Zlatko Kozina, ALOOMOMAK

3. svibnja 2020.g.

Posted on Posted in Karantena

Aloo momak, doc. art. Zlatko Kozina, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti

 

 

Preporuke za čitanje u ovim Covid 19 danima, dr.sc. Tomislav Dagen

  1. Alan Ford, Dvanaest umjetnika
  2. David Icke, Sve što trebate znati a nitko vam nije rekao
  3. Noam Chomsky, Tko vlada svijetom?
  4. Michael Palin i grupa autora, Monty Python: Autobiografija

i da bi bolje upoznali  vlasititu zemlju i zemlje u okruženju valjalo bi pročitati

  1. Michael Palin, Nova Europa

 

 

Doc. art. Zlatko Kozina, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti

 

 

ANTI-DNEVNIK, doc. dr. sc. Nebojša Lujanović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

Moji pokušaji da napišem dnevnik svodili bi se (evo, već drugi put) na isprike zbog nemogućnosti da pišem dnevnik. Na duže staze, to bi se pretvorilo u anti-dnevnik. Zapisi o nemogućnosti dnevnika. U obliku dnevnika. Žanr koji sam sebe potkopava. Poput izvrnute rukavice.

Svoj desetogodišnji dnevnik, bilješke o jednoj podmukloj, kaotičnoj i, ispod kreveta, sahranjenoj dekadi, skrivam poput davne sramote. Ne priznajem sebi da je uopće pisan, a kamo li da ga čitam. Pun je suvišnih detalja, neprocjenjivih u tom trenutku, a sada potpuno nebitnih. Nisu prošli test vremena; ili nisam ja, pa ne vidim ono što bi trebao zrelo sagledati iz sadašnje perspektive. Pomalo je čak i smiješno od čega se nekada sastojala moja misao, što ju je zarobljavalo, kao tema. Opet, nisam dovoljno odlučan niti da se toga zauvijek riješim. Imaju namjerno neugledne korice, da odbiju svakog slučajnog čitatelja-namjernika. Na kraju, odbijaju samo mene.

Problem odgođenog doživljaja. To je prva dijagnoza koju sam sebi uspostavio. Sve što se trenutačno događa, sve što se odvija pred mojim očima, uspijevam procesuirati tek puno kasnije. U tišini, sam sa sobom. Imam savršene riječi za neprocjenjive trenutke s bliskim osobama; ali, onda kada taj trenutak postane uspomena koje se samo ja sjećam; imam savršeno plasirane komentare i zaključke za rasprave i svađe s bliskim neprijateljima; uglavnom onda kada se svađa slegne kao prašina, isprazni od emocija i smisla. Ne pitam sebe jesam li sretan u nekom trenutku; to je nemoguće pitanje, pitanje bez odgovora. To ću znati tek kasnije. Stoga, kojeg li paradoksa, ja jedva čekam da prođe sretni trenutak, da ga kasnije mogu zamisliti kao sreću.

To je izvor mnogih mojih nesporazuma s okolinom. Nisam nalazio za njega učinkovit protuotrov, osim onoga o Proustu kojeg se držim kao jedine slamke spasa. Vrijeme ima smisla tek kada se naknadno obradi kroz umjetnost. Naknadno. Kolačić Madeleine i čaj, stara priča. Nova nada. Da nisam naopak ja, nego doba koje živi samo u datom trenutku. Nepodnošljiv je njegov pritisak: ta agresija ovog sada, aktualnog, modernog, senzacionalnog.

Čekam da se slegne prašina. Dnevnik može otići u dvije krajnosti. Ili filozofiranje o vremenu, ili dokumentiranje o svakodnevnici. Dvije jednako loše krajnosti kao dvije obale prijete mi dok me nosi struja; bojim se pristati. Jednom ću napisati dnevnik i o ovom vremenu. Bit će to kada ovo vrijeme postane prošlost i uspomena. Za nekog slučajnog čitatelja koji će također odbacivati neko svoje ‘sada’ i vraćati se, slučajno, istoj uspomeni kao i ja.

 

Dante, studentica Jona Zupković, Odsjek za kazališnu umjetnost

Podijeli...