Autor: Goran Rem /
Slavonski Brod, još uvijek posljednji bastion metalske industrije, ali i nepoderive b-scene glazbenog teškog metala, uz marsonikonsku odličnu sf-prozu Ivana Lutza, dobio je i prvi u svojoj povijesti – noise band, nazvan, a i kako bi drukčije nego li kao da su im ime smišljali Nik i Bic uz malu pomoć nekog starog brodskog šefa ljevaonice, ime – Pogon.
Naime, Galerija umjetnina Slavonskoga Broda, radom kustosa Vedrana Nemeček Živkovića uključila se u „pogon“ Ministarstva kulture i medija RH, odnosno u njihov novi ciklus projekta AJMO!, koji su pokrenuli Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske te We Move Music Croatia…
Brod, koji svoju rock povjesnicu započinje Plašljivcima 1962-e, važnim Eggsima sredinom 60-ih pa najboljim coverašima tijekom sedamdesetih a i ikada – Bumom, ali i prvim singlicama osječko-brodske grupe Had 1971., Brod je Animatorima dobio i glasno mjesto u povjesnici ex-next-državne scene, a sada ulazi i u novu povijest.
Pogon je dinamičan i izuzetno talentiran dvojac, znači “u startu” naoko – “fali” kompaktirajućeg okvira i „nema trećeg“, a vjerojatno bi odavno – takva kao tehnološki progresivna – suvremenost to s lakoćom ispunila sintetičnim šumovima, naime i sam legendarni osječki Majkić bi to tako napunio “u ono doba” kada je kao Cog i Dalstroy svirao noise. Nije isključeno, u slučaju Pogona, da bi neki solo-gitarski vrat mogao kad-tad uskočiti, recimo nakon dva albuma, čisto za izlazak na stadion…
ALI, Pogon u skoro svih 9 pjesama proizvodi, uz sve tri svoje instrumentne linije (instrumentna je i sam vokal, a naravno i bubanj i bas) krčeći sub-zvuk, s basa odaslan, koji pokriva i čuva “okvir”, drži ga i gradi ga – analognim papučicama – a ne unfair digitalnim sredstvom i to je onda “živ” i pun pa makar bio i nestabilan i nestalan, dapače baš nestabilan je jako ok – zvuk. Zvuk koji je u svojem sviranijem dijelu građen od bas linije i surove bubnjarske linije, koje se međusobno navraćaju jedna drugoj i prisjećaju da su nekada bili ritam sekcija, a sada su sekcija izmjenično rastućeg dijaloga!
Đunđino vikanje je odlično i ok, pa – čim budu ti porijetki ili prerijetki dijelovi vikanja – ukupni zvuk se smiri, ali i napuni trima izvorima tj bojama (baterija bubnja, bas i krčeći back-sound) pa je to dobar noise-zid u nadozidavanju. Mislim da se ne viče u svih 9 pjesama, čini mi se da su barem 3 bez pjevanja, nisam bilježio, tu brojku pišem na utisak, a možda i te bezvokalne imaju neke male sekvence usklika, ne sjećam se baš striktno…
Pogon je ipak ipak nezgusnuta i još uzbudljivo rahla materija, osjeća se dobar proces pokretnog kompaktiranja, instrumentni se međuodnosi jakim razvaljotkama smjenjuju i usklađuju, zapravo – razsklađuju, bas linija koja se mjestimično krto otvara svijetlim oponašanjima sola gdje dijelom samo traži šum, a postiže ipak i melodičnost… i zatim nalazi u zajedničkim bubanjima neumoljivo brzog i preciznog, onda gustog, a usporenog bubnja, koji ipak svira, ali odlično sam čuva ritam-liniju, a pritom, pri tim smjenama načina razvaljivanja, čuva čak i melodijsku liniju.
Ne smije se zaboraviti da Pogonov bubanj čuva i ima iskustvo benda Joe 4, jedinog ikada hrvatskoga benda kojem je dragi bog Steven Albini producirao album (neprežaljivi Albini je otišao naglo, i naravno nije otišao, a njegov je Shellac jednom prilikom izveo obradu Sexine pjesme, znači znao je, čuo je…), dakle koncentrirani i istovremeno instiktivan velemajstor ritmičkog punog zvuka Damir Šimunović svira bubnjarsku dubinsku stilistiku fine moći, koja je spremna smijeniti bilo koju linijsku dionicu za onu posve drukčiju, brzu u sporu notorno, a minimalno održavajuću s lakoćom u skoro jazzerski atmosfersku. S druge strane mladi Đunđa donosi i trag iskustva suosnivača osječke Klaustrofonije, aktualno najvažnijeg hrvatskog noise banda, kako, o Klaustrofonijinom mjestu na sceni ističe Guranje s litice, koje je inače i objavilo prvi uvjerljiv medijski uradak Pogona, tj EP ‘Session u Prostoru’.
Njihovi sukoncertni gosti su bili baš bend Klaustrofonija, Osječani s očito nezadrživim privremenim radom u prostoru manično-mudrog noisa, odlični u zvučnoj opni intenziteta kojom su zategnuli već dvije godine najavljivan svoj albumski uradak: Rigged Phantasies, objavljenom pod makedonskim labelom Mrtov Konj / Dead Horse, koji je emitiran i na kultnom radiju KEXP.
Sve to je odsvirano, kao prvi koncert spomenute brodske dionice ciklusa Ajmo!, u prostoru koji je amenovao odsutni kustos Vedran Nemeček Živković, u neočekivanoj memorijskoj prostoriji Kuće tambure, volumenom bazilično-kapelične visine, stoga je i bez legendarnih kartona za jaja – tonac Juraj izveo omanje čudo, pun i nebetonski koncertni zvuk.
Posebna je to bila koncentrirana koncertna svečanost suvremenosti, a i budućnosti. I prije početka programa, iako se mi posjetitelji međusobno nismo poznavali, već smo se bili pozdravljali na brodskim ulicama.
Ne slušati noise znači živjeti nepismen u gradu i ne samo gradu, napisao bi sada davni Heroinin urednik, Branko Maleš, da to već nije učinio.