Autorica: Paula Rem /
Jednom me je studentica pitala – postoji li renesansa u židovskoj povijesti književnosti. Razmišljala sam o razdobljima na koje je židovsku povijest podijelila judaistika – antika, rabinski period (1.-10. st. n. e.), srednji vijek (11.-17. st. n. e.), novo doba (poslije 18. st.). Tu je Haskala, odnosno prosvjetiteljstvo, ali nigdje se ne spominje renesansa. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, treba prvo promotriti što je uopće renesansa i koje novosti ona donosi u kulturu.
Za početak, kojem razdoblju pripada renesansa? Ah, svi će povikati, lagano pitanje, svi to znaju, 15.-16. stoljeće, to je renesansa! No je li baš tako? Koja su uopće obilježja renesanse? Kao prvo, pojavljivanje snažnog autorskog “ja”, nakon više stoljeća kolektivne i anonimne književnosti u raznolikim društvenim skupinama. Kad se našim svijetom širi taj koncept individualnog autorstva i tko je uopće autor u židovstvu? Antička židovska književnost načelno je kolektivna. Čak i ako je autor poznat, u židovskim antičkim tekstovima autorsko “ja” nije jako izraženo. Oni su samo pisci, zapisničari. Fokus je na događajima, a ne na impresijama nekog autora. Neke knjige iz ovog razdoblja kao npr. knjiga Makabejaca (koja nije u Tanakhu) izražavaju konkretnu namjeru autora – ponuditi religijsku interpretaciju povijesnih događaja – ali autor nije eksplicitno imenovan.
Drugo obilježje renesanse, osim jakog autorskog identiteta, jest afirmiranje antičkogrčkih i rimskih motiva, prvenstveno onih iz mitologije, ali uz oslanjanje na njihov svjetonazor i filozofiju. Treće obilježje je afirmacija čovjeka kao kompleksnog bića koje se treba jednako obrazovati iz mnogih područja. Četvrto je velika kreativnost i tehnološka inovativnost. Peto je fokus na razvoj znanosti i umjetnosti. Primjer takvog multitalentiranog i široko obrazovanog čovjeka je Leonardo da Vinci, najpoznatiji po slikarstvu, ali također je bio arhitekt, izumitelj, inženjer, što bi se danas reklo, interdisciplinarni znanstvenik.
Drugi primjer je Dante, kršćanski autor koji u svojim tekstovima koristi mnoge motive iz mitologije, naslanjajući se pritom i na antičkogrčki i rimski svjetonazor. To je velika promjena u odnosu na dotadašnje javno mnijenje o antičkoj grčkoj i rimskoj (politeističkoj, predkršćanskoj) kulturi. Načelno je kršćanstvo, ali i židovstvo, negativno portretiralo poganske kulture, koje su ih prethodno ugnjetavale, progonile i u nekim razdobljima čak nastojale iskorijeniti monoteizam. Dolaskom renesanse, ta se percepcija mijenja. Tzv. zapadna civilizacija počinje drukčije promatrati antički grčki i rimski svijet, naglašavajući pozitivne aspekte, kao što je razvoj znanosti i filozofije, zanemarujući aspekte idolopoklonstva, razvratnih javnih manifestacija i tome slično, koji su prethodno bili u centru. Ovaj pregled vrlo je pojednostavljen, ali cilj ovog teksta nije baviti se poviješću umjetničkih razdoblja.
No, u čemu je stvar s Danteom? Pa, premda se smatra renesansnim autorom, djelovao je u 13. stoljeću, puno prije početka renesanse. Iz toga proizlazi da su razdoblja proizvoljna i ne moraju nužno biti podijeljena na taj način na koji smo navikli.
Relativno gledano, načelno nam nije poznato mnogo predrenesansnih autora, a tek u tom razdoblju afirmiraju se fikcijski književni žanrovi koje danas poznajemo. Marko Marulić smatra se ocem hrvatske književnosti, on je jedan od najranijih koje uopće poznajemo, da su pisali fikciju na hrvatskom jeziku. Osim toga, Marulić je primjer autora koji ravnopravno uz biblijske motive niže poganske motive i događaje iz antičkogrčke mitologije. Pritom se on otvoreno svrstava u judeokršćanski svjetonazor, ali također prihvaća pozitivne elemente iz grčke poganske kulture. Stoga renesansa afirmira snažno autorsko “ja” koje je vidljivo i kod Marulića.
Kako sada tumačiti sve ove podatke u kontekstu židovske povijesti autorstva?
Znamo da je rabinska književnost (1.-10. st. n. e.) naslonjena na kolektivno autorstvo, a čak i u slučajevima kad je autor poznat, taj autor nastoji se ne “petljati” previše u svoj tekst. Yehuda HaNasi u Mišni objektivno iznosi svoja znanja Usmene Tore, tradirana kroz mnogo stoljeća usmenom predajom, ne namećući pritom svoja osobna mišljenja. Njegovo autorstvo gotovo je neprimjetno. Svrha nije afirmirati mišljenje jednog čovjeka, nego vjerodostojno prenijeti ono što se smatra istinom – i pritom uključiti više perspektiva koje ukazuju na različite mogućnosti interpretacije. Dakako, pritom postoje knjige koje su imenovane svojim autorima – različite Mekhilte itd. – no one ponovno ne stavljaju autora, odnosno pripovjedačko “ja”, u centar pažnje, nego veću važnost pridaju sadržajima koji se obrađuju.
Dakako, u 1. st. n. e. istaknuli su se Josef ben Matatijahu, poznatiji pod rimskim imenom Flavius Josephus, za koje povjesničari ni danas ne znaju što je ime, a što prezime – i Philo Alexandrijski. Oni su bili snažni individualci, autori čije je autorsko “ja” jasno vidljivo i istaknuto, što se objašnjava njihovom heleniziranošću. U grčkoj kulturi, individualni autori poput Homera bili su afirmirani na način na koji to nije bio slučaj u židovskoj kulturi. Philo i Josephus djelovali su u nekim zajednicama koje su se izmakle mainstreamu židovstva. Prema mojim profesorima judaistike, Josephus je prvenstveno svojim Apologijama itd. nastojao “opravdati”, odnosno objasniti židovsku kulturu Rimljanima, a danas njegove knjige predstavljaju važan povijesni izvor za židovsku antiku – dok je Philo bio ograničen na kontekst Alexandrije, gdje je harmonizirao židovsku kulturu s grčkom. Uglavnom ta dva autora nisu bila pretjerano afirmirana u židovstvu, zbog pretjerane povezanosti s konkretnom okupatorskom kulturom.
No, tko donosi renesansu u židovski svjetonazor? Nakon rabinske literature, koja uključuje ravnopravna mišljenja mnogih rabina, dolazi period židovskog srednjeg vijeka, pri čemu književnost više nije kolektivna, nego se pojavljuju snažniji individualni autori. Pritom je možda najpoznatiji Rashi, francuski komentator (11. st.), koji iz osobne perspektive komentira tekstove Tore i rabinske književnosti. Njegovo autorsko “ja” mnogo je snažnije vidljivo. Premda se i Rashi naslanja načelno na prethodne rabinske tekstove, on se ne ustručava pisati svoje mišljenje na mjestima na kojima ono odudara od uobičajene interpretacije. Rashi se bavi “pšat” analizom jednostavnog značenja teksta i dandanas je vrlo važan za razumijevanje Tanakha i rabinske literature, koju objašnjava jednostavnim riječima, razumljivim svakome. Njegov doprinos ostao je nenadmašen u tom pogledu.
Da se vratimo na polazno pitanje – renesansu ne donosi Rashi, s obzirom da je njegov fokus na razumijevanju “samoga” teksta, bez uključivanja drugih alata kojima bi se taj tekst mogao interpretirati. U tom smislu, renesansu u židovsku književnost donosi Rambam (12.-13. st.), i danas autoritativni i u mainstreamu afirmirani autor koji uspješno integrira elemente grčke filozofije i judaistički monoteizam, pokazujući na koji način su ova dva svjetonazora kompatibilna. Rambamova učenja naslanjaju se na Aristotela, čije učenja on koristi da bi univerzalizirao poante Tore, ali također ih objasnio na racionalan i znanstven način. Rambamov “Vodič za zbunjene”, preteča svih današnjih “for dummies” priručnika, metodama prirodnih znanosti i antičkogrčkih filozofija, objašnjava mnoge nejasne dijelove Tanakha. Njegov priručnik uistinu ostaje must-read za sve racionaliste koji se nađu zbunjeni pojedinim dijelovima Tanakha – Rambamovi argumenti vrlo su jasno i logički obrazloženi. On objašnjava metaforičnost antropomorfizama u Tanakhu; ezoterične aspekte Merkabe; ali se također bavi pitanjima nastanka svemira, okrugle Zemlje i svrhe postojanja pojedinih živih bića, ali i svrhe mitzvota. On je uistinu pravi renesansni čovjek, koji integrira pozitivne aspekte grčke kulture (koja je sada dovoljno udaljena u prošlosti da im možemo oprostiti za pokušaje helenizacije u doba Antioha 4.) i židovski, judeokršćanski, ali i opći “abrahamski” svjetonazor. Rambam naime polemizira i s aktualnim muslimanskim filozofima tog vremena, koji su već odavno integrirali elemente aristotelizma i platonizma u svoje interpretacije svijeta. Rambam pritom naglašava aspekte zajedničke svim monoteističkim kulturama (pri čemu i Aristotela smatra monoteistom). Rambam je bio filozof, teolog, logičar, gramatičar, liječnik i prirodni znanstvenik, a posebno je lijep način na koji integrira znanosti, umjetnosti i religiju u jedan jedinstveni sustav. Danas se najčešće postavlja nekakva opozicija između religije i znanosti, znanosti i umjetnosti, humanistike i STEM-a, itd. Sve je puno nekakvih nepotrebnih opreka. Rambamov renesansni svjetonazor na divan način promatra sve ove aspekte razvoja čovjeka i društva kao dijelove jednog jedinstvenog kompozita. Čak i Bog, argumentira Rambam, nije sastavljen od različitih aspekata, nego svi ti aspekti koje nazivamo različitim imenima, konotiraju jedinstvo. On uspješno razrješava sve kontradikcije i pritom vrlo snažno naglašava svoje vlastito autorsko mišljenje. Svjestan je svog znanja i ne boji se pokazati ga. Dakako, nakon Rambama, koji je unatoč svojim hrabrim i revolucionarnim stavovima prihvaćen u mainstreamu judaizma, veću popularnost stječu i druge dotad zatvorene grupacije. Prethodno u malenim krugovima poznata ezoterijska učenja i tekstovi, neki od kojih imaju i dodirnih točaka s Platonovim učenjem, krajem 13. stoljeća eksplodiraju u Španjolskoj, a zatim i drugdje. Kabala postaje šire prepoznatljiva i poznatija, no to se ne bi dogodilo da Rambam prethodno nije otvorio percepciju židovske javnosti u tom smjeru. Dakle, renesansa predstavlja određeni način promatranja i nije nužno vremenski omeđena, a u židovstvu za renesansni preokret zaslužan je Rambam.