5. svibnja 2020.g.

Posted on Posted in Karantena

Studentica Meri Andraković, Odsjek za kazališnu umjetnost

 

Danovnik 9

Od kraja devedesetih prvi tjedan svibnja bio mi je rezerviran za odlazak na „Dane hvarskoga kazališta“. Jučer i danas šetajući gledam u riječne bodove, tegljače, uopće mi nije jasno zašto sam odjedanput zaokupljena njima, njihovim sporim, bezšumnim prolazom, čine mi se gotovo nadrealno u ovim danima „bez živoga života“, hodam u njihovom ritmu kada sunce zalazi pa imam osjećaj da čekam trajekt ili katamaran koji će nas, obično u srijedu oko 14 sati, prevesti na otok. Tada mi u misli dolazi dopis akademika Borisa Senkera koji desetak dana prije svečanoga ukrcavanja šalje mailom detalje puta pozivajući na večernju predstavu otočke amaterske kazališne družine, obično one s Visa, i nakon toga na vinski susret s jednim od hvarskih vinara.

Pomisao na Hvar u meni budi sjetu, po dolasku u kuću listam knjigu „Skriveno u oku“ i još jednom čitam: Gotovo dvadeset godina sam početkom svibnja bila u Hvaru na Danima hvarskog kazališta. Prisjećam se treme koju sam imala kada sam kao ona koja je tek magistrirala poslala pismo akademiku Nikoli Batušiću, tadašnjem voditelju ovog uglednog znanstvenog skupa pokrenutog 1974. inicijativom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, današnjega Književnog kruga Split, Filozofskoga fakulteta u Zadru te grada Hvara, s upitom mogu li se uključiti tekstom o autobiografskoj prozi u doba romantizma u manifestaciju u okviru koje se sustavno proučavaju hrvatska književnost i kazalište uz sudjelovanje hrvatskih i europskih povjesničara književnosti i teatrologa koji u svojim petnaestominutnim izlaganjima iznose nove spoznaje iz širokoga područja svojih specijalnosti. S nestrpljenjem sam iščekivala odgovor. Mail je stigao je vrlo brzo. Nitko nije bio onako narcisoidno zadovoljniji kao ja u tome trenutku jer sam se osjećala strašno bitnom što ću se naći u okruženju onih iz čijih sam knjiga i znanstvenih tekstova pripremala ispite. I to još na otoku na kojemu nikada nisam bila.

Prvi susret s kopnom u moru, ranoga poslijepodneva srijede 1998. bio je čista simfonija od mirisa, sunca, bijeloga kamena i velikog crnog šnaucera koji je dotrčao na obalu uz koju je bio privezan katamaran kojim smo netom stigli iz Splita. Lordan Zafranović, 1988. Aloha – praznik kurvi, pomislila sam u trenu hodajući do hotela Palace sa ostalim sudionicima. Na stepenicama koje vode do njegovih ulaznih vrata primijetila sam s desne strane u zid utisnutog dekorativni reljef krilatoga Lava sv. Marka simbola Mletačke Republike prikazanog iz profila, s tri noge na tlu koji četvrtom podržava otvorenu knjigu, simbol mira, s natpisom Pax tibi Marce, evangelista meus. Preko puta njega stajao je veliki zeleni grm kožastih listova prepunih pjenastih, zvjezdastih bijelih cvjetova koje je širilo opojni, slatkasto-svježi miris. Osjetivši ga na samome kraju hotelskih skala misli su mi se očistile i razbistrile, posve me probudivši iz sna otvorenih očiju u kojemu sam bila hodajući  glatkim kamenom ovoga mitskog mjesta. Udahnula sam ga punim plućima i krenula nakon prijave na recepciji liftom prema sobi na drugome katu. Ušavši u postranu sobu ostala sam zatečena prizorom koji mi je kroz otvoreni prozor prema pučini poželio dobrodošlicu.

Azurno nebo bez oblačka, mala luka s nekoliko usidrenih drvenih barki, kamene kuće koje izgledaju kao da su im oči uperene prema moru sa zelenim prozorima koji nalikuju rukama koje zaklanjaju pogled od sunca. I soba je bila puna mirisa koji se pretapao s levantom koji je u sobu unosio čistoću soli. Mislim da sam u tome trenutku vidjela Veneru koja se izdiže iz mora držeći grančicu ove svete biljke pozivajući me u prostore ljepote, ljubavi, mira i čistoće. Zanesena, legla sam na prostrani bijeli krevet, zatvorila oči i duboko udahnula.

Otočki ritual mogao je početi. Imao je on svoj dobro utvrđeni slijed. Prijepodnevna izlaganja počinju točno u 9 sati u svečanoj lođi hotela nakon što se popije veliki, pjenasti capuccino u obližnjem kafiću. Obično je kratka stanka predviđena nakon sat i pol na kojoj se osim kave degustira hvarski prošek i samo za nas pripremljeni hvarski paprenjak. Udobno smješteni u velike, baršunaste, crvene fotelje potom bismo odslušali ostala izlaganja i oko 12,45′ krenuli put ručka na obližnje otočiće, uvale ili vidikovce.

Od toga trenutka se ovaj dobro vođeni otočki teatarski ritual počeo kretati prema svome vrhuncu. Sada već direktno uključeni u predstavu u kojoj smo kao statisti pridonosili njezinoj scenografiji, priključili smo se glumcima hvarske amaterske družine koja je pod diskretnom režijom dugokosog gusara s povezanom maramom oko čela, Milana Lakoša, nudila kušanje spravljanih delicija, onih od mora i onih od kopna, ovisno na kojem mjestu smo se nalazili. Istina je da se predstava mogla igrati bilo gdje, na trgu, ispred crkve, na vodi, u šumi, pa i u zraku, ali nama je bilo posve jasno kako je Hvar onaj prostor čije otvorene i zatvorene pozornice imaju za svakoga od nas dubinsko značenje.

Dočekani hvarskom travaricom ili rogačicom tada bismo u suncu i dobrom raspoloženju krenuli u blagovanje gregade, brudeta, tek ulovljenog gofa sa žara ili teletine ispod peke.

Obično bi naša okupljanja oko trpezarijskoga stola započela zdravicom akademika Batušića. Njegov duboki glas, visoko čelo i izraženi aristokratski nos koji mu je tom prigodom naglašavao nemirne oči, ulazio bi u naše misli. To nisu bile obične prigodničarske zdravice, to su bile, kao i riječi kojima bi nam se obraćao prilikom otvorenja Dana, pune strastvenog iskustva čitanja, gledanja i slušanja, bile su one protkane kozerijom i duhovitošću lucidnog, šarmantnog promatrača kulture, politike, svakodnevnih zbivanja i ljudi s kojima se družio.

U njima bi se često prisjetio svojega djeda po majci Branka Gavelle i strica Slavka Batušića, teatrologa, povjesničara umjetnosti i pisca. Ovi trenutcima već zaboravljenih građanskih manira lijepih običaja uoči objeda, nama tadašnjim mladcima, bili su posebice važni. Priznajem da mi je danas žao što ih nisam bilježila.

Ritam objeda završavao bi oko 16 sati nakon čega smo mogli do večernje predstave u Hvarskom kazalište izgrađenom 1612. za vrijeme poduzetnog kneza Petra Semitecola, drijemati, pisati razglednice, čavrljati, kupati se ili šetati s jednog kraja grada na drugi. Ja sam obično onako s noge na nogu, tipično mediteranski, šetala uz more do Lucićeva ljetnikovca ili do franjevačkog samostana, ponekad bih išla preko Trga do Katedrale sv. Stjepana pa preko pjace do brda na kojemu se nalazilo hvarsko groblje, a nekad sam se uputila prema hotelu „Amfori“ i starome kupalištu na drugoj strani otoka. Pričala bih s onima uz koje sam bila, malo bismo pri tome zastajali zagledani u ljepotu daljine, a kad bih osjetila umor od komunikacije i hodanja, sjela bih na klupu ispod zida utočišta za mornare i prepustila se vjetru od soli.

Odlazak na predstavu domaće ili gostujuće pučke družine bio je neizostavan. Nije mi to predstavljalo osobit problem jer romantično je bilo sjediti uz malo, neobarokno gledalište na drvenim klupama poprilično uske lože u zgradi Arsenala u samom središtu povijesne jezgre Hvara čekajući da počne predstava u jednom do deset najstarijih baroknih teatara Europe.

Nekoliko puta u ovim godinama mojega ritualnog dolaženja na Hvar, gledala sam predstave Hvarskog pučkog kazališta koje je režirao prerano preminuli suprug moje sugrađanke Dubravke Crnojević, Marin Carić. Tako sam primjerice „Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika“  gledala dva puta isto kao i „Ribanje i ribarsko prigovaranje“, „Stori letrat“ jednom, a posljednju hvarsku Marinovu predstavu „Šaka zemje“ nastalu 1997. na temelju pjesama Jure Franičevića Pločara, čak tri puta. Nakon odgledanih predstava, odlazili bismo u društvu onih uz koje bismo se mogli najbolje opustiti i prepustiti hvarskim raspravama dugo u noć. Branka, Fabrio, Goran, Cvijeta, Bruno, Tomislav i ja obično smo se nakon još jednoga noćnog kruga uz otočko more susreli u nekoj od noćnih konoba pa uz vino i sir prepričavali dan ili neka zanimljiva zbivanja s kopna. Ponekad bi nam se pridružili Zoran Kravar, Sibila Petlevski i Velimir Visković koji su se iz posve različitih pravaca posve slučajno zatekli za našim dugačkim, drvenim stolom.

Sjećam se jedne takve noćne povorke koja je završila na terasi „Carpe Diema“ na kojoj se te noći od vlasnikovog rođendana moglo popiti piće po pristojnim cijenama. Nakon smijanja, plesanja na rivi i uživanja u različitim koktelima, u hotel smo ušli u svitanje  da bismo u 9 sati uredno bili na svojim mjestima u lođi. Nakon stanke, nevezani jedan od drugoga, stavili smo sunčane naočale i sjeli u stolice naslonjene uz krajnji zid dvorane.

Prišao nam je nakon završenih izlaganja akademik Batušić i duhovito nam preporučio malo odmora umjesto ručka govoreći kako on u našim godinama nakon noćnih terevenki s izrazito pastoralnom komponentom koja je podrazumijevala uživanje u hvarskom vinu i zabavljanje društva pjesmom i svirkom, nikada nije nosio naočale za sunce. I priupitao nas, onako šeretski, tko će s njime sutra, zadnjega dana boravka u Hvaru, ranim jutrom  do pjace po bob i artičoke.     

Ne znam kako da opišem susret na poslijepodnevnoj, čistoj od bure, sunčanoj šetnji  ispod franjevačkog samostana te 2009., a da ne upadnem u klopku sentimentalizma i patetike. Samo ću reći da sam posve utisnuta u razgovor o plovidbi parobrodom kojim je Franjo pl. Ciraki putovao od Rijeke do Splita, naišla na profesora Pavličića i akademika Batušića koji su zastali nešto razgovarajući. Prilazeći im vidjela sam bijeli šešir na glavi koja ga obično nije nosila.

U siječnju 2010. zatekla me je vijest o smrti. Nisam poslala tekst za zbornik „Putovanje, odlazak, bijeg u hrvatskoj književnosti i kazalištu“, ali sam te godine na Hvaru ubrala grančicu mirte s namjerom da je odnesem na grob Onoga bez kojega je Faros izgubio magiju. Barem meni.

Zadnji put na Hvaru bila sam u srijedu 9. svibnja 2018. kada se s početkom u 19:30 u Arsenalu izvodila scenska igra o gradovima, prostorima, vremenu, ljudima i posve osobnim zapisima nastala prema motivima knjige „Skriveno u oku“. U toj maštovitoj  i energičnoj igri desetoro mladih glumaca i pijanista Ivana Bobića oblikovali su bezvremenske prostore i krajolike. U predstavi su igrali Tena Pataky, Monika Lanšćak, Rea Kamenski – Bačun, Linda Kliman, Lucija Subotić, Vedran Dakić, Matko Duvnjak – Jović, Adrian Bagarić, Luka Vondrak i Josip Ledina, mentori su bili Robert Raponja, Tatjana Bertok – Zupković i Katica Šubarić.

Nakon predstave izvrsna večera u društvu „mojih s Akademije“ i domaćina Milana Lakoša, obuzela me nakon toga neka tuga, sljedećeg jutra iz Zaraća, nakon što sam kupila kapare, sjela sam u auto i otišla.

h

 

Budi strpljiv u svemu, Majda Milinović, Odsjek za glazbenu umjetnost

 

 

Mrežna panel-rasprava KoronaOSKultura-20: Javne kulturne institucije u Osijeku jako dobro odgovorile na aktualnu pandemiju, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

Želeći doznati kako su se tijekom aktualne pandemije virusa SARS-CoV-2 javne kulturne institucije u Osijeku uhvatile ukoštac s bitno izmijenjenim uvjetima djelovanja i teškoćama u ovoj izvanrednoj epidemiološkoj situaciji, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku u četvrtak (30. travnja) putem Zoom platforme organizirala je javnu mrežnu panel-raspravu naslovljenu KoronaOSKultura-20.

Panel-raspravu inicirao je i realizirao Odsjek za kulturu, medije i menadžment, u prvom redu doc. dr. sc. Marija Šain, doc. dr. sc. Tatjana Ileš i asistenti Maja Haršanji i Tomislav Levak, uz potporu i pomoć uprave i Ureda za znanost, umjetnost, programe, projekte EU i međuinstitucijsku suradnju Akademije na čelu s voditeljicom Ureda mr. sc. Antonijom Matić. Okupljeni su relevantni sudionici koje je moderator Tomislav Levak nazvao „reprezentacijom javnih kulturnih institucija grada Osijeka“. Gosti i govornici bili su: Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu Grada Osijeka; intendantica Dražena Vrselja i ravnateljica Drame Petra-Bernarda Blašković u ime Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku; Vladimir Ham, pomoćnik ravnatelja Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku; Dubravka Pađen-Farkaš, ravnateljica Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek; Ivan Kristijan Majić, ravnatelj Kulturnoga centra Osijek; Valentina Radoš, viša kustosica Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku; Denis Detling, ravnatelj Muzeja Slavonije Osijek i Ljerka Hedl, ravnateljica Gradskih galerija Osijek.

Na početku je sudionike i brojnu publiku (panel-raspravu pratilo je više od 120 osoba) u ime organizatora pozdravila doc. dr. sc. Ivana Bestvina Bukvić, voditeljica Odsjeka za kulturu, medije i menadžment. Potom su tijekom tri sata trajanja, s kratkom stankom, sudionici iznosili i objašnjavali kako su osječka kultura i umjetnost u javnom sektoru reagirali na „doba korone“, s kojim su se izazovima i problemima suočili, koje su sve aktivnosti poduzele njihove institucije kako bi omogućile dostupnost (dijela) svojih usluga zainteresiranim korisnicima/široj javnosti, što su novoga naučili u trenutačnoj situaciji kao i hoće li im provođenje sadašnjih aktivnosti koristiti u budućem poslovanju. Opći je zaključak panelista bio da su – unatoč tomu što su kulturne i umjetničke institucije u Osijeku doslovce preko noći morale zatvoriti svoja vrata i što je naglo prekinuta realizacija njihovih planiranih kulturno-umjetničkih programa i projekata – sve osječke kulturne institucije jako dobro reagirale na novonastalu situaciju ponudom dobroga dijela svojih programa i aktivnosti na druge načine, ponajprije prikazivanjem, dijeljenjem i komunikacijom putem društvenih mreža te emitiranjem na televiziji ili radiju.

Kao jedan od pozitivnih i kvalitetnih primjera istaknut je projekt „Kultura na kotačima“ koji su zajednički pokrenuli Kulturni centar Osijek i Grad Osijek u suradnji s više osječkih kulturnih institucija. Naime, od prošloga tjedna osječki kulturni djelatnici i umjetnici počeli su, pomoću posebnoga vozila, obilaziti osječke gradske četvrti i izvoditi različite kratke kulturne sadržaje u kojima građani Osijeka mogu uživati u skladu s propisnim preventivnim i zaštitnim mjerama. Sudionici panel-rasprave na kraju su odgovorili na niz pitanja moderatora i publike. Na vjerojatno najzanimljivije pitanje – može li kultura u budućnosti biti isključivo virtualna – svi panelisti složili su se kako gotovo sve svoje aktivnosti, projekte i programe mogu prebaciti i ponuditi virtualnim putem, ali smatraju kako je za kvalitetan doživljaj kulture ipak potreban „osobni kontakt“.

 

 

 

 

Grupna etida – stolice, kolegij Pokret 2: rad s rekvizitom i partnerom, Odsjek za kazališnu umjetnost, studenti 1. godine BA studija glume i lutkarstva

 

 

U iščekivanju zvijezda, studentica Karla Mitrović, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

 

Podijeli...