Autorica: Marija Šerić /
When there is trap set up for you in every corner of this town
And so you learn the only way to go is underground.
Religijsko tumačenje života nakon smrti sugerira nastavak kroz raj ili pakao. Ali gdje odlaze duše nakon samoubojstva? Film kaže u Pizzeriju Kamikaze!
Vjerujem da bi većini prva asocijacija na pojam road filma bio Wendersov Paris, Texas. Radnju pokreće transformativno putovanje koje se odražava kao metafora unutarnje promjene, a glavni protagonist je u potrazi za nečim, najčešće svojom svrhom.
A zamisli sad film gdje se radnja odvija putovanjem u birokratiziranom zagrobnom svijetu gdje život postoji nakon smrti. Riječ je o netipičnom filmu ceste u kojem cesta ustvari ne vodi nikamo.
Ovaj film je možda najbolje ostvarenje hrvatske kinematografije, a o njemu se nažalost uopće ne priča. Goran Dukić i Vanja Černjul realizirali su indie crnu komediju s poznatim američkim glumcima vrlo zgodnog naslova Pizzerija Kamikaze (2006). Na engleskom je, kao i sve američko, puno dramatičnije: Wristcutters: A love story.
Osobno volim kada se nađe jedan slavenski antijunak u radnji. Uglavnom to bude Rus koji je neironično najzabavniji lik u filmu unatoč najtragičnijoj pozadini. Ono što je zajedničko svim likovima u ovoj priči je samoubojstvo. Čitaj dalje, nije potreban trigger warning!
Postoji mjesto u podzemlju, Pizzerija Kamikaze. Nije raj, nije ni pakao. To je okupljalište ljudi koji su nastavili sa životom nakon što su si ga oduzeli. Ovdje saznajemo zašto i kako su se ubili. Primjerice, ovaj Rus je došao jer mu je tu ekipa…opet neironično. Ima urnebesnih priča, ali i emotivno udarnih. Uglavnom, glavni protagonist Zia (Patrick Fugit) nađe se u ovoj pizzeriji nakon što si je presjekao vene i saznaje da je i njegova djevojka nedugo nakon njega, također si oduzela život. I on sad kreće na put s Rusom kako bi ju pronašao. Ali….na putu upoznaje autostoperku koja traži „odgovorne osobe u bijelom“ koji bi joj pomogli da se vrati u svijet živih jer se ovdje našla slučajno…i tako tragikomedija postaje ljubavna priča.
Tematika smrti prikazana je bez moraliziranja. Film ne prikazuje samoubojice kao grešnike niti kao antiheroje nad kojima bi se gledatelj sažalio. Nema patetike. Mrtvi su jednako kao i živi: obični, ranjivi, depresivni, uzbuđeni. Primjećujemo da je za njih smrt čin očaja, bez dubljeg psihološkog razloga. Ton kombinira melankoliju i crni humor istražujući teme gubitka, kajanja, traženja smisla i ljubavne čežnje čak i nakon smrti. O filmu je pisao i New York Times istaknuvši da film „unatoč potencijalno uznemirujućem konceptu, ima neobičan, apsurdno dirljiv šarm koji ga čini više osjećajnom avanturom nego mračnom pričom.“
Ako ti treba još neki motiv koji bi te nagovorio da pogledaš film, evo jedan najsnažniji: traje samo 88 minuta, a htjet ćeš da traje još toliko.
P.S. citat u uvodu je soundtrack iz filma. Naslov pjesme je „Through the Roof ‘n’ Underground”, Gogol Bordello.