ARTOS - Izbor iz Danovnika

DANOVNIK IZ KARANTENE, ISJEČCI

Saša Došen, Rječnik svakodnevice - nastava na daljinu

Saša Došen, rječnik svakodnevice - nastava na daljinu, foto: saša Došen

Anamarija Šerbetar, Mirko i kolica

Mirko i kolica, foto: Anamarija Šerbetar

Mirko je veseli starac kojeg je život u gradu toliko zbunio da se preselio u šumu. Otkako zna za sebe, čuo je šapat biljaka i nikad mu nije bilo jasno kako ostali ne čuju da i one govore. Tako je cijeli život posvetio prirodi i uči o biljkama i od biljaka.

Do prije par godina živio je u gradu i promatrao kako se život ljudi ubrzava. Čudilo ga je da se čaj kupuje upakiran u plastiku, pa u papirnatu kutiju pa onda opet u plastiku. Kava se pije iz čaša koje se odmah poslije bacaju. Šećer se dodaje iz malih papirnatih vrećica, a miješa se nekim čudnim plastičnim štapićima. Nije mu bilo jasno zašto se svima toliko žuri, zašto povrće raste na polici u dućanu, zašto nitko ne pozdravlja susjeda….

Za vrijeme svojih redovitih šetnji šumom, vidio je sve više i više otpada na šumskom tlu. Boljelo ga je gledati zagađenu Prirodu. Poznaje krug života i razumije da nam se to, na tlo odbačeno smeće, vraća kroz vodu, zemlju, hranu… Nemarnost ljudi i nepravda prema Prirodi mučile su ga toliko da nije mogao spavati, jesti, disati! Samo je želio pronaći rješenje i živjeti skladnije s Prirodom. Nakon puno neprospavanih noći sjetio se svojih starih bilježnica u kojima je zapisivao velika svojstva biljaka koja je proučavao. Vjerovao je da zna napraviti napitak koji će Prirodi vratiti staru čistoću i sjaj.

Napustio je grad, preselio u malu nastambu u dubini šume. Brao je biljke, miješao ih, kuhao, eksperimentirao, vjerovao, znao… i uspio! Uspio je napraviti napitke koji rastapaju smeće i pretvaraju ga u zrak i sitni prah. Izgradio je i kolica u kojima je rastapao smeće pomoću svojih biljnih napitaka. Kolica je izgradio od otpalih grana i pronađenih stvari u šumi. Pronašao je kotače koje je zakrpao i tako im vratio svrhu. Staro odbačeno posuđe poslužilo mu je za unutarnje dijelovestroja-kolica. Pronađeno smeće ubacuje s gornje strane. S bočne strane nalazi se otvor kroz koji može uliti biljnu tekućinu primjerenu za određeni materijal. Tu je i dimnjak koji strši i omogućava izlazvrućem zraku i vodenoj pari. Ubrzo su po kolicima počele rasti biljke, cvijeće koje je na taj način htjelo zahvaliti Mirku za njegov veliki izum i trud. Zahvalne su mu i životinje koje dolaze u njegov dom i druže se s njim. Neke su ga toliko zavoljele da su htjele biti s njim i tijekom dana i pomagati mu. Zato je Mirko na kolica dogradio još nekoliko džepova i polica-klupa na kojima mogu boraviti njegovi prijatelji.

U početku su stanovnici grada mislili da je Mirko lud i nisu mu se približavali, ali s vremenom su shvatili koliko je njegovo znanje. Dive se njegovim kolicima kojima neumorno čisti šumu. S vremenom su kod njega počeli dolaziti po savjete i biljne preparate za ozdravljenje. Mirko zbog svog poznavanja bilja i života u skladu s prirodom, znanapraviti biljne zdravice za svakoga. Ako i ti želiš zahvaliti Mirku ili pak tražiš magični lijek, potraži ga otvorenog srca u dubljem dijelu šume na Bukovcu, skretanje iza stare Lipe.

Anabela Sulić, studentica, Mary Wigman

Josip Pratnemer, student, Imagine

Davor Šarić, Smrt koroni

"Smrt koroni", foto: Davor Šarić

Maja Đurinović, Navahosi zagrebačkih krovova

Navahosi zagrebačkih krovova, foto: Maja ĐurinovićMeni se ovih dana, uz poznate nevolje s koronom, potresom, onečišćenjem zraka (iz Turkmenistana iz pustinje Karakum…) i gubitkom jednog sata, dogodio i 60. rođendan, što i nije neka nevolja, osim što se čekaju neka bolja vremena za pravu proslavu. Mama je naravno, ipak ispekla divnu tortu i otišla sam sama po nju i da vidim mamu i donesem joj što treba i da si međusobno čestitamo. Mama živi u Šenoinoj ulici (mala ulica između Draškovićeve i Trga kralja Tomislava) na 3. katu; srećom stan je odlično izdržao potres a dvije rupe na krovu brzinski su zatvorene. No, kad sam pogledala kroz prozor, vidjela sam u našoj visini iznimno živahnu scenu – za razliku od puste ulice dolje. Dečki su si mahali, skakutali, nešto dodavali, penjali se i spuštali po gredama, a čini mi se da nisam ni na kome uočila nikakav sigurnosni detalj. Sjetilo me to na onu poznatu fotografiju iz New Yorka 1932. Ručak na vrhu nebodera i tezi o radnicima na visokim skelama koji su bili porijeklom Navaho Indijanci što znači da u memoriji tijela jednostavno nisu imali upisan strah od visine!?