Autor: Marin Buovac /
Nakon Prvog svjetskog rata, uspostava novih državnih granica na području jugoistočne Europe izazvala je brojne političke napetosti, osobito na istočnoj jadranskoj obali. Rapalski ugovor, potpisan 1920. godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, imao je dalekosežne posljedice za ovo područje, uključujući i područje Dračevca Zadarskog. Talijanska uprava u Zadru dovela je do militarizacije granice i izgradnje opsežne obrambene infrastrukture, uključujući bunkere, granične prijelaze i sustave utvrda koji su i danas vidljivi u krajobrazu. Ovaj članak istražuje kako su veliki međunarodni dogovori utjecali na lokalnu svakodnevicu, prostornu organizaciju i materijalne tragove prošlosti, s naglaskom na vojnu arhitekturu između dva svjetska rata.
U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata Europa se našla na prekretnici – stari politički poredci raspadali su se, dok su se na njihovim ruševinama oblikovale nove države, granice i savezništva. Na prostoru jugoistočne Europe osobito je burno bilo pitanje razgraničenja između novoosnovanih država i pobjedničkih sila, pri čemu su osobite napetosti vladale na istočnoj obali Jadrana. Taj je prostor, dotad u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, postao predmet interesa i političkih pretenzija nekoliko aktera, među kojima se isticala Kraljevina Italija.
U tom složenom međunarodnom okruženju, diplomatski dogovori i politički kompromisi poprimaju dalekosežne posljedice, kako na međunarodnoj sceni, tako i na lokalnoj razini. Jedan od ključnih događaja koji je trajno obilježio političku i teritorijalnu sliku istočnog Jadrana predstavlja Rapalski ugovor, potpisan u Rapallu kraj Genove 12. XI. 1920. godine. Ovaj sporazum, sklopljen između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, imao je za cilj riješiti teritorijalna pitanja proizašla iz raspada Monarhije, no njegove su odredbe otvorile vrata nizu složenih procesa – od talijanske aneksije dijelova jadranske obale do konkretnih posljedica na svakodnevni život stanovništva tih područja.
Jedno od manje istraženih, ali iznimno zanimljivih poglavlja u tom kontekstu jest izgradnja vojnih objekata i bunkera na prostoru Dračevca Zadarskog – mjestu koje je, uslijed talijanske uprave, postalo dijelom šireg sustava obrambene infrastrukture, osmišljenog u skladu s tadašnjim političkim i vojnim interesima. Upravo u svjetlu Rapalskog ugovora i njegove realizacije valja promatrati i razumjeti razloge i okolnosti izgradnje tih objekata, čije prisustvo i danas svjedoči o složenoj povijesti ovoga kraja.
Rapalskim ugovorom tako su Italiji pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Lastovo, Palagruža i najzad Zadar. Upravo se takav jedan povijesni ugovor odrazio na prostor današnjeg Dračevca Zadarskog, koji je tim činom bio podijeljen na dva dijela: talijanski i jugoslavenski. Najveći dio naselja potpao je pod talijansku vlast, dok je manji dio rubnog prostora ostao pod protektoratom Kraljevine SHS.[1] U tom kontekstu znamenita je sintagma „Sol u Italiji, papar u Jugoslaviji“.[2]
Fizički ostatci nekadašnje međunarodne granice između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS i danas su prisutni na terenu, svjedočeći o geopolitičkoj stvarnosti 20-ih godina 20. stoljeća. Detaljnim terenskim pregledom i rekognosciranjem područja Dračevca Zadarskog, osobito u neposrednoj blizini mjesnog groblja, moguće je uočiti sačuvani granični kamen – tzv. „cilj“. Na njemu je jasno uklesana godina „1920.“, što nedvojbeno upućuje na značaj i povezanost s Rapalskim ugovorom i njegovom implementacijom u prostoru.
Drugim riječima, između dva svjetska rata, Rapalskim ugovorom je stvorena talijanska enklava u Zadru (Provincia di Zadra) kao svojevrsni „otok“ usred jugoslavenskog teritorija, čime je posljedično prostor današnjeg Dračevca teritorijalno uključen u sustav Kraljevine Italije.[3] U tom kontekstu već 30-ih godina 20. stoljeća započinje proces utvrđivanja spomenutog graničnog prostora, kao i izgradnja brojnih bunkera, vojnih objekata i skloništa, koji su i danas u vrlo dobrom stanju.[4] Postojeći granični prijelazi, koji su se svi nalazili na cestama i putovima što su vodili iz Zadra ili prema gradu, posebno su uređeni za obranu. Izgrađena su skloništa i zakloni za vojnike koji su trebali braniti prijelaze. Podignute su manje armirano-betonske zgrade pokrivene betonskim pločama omeđenim zidovima-zaklonima s otvorima za naoružanje i uređene za kružnu obranu. U njima su smještene posade opremljene automatskim naoružanjem. Na samim putovima i cestama postavljene su čelične rampe, sredstva za barikade i prepreke i veći betonski blokovi. Uz svaki granični prijelaz pripremljene su velike količine bodljikave žice i betonskih stupova radi postavljanja žičanih prepreka kada i gdje to bude potrebno.[5] Početkom 1941. godine zadarski kopneni sektor obrane bio je podijeljen na pet podsektora koji su bili označeni slovima od „A“ do „E“. Prostor obrane bio je raspoređen tako da se od granice s Kraljevinom Italijom do ulaza u tadašnje zadarsko predgrađe Arbanasi oslanjao na kopnenu obranu u podsektoru „E“ koja je s raspoloživim topničkim i streljačkim naoružanjem mogla pokrivati i morsku obalu. Upravo od prostora Dračevca koje se nalazi na sjevernom dijelu podsektora „E“ pa do morske obale konfiguracija terena je takva da je on relativno strm, a time i vrlo pregledan za branitelja. Spomenuti prostor obalnog pojasa bio je dakako zapriječen bodljikavom žicom i minskim poljima.[6] Podsektor „E“ ujedno je najjužniji talijanski obrambeni podsektor te se protezao od mora na krajnjem jugu do ceste Zadar – Ploča – Babindub – Zemunik na sjeveru. U svom je sastavu imao prostor Dračevca, koji je bio utvrđen kao kružna izdvojena obrana te još nekoliko kružnih obrana, prva crta obrane i druga crta obrane. Upravo na području Dračevca možemo dokumentirati čitav niz takvih bunkera i skloništa, a mnogi od njih su kamuflirani u vidu određenih stambenih jedinica, pa ih se na prvi pogled teško uočava na terenu. Do 1941. godine grad je opkoljen čitavim sustavom talijanskih utvrda, posebno bunkerima iznad Gaženice i na području Dračevca, Ploče i Crnog.[7] Iako je jedan od manjih podsektora obrane, ovaj podsektor naprosto je nanizan različitim položajima, i to mahom srednjim i velikim bunkerima. Prema provedenom istraživanju na tom je području izgrađeno čak 43 različitih položaja, a od njih je dan-danas potpuno sačuvano čak 39 primjeraka. Ostali su ili djelomično ili potpuno srušeni, a samo za jedan (E-14) nije pronađen nikakav trag.[8]
Unatoč dobroj utvrđenosti, dana 8. i 9. travnja 1941. godine dolazi do jugoslavenskih zračnih napada na Zadar. Naime, tom prilikom je jugoslavensko zrakoplovstvo bombardiralo Zadar, prilikom čega je pogođena gradska vijećnica i kazalište Teatro Nazionale, kao i skladište goriva i streljiva u Vruljici koje je otišlo u zrak te su gradom čitavu noć odjekivale eksplozije. Ostatci razorenog skladišta i danas su vidljivi u sjeverozapadnom dijelu Vruljičke šume.[9] U svjetlu tih napada na Zadra, dolazi do panike i evakuacije dijela stanovništa prema Anconi i Puli.
Zaključno razmatranje
Slučaj Dračevca Zadarskog otkriva kako međunarodni politički sporazumi poput Rapalskog ugovora mogu imati izravne i dugotrajne posljedice na lokalnu zajednicu, njezinu svakodnevicu, obrambene sustave i prostorni identitet. Iako su bunkeri danas tek nijemi svjedoci prošlosti, oni i dalje snažno progovaraju o slojevitoj povijesti prostora u kojem se prelamala velika geopolitika 20. stoljeća.
Literatura
BATOVIĆ, Ante – Međunarodnopravni položaj Zadra i odnosi s Italijom od 1918. do 1947., Zadarska smotra – časopis za kulturu, znanost i umjetnost, br. 53 / 1-4, Zadar, str. 195-212.
BEGONJA, Zlatko – Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljeća (1915.–1947.), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 49, Zadar, 2007, str. 501–521.
BILOSNIĆ, Tomislav Marijan – Zadarski posjedi: Kroz Ravne kotare i Bukovicu, Knjiga I, 3000 godina Za dar, Zadar, 2006.
BUOVAC, Marin – Dračevac Zadarski – od vojne oznake, talijanskih bunkera do obrane grada Zadra / Dračevac Zadarski – a Military Patch, Italian Bunkers, and the Defense of Zadar, Grb i zastava, br. 30, Zagreb, 2021, str. 27.
GRGUROVIĆ, Doris – Savezničko bombardiranje Zadra u Drugom svjetskom ratu, Diplomski rad, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2016.
LOVROVICH, Giovanni Eleuterio – Zadar: od bombardiranja do izgnanstva – 1943.-1947., Edit, Rijeka, 2008.
NOVAK, Grga – Prošlost Dalmacije: od Kandijskog rata do Rapalskog ugovora, Knjiga druga, Marjan Tisak, Split, 2004.
PERINOVIĆ, Ferdinand – Bombardiranje Zadra 8. travnja 1941. godine, Hrvatski fokus, br. 207, Zagreb, 11.04.2014.
PRIBILOVIĆ, Kažimir – Povijesna građa oko bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu: kronika događaja, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2006.
STAGLIČIĆ, Ivan – Brojne su hipoteze o razlozima teškog savezničkog bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu, Zadarski list, Zadar, 02.11.2017.
STRIKA, Zvjezdan – Don Frane Bulić i pokušaj obnove Ninske biskupije, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 55, 2013, str. 131-147.
VUČETIĆ, Jurica – Sve talijanske fortifikacije u Zadru, Vojna povijest – magazin za vojnu povijest, br. 29 – kolovoz, Zagreb, 2013a, str. 52-58.
VUČETIĆ, Jurica – Kopneni i morski sektor obrane, Vojna povijest – magazin za vojnu povijest, br. 30 – rujan, Zagreb, 2013b, str. 20-26.
VUČETIĆ, Jurica – Podsektori obrane „D“ i „E“, Vojna povijest – magazin za vojnu povijest, br. 31 – listopad, Zagreb, 2013c, str. 22-29.
[1] K. PRIBILOVIĆ, 2006, 13; D. GRGUROVIĆ, 2016, 6; J. VUČETIĆ, 2013a, 52.
[2] M. BUOVAC, 2021, 27.
[3] M. BUOVAC, 2021, 27; A. BATOVIĆ, 2004, 201-204; G. NOVAK, 2004, 188; Z. BEGONJA, 2007, 507-510; Z. STRIKA, 2013, 131.
[4] Usporedi: G. E. LOVROVICH, 2008, 17; K. PRIBILOVIĆ, 2006, 15-16; D. GRGUROVIĆ, 2016, 8.
[5] K. PRIBILOVIĆ, 2006, 15-16; J. VUČETIĆ, 2013a, 53; F. PERINOVIĆ, 2014; T. M. BILOSNIĆ, 2006, 220; D. GRGUROVIĆ, 2016, 8. Jole Mičić iz Dračevca se pamti kao čovjek koji je najviše prkosio jugoslavenskim žandarima s druge strane granice. Kada su ga konačno uhvatili, Jole im se uspio otrgnuti iz ruke, doslovno preskočiti granicu i odmjeriti im do lakta, jer jugoslavenski žandari nisu smjeli krenuti za njim.
[6] J. VUČETIĆ, 2013b, 20.
[7] J. VUČETIĆ, 2013a, 53, 57. Znamenito je spomenuti kako su dotični bunkeri korišteni također u vremenu Domovinskog rata, kao svojevrsna skloništa, zaklon i zaštita pred velikosrpskom agresijom i svakodnevnim granatiranjem naselja. U tom kontekstu se ujedno pojavljuju u glazbenom spotu Jure Stublića, kao i pri nedavnom snimanju filma „General“.
[8] J. VUČETIĆ, 2013c, 24.
[9] J. VUČETIĆ, 2013c, 29; I. STAGLIČIĆ, 2017; G. E. LOVROVICH, 2008, 17-18; D. GRGUROVIĆ, 2016, 10.