• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

FLARE17, MANCHESTER


Festival koji pomiče granice i otvara prostor dijalogu

 

FLARE festival, održan od 4. do 8. srpnja u Manchesteru, Engleska, ponovno se potvrdio kao festival koji intrigira, pomiče granice kazališne i izvedbenih umjetnosti, nudeći odličnu platformu za konstruktivan dijalog i izmjenu iskustava i ideja

 

Kobe Chielens, Moore Bacon!, foto: Flare17 Kobe Chielens, Moore Bacon!, foto: Flare17  

FLARE17 (Flare International Festival of New Theatre 2017) međunarodni je bijenalni festival „eksperimentalnog“, „novog“ i „inovativnog“ kazališta koji je održan od 4. – 8. srpnja 2017. u Manchesteru u Engleskoj. Pokrenut je u srpnju 2011. u Manchesteru, a njegov utemeljitelj i umjetnički ravnatelj je kazališni pedagog i profesor na Sveučilištu Manchester Metropolitan Neil Mackenzie. S ciljem da pruži prostor u kojem već afirmirani, ali i mladi umjetnici i studenti koji tek počinju stvarati kazalište mogu voditi konstruktivan dijalog, izmjenjivati iskustva, predstavljati svoj rad te promišljati o drugačijim pristupima kazališnoj umjetnosti, FLARE17 je ove godine predstavio dvadeset predstava iz različitih europskih zemalja - Belgije, Nizozemske, Njemačke, Švicarske, Španjolske, Turske i Ujedinjenog Kraljevstva, te je sudionicima i publici ponudio glumačke i Feldenkrais radionice, FLARE otvoreni forum u kojem se promišljalo o umjetnosti u kontekstu doživljaja prostora i vremena te svakodnevne razgovore o predstavama, gdje su umjetnici odgovarali na pitanja publike vezana konkretno uz predstave koje su igrali tijekom festivala.


U bogatstvu i raznolikosti ponuđenog festivalskog programa, cjelovečernjih predstava zaokružene cjeline i jasnog dramaturškog okvira ili onih koje se mogu okarakterizirati kao work in progress, predstava koje su bliske dramskom kazalištu, fizičkom i/ili neverbalnom kazalištu, performansu ili pak onih koje kombiniraju elemente performativnog i dramskog, postoje pojedine izvedbe koje su se nametnule svojom inovativnošću u korištenju scenskih elemenata, odličnim izvedbama glumaca/izvođača te načinu na kojem su pristupali i otvarali teme koje su potakle publiku na daljnja razmišljanja.

 

FLARE17 highlights from Flare Festival on Vimeo.

 

 Predstava koja je otvorila festival bila je monodrama ONE u izvedbi Lise Verbelen iz Belgije, članice nagrađivane kazališne grupe BOG koju još čine Anne Vanderbruggen, Judith de Joode i Benjamin Moen. Minimalistički scenski prostor određen je četvrtastom bijelom platformom koja služi kao pozornica, a na kojoj pokretni mehanizam – dugačka metalna šipka s reflektorom na kraju – tijekom cijele predstave ispisuje zamišljenu kružnicu, desno u pozadini pozornice stoji gitara, a lijevo u prednjem planu mikrofon na stalku. U pozadini se nalazi dugačko projekcijsko platno na kojem se tijekom izvedbe u laganom ritmu ispisuju note, a zatim i riječi. Sama na pozornici pred mikrofonom, glumica, pazeći svaki put da prekorači pokretni mehanizam kada se približi njezinim nogama, svojim glasom proizvodi zvukove i pjeva različite melodije, a budući da se tekst i note na projekcijskom platnu pomiču sporo, ona uspostavlja konvenciju i stvara „jezik“ kojim komunicira s publikom te kad se pojave određene note ili riječi, publika je upoznata s načinom kako će ih iskomunicirati, dok u pojedinim situacijama publika znatiželjno očekuje glumičinu reakciju na novi „tekst“, što često rezultira i smijehom, pogotovo kada se pojave dionice koje trebaju pjevati četiri osobe, a izvede ih samo jedna, ili kada note nisu uredno napisane, već izgledaju kao mala crna klupka zasmršenih nota. Kao što piše i u brošuri festivala u kojoj su predstavljene sve predstave i izvođači, predstava „ONE govori o svim ovim stvarima: vremenu, prostoru, svjetlu, zvuku, organizmima, predmetima, ljudima, osjećajima i mislima“ (citirano iz programske knjižice festivala), a u završnom dijelu predstave uz zvuke gitare i melankoličnu pjesmu na engleskom jeziku glumica vrlo vješto zaokružuje priču o pojedincu u odnosu na izloženost „neizbježnom kružnom kontinuitetu svijeta u kojem je uhvaćen“. 

 

Lisa Verbelen, "One"

 

Druga predstava koja je prikazana prvog dana festivala bila je Leopard Murders u izvedbi švicarske kazališne grupe K.U.R.S.K. koju čine Timo Krstin, Lukas Sander i Liliane Koch. Predstava, osmišljena kao predavanje, bazirana je na romanu o njemačkoj kolonizaciji Afrike „radikalnog političara, pisca govora, SS časnika u službi nacističkog režima i mirovnog aktivista“ Georga Ebrechta, ujedno djeda Tima Krstina te osobnim pričama Tima Krstina i njegovih pokušaja aktivizma i borbe za mir. Uz potrebnu dozu ironijskog odmaka, Timo Krstin paralelno priča o sebi i svom djedu, kojeg se on sjeća kao krasnog i brižnog čovjeka koji je htio mijenjati svijet na bolje. Pri tome Timo Krstin propituje vlastiti identitet, pitanje nasljeđa prošlosti te na koji način i koliko to djeluje na njega i oblikuje njegovu realnost. Uz minimalnu scenografiju kojom dominira igra svjetla i mraka, predstava Leopard Murders ispunjena tekstom i monolozima, činila je odličan kontrast predstavi ONE koja je u pogledu teksta i verbalnoga bila minimalistička. 

 

Predstava Party koju su kreirali iara Solano (Španjolska) i Daniel Perez (Brazil) poznati u svojoj umjetničkoj suradnji kao Beaches, kratka je predstava koja se igrala i po dva puta svaki dan tijekom festivala. To je interaktivna predstava u kojoj može sudjelovati maksimalno deset gledatelja. Prije samoga početka predstave gledatelji su upućeni u pravila koja trebaju slijediti tijekom predstave. Svaki od gledatelja dobije povez za oči i slušalice koje stave u trenutku kada glumica, koja na početku uz slikovni prikaz srca govori o istome ujedno povezujući odnos emocija i rada srca, prestane govoriti. Zatim svaki od gledatelja ima svog „vodiča“ koji ga tako zaslijepljenog povezom za oči vodi kroz mračni prostor dok istovremeno u slušalicama gledatelji čuju hipnotizirajući glas iare Solano koja daje „upute“ gledateljima što da rade, u koji period života da se vrate, što da vizualiziraju itd. U jednom trenutku gledatelji i dalje povezanih očiju dobiju u ruke različite predmete koje tek opipom trebaju prepoznati i koje u njima trebaju pobuditi određene asocijacije – to su, primjerice, razglednice, malene figurice za koje nije uvijek lako odrediti što predstavljaju. Osim toga, na slušalice se pušta različita glazba pa gledatelji trebaju zamisliti da su u diskoteci ili na nekom drugom mjestu gdje su ili sami ili okruženi drugim ljudima i plešu. U tom trenutku kada gledatelji počnu plesati počinje pravi „eksperiment“.

 

Beaches, "Party", foto: Flare17Beaches, "Party", foto: Flare17Blizina drugog tijela u mraku na neke može djelovati poticajno, pa su slobodni, drugu osobu uhvate za ruku, ne smeta im blizina drugog tijela, dok na neke djeluje da se počinju povlačiti, govorom tijela se ispričavaju ili pokušavaju izbjeći fizički kontakt s drugima. Ne znajući da su podijeljeni u dvije grupe, pred kraj predstave gledatelji plešu u paru na neku laganu glazbu i polovica grupe dobije uputu da skinu slušalice i povez s očiju i tada se uvjere da su plesali s drugom polovicom gledatelja i da oni toga još nisu svjesni. U mraku, povezanih očiju, vođeni glazbom i glasom u slušalicama, znajući da ih netko drugi u tom mraku gleda i navodi na određene radnje, gledatelj se prepušta toj čaroliji i postaje aktivan kreator predstave, koji otpuštajući otpore i opisujući prostor svojim pokretima i tijelima, propituje odnos tijela i prostora, odnos tijela i tijela, kao i doživljaj same dimenzije prostora. Predstava Party djeluje suptilnim i minimalističkim sredstvima na sva čovjekova čula. 

 

 

I predstava Blind Cinema Britte Hatzius, belgijske umjetnice koja se bavi fotografijom, filmom, videom i performansom i koja u svojem umjetničkom radu veliku pozornost posvećuje „istraživanju ideja vezanih uz jezik i interpretaciju“, stavlja fokus na propitivanje i pomicanje granica u kazališnoj umjetnosti i načinu percepcije umjetničkog djela putem nekih drugih osjetila, a ne samo vida. Nakon što je publika smještena u gledalište, svi dobiju upute da će, nakon što se veliko filmsko platno upali, morati staviti poveze preko očiju te da će „predstavu“ pratiti tako što će im netko od školske djece iz jedne lokalne škole iz Manchestera objašnjavati što se događa na sceni preko cijevi koja ima dva završetka, tako da dvije osobe istovremeno prate prepričavanje ili interpretaciju.

 

Ono što se događa na sceni nije predstava, već se pušta film koji školska djeca vide po prvi put i svako dijete, iz svog iskustva i senzibiliteta, na svoj način prepričava u cijev publici radnju filma – to se potvrđuje kada se pojedinci u publici na istu scenu smiju, dok su drugi ozbiljni. Tri puta tijekom „predstave“ djeca se izmjenjuju, tako da tri puta svaka osoba iz publike čuje glas drugog djeteta i dobije drugačiji uvid u radnju filma. Jedno dijete je više prepričavalo doslovno svaki pokret lika, opisujući prostore, detalje, dok bi drugo dijete dodalo neke svoje komentare, izmišljene monologe lika koji se pojavljuje, rečenice koje bi taj lik mogao u nekom trenutku izgovoriti ili misli koje bi mogao pomisliti, do djeteta koje bi se samo čudilo tome što vidi pa bi davalo svoje komentare poput: „Ovo je prava ludnica!“, „Ovo je genijalno!“, „Ajme, što je ovo?“ i tome slično. Na kraju filma školska su djeca, glavni protagonisti u ovoj „predstavi“, bili poredani na pozornici i publika ih je mogla vidjeti, ne znajući, naravno, tko je od te djece bio njihov komentator/pripovjedač. Blind Cinema je umjetničko djelo koje je potaklo mnoge pozitivne rasprave i promišljanja među gledateljima, ukazujući na nove načine doživljavanja nekog umjetničkog djela, pogotovo kada se oduzme glavno osjetilo kojim se najviše vodimo i na koje se oslanjamo u različitim životnim situacijama, a to je vid, te kad se moramo pouzdati u druge pojedince oko nas i njihovo viđenje određene situacije pretvoriti u naše vlastito. 

 

 

BLIND CINEMA from Brittski on Vimeo.

 

Castle Rock je predstava u produkciji i izvedbi članova kazališne grupe Massive Owl iz Engleske (Bristol) – Jenny Duffy, Danny Prosser i Sam Powell. Predstava je nastala prema romanu Stephena Kinga The Body i njegovoj filmskoj adaptaciji iz godine 1986. Stand By Me. Kroz ovu predstavu pratimo priču dječaka zvanog Ray (Danny Prosser) čiji je idol Evel Knielev i koji sanja svojih pet minuta slave. Dječak nosi boksačke rukavice, trenira, vježba, želi u meču pobijediti svojeg brata, ali ujedno zaziva smrt i izaziva lokomotivu (Jenny Duffy) koja prijeteći vozi ne obazirući se tko je na njezinim tračnicama, no umjesto Raya, lokomotiva pregazi srnu (Sam Powell) koja se žrtvuje za dječaka.

 

Massive Owl, "Castle Rock", foto: Flare17Massive Owl, "Castle Rock", foto: Flare17

Monolozi i kratki dijalozi između likova nabijeni su i humorom i emocijama, koje se polako i suptilno razvijaju i gradiraju kroz predstavu kako bi kulminirale na samome kraju. U toj postepenosti, glumci svojim glumačkim kreacijama polako no sigurno „pridobivaju“ gledatelje i prenose energiju koja ispunjava cijeli kazališni prostor kreirajući jednu intimnu atmosferu. No, tekstualni dio samo je jedan od dijelova mozaika koji čine ovu predstavu. Ona je, moglo bi se reći, nešto poput kolaža sačinjenog od glazbe, zvukova, boja, pokreta, igre svjetla i sjene, projekcija, te geometrijskog okvira scenskog prostora koji se sastoji od bijele podloge i jednako velikog bijelog četvrtastog platna u pozadini, pri čemu i pod i pozadina služe kao projekcijska platna na kojima se projiciraju riječi kao Castle Rock - mjesto u kojem se odvija radnja, svjetlo, te snopovi svjetla i sjene koji simboliziraju lokomotivu. Osim toga, zadana bijela površina scenskog prostora omogućuje da publika lakše prati točke, odnosno mjesta koja glumci svojim pokretima i gestama uspostavljaju na sceni te im na taj načim daju određena značenja.

 

Nagrađivana predstava Moore Bacon! u izvedbi Kobe Chielensa i režiji Bosse Provoosta bila je jedna od dvije predstave koje su zatvorile festival i jedna je od najupečatljivijih predstava što zbog odlične izvedbe Kobea Chielensa, režijskog koncepta i dramaturgije, a što zbog angažmana koji je iziskivala od strane publike. Prije početka predstave, dok publika ulazi u kazališnu dvoranu, nalazi je u potpunom mraku – osim slabog treperavog svjetla koje se nalazi između pozornice i gledalište, okrenuto je prema pozornici i osvjetljava golo tijelo izvođača, odnosno samo leđa pri čemu se već na početku ne može točno definirati gdje su noge, a gdje ruke, budući da se one ne vide. To golo tijelo na trenutke kroz predstavu vidimo kao ljudsko tijelo, a na trenutke izgleda kao kakva nedefinirana apstraktna masa koja se kreće kroz mračan prostor, isteže, biva uvećana, te se skuplja i smanjuje, ovisno koliko je blizu ili daleko od izvora treperavog svjetla. Taj dojam apstraktnosti i amorfnosti dodatno je stimuliran činjenicom da je tijekom cijele predstave izvođač najčešće leđima okrenut publici te da mu publika ne vidi glavu i vrat, što ljudsko tijelo kao takvo čini nepotpunim, a opet odličnim materijalom za istraživanje granica tijela, prostora i percepcije.

 

Način na koji publika biva provocirana i manipulirana ogleda se upravo u činjenici da je doživljaj predstave silno individualan, i da je svatko iz publike vidio nešto drugo na sceni u nekom trenutku. Povrh toga, publika je svjesna da je pred njom golo ljudsko tijelo, no dok pokušavamo objasniti sebi što bismo trebali vidjeti na pozornici, nismo sigurno što je to što vidimo i gledamo, i ne vjerujemo oku koje kao da se poigrava s nama i svjedoči prizorima u kojima se tijelo neprestano mijenja, a koje nas uvijek iznova začuđuje i ostavlja u sumnji i propitivanju vlastite moći percepcije. To se možda i najbolje očituje na samome kraju predstave kada u dnu pozornice izvođač leži okrenut leđima publici, no kad se upale svjetla to više nije izvođač, to je model leđa koji podsjeća na ljusku ili na kakvu školjku. U kojem trenutku je izvođač izašao sa scene i kad je njegovo tijelo zamijenjeno ovim predmetom nitko iz publike nije vidio. Moore Bacon! je kompleksna i zahtjevna predstava koja putem minimalističkih scenskih elemenata propituje granice ljudskog tijela i prostora, teme kao što su smrt i sreća, te ukazuje na individualnost percepcije, jer svi možemo gledati isto, a vidjeti različito.

 

Kobe Chienels, "More Bacon!"

 

Među izvedbama koje su označene kao Future Flares, a koje izvode studenti, najbolje osmišljena i izvedena bila je predstava Boys Will Be Girls and Girls Will Be Boys koju je izvelo sedmero studenata s KASK Škole umjetnosti u Gentu, Belgija u režiji Molea Wetherella, umjetničkog ravnatelja Reckless Sleepers. Tijekom predstave dvoje po dvoje studenata nekoliko minuta gleda u veliko projekcijsko platno u pozadini scene i pokušavaju što je bolje i više zapamtiti tekst koji netom kad se okrenu prema publici trebaju što vjernije prenijeti. Dok oni izgovaraju, odnosno glume zapamćeni tekst, drugo dvoje studenata u jednom trenutku stanu pred projekcijsko platno i „uče“ novi tekst s projekcijskog platna te se pripremaju za svoj nastup. Ova iznimno duhovita predstava stavlja publiku u poziciju „suca“ budući da publika vidi tekst kojeg studenti izgovaraju, a svojim reakcijama odlučuju o vjernosti prenesenog teksta. S druge strane, studenti imaju težak zadatak jer su istovremeno prezentiraju proces (učenje teksta) kao i samu izvedbu. Iako su studenti „ogoljeni“ pred publikom, predstava afirmira potencijal njihove pogreške na sceni tako što im se u svakom onom trenutku u kojem studenti zaborave tekst nudi prostor za kreativnost, domišljatost i igrivost te se često i sama „pogreška“ pokaže bolja od originalnog teksta. Odnosno, što inventivnija „pogreška“, to veći uspjeh.

 

Kao što je i sam umjetnički ravnatelj festivala Neil Mackenzie istaknuo, FLARE17 je ponudio različite predstave i izvedbe koje progovaraju o kompleksnim i univerzalnim temama, povezujući različite medije i umjetnosti. Neke od ideja koje su se pokazale dominantnima bile se ideje „o postojanju, i identitetu, i jeziku, i značenju, ali ideje koje su prizvane putem nepretencioznih nizova radnji ili predmeta ili gesti“. I zaista, većina je predstava minimalističkim scenskim elementima i sredstvima uspjela otvoriti niz pitanja, potaknuti i angažirati publiku na traganje za odgovorima i na daljnje propitivanje. Stoga se festival FLARE ponovno potvrdio kao festival koji intrigira, pomiče granice kazališne i izvedbenih umjetnosti, nudeći odličnu platformu za konstruktivan dijalog i izmjenu iskustava i ideja.