8.6.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Z.K. Pisma iz (polu)izolacije

Nakon 2,5 mjeseca vratio sam se iz Tirane u Hrvatsku, u Zagreb, u Osijek… I moji dobronamjerni prijatelji blago su primijetili kako  ovaj moj „kratki izlet“ (da ne bude nikakve zabune ovdje je riječ o namjernoj literarnoj asocijaciji na jedan od najčešćih  toposa u hrvatskoj književnosti) prilično loše utječe na moju zapisničku produkciju. Prošlo je nekoliko dana, a ja nisam uspio poslati niti jedno pismo/zapis  iz (polu)izolacije. Očito da su  me susreti sa starim prijateljima/prijateljicama  toliko obuzeli da sam, u međuvremenu, zanemario  sve svoje druge obveze. Pa, i onu koja se odnosi na  bilježenje onih mojih redovitih zapisa/pisma iz nadzemlja.

Doduše, to ne znači da o toj svojoj „slatkoj obvezi“ ne samo prema čitateljima, već u jednakoj mjeri i prema samome sebi,  nisam  sve to vrijeme intenzivno razmišljao. Doduše,  nije uvijek lako pronaći  dovoljno atraktivnu temu u ovom „virusnom vremenu“, koja bi bila podjednako zanimljiva i čitateljima i piscu.

Poznati srpski antropolog, I. Č., napisao je tekst „virus u poeziji“, a jedan mlađi osječki   kolega, L.R.,   „virus u fabuli“. Koliko čujem riječ je  o jednoj   omanjoj knjižici u kojoj  autor  na zanimljiv način opisuje ovaj medicinsko-etičko-politički  fenomen. Nema nikakve dvojbe da su i jedan i drugi, i I.Č., i L.R.,  svjesni da poslije ovoga virusa  ništa na ovome, najboljem  od svih mogućih svjetova,  više neće biti kao prije te nevidljive pojave.   „Virus u poeziji“ sam pročitao, a s velikim nestrpljenjem očekujem  i pojavljivanje „virusa u fabuli“. Bit će nadasve zanimljivo pročitati kako naš mladi kolega opisuje ponašanje  virusa u priči, fabuli.  I nas (za)vodi misao da na kraju balade i mi skupimo sve  ove naše rasute zapise/pisma (nešto poput onog pjesničkog „rasutog tereta“, i ne treba posebno napominjati da se i ovdje o nekoliko mojih literarnih asocijacija na poznate književne tekstove, jer se „rasuti teret“ uvijek javlja „na kraju balade“) i pokušati ih objaviti u nekoj, jednako tako,  nepretencioznoj knjižici. Tko zna, možda, još uvijek postoje i  ona vrsta čitatelja  koje zanima  kako je jedan diplomat-profesor (a, može ii obrnuto)  razmišljao u vrijeme posvemašnje kontrole kada se nije moglo slobodno kretati, ali se zato  moglo slobodno misliti, čitati, gledati, komentirati…

Ovih dana Hrvatskom kruži pravi  bauk fotografije. Nekima se neke njihove fotografije ne dopadaju, jer im se čini da na tim fotografijama  nisu dovoljno lijepi (u hrvatskoj politici i estradi  to je jedan od  najbitnijih elemenata: „biti lijep“ puno je važnije nego „biti pametan“)[1], ili se njihovim  fotografijama bestidno manipulira tako što ih se  interpretira  izvan konteksta u kojem su nastale… Naime, tek unutar autentičnog konteksta  možemo znati  što točno predstavlja  „crvena zvijezda“ ili neki drugi ideološki simbol. Značenja pojedinih simbola, posebice onih ideoloških, nikada nisu jednoznačna. Ona su uvijek   kontekstualizirana. To će reći da nositi palestinsku maramu ne mora  značiti  da ste zbog toga neki opaki  terorist. Ta marama može biti i znak potpore određenim političkim strategijama, ali jednako tako ona može imati i neke druge funkcije, pa tako može predstavljati i oblik ironiziranja tih istih političkih strategija, koja ta „marama“ inače predstavlja.   Treba se samo podsjetiti kako su neki političari morali jobovskom strpljivošću  objašnjavati neke od svojih odjevnih predmeta, kapa, marama, bedževa… Nekako mi se čini da će i u ovoj  izbornoj kampanji te i slične teme  biti jedne od dominantnih tema. U nedostatku onih „pravih“!

Više se i ne sjećam točno kada sam točno pročitao onaj slavni esej R. Barthesa o  semiotici fotografije. Vjerojatno na prvoj ili drugoj godini studija književnosti.  Ako me sjećanje ne vara esej se temeljio na fotografiji na kojoj crni francuski vojnik pozdravlja francusku zastavu. Fotografija je nastala negdje krajem pedesetih ili početkom šezdesetih godina. Upravo je fascinantno  na koje je sve nevidljive  detalje na toj  fotografiji ukazao R. Barthes. No, kao i obično,  na ovim prostorima, ni političari, ali ni  profesori teorije ne čitaju baš previše, pa im mnoge  stvari jednostavno prolaze ispod radara. Ali, to ne znači  da se  na istovjetan način ponašaju i  spram svih onih problema koje logično  proizlaze iz neznanja, pomanjkanja uvida u relevantnu literaturu. (Nedavno smo i sami morali jednom redatelju, koji već bilježi  pristojne godine, ali  koji još uvijek nije uspio snimiti neki zapaženiji, što će reći, gledljiviji film, ali i pored te poražavajuće činjenice  ima  neopisivu potrebu da svakome loncu bude poklopac, da baš o svemu, a ponajviše o stvarima koje baš i ne razumije,  ima svoje neponovljivo, u pravilu, pogrešno mišljenje, u jednoj fb-polemici objasniti neke suptilne distinkcije koje postoje između onoga što predstavlja „teret prošlosti“ i onoga što bi trebao biti  „izbor prošlosti“. Naim, taj je enciklopedijski   lik olako optužio  jednu književnicu da je njen zbor iz nedavne prošlosti tendenciozan i da ona sustavno izbjegava progovoriti o zlu, koju je činila i ona druga, hrvatska  strana.  Naravno, u pitanju je samo još jedna od mnogih derivacija onog fenomena koji  mi definiramo kao  „hrvatski mazohizam“, koji jednostavno nikako ne može  dopustiti  da u literaturi, filmu, politici funkcionira lik „dobrog Hrvata“. Postojanje jednog takvog lika  doživljava se kao najveći političko-literarni krimen, kao „krunski dokaz“ da se radi o slabom tekstu, lošem i neuvjerljivom filmu. Doduše, kada su u pitanju neki drugi „slabi subjekti“, onda je to a priori  odličan tekst, gledljiv  film… Unutar te neponovljive  filozofije neki ozbiljno  misle da je tema odnosa između dvije lezbijke i jednog voajera „prava tema“, štoviše, da je od životne, presudne  važnosti. I više smo nego sigurni kako dotični lik ozbiljno misli da  inzistiranjem na ovakvim temama  dokazuje svoju pripadnost „boljem dijelu svijeta“, jer eto on kao aktivno participira u svim relevantnim europskim /post/modernističkim pokretima unutar kojih se predmnijeva javno prakticiranje svih onih 68-ideja, kao što su potpuna dostupnost abortusa, lak razvod, radikalno obrazovanje, spolna ravnopravnost, reforma zakona o homoseksualnosti, ukidanje cenzure i smrtne kazne…). A da je u pitanju ipak samo obično filmsko-teorijsko smeće uvjerila nas  je sjajna prepiska   braće Hitchens, Petera i Christophera,  dvojice sveučilišnih nastavnika, na prestižnim svjetskim univerzama,  u kojoj braća, preko pisama,  ležerno lamentiraju i polemiziraju   o stvarnom  nasljeđu 60-ih godina, tako što jedan dovodi u pitanje nasljeđe 60-ih, a drugi pokušava djelomice  opravdati neke  elemente tog nesretnog naslijeđa. Bilo bi nadasve poželjno kada bi i  naši ljevičari pročitali  ovu zanimljivu prepisku i vjerojatno bi im poslije toga mnoge stvari bile nešto jasnije.

Prepiska počinje konstatacijom da su od mladih konzervativaca gori samo ostarjeli revolucionari. Doduše, ovi prvi danas  predstavljaju pravu rijetkost, ali zapadni svijet  pun je trbušastih ljevičara: „šezdesete nisu bile emocionalni trzaj kao što se činilo, već autentičan prevrat s trajnim posljedicama. Godina 1968. nije bila početak svega toga, ali je bila trenutak kad su sve niti – politička, moralna, seksualna i umjetnička – bile međusobno  prepletene. Ta kulturna revolucija bila je daleko destruktivnija i ikonoklastičnija nego što je to bila reformacija[2] – ali nedostajalo joj je pravo oslobođenje. Ona je pretvorila ono što nam je bilo drago i vrijedno u građevinski šut, a uzdigla muzičko, likovno i književno smeće. Uvela je drogu u svakodnevni zapadni život. Njen razorni utjecaj na jezik, manire, istinsku ljudsku dobrotu, obrazovanje i odgoj djece bio je prava katastrofa za svakoga tko je u srcu osjećao ma i najmanju nježnost prema slijedećoj generaciji. Žao mi je što sam na bilo koji način  bio upleten u to i grčim se od stida kada se sjetim većeg djela onoga što sam tada govorio i radio. Priznajem vlastitu odgovornost  za gubitak stvari koje je trebalo čuvati i braniti dok sam sudjelovao u  njihovom nepotrebnom rušenju”. Treba li svemu ovome uopće još nešto dodati.

I, naravno, kao i svaka revolucija, i ova koju vezujemo uz  sva ona sterilna kretanja u 60-im godinama prošloga stoljeća, rezultirala je posvemašnjim promašajima,[3] i na planu politike, i  na planu estetike/kulture, a  što se, pak, tiče ekonomskih odnosa oni su, zapravo, još tragičniji u odnosu na stanje koje je prethodilo toj “suvišnoj” i nepotrebnoj revoluciji (Peter Hitchens smatra  da smo svoje obično prenemaganje proglasili za revoluciju), koja je  uspjela zavesti čitav niz ozbiljnih ljidi, čak i jednog Havela,[4]  koji je naivno mislio da su  zapadni protagonisti te revolucije ozbiljni ljudi, a pokazalo se da su u mnoigim slučajevima upozorenja čak i onih najglupljih konzervativaca bila mudra i točna proročanstva:”Obitelj  nestaje. Život, rođeni i nerođeni, jeftiniji je nego što je bio tijekom  cijela prethodna dva stoljeća. Bilo da to žele ili ne, milijuni žena prepuštaju brigu o svojoj djeci plaćenim neznancima. Seksualna tolerancija nije dovela do civilizovanog blaženstva, već do zahtjeva da se zakonski i moralno izjednače homoseksualno partnerstva i bračna zajednica. Moral je supstituiran hladnim hedonizmom koji se zalaže za jalovost, a ne plodnost. Moralan čovjek više nije onaj koji dobro postupa (…). Nismo samo promijenili pravila politike i morala. Samozadovoljnim prihvaćanjem narkotika i obožavanjem netalentiranih  rock muzičara – i jedni i drugi pružaju egzaltaciju bez napora – prekinuli smo vezu između zadovoljstva i nagrade, kao i između zločina i kazne. Izrugujući se idealu džentlmena, odgajili smo ambiciju i pohlepu koju ne ograničavaju obziri prema drugima. Nismo valjda to željeli? Posjekli smo šumu običaja i zakona koja nas je štitila. Kritizirati  te promjene i protiviti im se danas znači biti usamljeni otpadnik”. Upravo tako osjećamo se i mi kada na jedan vrlo diskretan način  pokušavamo ukazati do čega je sve dovelo sustavno potkopavanje religije ili koje su to krajnje konzekvence prekidanja logične veze između seksualnog nagona i nastavljanja vrste.

(nastavlja se)

[1] Još uvijek mi je u sjećanju jedan tranzicijski političar (to su oni  s početka 90-ih godina prošloga stoljeća, inače poznatiji po nadimku „mister 10%, a kako stvari stoje te vrste usluga ni u ovim „virusnim vremenima“  nisu uopće pojeftinile, dapače) prilikom  davanja intervjua uvijek je inzistirao  da sam bira fotografije, koje će dodatno oplemeniti iznimnu mudrost njegovih  misli, političko-ekonomskih vizija. Jedan, pak, drugi političar, koji u životu ništa nije izvezao, već se njegova ekonomska filozofija temeljila na masovnom uvozu svih vrsta jeftinih  drangulija, koje bi onda  narod ovdje skupo plaćao, prije svakog javnog nastupa uredno je posjećivao kozmetičara. Ljepota prije svega!

[2] Već kod ove konstatacije svaki ozbiljniji teoretičar društva  morao  bi  se itekako zabrinuti!

[3] Peter Hitchens je tužan zbog činjenice da je svaki bijedni slogan izvikivan na ulicama 1968. godine ušao u stvarne živote milijuna ljudi,  a što je u konačnici dovelo do drobljenja obitelji, popularizacije abortusa (da ne bude zabune,  ni mi, kao ni   P. H., nemamo  ništa protiv tog prava na izbor, ali nas  smeta nekritička popularizacija tog čina, koji je u funkciji kidanja veza između spolnog nagona i produženja vrste), uništenja historije i književnosti, spaljivanja zastava,   napada na oltare, pljuvanja na krunu (državu, suverenitet…), a djeci se usput podijeli droga i kontracepcija, ali im se uskrate  prava poezija i roditelji!

[4] Naravno da između zapadno-europske, odnosno američke 68 i one u  zemljama iza „željezne zavjese“ nije moguće staviti znak jednakosti, pa je posvema razumljivo što je sve one signale/glasove, koji su krajem 60-ih godina dolazili iz „slobodnog svijeta“  V. Havel komentirao u jednoj drugom kontekstu. Ili, kako to mudro sublimira, Peter Hitchens:“oni (misli se na Havela i istočnoeuropske disidente – op. Z.K.9 su sudjelovali u autentičnoj, opasnoj borbi za slobodu, a ne u taštom glumatanju na nasšoj strani željezne zavjese. Nije bilo šale s represivnom tolerancijom drugova (…). Točno je da su neki istočni i centralni Europljani mogli biti inspirirani našom blesavošću i da su samosažaljivo zavijanje rock-glazbom mogli pobrkati s pobunom. Budući da su oni sami bili vrlo ozbiljni, nisu mogli zamisliti koliko smo mi trivijalni“.

Podijeli...