• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

MIRAN BLAŽEK, RATIO (I), GALERIJA VLADIMIR BUŽANČIĆ, ZAGREB, 16. III. – 12. IV. 2017.

 

„Izrastamo iz Kruga kojeg Zemlja u svojoj utrobi otima Suncu“


Jednom zahvaćena Životom, materija ga ne gubi. On u njoj tek mutira, pretače se, prelijeva. Izaći pred Sunce znači donijeti Sunce jer skrivena stvarnost nije nepostojeća – ona je postojeća u tišini i tami; ona je postojeća tišina i postojeća tama. Blažekovi krugovi pokušaj su dohvaćanja jednoga i drugog, odnosno toga jednog u koje je eksponencijalno utkano sve pa i on sam.

 

Miran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, GG Labin1, izvor: PromoMiran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, GG Labin1, izvor: Promo 

 

Čovjek-Pastir (Poimandres) u spisu Corpus hermeticum kaže: „Kao prvo, pri rastvaranju materijalnog tijela prvo dolazi do promjene samoga tijela. Forma koju si imao nestaje i ti predaješ svoj način života, lišen energije, Duhu. Tjelesni osjeti vraćaju se svojim vlastitim izvorima, razdvajajući se i ponovno oživljavajući kao energije. Strasti i želje povlače se u prirodu koja je lišena razuma.“ (Hermes Trismegistos, Corpus hermeticum, CID – Nova, Zagreb, 2004., 37.) Obilježja su materijalne strukture sastavljenost i raspadljivost. Sastavne dijelove dr(u)ži sila koja sastavnicu čini ontološki višom od samih dijelova. A kada ona prestane djelovati, dijelovi se osipaju. Proces je raspada materije, čini se, vrlo jednostavno objasniti. Nestanak „magnetne“ sile Života razara Cjelinu. Međutim, možemo se pitati izlaze li materijalne sastavnice Tijela nakon njegova raspada iz te združenosti promijenjene prethodnim bivanjem u ontološkoj sferi Života ili ih povratak u stanje pred-Cjeline vraća na isti način postojanja.


Ciklus Ratio Mirana Blažeka proistekao je iz umjetnikovih iskustava oblikovanih kroz Inside Story (2013.) te dio izložbe Monokromija/tonija održane u Galeriji Koprivnica 2015. godine. Već Inside Story Blažeka odmiče od ranijih slikarskih iskustava kada je platna vlastitim rukama natapao crnom uljenom bojom trljajući je u svaki segment površine platna djelomično uključujući i rubove. Inside Story uključuje više od umjetnikove akcije čineći au(k)tora ograničenjem, ali i ispunjenjem samoga rada budući da je Blažek u zidove čitave galerije utrljao ugljen do visine do koje je sezala njegova ispružena ruka te naknadno odlijevajući od ugljene prašine smanjeni model galerijskoga prostora. Tada je još uvijek isključivo „on“ bio mjera svoga rada. U Galeriji Koprivnica idejno se stvar mijenja, ali se i dalje ne odustaje od korištenja ugljena. Blažek je tada iskoristio dva galerijska zida, koja su stajala jedan nasuprot drugoga, povezujući u zoni između sebe tri galerijske prostorije. Odredio im je geometrijska središta i iz njih ugljenom isijao kružnu formu određenu promjerom njegovih ruku. Dva su kruga, dakle, promatrala jedan drugoga povezujući prostor, dok promatrač nije istovremeno mogao motriti i jednog i drugog. Sada Blažek prestaje biti isključiva mjera svoga rada jer koncentrično širenje i skupljanje kružnoga oblika nije uvjetovano točkom iz koje proizlazi vertikala koja „gleda gore“ [anthropos], kao što je bilo u Inside Storyju, nego temelj mjere postaje Središte kruga iz kojega sve izvire i kamo se sve vraća.


Miran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, GG Labin 2, izvor: PromoMiran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, GG Labin 2, izvor: PromoNa tom tragu razvija se ciklus Ratio koji je prvi puta u ovome obliku predstavljen upravo na ovoj izložbi. Ciklus se sastoji od radova kružnoga/eliptičnoga oblika nastalih utrljavanjem ugljena na zidove galerije. Središte je svakoga oblika ujedno i geometrijsko središte zida na koji se rad aplicira. „Ulaskom“ u središte zida Blažek rukom iscrtava kružnicu direktno upisujući proporcije svoga tijela. Njegove kružnice nastoje zauzeti geometrijska središta svih raspoloživih zidova pa bez obzira koliko površina određenog zida to dozvoljavala, krug se upisuje. Kružnim oblicima (pred)određenima tjelesnošću, točnije proporcijama njegova tijela, Blažek nastoji upisati vizualno predočivu kozmičku stvarnost koja je istovremeno utkana u vječnost jer njegovo tijelo nije isključiva Mjera stvarnosti nego mjera onoga što se uspjelo transupstancirati iz Središta. Znanje je o toj Mjeri zabilježio još rimski arhitekt Vitruvije, a vizualno ga je prenio Leonardo da Vinci crtežom „Vitruvijeva čovjeka“. Predstavivši proporcijske odnose upisane u čovjekovo tijelo, Leonardo je podsjetio na odavno poznatu tezu Leukipova učenika Demokrita o čovjeku kao mikrokozmosu koji je upisan u svijet jednako kao što je i svijet upisan u njega. U čovjeka je upisana stvarnost koju on ispisuje iz sebe upisujući je u svijet koji ga konačno ispisuje kao biće. Homo cosmografia del minor mondo (http://leonardodavinci.stanford.edu/submissions/clabaugh/history/leonardo.html) jer su u omjere njegova tijela upisani brojčani odnosi utemeljeni na mistici brojeva na kojoj je utemeljen sam Kozmos. Raspon je čovjekovih ruku jednak njegovoj visini ili kako Da Vinci po uzoru na Vituvija navodi: erit eaque mensura ad manas pansas. (Usp. Vitruvije, De architectura. Libri decem III, 1. 2., 64.) Križište je to svijeta obgrljeno kružnicom – simbolom neba koji se pojavljuje „kada postoji potreba da se izrazi ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća“.


Uz upisivanje svoje (mikro)kozmičke naravi, nije bezrazložno ni Blažekovo posezanje za ugljenom koji zarobljava sunčevu toplinu u utrobi zemlje. Ne radi se tek o metaforičkom zarobljavanju jer drveni je ugljen nastao od stabala koja su nekada davno postojala i udisala sunčevu energiju. Energija traga dohvaća skrivenu energiju ne bi li je iznova otkrila. Ne radi se dakle o stvaranju, nego o obnovi – renovationem vitae. Trag je ugljena nositelj i provodnik životne energije iz koje je sam proizašao i koja je u njega bila upisana još kada je ugljen bio stablo.

 

Ostaviti trag znači živjeti – iznijeti voštanicu iz utrobe u kojoj svojim plašljivim plamom pali tminu. A tmina je noć – oaza tišine i spokoja u kojoj se gleda tek Umom. „Odatle se obraćam svetoj, neizrecivoj, tajanstvenoj noći“, piše Novalis i nastavlja: „Daleko dolje leži svijet – utonuo u duboku grobnicu – pusto i samotno mu mjesto. Strunama grudi lahori duboka sjeta. Htio bih potonuti u rosne kapi, s pepelom se pomiješati.“ (Novalis, Himne noći/Fragmenti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., 11.) Na tom ugru Života obrada za tren treba zastati jer središte treba otvoriti da bi se u njega ušlo. Isijavanje je tek prividno trošenje Punine budući da je ono osnova budućega sabiranja. Krug i ugljen su sabirališta, svojevrsna terra (in)cognita gdje se u potpunoj tišini ulazi i izlazi i ulazi i izlazi... Buka je zamamna, a tišina još zamamnija – ona je temelj neostvarene i neostvarive mogućnosti „savršene samoće“ (Thomas Merton, Misli u samoći, Verbum, Split, 2015., 73.) u koju nas istinska samoća uvijek izravno stavlja, kazat će Thomas Merton. Povlačenje traga bubnjanje je tišine kruga budući da se unutar savršenstva kružnice prostire fraktalni beskraj u kojem su savršena tišina i savršena buka jedno te isto.

 

Vratimo se prethodno postavljenom pitanju: „Izlaze li materijalne sastavnice Tijela nakon njegova raspada iz te združenosti promijenjene prethodnim bivanjem u ontološkoj sferi Života ili ih povratak u stanje pred-Cjeline vraća na isti način postojanja?“ Jednom zahvaćena Životom, materija ga ne gubi. On u njoj tek mutira, pretače se, prelijeva. Izaći pred Sunce znači donijeti Sunce jer skrivena stvarnost nije nepostojeća – ona je postojeća u tišini i tami; ona je postojeća tišina i postojeća tama. Blažekovi krugovi pokušaj su dohvaćanja jednoga i drugog, odnosno toga jednog u koje je eksponencijalno utkano sve pa i on sam. Djeluje li Vam taj pokušaj pretenciozno? Međutim, pitam Vas: Nije li svaki vaš udisaj već sam po sebi pretenciozan?