Klub čitatelja
6.6.2021., 4:57, svitanje s pogledom
Divno je biti budan u trenutku u kojemu sunce ulazi u kožu vinograda, rijeke i makova, a ptice zvuče zaljubljeno …. Udahnuti svježinu, pa sjesti u Mckinely stolicu na trijemu kuće u orahovoj krošnji i osjetiti filigranski dodir dana koji tek treba krenuti u svoju javnost.
Ispuni me tada zanos sreće, smijem se još snenih očiju i poželim da upravo ova nježnost traje vječno.
Preoblikujem se potom u treću ženu koja naježene kože želi krenuti na putovanje ne bi li u nekim novim svitanjima iznašla odgovor na pitanje što je ljubav?
Danas je dan D.
Davor Rostuhar, „Ljubav oko svijeta“, KEK, Zagreb, 2021.
Putopis je najčešće označen subjektivnim autorovim pogledom na prostor kojim se kreće, enciklopedijska natuknica definira ga kao “književnu vrstu u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje u kojoj se očituje njegova umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše, putopis je plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedočanstvo njegova ukusa.”
Putopis s jedne strane može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok s druge predstavlja osobiti žanr u kojemu je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onome što putopisca zaokuplja tijekom putovanja. Nerijetko se tako putopis, prema mišljenju Milivoja Solara, približava eseju ili pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova. Ova štura enciklopedijska i udžbenička određenja rekapituliraju uglavnom sve tradicionalne predodžbe o putopisu koje se mahom svode na dvostrukost: na jednoj strani – znanstveno-informativni, na drugoj – umjetnički tip oblikovanja.
Pojam putopisa karakterizira ogromna obuhvatnost i elastičnost, on pokriva veliko područje spisateljske prakse: od tekstova određenih klasičnom definicijom “opisa puta” do štiva u kojemu element puta, putovanja figurira samo kao background za oblikovanje samostalnoga poetskoga svijeta. U ovako naznačen raspon sa stanovišta narativne tehnike prirodno ulaze veoma raznovrsni primjeri: od tzv. imaginarnoga putopisa, s opisivanjem izmaštanoga svijeta po kojemu se “putuje” uobraziljom, do tekstova koji se poetski bave motivima i prizorima svakodnevne okolice (gdje više ne važi uvjet klasičnoga putopisa – putovanje u daleke, nepoznate krajeve)
Putovanje, dakle, bilo ono fikcionalno ili ne, uvijek mijenja lik, tj. osobu, jer prema mišljenju mnogih, konačno odredište putovanja nikada nije mjesto, nego novi način promatranja stvari, putopis mora biti vjerodostojan, mora biti točan. On u sebi može sadržavati stav autora prema prostoru koji se opisuje, prema ljudima koje susreće, prema njihovim običajima i vjerovanjima, ali je nužno da prije nego što iznese svoj stav, dojam ili impresiju što je objektivnije moguće opiše taj isti prostor, te ljude, običaje i vjerovanja te da čitatelju prepusti hoće li se s njime složiti.
Putopis je svojevrstan pogled u svijet, zahvaljujući njemu čovjek upoznaje druge kulture, ali i bolje razumije svoju, jasnije shvaća društvo u kojem živi i vlastitu ulogu u njemu. Uostalom, krilatica “Upoznaj samoga sebe!” bila je osnovno putopisno načelo Adolfa Vebera Tkalčevića.
Ovaj književni žanr, a u skladu sa zahtjevima publike, iz literanoga sve više prelazi u televizijski format u kojemu autor vizulano-auditivno opisuje zemlje i mjesta koja posjećuje. Kao izvorni dokumentarni sadržaj putopis je prisutan od samoga nastanka kinematografije, a prvim filmskim putopiscem drži se amerikanac B. Holmes, koji je od 1904. svoja putovanja počeo zapisivati filmskom slikom, s pojavom jeftinih i kvalitetnih elektronskih kamera 1990-ih, tj. s pojavom videonovinarstva i hiperprodukcije postao je sadržajnom osnovom mnogih internetskih blogova.
Davor Rostuhar je već ovjereni putnik, što je vidljivo iz knjiga „Samo nek’ se kreće“ (2003), „Na putu u skrivenu dolinu: umijeće prihvaćanja besmisla“ (2012), „Džungla“ (2009), „Degustacija slobode – zašto putujemo i kako time mijenjamo svijet“ (2012), „National geographic – Hrvatska iz zraka“ (2014), „U zemlji zmaja“ (2015), „Polarni san“ (2018), a na putovanje opisano u knjizi „Ljubav oko svijeta“ krenuo je ne da bi spoznao sebe već da bi dešifrirao kodove ljubavnog govora i oblikovao video zapis intervjua onih koji su govorili o osobnim pogledima na ljubav.
Knjiga je rezultat neoubičajenoga medenog mjeseca tijekom kojega se otkrivalo što različitim ljudima predstavlja ljubav, u godinu dana autor je proputovao dvadeset četiri države na svim kontinentima i napravio više od stotinu intervjua. Putovanje je trajalo od siječnja do prosinca 2019., a sljedeću godinu kada se zbog pandemije više nije moglo slobodno putovati, iskoristio je za organiziranje prezentacije opsežnog prikupljenog materijala. Može se ona žanrovski staviti u ladicu tematskih dokumentarnih putopisa kojima nije cilj prikazati čitateljima/gledateljima prostor kojim se putopisni subjekt kreće. Razotkrivanje različitih pogleda na zadanu temu doima se intrigantnim ukoliko je putopisac vješt pripovjedač, Rostuharu to uspijeva u međupoglavljima naslovljenim „Intermezzo 1 – Raj u nama“; „Intermezzo 2 – Pakao u nama“; „Intermezzo 3 – Čistilište“, dok je u ostalih dvadeset poglavlja zapisivač ili prepisivač onoga što je prije putovanja pročitao ili što je na putovanju čuo.
Intrigantni naslovi poput „Što je ljubav?“, „Jezik ljubavi“, „Povijest ljubavi“, „Ljubav i identitet“, „Granice ljubavi“, „Je li ljubav smisao života?“, samo su povod za priču koja u ovoj knjizi nije raspričana već je samo označena. Razvio je autor uz svoju suputnicu i životnu pratilju Anđelu, senzibilitet prema naizgled običnim “malim” pričama u intimnim dramama koje govore marginalci poetizirajući pri tome svakodnevicu, naznačili su oni rasne razlike u ljubavnim odnosima, istraživali su prirodu ljubavne moći, čežnje, žudnje u vezama (monogamnim, poligamnim, poliamortnim), baš kao i egzistencijalnu izgubljenosti u ekstremnim slučajevima ljubavi.
Dokumentirali su tekstom i kamerom različitosti u ljubavnim odnosima, nisu pri tome jasno iznosili svoje mišljenje, nisu niti opisivali prostor u kojemu su se prilikom razgovaranja nalazili, a nisu niti pisali o tome što su jeli, gdje su spavali, boravili, kako su se u nekim trenutku osjećali.
“Ljubav oko svijeta” više je zbirka intervju na zadanu temu nego putovanje u potrazi za odgovorima na ključno pitanje što baš ne predstavlja čitateljski izazov jer ovako moćna tema ipak je zaslužila suptilniji govor/razgovor o njoj.
Ukoliko je pak namjera autorskog tima bila oblikovati film, on će kao “površniji” žanr možda udovoljiti zahtjevima gledatelja, dok impozantno opremljena knjiga zasićena fotografijama, dobro poetiranim i vizualno izvučenim rečenicama, čitateljskom užitku nije odgovorila. Sve je to opravdano budući je riječ o knjizi zapisa sa putovanja i istraživanja koje možda nema konačan cilj, a u kojemu samo putovanje i istraživanje može biti važnije od cilja. U tom smislu autor ostaje i dalje u vječnoj igri traganja, pokušaja i pogrešaka.
Posrijedi je povodljiva dijaloška knjiga o (samo)preispitivanju odgovora na pitanje što je ljubav, odgovori u njoj su životni i uvjerljivi, sugestivno ozračje podcrtano je slikama sugovornika i njihovih partnera. Ova je knjiga jedan mogući pogled na rješavanje zagonetke zvane ljubav, ona je početak pustolovine i potrage za kodovima ljubavnog govora, u njoj se nije pronašao sveti gral niti kristalna lubanja. Ovoje jedno promišljanje koje je mapiralo svijet, ona je putovanje koje je pokazalo jedinstvo različitosti na otvorenome dlanu.
Zauzvrat pak, rekla bih evocirajući Odisejev susret s Penelopom, putovanje ne može bez pripovijedanja, pa zato i priskrbljuje pripovjedni kapital, put zapravo malo vrijedi kada o njemu ne možemo nekome pričati pa makar pritom malo i – izmišljali.
h