Autorica: Marija Šerić /
Čini se da je Istanbul mjesto gdje ljudi dolaze u želji za nestajanjem.
Radnja filma Crossing (Levan Akin, 2024.) prati tri lika na putovanju različitih motiva: umirovljena učiteljica povijesti u potrazi za nestalom nećakinjom, mladić koji se pridružuje učiteljici, u potrazi za vlastitom svrhom, transrodna žena koja volontira za NVO sa željom stvaranja sigurnog utočišta ugroženim skupinama u svojoj zajednici.
Crossing (eng. „mjesto gdje se ceste križaju“, „prijelaz rijeke ili granice“, putovanje s jednog kraja na drugo. U daljnjem tekstu služit ću se pojmom raskrižje, jer se u kontekstu filma likovi susreću, mimoilaze, razilaze i propuštaju jedni druge nalazeći se na raskrižju cesta iste važnosti, svojim osobnim putevima.
Mjesto radnje je Bospor u Istanbulu, gradu noćnog života, rakije, čaja, baklave, uličnih mačaka i lutalica, gradu ljudi izgubljenih u translaciji.
U središtu je umirovljena učiteljica povijesti koja, na zamolbu svoje preminule sestre, kreće u potragu za nestalom nećakinjom. Iako ne zna kako ona danas izgleda, prepoznaje je tek kao djevojčicu sa stare fotografije iz novčanika. Jedino što zna jest da je nećakinja sada transrodna žena i da živi u Istanbulu. Na tom putu susreće mladića koji joj se pridružuje, ne toliko iz altruizma koliko iz potrebe da pronađe vlastitu svrhu i pobjegne iz obiteljskog okruženja u kojem se osjeća neprihvaćeno. Treći ključni lik je transrodna žena koja živi u Istanbulu i volontira u nevladinoj organizaciji, s jasnom željom da stvori sigurno utočište za ugrožene skupine unutar svoje zajednice.
Prvo važno raskrižje odvija se u Gruziji, u Batumiju, na obali Crnog mora. Ondje započinje putovanje koje je istodobno geografsko i unutarnje. Prelazak morske granice simbolizira izlazak iz poznatog i ulazak u prostor nesigurnosti. Učiteljica susreće mladića koji zna turski i nešto malo engleskog. On će joj pomoći u novoj sredini uspostaviti komunikaciju. Guglao je lokaciju kvarta „gdje žive transrodne osobe u Istanbulu“, on će pomoći učiteljici da dođe do svoje nećake. Oboje prelaze granicu vođeni osjećajem gubitka: ona traži osobu, on traži pripadnost.
Istanbul se u filmu prikazuje kao grad raskrižja. Doslovno i metaforički. Riječ je o gradu noćnog života, rakije, čaja, baklave, uličnih mačaka i lutalica, ali i gradu ljudi izgubljenih u prijevodu, identitetu i društvenim okvirima. Grad na dva kontinenta postaje multikulturalno središte u kojem se sudbine sudaraju i razilaze. Film pruža uvid u izražene socijalne kontraste: siromaštvo i neimaštinu, otmjene restorane, ulične svirače, prostituciju i beskućništvo. Redatelj pritom ne poseže za stereotipima i društvenim osuđivanjima već sugerira empatiju i gradi realnu sliku stvarnosti.
Posebno mi se svidjela režija koja suptilno balansira između intimnih prizora i šire društvene slike. Motiv plesa pojavljuje se kao jasan oblik eskapizma. Tjelesni stil izražavanja potrebe za bijegom, ali i za povezivanjem. Plesne sekvence funkcioniraju kao odraz unutarnjih stanja likova, trenutci u kojima se briše granica između stvarnosti i odraza mašte. Glazba dodatno pridonosi melankoličnoj atmosferi filma, pojačavajući osjećaj udaljavanja od obitelji, ali i tiho prisutnog žaljenja koje prati likove na svakom koraku.
Potraga za nećakinjom uvodi gledatelja u queer zajednicu Istanbula, koja je prikazana kao prostor solidarnosti i uzajamne podrške. Iako emancipirana od ostatka grada, ta zajednica funkcionira kao sigurno utočište za žene koje pomažu ženama, za izgubljene, uplašene i prognane iz vlastitih domova. Istanbul se u tom smislu oblikuje kao grad koji prihvaća različite identitete, seksualnosti, rase i društvene pozicije, ali i one koji se žele izgubiti i ne žele biti pronađeni.
Tek u završnici filma postaje jasno da potraga nadilazi fizički pronalazak. Ono za čime likovi doista tragaju prodire u prostor njihovih sumnji, želja i nada. Crossing tako postaje film o nestajanju i pronalaženju kao paralelnim procesima, o prihvaćanju nepredvidivosti života i spoznaji da smisao ne leži u konačnom odredištu, nego u ljudima koje susrećemo i iskustvima koja dijelimo.
Sada lakše razumijemo početnu tezu priče o potrebi ljudskog nestajanja. Ne nestaju svi jer žele biti pronađeni; neki nestaju jer imaju osjećaj da ih nitko nikada nije stvarno vidio.
Da zaključim, dajte priliku nezavisnim europskim filmovima manjinske produkcije! Posebno preporučam ovaj film onima koji se tiho bore za ravnopravnost, za svoj identitet, rodnost ili seksualnost. Poruka nade koju nosi radnja filma je da svaki put na kojemu se nađemo u životu nosi rizik gubitka, ali i mogućnost novog pronalaska zbog čega ne postoje “pravi“ i “krivi“ putevi. Na kojem god da se nađete ili trenutno jeste, dajte do znanja ostalim suputnicima da su viđeni i da pripadaju ovom mjestu i vremenu.