9.7.2020.

Posted on Posted in Danovnik

Z.K. (Novi) zapisi iz podzemlja, uz knjigu B. Čegec&M. Mićanović, Nesvrstana pisma (2009-2019), Meandarmedija, Zagreb, 2020.

 

Ovih dana poslije svega  konačno smo se vratili  i nekim aktivnostima koje nas  iznimno vesele. Jedna od tih „veselih aktivnosti“ svakako je i čitanje dobrih knjiga! No, prije toga morali smo odraditi i parlamentarne izbore. Na našu veliku sreću  broj glasača u Albaniji  je neznatan. Nema ih više od dvadesetak, to su uz osoblje veleposlanstva, nekoliko svećenika i časnih sestara, jedan izgubljen poduzetnik, nešto  naših eksperata u europskim institucijama …  No, jedna takva opuštajuća situacija itekako nam je odgovarala, jer smo uspjeli izbjeći  sve one nepotrebne i zamarajuće političke rasprave, koje su proteklih dana kontaminirali politički prostor u Hrvatskoj.  Ovdje smo bili  na sigurnome. Nismo se morali  boriti sa svim onim utvarama koje u ogromnim količinama proizvodi hrvatski politički idealizam, koji priznaje samo svoje žrtve  i koji izvan tih okvira nije u stanju razmišljati.

Doduše,  prije samih  izbora morali smo odraditi i  sve one nužne  tehničko-političke   radnje bez kojih nije bilo moguće privesti kraju naše  prvo, a kako stvari stoje,[1] možda, i posljednje predsjedavanja EU. Bez tih dosadnih, ali nužnih radnji nije bilo moguće  na jedan elegantan način, što će reći, sa stilom,   predati  europsku  štafetu slijedećem u tom rotirajućem nizu. I kako  mi predstavljamo posljednji element u tom sretnom europskom  nizu, njegovu 27 kariku,  što se za koju godinu  od silnoga rotiranja više i neće primijetiti,  mi smo tu europsku štafetu predali simpatičnom njemačkom kolegi, iza čijeg se diplomatskog  smiješka  krije sva ona poslovična njemačka ozbiljnost.  Naravno, sve te aktivnosti nisu mogle proći  bez  nekoliko kurtoazno-protokolarnih fotografija u prekrasnom vrtu njemačke rezidencije u Tirani.  U takvoj ljepoti  hrvatski diplomati   još uvijek  ne mogu uživati, jer ovu doziranu ljepotu i primjerenu raskoš, prije svega,  omogućava njemačko bogatstvo i moć. Njemačko gospodarstvo! Mi o svemu  tome možemo samo sanjati!  A, upravo su  u taj vrt,    2. srpnja 1990. godine,  u velikom broju  provalili očajni i bijesni  građani Tirane. Iako je Berlinski zid već bio srušen komunistički režim u Albaniji  i dalje se ponašao  kao da se to nije dogodilo. A, i  građani Albanije željeli su živjeti kao i  sav ostali normalni svijet, u društvu u kojem će se  ideje kao što su sloboda, pravda, jednakost  svakodnevno prakticirati.  Iako je Enver Hoxha već nekoliko godina bio mrtav njegov je  duh  i dalje  vladao  albanskim društvom.  Očito je da njegovi nasljednici nisu znali, na pravi način, pročitati  znakove koji su se mogli vidjeti na  ulicama, gradskim trgovima…  Nije im bilo jasno da u  onim njihovim suhoparnim partijskim dokumentima  nije bilo autentičnog života. Život je, kao i obično,    bio ipak  negdje drugdje!   A, upravo,  na tu  očitu činjenicu  građani su morali podsjetiti svoju nešto zaboravnu vlast. Budući da  ta vlast nije bila sklona promjenama, ništa nije naučila, čak ni iz svih onih tuđih negativnih iskustava, tuđih povijesnih lekcija.  Kako je ta   vlast uspjela   prespavati i  pad Berlinskog zida, i  slom komunističke ideologije…,  onda je bilo nužno da j netko probudi iz tog dubokog zimskog sna, a buđenje je moguće jedino tako što će vlast  sve te užasne lekcije   morati ponoviti   i u vlastitoj kući, u Albaniji. Stoga je posvema  razumljivo što su  građani   krajem lipnja i početkom srpnja 1990. godine provalili u nekoliko  europskih veleposlanstava. Očito da im se vrt njemačke rezidencije, riječ je o objektu u sklopu njemačkog veleposlanstva, ponajviše dopao, pa se na tom relativno malom prostoru, početkom srpnja,  skupilo njih, vjerovali ili ne,   tri tisuće. Naime, taj broj  uredno su evidentirali  njemački diplomati.  A postoje i fotografije koje svjedoče o tim  dramatičnim  zbivanjima.  I poslije tih građanskih  „upada“  u tuđa veleposlanstva  ništa više u Albaniji nije bilo isto kao prije toga.  Građani su  dobili  politički azil i njih preko 30 000 tisuća ubrzo je  napustilo  Albaniju. No,  ni ta činjenica, odlazak većeg  broja građana,  nije spasila režim od pada. Već  krajem godine zahvaljujući studentskim demonstracijama  i posljednji  komunistički režim u Europi je morao priznati poraz pred bolnim zahtjevima za boljim i pravednijim  životom, za svim vrstama  slobode. (No, vrijeme će pokazati da  režimi mogu  propasti, ali s idejama na kojima se oni temelje  već ide puno teže, jer one su kudikamo otpornije na sve političke i ine promjene. One mogu preživjeti sve padove.  Upravo su ovi posljednji parlamentarni izbori u Hrvatskoj  to i pokazali. Kako stvari stoje, u Hrvatskoj   Karl Marx  nije umro,  jer uvijek postoje i oni pojedinci koji su uvjereni da nije problem u validnosti  ideja već u načinu kako su se  one u praksi  realizirale. Naravno,  da takvima nikakva logična objašnjenja previše ne pomažu, jer oni jednostavno ne žele sumnjati u svoje ideale, u svoje ikone, u svoju vjeru…I ti su  likovi nažalost uredno  preskočili čitanje nekih  od ozbiljnijih teorijskih studija u kojima se na jedan krajnje objektivan način analiziraju sve kontradiktornosti, sve slabosti ideje u koji oni  iskreno vjeruju. Kao i obično,  na ovim našim prostorima,  jedna se loša političko-ekonomska  praksa pokušava  supstituirati podjednako lošom ). Oni su, zapravo,  s malim zakašnjenjem, sudjelovali u istoj onoj revoluciji, koja se koju godinu ranije odigrala u zemljama istočne Europe. I kod njih je tranzicija jednako bolna! Nikada dovršen proces. S puno žrtava!

I to nije bilo sve! Morali smo dati i nekoliko  kraćih  izjava za medije  u Europskoj kući, u kojima smo pokušali sublimirati sve ono  što je u proteklom periodu Hrvatska učinila za   europski narativ,[2]  a još više o onome  što smo sve planirali učiniti, ali zbog poznatih okolnosti, pandemije, potresa nije bilo moguće učiniti. Jedan od naših  želja  prilikom preuzimanja predsjedavanja EU bila je  snažna Europa u svijetu punih izazova.  Još jednom se pokazalo kako  svijet jezik može postati i naša stvarnost. Otvoreno smo prizivali  život u svijetu punom izazova i onda nam se tako što i dogodilo!  Neki virus, u kratkome roku, uspio je promijeniti cijeli svijet.  Bojimo se nepovratno!

Jedan od načina da se, barem na kratko, pobjegne od te  zastrašujuće vizije svijeta je čitanje dobrih knjiga.  Jedna od tih dobrih knjiga je i knjiga „Nesvrstana pisama (2009-2019), koji su zajednički napisali Branko Čegec i Miroslav Mićanović.

Budući da živimo u vremenima[3] kada  gotovo  nitko više  ne piše pisma, onda  ova knjiga stvarnih pisama dvojice prijatelja djeluje, u najmanju ruku, neobično. Gotovo čudesno!  Ova  pisma,  naime,  svjedoče da pored   svih onih koji  isključivo  komuniciraju  kratkim  sms-porukama ili, pak,  nešto dužim, ali jednako brzim mail-porukama,  još uvijek postoje  i oni pojedinci koji i u  pisanju pisama pronalaze iznimno zadovoljstvo. Štoviše, radi se o dvojici prijatelja, koji kao što  će se iz ovih njihovih pisama i vidjeti  o samoj ideji  mišljenja (političkog, poetskog, teorijskog…) imaju gotovo istovjetne  stavove, što nužno ne mora  značiti   da je riječ o   istomišljenicima, koji se gotovo svakodnevno viđaju na kavi. A to redovito kvartovsko ispijanje kave u donjosvetičkom Konzumu, radnim danom u 9.30, nije ništa ino nego mjesto gdje njih dvojica  razmjenjuju i bistre svoje poetsko-političke i ine  ideje. No, bit će da im ni taj svakodnevni ritual nije  dovoljan, pa onda u  onom vremenu „poslije“  jedan drugome pišu pisma. Doduše, nismo sigurni, ali čini nam se da   to njihovo dopisivanje  ne ide preko onih standardnih pisama, koje primamo  u bijeloj ili plavoj  omotnici, ovisno o sadržaju,  s adresama i  primatelja i pošiljatelja,  koje nam uz mirovine, telegrame, obavijesti o neplaćenim računima, kaznama za krivo parkiranje,    donosi dobro znani kvartovski poštar, već  da se  u slučaju,   „nesvrstanih pisma“  ipak  radi  o pismima u  e-mail formatu! Što je i razumljivo, jer poslije svih naših negativnih iskustava s Hrvatskom poštom (ali i nekim drugim poštama u regiji), ne možemo ni zamisliti koliko bi vremena trebalo da pismo, koje je  poslano iz Sarajeva, Gunje, Istanbula, Cetinja ili Murtera stigne do Zagreba. Stoga  nema potrebe inzistirati na formatu. U cijeloj je ovoj priči  bitno  da postoji  elementarna potreba da se  misli izrečene na kavi, usputnim razgovorima, dodatno elaboriraju, pojasne…

Upravo ta iskonska potreba da se nešto potvrdi, dokaže, približi…,  jamči da  žanr, „pisanje pisama“ ima budućnost, odnosno da  može preživjeti i  u ovim  vremenima koja su kudikamo sklonija nekim drugim vrstama komunikacije. Kako su i B. Čegec i M. Mićanović naših godina, onda i s te strane imamo puno razumijevanje za njihov odnos prema vladajućim znakovima vremena. „Pametni telefoni“ i sve ono što uz njih ide   nije u potpunosti i naš svijet.  I oni, baš kao i mi,  pokušavamo se prilagoditi  novoj tehnologiji, koja aktivno sudjeluje i u stvaranju novih kako  kulturnih tako i političkih   paradigmi. Očito da  nitko od nas nije zbog toga nešto previše sretan, ali jednako tako svjesni smo da nije moguće ići protiv struje.  Doduše, to  svjesno pristajanje na neka  druga pravila igre  naše „nesretne svijesti“ kompenziraju povećanim stupnjem nostalgičnih raspoloženja. Kao i sve nostalgije, tako i  ove, pjesničko-političke, posvema su bezopasne, jer  u njima odavno više nema nikakvog revolucionarnog zanosa. I te nostalgije, na ovaj ili onaj način,   sudjeluju u očuvanju postojećih političkih i inih odnosa. Doduše, to nas kao protagoniste ne čini nešto previše sretnim, ali odavno smo, vjerojatno zbog naših pristojnih godina, odustali od bilo kakve radikalnije ideje,   od bilo kakvog  ostvarenja nekog  utopijskog  projekta.

Doduše, to ih ne sprječava da tu i tamo, u  nekom od svojih pisama,  ne konstatiraju tu  (o)tužnu činjenicu.  B. Č. čini to na nešto  eksplicitniji, a M. M.  na jedan sofisticiraniji način. No, u konačnici,  i jedan i drugi pristup,  ostaju unutar one   (pra)stare konstatacije: čemu pjesnici u oskudnim vremenima!  No, nama se čini da nije toliko problem u samim pjesnicima i njihovim različitim pristupima  istim temama,  koliko je to  problem  samih vremena, koja su, očito, više ili manje, uvijek  podjednako oskudna i kao takva neprijateljska prema bilo kakvoj ideji ljepote, dobrote, pravednosti!

Moramo reći da smo na mnogim mjestima uživali u opisima novih-starih prostora, u introspektivnim opisima njihovih stanja, u načinu kako ne samo  doživljavaju ono „drugo“, već kako to „drugo“ i sami konstruiraju. Možda je šteta što u ovim pismima nema niti jednog trača, niti jedne negativne objekcije o nekom pojedincu, kolegi… Nema nikakve sumnje da  su i jedan i drugi  svjesni da je  većina naših problema strukturalne naravi.  Pojedinci su tu nebitni. One se uvijek, prije ili kasnije, uklope u postojeće odnose.

 

[1] O budućnosti EU još uvijek se ne usudimo  razmišljati jer, između ostaloga,   imamo na umu i onu  pjesmu „Povratak“, D. Cesarića, u kojoj se na vrlo jasan način  govori o krhkosti ljudskog znanja: „tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje…“, pa je u  moru  činjenica, lažnih vijesti… sve   moguće, od  povratka nekih starih ljubavi, nekih istih političko-vojnih  kombinacija…

[2]  Uvijek se sjetim moje drage bake Angeline, koja me je naučila da ljudi planiraju, a dragi Bog odlučuje!  Tako smo i mi, s puno optimizma i nade, konstruirali  naš europski narativ. Ali, sve ono  što se, u međuvremenu, dogodilo, na što i nismo mogli  nešto previše  utjecati bila je toliko surovo,  a da je od svega ostao samo jedan lijepi, nerealizirani  san o hrvatskoj ideji Europe!

[3] Prije su mladići išli u vojsku pa su bili prisiljeni pisati pisma svojim djevojkama, roditeljima, prijateljima…. Jednako tako, i naši gastarbajteri nisu kući slali samo  njemačke marke, već su svojim bližnjima, tu i tamo, znali napisati i pokoje pismo,  čestitku za rođendane… Neki me uvjeravaju da su neke službe redovito čitala takva pisma! U nekim ranijim, renesansnim  vremenima,  hrvatski pisci međusobno su izmjenjivali pisma u kojima su objašnjavali svoje poetike, svoje viđenje stvarnosti… Jedan je čak pisao i neka urotnička pisma, koja i nisu bila baš  nešto previše draga ondašnjoj, nenarodnoj vlasti. Neki,  pak,  drugi (Th. Mann, A. Camus…)  obraćali su se  vlastitoj ili tuđoj naciji.  Bilo je i onih koji su iz zatvora (V. Havel)  pisali svojim suprugama, dok su neki drugi, kao npr. P. Matvejević, pisali vlastima da oslobode te koji su se stjecajem nesretnih okolnosti  našli u zatvorima. Vjerojatno je bilo kudikamo više onih koji su potajice pisali vlastima da u svojim aktivnostima  budu još stroži,   jer s neprijateljima društva ne treba imati milosti.  Duga je i bogata  povijest ovog iznimno zanimljivog žanra. Nema nikakve dvojbe Hrvati vole ovu formu  izražavanja.

Podijeli...