Autorica: Paula Rem /
Dubravko Mataković, legendarni vinkovački strip-autor i dugogodišnji nastavnik kod nas na AUKOS, ponovno je iznenadio i oduševio hrvatsku javnost, ovog puta predstavom Kulen Ruž, u režiji Dražena Ferenčine. Likove tumače Monika Duvnjak, Igor Golub, Marko Hergešić, Goran Koši, Andrija Krištof i Matko Trnačić. Uz Matakovića, autora dramskog teksta koji je aktivno sudjelovao u svim dijelovima produkcije predstave, scenski pokret osmislila je Maja Huber, glazbu Šimun Matišić, a scenografiju Krešimir Tomac.
Ovaj mjuzikl, koji je osmišljen kao parodija vrlo lošeg, ali iz nekog razloga popularnog džuboks mjuzikla Moulin Rouge, debitirao je 7.11.2025. u Vinkovačkom kazalištu Joza Ivakić, pritom znatno nadmašujući “izvornik” iz kojeg je potekao. Za razliku od Moulin Rougea, koji nekreativno koristi već postojeće pjesme i vrlo klišejizirane situacije i likove, Kulen Ruž donosi izvorne songove, tipične matakovićevske junake i neobične prizore, koji će učiniti da se svaki posjetitelj osjeća uvučenim u strip, kao da je i sam jedan od likova u komičnom, tek donekle iskarikiranom univerzumu Dubravka Matakovića, koji se oslanja na vrlo inteligentne igre riječima i nesvakidašnje parodije svakidašnjih situacija. Matakovićev humor ne može se stoga usporediti s klasičnim “situacijskim humorom” – riječ je o jezičnom humoru, i onom skrivenom u detaljima. Na mnogo finiji, suptilniji i sofisticiraniji način, Mataković se ne oslanja na “punchlineove”, viceve i uobičajene, već mnogo puta probavljene dosjetke, već kreira humor upravo iz komunikacijskih situacija u kojima se likovi nalaze. Svaki detalj i svaki aspekt Matakovićevog kadra, pa tako i četverokuta pozornice, pomno je promišljen i uveden s razlogom. U njegovim radovima nema suvišnih ili nepotrebnih elemenata – slika i tekst u interaktivnom odnosu sastavljaju jedno jedinstveno značenje, koje čitatelj zatim dekodira. Konzumiranje sadržaja Dubravka Matakovića stoga je kompleksan proces dekodiranja značenja – a ne jednostavan prvoloptaški humor, kako je često slučaj u komedijama, tom vrlo zahtjevnom žanru masmedijskih sadržaja.
Matakovićev humor je benevolentan; on nikoga ne omalovažava, ne ocrnjuje niti ponižava, nego samo naglašava duhovite aspekte svakodnevice, često skrivene i nevidljive. Neke igre riječima već smo vidjeli i u stripovima – tu se ističu ambivalentnosti nekih komunikacijskih izraza, npr. “povlačenje sredstava” kao prijavljivanje na EU fondove ili kao drogiranje; nemogućnost izgovoriti neke riječi internacionalnih korijena (npr. “falfisicirano” umjesto “falsificirano”); natpisi na novinama i SPAM-ovi (“smršavite za pet dana, a evo i kako”), tautologije i pleonazmi “60 nepročitanih poruka, nikako da sjednem i pročitam poruke, da ne bi mor’o pročitat’ sve te nepročitane poruke”); igra klišejima (“svi ste vi isti”, kaže Masni Malajcu, a Malajac odgovara: “i vi meni svi isti”; žena koja radi po kući dok muškarac ništa ne radi, ali žena je zapravo transmuškarac); konobar koji se zacrveni i smijucka na svaku pohvalu (“ju, daj nemoj, nisam ti ja taki”). Smijeh je jednako upućen i “lijevima” i “desnima”. Likovi su načelno “mali ljudi”, radničkog (ili neradničkog) sloja, primitivni i iskreni u svojoj primitivnosti.
Također je važno naglasiti – što čitatelji stripova ponekad zaborave i previde! – da Matakovićev humor ne proizlazi iz vulgarizama, koji se mjestimično pojavljuju isključivo u funkciji kreiranja metajezične dosjetke. Ovo je bitno za napomenuti zato što mnogi masmedijski sadržaji, kad nemaju dovoljno komičnih elemenata, uvode bezrazložne vulgarne prizore i izraze samo kako bi na šok-efekt “izvukli” smiješak od publike, no to je posve promašeno jer je takvih šok-efekata sve manje. Masmedijski sadržaji toliko su postali vulgarni i opsceni da to više i ne izaziva nikakav šok! Svi ti vulgarni sadržaji koji nastoje biti duhoviti trebali bi se ugledati na Matakovića – kroz sliku i scenski pokret promišljati o svijetu koji ih okružuje, a ne naprosto deducirati kompleksna značenja na nekakve prazne vulgarizme.
Posebno valja pohvaliti činjenicu da predstava uvodi posve novu matakovićevsku zajednicu, koja će njegove okorjele pratitelje podsjetiti možda na neke prethodne aranžmane, ali tek donekle! Pravo je osvježenje pratiti avanture diplomiranog majmunologa Masnog (ali tek kasnije doznaje da je diploma, koju je pošteno platio, zapravo bila lažna!), uvijek dotjerane i marljive Gospođe (klasične dame koja voli lakirati nokte i nanositi ruž, a nijedan muškarac u njezinom okruženju ne primjećuje da je zapravo transžena, unatoč brkovima, koji su česti kod žena u matakovićevskom univerzumu), opakog lihvara i utjerivača Medenog (koji dolazi prijetiti dužnicima grickalicom za nokte, kuhinjskom mutilicom te “hrvatskom sikiricom”, navijačkim merchom sa šahovnicom i natpisom ULTRAS), benevolentnog konobara Malajca pod imenom Izložba (koji je položio ispit za Hrvata, a sada štedi novac za promjenu spola), kćerke protagonista pod imenom Dobra (koja je ime dobila po rakiji) te policajca / poštara / mentalno podkapacitiranog navijača Pobrkanog. Nakon 20+ godina Overklokinga, koji se dosad već možebitno iscrpio, užitak je vidjeti novi koncept uvijek kreativnog Dubravka Matakovića, dosad neviđene likove i situacije, koji nas političkom nekorektnošću podsjećaju na kraj 1990-ih, kada masovni mediji još uvijek nisu bili pod terorom striktne autocenzure. Čak i South Parkovci, nakon što su postali milijarderi, više niti ne rade svoje epizode nego imaju team, očigledno nekreativan jer se zadnjih 8 godina fokusiraju SAMO na Trumpa, kao da nijedna druga tema na svijetu ne postoji, a uz to su postali i politički korektni, premda su se ranije tome ismijavali i protivili, praktički otkazujući sami sebe, odnosno “whitewash”-ajući svoje prethodne sezone, kao da se srame sami sebe! Kod Matakovića to nije slučaj – on je dosljedan svom izričaju kao i 1980-ih kada je tek počinjao – zasad još uvijek, eto, nije milijarder, ali on se zasigurno ne može potkupiti kao njegovi američki parnjaci. Predstava na vrlo mek i benevolentan način karikira prizore iz svakodnevice sa svih dijelova političkog spektra – i lijeve i desne, i napredne društvene aktiviste i klasične Balkance koji obožavaju nogomet. Kod Matakovića, svi oni koegzistiraju u jednom svemiru – likovi su istovremeno transosobe i tradicionalni katolici; pripadnici zajednica alternativnih identiteta i fanovi nogometa; Malajci i Hrvati. Svi ti prividno kontradiktorni identiteti skupljaju se u istim osobama. Predstava poručuje da zapravo nema kontradikcije između njih, oni su svi dio iste kulture, istog kruga, oni žive zajedno i funkcioniraju u jednome društvu, koje tolerantno upija sve te raznovrsne aspekte osobnosti.
Stoga predstava na metarazini ukazuje i na probleme i na rješenja; na izvrnutost tradicionalnih društvenih vrijednosti, ali i nužnost tolerancije i prihvaćanja, jer što se drugo može? Kad nezaposleni Balkanac Masni, oženjen za “načitanu” transženu, saznaje da ga je ostavila zbog utjerivača dugova Medenog, što on uopće može učiniti? Kad doznaje da se njegova kćerka osjeća kao muškarac, što mu preostaje nego se s time složiti? Matakovićev klasični Balkanac je vrsta u izumiranju; dok su u nekim starijim stripovima dominirali takvim likovi, sada ih je sve manje i većinom su getoizirani u krčmi (Kulen Ruž ili Kod Trifuna), no oni se moraju prilagoditi svijetu u kojem žive ili će iz njega nestati (kako bi jedan diplomirani majmunolog mogao misliti). No ako Dobra i njezin zaručnik Malajac oboje promijene spol, tko će onda nestati iz svijeta, odnosno tko će opstati i pratiti nogomet? To su neka pitanja koja se postavljaju u pozadini ovog urnebesnog komada. Stoga ova vrsta humora također uključuje promišljanje o svijetu i društvu. Ako policajcu, mentalno ograničenom navijaču, podmukli “biznisnem” Medeni ukrade pištolj, tko će obraniti malog ugnjetenog čovjeka od još jednog malog ugnjetenog čovjeka – naime, i Medeni je prikazan kao pojedinac, koji nema iza sebe nikakvo zaleđe, nego se oslanja na silu kako bi mogao preživjeti među drugim poduzetnicima u svijetu brutalnog kapitalizma? Više nema inspektora Daneta kao u stripovima o Malom Ivici, institucije su sve slabije – stoga se iza ovog komada krije kritika na neregulirani kapitalizam, u kojem vlada anarhija, svojevrsni zakon džungle, a institucije su previše slabe da zaštite manje pojedince od malo većih pojedinaca. Nema tu vrhovne vlasti – ona je kafkijanski odsutna, a ljudi se snalaze sami, kako znaju i umiju, unutar tog svijeta koji ih tjera da se klanjaju nogometašima kao božanstvima, istovremeno planirajući promjenu spola – što košta 130 000 eura, pa su zbog tog dužni lihvaru Medenom, a plaća Gospođe, vozačice traktora, nije dovoljno velika da bi se takvi izdatci mogli pokriti.
Gotovo svaki lik ima svoj song – premda je šteta što se ti songovi ne izvode uživo – no nakon što je Eurovizija uvela mogućnost izvođenja na playback, može li ijedan glazbeni event na svijetu više biti zaštićen od toga? Dakako, posebno kad je riječ o putujućim predstavama, bilo bi krajnje nezgodno svaki put smještati cijeli orkestar – ali barem vokali da su ozvučeni, s obzirom da ih glumci pjevaju uživo, bilo bi bolje da se njihov glas čuje preko instrumentalne matrice, umjesto unaprijed nasnimljenih vokala. No to je neka pojava nevezana konkretno uz Matakovića, nego općenito jedan trend koji pojeftinjuje produkciju, ali time i snižava kvalitetu.
Songovi u Kulen Ružu pritom slijede uobičajenu šprancu mjuzikla – svaki lik pjeva o svojim željama i ciljevima, koji će najaviti buduće događaje u slijedu zbivanja radnje. Na samom početku, Gospođa govori o svom nezadovoljstvu životom s Masnim i obavljanjem kućnih poslova, što će najaviti njezin budući odlazak s Medenim, prije njegovog uhićenja, nakon čega se ponovno zaljubljuje u Masnog – “rintam cijeli dan, a on je takav gad”; “liječeni antialkoholičar” Masni pjeva o želji da kupi krčmu Kulen Ruž, da nikad ne mora ići kući – “tu bi jeo, tu bi spavao, tu bi dane krao”, čime se najavljuje njegova želja da se konačno zaposli nakon dugogodišnjeg nerada i alkoholizma; Malajac Izložba govori da se želi oženiti s bogatom ženom kako bi otplatio dugove Medenom; Medeni želi biti uspješan poduzetnik; Dobra želi nekonvencionalno-konvencionalnu vezu, nakon dvostruke promjene spola, nakon čega će ona biti muškarac, a njezin zaručnik žena – “tako moje srce kuca za Izložbu i za mene, za njim moje srce vene”. Mjuzikl završava finalnim songom u kojem se otkrivaju neke vrlo važne pojedinosti u likovima, na primjer da je Gospoda uistinu transžena, a ne žena koju glumi muški glumac. Medeni također pobjegne od policije te se vrati u Kulen Ruž i pjeva zajedno sa svima – kao zapleti u seriji Allo Allo, i ovdje radnja prestaje na mjestu na kojem bi bila toliko komplicirana da bi se teško više mogla otpetljati.
Scenski i kostimografski pritom su važni, premda nisu mnogobrojni, ali svaki od njih ima specifičnu simboličku važnost. Svi likovi imaju majice sa šahovnicama, a pogotovo strani konobar Malajac, u čijem kafiću čitav šank ima crveno-bijele kvadratiće, a lik na vrhu prostorije obilježen je kontroverznim prvim bijelim poljem. Upravo stranac se najviše trudi uklopiti u sredinu na taj način. Malajac, koji uvijek nosi sandale i crvene čarape s nekakvim šarenim uzorkom, uvijek sa sobom nosi krpu kojom briše nos, zatim posuđe, zatim pljuje kroz slamke da bi ih bolje očistio, zatim istu krpu dodaje posjetiteljima da obrišu lice. Masni ima debeli jastuk-trbuh, trenirku koja mu pada tako da se vidi prljavo donje rublje, kao i u Matakovićevom stripu – i papuče nekoliko brojeva premale. Gotovo svi likovi nose trenirke, uzimaju steroide i bildaju, na taj način kritizirajući tradicionalne aspekte primitivizma i neke moderne trendove, koje promoviraju masmediji, a koji dovode do negativnih općedruštvenih pojava. Smotani Pobrkani je možda “najmatakovićevskiji” lik, uz lik Gospođe, kakvih je u fazi 1990-ih bilo mnogo kod Matakovića!
Sve u svemu, predstava je spektakl, valjda naglasiti, pritom se specifično osvrćući na jezične dosjetke i na mnogobrojne detalje koji na benevolentan način (bez vrijednosne osude) ukazuju na mnoge društvene trendove i pojave, neke prividno nespojivo, ali zapravo vrlo kompatibilne! Matakoviću valja čestitati uz želju da ubuduće bude što više ovakvih novih i originalnih settinga.