba. Ti ljudi nisu sudjelovali ni u kakvim vojnim operacijama. Oni nisu imali  oružje. Oni su u Prijedoru, krajem svibnja 1992. godine, morali nositi bijele trake kao znak etničkog raspoznavanja, oni su već tada, prije bilo kakvih sukoba u toj republici, završavali u logorima-smrti. Samo u Prijedoru ubijeno je preko 4000 ljudi. Od toga 102 djece. To je bio klasični genocid tri godine prije Srebrenice.  Te nesretne ljude niti jedan od ovih hrvatskih  narativa  ne spominje. I spram te činjenice morali bismo se jasno i nedvosmisleno odrediti, jer za    masakr u Briševu, malom seocetu nedaleko Ljubije/Prijedora,  kada je u jednome danu, 24. na 25. srpnja 1992. godine,   ubijeno preko 80 ljudi, civila, staraca, žene i djece,  još uvijek nitko nije odgovarao. A, sve se zna, i jedinice, i zapovjednici, bivši oficiri JNA,  koji su u tom zločinu sudjelovali. Stoga bi neki naši političari morali biti oprezni kada s nekim poznatim trakama demonstriraju u Saboru, a onda drugi dan  odu u susjedni entitet na čašicu razgovora s ljudima koji su itekako odgovorni za ove i druge zločine na tom prostoru. U našem slučaju, u svim situacijama, mora se biti konzistentan! Ista ova primjedba odnosi se i na one naše „domoljube“ koji svoj nacionalni zanos, svoj patriotizam   vrlo često svode na skup kolektivnih histerija, shizofreniju, depresiju, maniju, puritanizam.[5]

[1] Tako je posvema normalno što  je pogled na sva ta zbivanja    hrvatskog vojnika srpske nacionalnosti i pogleda male srpske djevojčice u izbjegličkoj koloni, onoj iz kolovoza 1995. godine,   dijametralno suprotan. Ti pogledi jednostavno se mimoilaze. Ne postoji niti jedna točka koja bih ih na bilo koji način povezivala. I, upravo, u  ovome  nepostojanju minimalnog zajedničkog nazivnika u ovim  pogledima treba tražiti odgovore na manje-više sve probleme srpske zajednice u Hrvatskoj!

[2]  Ovdje nema prevelike potrebe  podrobnije elaborirati da  je  jugoslavenske političare   pad Berlinskog zida dočekao posvema nespremne. Treba pogledati samo novine iz tog perioda, pa će nam sve biti jasno. Berlinski je zid pao, a naši političari  su se iscrpljivali u nemuštim  komentarima  govora S. Miloševića na Gazimestanu. Koliko se sjećam Ivica Račan je bio nezadovoljan jer se u tom govoru  uopće ne spominje nikakva ideja o  budućnosti socijalističke Jugoslavije. Hrvatski komunisti i dalje su inzistirali na „jugoslavenskoj sintezi“! No, ta činjenica  da su na ovim hrvatskim  prostorima  naši tadašnji vodeći političari i dalje vjerovali u fikciju zvanu Jugoslavija dok su neki drugi, pak,  zdušno i temeljito  radili na  njenoj radikalnoj  dekonstrukciji, novom dizajnu te zemlje po mjeri onih koji imaju  svu vojnu/JNA i političku/Srbija&Crna Gora moć,  bila bi  samo još jedna od mnogih otužnih konstatacija o nepodnošljivoj sterilnosti i nemoći jedne  politike koja se na dnevnoj bazi urušavala, koja nije bila u stanju detektirati temeljne probleme u zemlji,  koja se panično plašila promjena,  koje su bile neminovne, i sve bi se to još kako-tako moglo i  nekako razumjeti, ali ne htjeti vidjeti   da  su oni drugi već odavno  odlučili  da taj „gordijski čvor“ svih jugoslavenskih nesporazuma  riješe ne-političkim sredstvima. Nije nam jasno kako su hrvatski komunisti uspjeli predvidjeti onu eksplicitnu rečenicu S. Miloševića o tome kako  ni oružani sukobi  u rješavanju jugoslavenske krize nisu isključeni! I u toj rečenici, izrečenoj  krajem lipnja 1989. godine na Kosovu,  krije se ključ svih budućih odnosa na ovim  jugoslavenskim prostorima. I spram te rečenice svi akteri  današnjih političkih strategija trebali bi se jasno i nedvosmisleno odrediti. Zanimljivo je kako jedan bivši savjetnik nekoliko hrvatskih predsjednika elegantno prelazi preko te rečenice i lamentira o insuficijentnosti liberalnih političkih strategija u Hrvatskoj 90-ih godina. Vjerujem da nitko moj liberalizam, pa i pacifizam, ne dovodi u pitanje, ali jako me zanima kako se liberalno suprotstaviti tenkovima, topovima, migovima, haubicama…, čiji su ciljevi  u vojnim strategijama bili  definirani još sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća. Ako ne vjerujete meni, onda bi bilo uputno pročitati  knjige Branka Mamule, jednog od posljednjih ministara obrane  SFR Jugoslavije, koji se, između ostaloga, bavio i nelegalnom trgovinom oružja sa zemljama iz tzv. „nesvrstanog bloka“!

 

[3] Srećom danas u Srbiji postoje ozbiljni povjesničari i publicisti, Srđan Milošević, Basara…, koji su svjesni svih negativnih posljedica takvih nerealnih političkih projekata „Velike Srbije“,  jer niti jedan takav  projekt u sebi  ne sadrži odgovore na  ključno pitanje: a kako će oni „drugi“ koji će živjeti na toj „proširenoj“ teritoriji prihvatiti naše, srpske običaje, našu  tradiciju, našu crkvu, našu upravu, naš jezik, našu vojsku, našu  vlast… Posebice je to važno u  onim situacijama kada su ti „drugi“ već odavno formirali i svoj identitet, i svoje tradicije, i svoje običaje, i svoje mitove, i svoju vjeru, i svoj jezik, i svoju književnost, i svoje institucije…

[4] Mi smo i inače skloni raznim vrstama mistifikacija, pa se tako  nepotrebno mistificira i naš antifašizam (nitko nije u stanju reći što sve točno taj pojam u sebi sadrži), i naš naivni antikomunizam, i svi naši logori…, a sustavno se izbjegava sustavna dekonstrukcija tih mitova, koji i  dalje ometaju normalizaciju naših političkih odnosa.  Gotovo zvuči nevjerojatno da jedan visoko pozicionirani član SDP-a, u jednoj tv-emisiji, krajnje ozbiljno kaže da nikada  ništa nije čuo o stavovima  ex-predsjednika I. Josipovića o tome kako  je ubojstvo širokobrijeških fratara, u veljači 1945. godine, prilikom oslobađanja tog mjesta,  bio posvema opravdan vojni  čin.  A, onda se taj isti kao jako čudi kada se netko sa suprotne političke pozicije  usudi  jednako neodgovorno zanijekati većinu  zločina ustaša. Ergo, kritičko  suočavanje s prošlošću vrijedi za sve političke aktere, i one lijeve, i one  desne, i one koji su uvjereni da zastupaju  liberalne stavove, i one kojima  anarhističko djelovanje nije mrsko… Nitko se u tom procesu  ne  može ponašati kao nevinašce!

[5] Bilo je uistinu  tužno slušati repliku one zastupnice koja je u govoru druge zastupnice o tome kako se u kolovozu 95. našla u izbjegličkoj koloni  uspjela prepoznati samo  „august“ i „tačno“ kao jedine relevantne  probleme u tom nedvojbeno slojevitom govoru. Zanimljivo, kako joj je promaklo da su  te nesretne ljude  vlasti u Srbiji željele uputiti prema Nišu, Kosovu…Beograd je za njih bio „zabranjeni grad“. Bilo je u tom govoru i drugih problematičnih mjesta, npr. Kakvo je bilo ponašanje  njenih roditelja tijekom okupacije…Ovako, sav taj kompleks   svesti na jezični purizam  i više je nego tragikomično, ispod svake ozbiljnije političke razine,  jer što ćemo s onim hrvatskim piscima, i Krležom, i Matošom, i Cesarecem, koji pišu i august, i tačno, i uslov… Ili, kako objasniti da je početkom 20. stoljeća u Beogradu izlazio časopis „Suvremenik“, a u Zagrebu „Savremenik“!?

Podijeli...