Autorica: Paula Rem /
100. godišnjica Gillesa Deleuzea bila je tema skupa održanog u Osijeku na Dan filozofije, 20.11.2025. Na skupu su sudjelovali Ugo Vlaisavljević, Boško Pešić, Marijan Krivak, Pavao Žitko, Bernard Harbaš, Kristina Bojanović i Željko Senković, a program je zaključen kolektivnim okruglim stolom na temu Što je filozofija. Sadržaji o kojima su izlagači govorili uvelike se naslanjaju, osim na filozofiju, na teme i pitanja vezane uz medije i komunikaciju. Ovaj esej osvrnut će se na neke mogućnosti medijsko-komunikacijskog razumijevanja filozofije Gillesa Deleuzea.
Deleuze traži – rastemeljenje, piše prof. Marijan Krivak, Filozofija je stvar IMANENCIJE. Bavi se onime što je opipljivo i životno prisutno, ovdje i sada, u okružju svijeta kao »entropijski umreženih poredaka DRUŠTAVA KONTROLE«.
Prema Deleuzeu, mediji na neki način osiguravaju mehanizme društvene kontrole; oni nisu samo prostor slobode, nego i prostor fiksiranja već postojećih značenja. Jezik je za njega potencijalno nasilan – već samom strukturom jezika određuju se značenja određenih koncepata, koja se vrlo lako šire svim korisnicima tog medija, a da pritom ne postoji svijest o postojanju ideološki obojenih koncepata. Jezici zapadnih civilizacija razlikuju se od jezika Dalekog Istoka ili Južne Amerike. To zvuči kao tautologija – pa naravno da se razlikuju! No riječ je o strukturalnim temeljnim razlikama koje su naslonjene na zajedničku kulturnu memoriju. Naš svakodnevni govor sadrži mnogobrojne reference na zajednička povijesna znanja – judeokršćanske vrijednosti, antičkogrčku filozofiju i rimski koncept države. To su neki okviri unutar kojih društvo svakodnevno funkcionira čak i ako ne postoji aktivna svjesnost o tome. Deleuze je itekako svjestan utjecaja jezika na formiranje značenja. On argumentira da vladajuće klase – tkogod to bio, političari, poduzetnici, ili u sadašnjem slučaju velikih država svijeta, ne postoji jasna razdioba između političke i ekonomske vlasti – koriste medijske sadržaje kako bi perpetuirali svjetonazor kojima njima odgovara. Stoga ne čudi da američki filmovi reklamiraju “američki san”, europski se bave socijalnim pitanjima, a filmovi nekih drugih kultura također zrcale njihove ideale o tome što bi život trebao biti.
No, mora li to baš tako biti? Je li taj problem inherentan mediju i nezaobilazan? Deleuze kaže da ne, dapače! Mediji bi morali biti prostor slobodnog mišljenja. Film bi tako morao biti medij promišljanja svijeta, a ne samo oslikavanja ili uljepšavanja. Ili upornih pokušaja prodati nam neki proizvod, marginalno ili vrlo očigledno pozicioniran u kadrove filma. Film se mora osloboditi opsluživanja Kapitala i pružiti prostor, u doslovnom smislu prostora na sličici filmske vrpce u analogno doba, za mišljenje. Fiktivni prostor filmskog kadra predstavlja simbolički prostor mišljenja, i to mišljenja oslobođenog tekstualnog jezika, mišljenja pozicioniranog primarno u slikovni jezik. Na ovom mjestu možemo se prisjetiti i avangardnih umjetničkih pravaca, koji su kroz 20. stoljeće nastojali osloboditi umjetnost jezika, koji predstavlja unaprijed fiksirana značenja. Stoga i mediji imaju mogućnost pružanja novih mogućnosti izražavanja koje neće biti samo uklopljene u već postojeća značenja.
Nadalje, Deleuze govori o “tijelu bez organa”, konceptu koji je danas vrlo zastupljen u okviru no-limits kulturne paradigme. Izlagačica Kristina Bojanović specifično se osvrnula na Deleuzeovo bavljenje temom “postajanja ženom”, koje u današnje doba gubi fokus javnosti, a naglasak postaje na drugim vrstama identiteta koji nisu temeljeni na tradicionalnoj opreci. Deleuze objašnjava na koji način društva ukidaju dihotomiju između rodova, koji brojevnim rječnikom nisu više binarni, nego mogu biti na n-tu varijablu. Izlagačica pritom upozorava na metafizički problem koji nastaje ukidanjem te dihotomije te zaključuje da odnos etike i metafizike ne mora nužno biti podudaran. Liberalno društvo danas na otvoren način pristupa konceptu n-identiteta, ali pritom ne preslikava nužno taj stav na metafizička i ontološka pitanja, s obzirom da su ona naslonjena primarno na jasno strukturiranim i razdijeljenim oprekama. Marijan Krivak u diskusiji je naveo kao primjer Levinasa, za kojega je ključ svega u opreci između dvaju dijaloških subjekata. Slično je kod Martina Bubera. Iz ontološke perspektive, nužno moraju postojati dva međusobno suprotna subjekta da bi se mogla ostvariti interakcija. Ti subjekti ne mogu biti međusobno identični, jer onda nije moguće govoriti o interpersonalnoj, nego samo o intrapersonalnoj, odnosno autokomunikaciji.
U komunikologiji govorimo o komunikatoru i recipijentu, pošiljatelju i primatelju sadržaja. Te uloge su striktno fiksirane, ali su međusobno izmjenjive, dapače, one podrazumijevaju da je izmjena uloga ključna da bi se odvila interakcija. Svaki komunikacijski odnos mora biti recipročan, jer u suprotnom nije riječ o komunikaciji. Prema tome, komunikator nužno postaje recipijentom, a recipijent komunikatorom. Izlagačica objašnjava da je upravo to u suštini Deleuzeovog shvaćanja tog koncepta – premda su neke vrste identiteta ontološki i metafizički fiksirane, u društveno-interakcijskom kontekstu sudionici određene socijalne situacije nužno će zamjenjivati uloge. Na trenutak, aktivno sudjelujemo u razgovoru – govorimo, pišemo – a na trenutak pasivno konzumiramo neki sadržaj ili slušamo određenog izlagača. Na taj način se i Deleuzeov koncept može shvaćati kao objedinjujući između tradicionalne ontološke pozicije i liberalne društveno-etičke perspektive.
Pojam treba otrgnuti od »strojeva žudnje« u informacijsko-komunikacijskom univerzumu što nam kontrolira i imananentno, upravo, »stvara/konstruira želju«. To »spašavanje pojma« moguće je jedino u permanentnoj DE-TERITORIJALIZACIJI, te iznalaženju »linija bijega« od Matrixa sve teže pojmljivog i neumitnije nam izmičućeg kapitalizma, koji se posvema pretvorio u »ratni stroj«, piše dalje prof. Krivak.
Budući da masovni mediji kao “strojevi žudnje” imaju toliko veliku moć nad recipijentima, njihov utjecaj bi se morao iskoristiti na pozitivan način. Prema Deleuzeu, nije riječ o mediju kao takvom, nego o načinu na koji se koristi: umjesto “teritorijaliziranja” Kapitala i opravdavanja kapitalizma kroz masovne medije, trebalo bi ga se deteritorijalizirati.
Posljednje izlaganje bavilo se Deleuzovom interpretacijom Kafkinih i Proustovih tekstova. Premda se podrazumijeva da onaj tko piše određeni tekst, dakle njegov autor, nastoji time poslati određenu poruku recipijentima – Deleuze argumentira da Kafka i Proust čine suprotno. Prof. Senković ukazuje da načelno recipijenti očekuju od književnosti stilsku i tematsku raskošnost, dok Kafka i Proust koriste jezični minimalizam, koji čitatelja više odbija nego što ga privlači. Deleuze piše kako Kafka čak i u svojoj privatnoj komunikaciji – pismima koja je razmjenjivao sa svojim djevojkama – koristi jezični stil koji Drugoga, odnosno Drugu, zapravo odbija od produbljivanja odnosa s njim. Ova tema posebno je zanimljiva u današnjem kontekstu, kada se mnogi interpersonalni odnosi održavaju putem digitalnih medija – koji aspekti komunikacije zbližavaju, a koji udaljavaju? Prema Deleuzeu, za svaku bliskost mora postojati određena udaljenost – i možda je u tome odgovor na to pitanje. Kafka održava bliske odnose isključivo putem pisanih medija – isto kao što svojim tekstom stupa u komunikaciju sa čitateljem. No to nije, upozorava prof. Vlaisavljević, samo komunikacija između autora i čitatelja, ili komunikatora i recipijenta, nego primarno autokomunikacija, odnosno komunikacija recipijenta sa samim sobom. Književnost omogućuje čitatelju upoznati, ne samo Drugog, nego i samoga sebe. To vraća do pitanja solipsizma, na koje je ukazala prof. Bojanović, odnosno do koje mjere je interakcija između različitih bića uopće moguća. Pa, očigledno smatramo da jest, inače ne bismo proučavali komunikologiju! Također i ova ontološka razmatranja kojih su se izlagači dotaknuli, podrazumijevaju nužnost međusobne interakcije, odnosno razmjene značenja između dva posve različita subjekta, kojima je onaj drugi – Drugi – ali koji ipak dijele određene zajedničke vrijednosti jer inače ne bi mogli stupiti u komunikacijski odnos. Izlagači su naglasili da metafizička dihotomija ne znači da iz etičke perspektive nije potreban otvoren odnos prema identitetima n-varijabli. To je vidljivo u današnjem sustavu medija, gdje su uključena raznovrsna utjelovljenja Deleuzovog “tijela bez organa”, koje više nije marginalno, nego centralno zastupljeno u mnogim masmedijskim sadržajima.
Zaključno, neke mogućnosti proučavanja Deleuzeovog rada iz perspektive komunikologije / mediologije su: 1) koncept medija kao strojeva žudnje; 2) jezik kao mehanizam opresije ili oslobađanja; 3) doživljaj teksta kao književnog stroja, 4) pitanje zadanosti funkcija u komunikacijskom odnosu, 5) pisana i usmena komunikacija kao mehanizam interpersonalnog zbližavanja.