6. travnja 2020.g.

Posted on Posted in Karantena

Dnevnički putokaz karantene!

(Osijek, 6. travnja 2020.)

Dnevnik u karanteni, izolacijski koncept egzistencije, pisci na mreži, online čitaonice, kazališne daske, glazbeni izričaji svjetskih umjetnika, izložbe…, a sve samo na klik. Inspiracija stiješnjena između medijskog diskursa i fraze ostani doma, budi poslušan, izgubljen u malom prostoru jazbine. Mozaik svakodnevice, neke imaginarne televizijske realije i traženja sebe, priča o koronama, paranoja potrošena na kolute papira, malo kemikalija, vreću krumpira. Da!, dupli boks higijenskog papira, prestrašeni pogled prolaznika i zalutali pas na pustom igralištu. Zrakom struji upit, ma gdje sam ja, u što sam se pretvorio, obična reinkarnacija s(r)anja ili znanja!

Pobjegnem u neki i drag naslov, otvorim nekad lijepu knjigu, pokušam napraviti odmak, a nešto me neće, ne ide, to više nisam JA – onaj kako se nekad normalan činio! Jesam li bio u zabludi ili je opet subjektivna ekspresija bila laž?! Obmana koja me činila većim, glumac sretnosti i poslovna njuška?

Smrtnost nas stavlja u jasnu perspektivu generacije, nataložena sjećanjem na financijsku krizu, vječni kredit, ratni dani, prognano djetinjstvo i našu šutnju – pretočenu u ništa! Sada razmišljam koliko li vremena i vode prođe… dok Drava teče i nosi prethodnosti prema Aljmašu. Koliko je snova ostalo, koliko zareza napisah korakom nestalo i plašljivih pogleda neke nepoznate i nedovršene priče. Tko bi ju mogao privesti kraju i želim da bude sretan kraj, onako k*o u  ljubavnim vikend romanima. Pitanja više nego procvjetalih narcisa u bakinom dvorištu, mirisa procvjetalih, marelica i mraza.

Ne mogu uroniti u dokolicu, ne vjerujem onima s tarot kartama, ni vladarima s dalekovidnice, ni online kladarama, ni prevarenom sebi! Istopio sam iluzije, pobjegao laskavostima i prigrlio digitalnu intimu. Gubim korisničko JA. Moj mob postaje osjetilna priča koja škljoca bojama i virtualnim glumama. Nečujan krik bježi u bijele zidove, znatiželjnicima odgovaram – dobro sam! Zapravo razbijen na tisuću komadića onako nestvaran i blesavo svoj. Ostani doma, pazi na razmak, opsuj što nema kafića i zagrljaja. Nisam nikada mislio da nedostaju umorne krčme susreta, isprazne priče i vulgarni leksik!

Želim pobjeći u nekad, vratiti se običajnostima susreta, otkačiti izolaciju, zatvoriti vrata ostave, sjesti onako bez veze, u Tvrđi, i rezervirati pola terase (bliže spomeniku), zuriti u dragost ljudi, poleta studenata i onih akademskih osmijeha i kava.

Čujem zvona obližnje crkve, kafić pun srednjoškolaca, zvuk violina iz muzičke, ćutim hlad ginka! Profa pronađen predavački živ, zdrav, k tomu nasmijan bez *nepoznatog što ubija*, pregovaram sa studentima kad i kako nastavu i susrete dogovoriti!

Nestali i maštoviti, vratimo se sebi, dalje od hladnjaka, tretirajmo dosadu kao svježinu, nasmijati se mogu proljetnom danu, dočekivati strpljivost… i „sve će proći“!

SEBE utiskujem u MI karantenu.

Hodam, korača emocija ljubavi dnevnika!

Aleph

 

Moon river, studentica Dora Vestić, Odsjek za glazbenu umjetnost i kolega Josip Horvat, Ured za studente

 

 

Z. K. Pisma iz izolacije

Postoje mnoge definicije slobode, ali da ću ja, tek u ovim pristojnim godinama, shvatiti da je  prava i jedina sloboda mogućnost iznošenja smeća u kasne noćne sate, to  ni u najgorim životnim scenarijima nisam mogao ni pretpostaviti., a kamoli zamisliti.  A sada tu „nepostojeću ideju slobode“ , ne svojom voljom,  živim. I što je, u ovoj našoj  priči ono najljepše, ja se toj mogućnosti  „treniranja slobode“ u „izvanrednim okolnostima“  iskreno radujem. (Vidim da su se kod nas, u Hrvatskoj, svi koji drže do svoga mišljenja,  upustili u avanturu tumačenja nekih ustavnih instituta, pa se sada u nas temeljno pitanje jesmo li ili nismo u „izvanrednom stanju“, odnosno što o svemu  tome kaže naš Ustav, je li nužno ili nije aktivirati već sada čl. 17. Ustava RH? Ako nas išta može tješiti slične rasprave vode se i kod naših „istočnih susjeda“, iako  je tamo situacija  bitno različita.   Naime, tamo vlast želi uvesti „izvanredne mjere“ u „izvanrednim situacijama“, a  opozicija uglavnom lijeve provenijencije, vrlo uvjerljivo,   dokazuje  da tako nešto uopće  nije nužno. Točnije,  za razliku od naše, ukazuje na sve  moguće negativne posljedice jedne  takve  odluke.  Ono što je zanimljivo da oni naši koji o sebi vole misliti da su autentični ljevičari inzistiraju na uvođenju „izvanrednog stanja“, koje bi onda nužno vodilo d suspendiranju većine  građanskih i inih prava. Ostaje nejasno zašto na tome oni  toliko inzistiraju, ali vjerojatno i oni imaju neku svoju viziju  budućih idealnih odnosa u „hrvatskom društvu“, pa im zbog toga ne treba previše zamjeriti. Osim na  posvemašnjem diletantizmu.  Naime, kao i  uvijek, između teorije i prakse postoje čitavi svjetovi, koji ni najbolji teoretičari  ne uspijevaju u potpunosti sagledati, ali ih ta činjenica uopće ne  sprječava da svojim von oben  savjetima, obvezujućim  sugestijama pokušavaju  sudjelovati u  upravljanju državnim poslovima. Naravno, bez  ikakve odgovornosti).   Štoviše, moja  neznatnost, koja tek postaje svjesna svoje nevažnosti  u ovim okolnostima,  inzistira na toj besmislenoj radnji, koja mi   omogućava izlazak iz kuće, ureda (moja  rezidencija i moj ured  nalaze se u istoj zgradi,  dijele ih tek  dva kata, ali kretanje između petoga i sedmoga kata ne stvara mi onaj osjećaj ugode kao izlazak izvan zgrade, šetnja do kontejnera), dramatičnu  promjenu prostora… Doduše, ta sloboda boravka na otvorenom prostoru, pod (zvjezdanim) nebom (tek sada mogu shvatiti i dosegnuti koliko je  taj I. Kant bio, zapravo,  mudar čovjek kada je govorio o „zvjezdanom nebu nad nama i moralnim  zakonima u nama“),   traje jako kratko, jer se taj famozni  kontejner za smeće, nažalost,  nalazi neposredno ispred zgrade u kojoj stanujem. Na nekih pedesetak metara.  Pred ulazom u  najveći gradski perivoj u Tirani, koji je u ovim danima zatvoren za  posjetitelje.  Ulaz u perivoj čuvaju i policajci. Stoga za svaki slučaj sa sobom ponesem i diplomatski ID, koji mi omogućava kretanje i izvan prostora ureda i rezidencije. Ali, čemu ga koristiti kada su  ionako ulice sablasno prazne, kafići zatvoreni…  Ali i bez obzira što sve to (pre)kratko traje ipak i ta kratkoća  pruža mi onaj izniman osjećaj zadovoljstva, sreće što mogu udisati autentičan zrak, što  ću  nakratko boraviti  izvan zidova stana, ureda… Od sada ću i onu zatvorsku, logorašku  literaturu moći čitati na pravi način. Tek sada  ću moći shvatiti sve one suptilne nijanse u toj literaturi. Sve ovo moje dosadašnje znanje o toj literaturi nije vrijedno spomena.  Što bih dao kada bi mi netko iz moje osječke biblioteke poslao  nešto knjiga, od Solženjicina,  Štajnera,  Šarlamova, Kiša, Hofmana, Levyja…

Moram reći da   dobar dio dana i provedem kraj prozora kako bih  promatrao taj kontejner, taj moj „predmet žudnje“.  I ne samo što ga veći dio dana  promatram već se prema tom predmetu žudnje odnosim i više nego nježno. Ne znam zašto, ali ta razmišljanja kako ću se, u kasnim večernjim satima, na kratko, išuljati iz svoga stana/rezidencije, kod mene stvaraju čitav niz nevjerojatnih filmsko-literarnih asocijacija, pa tako  u svoja nesigurna  sjećanja pokušavam prizvati i film L. Bunuela „Taj mračni predmet želja“,  i  film  E. Kazana „Tramvaj zvan čežnje“, i  film R. Brooksa  „Mačka na limenom krovu“…  I, naravno, sva ta moja  sjećanja na filmove, knjige, koje sam  gledao ili čitao prije mnogo godina,  i više su  nego nepouzdana. I svi ti  likovi, i sva ta radnja, i zapleti koji su logična posljedica djelovanja tih likova,  sve mi to  ostaje u nekoj izmaglici,  nešto se tu kao nazire,    sve je to tu, pri ruci,  nadohvat i  tim mojim konfuznim sjećanjima, i tim mojim  čudnim asocijacijama,   ali zapravo od svega toga meni ostaju samo  neka imena, neki  naslovi filmova, knjiga, redatelja, glumaca…, koje nikako ne mogu staviti u neku logičnu svezu, dovesti u neki suvisliji  red.  Doduše, ostaje  nejasno zašto baš pomislim  na te, a ne neke druge filmove tih autora.  Tako mi recimo Bunuelov   „Diskretni šarm buržoazije“ uopće ne pada na pamet, a  isto tako  vjerojatno najbolji film E. Kazana „Sjaj u travi“ ostaje izvan svih mojih asocijacija u izolaciji, dok uopće nisam siguran  koje je sve  druge filmove  R. Brooks snimio pored „Mačke na limenom krovu“!? Mislim da sam gledao i  njegovu interpretaciju „Braće Karamazovi“,  i „Hladnokrvno ubojstvo“, ali  te njegove interpretacije kanonskih literarnih  tekstova, ni na koji način, nisu me impresionirale, pa je to vjerojatno razlog moje nesigurnosti glede  autorstva tih filmova.  Možda ću o razlozima svoje  fiksiranosti  samo na ove, a ne neke druge filmove više moći reći u jednom  od mojih slijedećih pisama iz  izolacije. Doduše, s vremena na vrijeme, komuniciram i s Andreom V., mojom doktorandicom, koja se, između inoga, bavi i hrvatskom/jugoslavenskom filmskom produkcijom 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, pa me ona podsjeti i na neke druge  filmske poetike.  Trenutno smo kod filmova Lordana Zafranovića. I nismo nešto previše oduševljeni tim ostvarenjima. Ima tu i erotike i ideologije, ali sve to, i ideologija i erotika,  djeluje kao  loše čitanje/citiranje nekih   drugih, ozbiljnijih poetika i politika!

Doduše, moram priznati da nešto previše ne očajavam zbog tih rupa u mojem pamćenju,  jer  znam da će me ta noćna  šetnja do kontejnera, to frajersko  bacanje smeća (uistinu, ja prvo stanem, pa  iz  pristojne daljine  bacam  to smeće, u  to doba  već prazni kontejner,  jer očito nitko drugi u kvartu ne dijeli tu moju radost dužnosti, tu  moju neponovljivu definiciju slobode, koja se svodi  na ovu  uistinu jednostavnu radnju kao što je to neobuzdano  bacanje smeća), učiniti sretnim i zadovoljnim čovjekom.  Moj će dan poslije te  radnje,   u potpunosti,  biti ispunjen, jer se moja ideja kako „biti slobodan“  ostvarila.

Naime, nikakvo mi zadovoljstvo ne predstavlja  sjedenje u uredu, gdje su sve aktivnosti svedene na telefoniranje, beskonačno surfanje internetskim stranicama, čitanju i komentiranju  „loših vijesti“. E, da,  prošli tjedan, netko od kolega diplomata sjetio se da bi i mi  mogli raditi „video-konferencije“.  Od  same ideje do njene  realizacije  nije prošlo puno vremena,  pa sam tako, u međuvremenu,  uspio naučiti da postoji i neka „zoom aplikacija“ (čitam da je i moja prijateljica Mladenka Šarić, novinarka također otkrila tu mogućnost, i to je svoje radosno otkriće   odmah  stavila na svoju fb stranicu kako bi tu sreću podijelila sa svojim fb-prijateljima, jer  će od sada svoje tv-emisije  realizirati  na taj novootkriveni  način: tehnika narodu – narod tehnici,, bila je jedna od parola iz mog djetinjstva),  koja  nam omogućava da se ne samo   gledamo, već   da  međusobno i   čavrljamo i  komentiramo sve te „loše vijesti“, da donosimo neke važne prijedloge, mudre  zaključke o našem budućem djelovanju u Albaniji. Kao što vam je vjerojatno poznato  Europa je  odlučila dati novu političku  priliku  Albaniji i Sjevernoj Makedoniji  na njihovom europskom  putu. Ali, kao  i sve u životu, sve ima svoju dobru i onu manje dobru stranu: prilika je dana, ali postoje i neki uvjeti koje bi zemlje  kandidati trebali u dogledno vrijeme   ispuniti. I od takvih  momenata kada vam se nešto  i nudi, ali i uvjetuje,  i   počinju sve   drame u životu. Naime,  postavlja se ozbiljno  pitanje koliko su naši domaćini uopće spremni da sve te uvjete, u nekom razumnom roku, ispune. U takvim situacijama uvijek se javlja onaj poznati sindrom Sanjin opisan u ruskoj literaturi još tamo početkom  prošloga stoljeća, gdje si   taj junak postavlja jedno posvema logično pitanje: a zašto bih se ja sada trebao odreći svih  seksualnih užitaka samo zbog činjenice što  postoji  mogućnost  da će  radnička klasa u 21. stoljeću živjeti puno  sretnije nego što sada trenutno živi!?

Bilo je i više nego  simpatično gledati kako  se neki od starijih kolega (tu ubrajam i  moju malenkost, koja prema svim parametrima medicine i tehnologije pripada „rizičnoj skupini“, koja trči „posljednji krug“) muče  s ovim novim tehnikama, kako su u svemu tome prilično nespretni, uvijek neke  radnju zaborave, ili isključiti mikrofon kada ne govore, ili pak  uključiti kada govore… No, sve u svemu, manje-više, svi smo, u konačnici,  s odlikom položili  i ovaj  ispit, koji nismo imali na satovima „narodne tehnike“.

 

O ljubavi i strpljenju 3, izv. prof. art. dr. sc. Saša Došen, Odsjek za kreativne tehnologije

 

Student Matej Matagić, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

 

Studentica Mateja Ištuk, Odsjek za kulturu, medije i menadžment

Podijeli...