• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

68. DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Gdje su i kamo idu?


Dubrovnik i Dubrovačke ljetne igre trebaju promisliti znače li ikome više svi ti silni suvremeni izvedbeni interpretativni šlagvorti u godinama iza nas ili je napokon vrijeme za promjenu te život Igara u korak s vremenom, a istodobno ne okrećući leđa bogatoj tradiciji 

 

Dubrovačke ljetne igre: M. Krleža, "Gospoda Glembajevi", red. Zlatko Sviben, izvor: DLJIDubrovačke ljetne igre: M. Krleža, "Gospoda Glembajevi", red. Zlatko Sviben, izvor: DLJI


Naš najstariji festival Dubrovačke ljetne igre nastao je 8. rujna 1950. bez mnogo planiranja na inicijativu Marka Foteza. Premijerno je u dramskome dijelu programa na tadašnjoj ljetnoj pozornici izveden Dundo Maroje u režiji Bojana Stupice. Poveznica Igara, Foteza i Držića sve je samo ne slučajna te započinje 1938. u zagrebačkome HNK-u kada je upravo Fotez prilagodio i postavio Dunda Maroja na scenu otkrivši dum Marina kao živog i izazovnog pisca, našeg suvremenika. Za taj kontinuitet izvođenja Držića na hrvatskim pozornicama zaslužne su upravo Igre na kojima je on od 1950. stožerni pisac s trideset jednom premijernom i dvadeset tri gostujuće produkcije (Ivanković, 2016). U tim su izvedbama ispisane neke od najvažnijih stranica povijesti hrvatskoga ambijentalnog kazališta. Otprilike na tom odnosu prema prošlosti i prepoznatljivoj ambijentalnosti počinju te zapinju i svi razgovori o budućnosti Igara – gdje su i kamo idu?


Ljetni festivali zbog specifičnosti ambijentalnosti nailaze na različite probleme. Dubrovnik nakon ratnih stradanja i porastom turizma istiskuje ambijentalnost iz stare gradske jezgre te izvedbe sve manje iskorištavaju pjacete, ulice i skrovite zakutke. Grad se pretvorio u muzej na otvorenom kojeg tijekom ljetnih mjeseci redovito zakrče turisti. Sa sličnim se problemima susreće i Splitsko ljeto. Izvan granica problemi su drukčije naravi, primjerice gigantskom Avignonu festivalizacija potiče turizam i revitalizaciju četrdesetak različitih lokaliteta, edinburški se Fringe bori sa sve većom komercijalizacijom programa, dok nizozemski Oreol zbog primanja 65 000 gledatelja na malome otoku Terschellingu ima problema sa zagađenjem okoliša (Klaić, 2012: 117). 

 

Fringe festival 2017.

 

Razvojne probleme Igara pak počesto prate nedovoljno precizna i općenita stajališta o unaprjeđenju i promišljanju njihove budućnosti gdje se treba istaknuti „najvrijednije od suvremene hrvatske umjetnosti i internacionalizirati“ (Obuljen Koržinek prema Galić, 2017), „iznimna kvaliteta, a ne površno istraživanje“ (Muhoberac, 2014: 119) kada je već sama povijest Grada „snažnija od njegove teatralizacije“ (Tunjić, 2013). Intendanti se mijenjaju svako dvije godine rijetko zadržavajući zaloge prethodnika. Nedostaje realnija vizija od one prisutne na stranicama festivala kako će Igre biti „prepoznate kao glavni producent visokokvalitetnih kulturnih događanja u gradu Dubrovniku, kao vodeća kulturna institucija u Hrvatskoj i kao jedan od pet najistaknutijih europskih kulturnih festivala“ (više pročitajte ovdje). Odavno svoje mjesto u europskome vrhu drže jasno profilirani Avignon, Fringe i Salzburške svečane igre. Dubrovnik prema broju stranih novinara iz kulture, kritičara te medijskoj popraćenosti zaostaje i za isključivo kazališnim festivalima poput beogradskoga BITEF-a i mariborskoga Borštnikova srečanja. Ne postoji analiza i šira kontekstualizacija Igara u vremenu kako bi se uopće moglo potaknuti eventualnu promjenu.

 

G. Büchner, "Dantonova smrt", r. Oliver Frljić, izvor: DLJIG. Büchner, "Dantonova smrt", r. Oliver Frljić, izvor: DLJIU promišljanjima svakako valja uzeti u obzir neizbježnu festivalizaciju kulture koja je započela sedamdesetih godina prošloga stoljeća te su se u globalizacijskom okruženju promijenila pravila igre – umjetnički su kriteriji zbog sve većeg broja festivala upitni, modeli financiranja unutar EU-a različiti, a koprodukcije ovisne o problemima jezika. Promatrajući sa strane Igre proteklih godina upravo su se u njihovu repertoaru očitovala sva ta nejasna pravila igra, nedostatci dugoročnoga promišljanja te ideje i vizije što i kako dalje. U premijernim izvedbama od 2011. – 2016. istisnut je odnos prema prošlosti, odnosno Marinu Držiću te nema nijednog njegovog djela na repertoaru. „Obračuni“ s prošlošću bili su vidljivi u autorskome projektu Skup: igre (r. Saša Božić, 2012) i radikalno suvremenom Dundu Maroju (r. Krešimir Dolenčić, 2014). Podijeljena mišljenja kritike zabilježena su uz premijere traženja suvremenosti u klasicima poput primjerice, Dantonove smrti (r. Oliver Frljić, 2012), Allonsa Enfantsa (r. Bobo Jelčić, Nataša Rajković, 2013), Elementarnih čestica (r. Ivica Buljan, 2015) i Kafetarije (r. Vinko Brešan, 2016). Igre obilježavaju slučajni uspjesi i neuspjesi.

 

Takvi su uspjesi i neuspjesi obilježili ovogodišnje dvije dramske premijere, Gospodu Glembajeve (r. Zlatko Sviben, 2017) i Viktoriju od neprijatelja (r. Ivica Boban, 2017). Svibenovi su Glembajevi (čitavu kritiku pročitajte ovdje) papirnati i bez strasti, u njegovu klasičnom teatarskom ruhu ambijentalnosti, muzikalnosti i gesti s nedovoljno iskorištenim glumačkim potencijalom. Ne ukroćuje se Krležina diktatorska erudicija. Problem takve erudicije krije se u suvremenom kontekstu gdje je teško zamisliti likove koji toliko razgovaraju o osjetilnom i racionalnome, problemima slikarstva i Kantu. U vrijeme raznoraznih skorojevića Glembajeve ne trebamo izmišljati. Nakon poraća ima ih gotovo svaka hrvatska općina. Stoga dubrovački Glembajevi predstavljaju izlog u nekakva prošla vremena velikih erudicija, sukoba i znanja razblažena trendovskim pjesmama i zvucima.

 

Za razliku od medijskih sveprisutnih Glembajevih, Viktorija od neprijatelja (čitavu kritiku pročitajte ovdje) prošla je u sjeni četiristo pedeset godina dum Marinove smrti gdje smo mogli vidjeti svu glumačku raskoš Ozrena Grabarića. Njegova je izvedba sačinjena od nepresušna bogatstva hoda, mimike, glasa i geste vječno na samome rubu karikaturalnosti. Najviše domete ostvaruje u interpretaciji Skupa, živopisnog u konvencionalnosti s tipiziranim pretjerivanjem svojstvenim renesansnoj dramaturgiji. Vizura grada i bogata prošlost Držića na Igrama temeljem su te pomalo obrazovno-docirajuće obljetničke ansambl predstave u dramaturškoj preradbi Hrvoja Ivankovića. Gradi se mnoštvo scenskih simbola, a ne stvaraju se pravi ljudi, reljefni i slojeviti, s privatnim i javnim životima u običnoj, ali i upadljivoj stvarnosti. U režijskome i dramaturškom tkanju Držićeva života, njegovih komedija, pastorala, tragedije i urotničkih pisama ima uspona i padova, spretnih i klimavih rješenja, uspjelih portreta i skica, scenskih zbrka s mnoštvom zgodnih trikova koji zaokupljaju gledateljevu pozornost. Gledamo scene i skice iz Tirene, Novele od Stanca, Dunda Maroja, Arkulina, Skupa, Grižule, Hekube i urotničkih pisama. Problematičnom se u motivskoj nabacanosti pokazuje režijska slikovitost, svojevrsno serviranje sadržaja koje ne raspiruje maštu i ne otvara prostor mnogoznačnosti.

 

"Viktorija od neprijatelja", r. Ivica Boban

 

Kazalište je socijalni magnet ili puki zombi zajednice (Klaić, 2016), stoga je javna odgovornost (u ovome slučaju) dramskoga repertoara Igara njegov promišljeni program s jasnim prioritetima i ciljevima. Obračunavanje prihoda i rashoda uglavnom nije na razini stručne rasprave kada je riječ o umjetničkim dosezima. Oni ponajprije pripadaju domeni naše nepostojeće kulturne politike. Grad i Igre trebaju promisliti znače li ikome više svi ti silni suvremeni izvedbeni ''interpretativni šlagvorti'' (Ivanković, 2016) u godinama iza nas ili je napokon vrijeme za promjenu te život Igara u korak s vremenom, a istodobno ne okrećući leđa bogatoj tradiciji.

 


Literatura:
Galić, G. (2017). Osvijestimo svoj položaj u Europi, Vijenac, 14. rujna 2017, preuzeto 2. listopada 2017.
Ivanković, H. (2016). Držić na Igrama. Zagreb: Hrvatski centar ITI.
Klaić, D. (2012). Resetting the Stage. Bristol/Chicago: Intellect Ltd.
Muhoberac, M. (2014). Dramski program Dubrovačkih ljetnih igara 2013. i 2014. godine. Kazalište : časopis za kazališnu umjetnost, XVII(59/60), 108 – 119.
Tunjić, A. (2013). Hrabrost inovacije ili epigonstvo, Vijenac, 5. rujna 2013, preuzeto 2. listopada 2017.