• image
  • image

Igor Loinjak
KRISTINA MARIĆ, X POZICIJA, GALERIJA KAZAMAT, OSIJEK, 3. OŽUJKA – 18. OŽUJKA 2018. 

 

Između ekshibicionizma i skrivanja

 

Komunikacijski elementi djela Kristine Marić vrlo su jasni i oslonjeni na tradiciju umjetničkog pristupa u kojem se tijelo umjetnika tretira istovremeno i kao subjekt i kao objekt konačnog djela ili umjetničkoga čina

 

Kristina Marić, "Na nišan", foto: promoKristina Marić, "Na nišan", foto: promo 

 

Pokušavajući dokučiti sržnu liniju koju Kristina Marić provlači kroz svoja djela, posjetitelj će uočiti kako umjetnica iz djela u djelo nastoji zamijeniti teze formulirajući upravo oko te zamjene osnovne obrise vlastite umjetničke pozicije. Prvu poziciju karakterizira aktivan odnos prema situaciji – akcija, borba, igra i bijeg – dok je druga sušta suprotnost prvoj, iako s njom uključena u aktivan dijalog. Iz toga je razloga možda najbolje hod umjetnice između spomenutih dihotomijskih polova ispričati kroz analizu postava njezine izložbe.


Kristina Marić, "U glib", kristinamaric.com Kristina Marić, "U glib", kristinamaric.com Ulaskom u prvu prostoriju izložbenog prostora posjetitelj se suočava s tri žarišne točke. Prvu čini pano s fotografijama koji stoji osvijetljen u daljini i do kojeg pogled dolazi tek kada se probije kroz kazamatski tunel koji je ujedno i glavna komunikacijska os čitavog izložbenog prostora. Premda se nameće kao prvi vizualni podatak i poticaj, pano s fotografijama je završna točka izložbene koncepcije u kojoj razgledavanje izložbe doživljava svoj zenit. U prvom izložbenom prostoru posjetitelja trebaju zanimati isključivo djela izložena s njegove lijeve i desne strane. Lijevo se nalazi bazen sa zemljom u kojem je Kristina Marić izvela performans U glibu (2017.) u sklopu osječkog 17. Performance Art Festivala na temu „Sreća“. Igrajući se šest sati u blatu pred prolaznicima na trgu ispred osječke konkatedrale, umjetnica je evocirala iskrenost i naivnost mladenačke igre koja kroz proces odrastanja postaje sve ispunjenija grčem ozbiljnosti, a glib se, kao apoteoza sreće, pretvara u mentalnu kaljužu o kakvoj je pisao Janko Polić Kamov. Fizička nečistoća i prljavština slavonske zemlje u iskren dječji doživljaj svijeta i društvenog okruženja ne unosi nered, ali s godinama prljavština počinje inkomodirati psihičku dimenziju osobe koja uprljana svim onim što je stajalo na putu ka zrelosti gubi sposobnosti neopterećenog uživanja svijeta koji je okružuje.

 

Kristina Marić, "U pijesku", foto: promoKristina Marić, "U pijesku", foto: promoZa razliku od dokumentacije ovog performansa u kojem je umjetnica sebe i čin vlastite igre slobodno izložila pogledu posjetitelja i običnih prolaznika, u nasuprotnom dijelu prvog prostornog segmenta postavljen je rad U pijesku iz iste godine. Kao i u prošlom, u ovom se slučaju također radi o dokumentaciji performansa izvedenog na jednoj crnogorskoj plaži. Suprotnost u tretmanu akterice – same umjetnice – više je nego jasna. Dok se u prvom slučaju Kristina igrala u blatu pred prolaznicima, sada je za mjesto radnje odabrana pješčana plaža u ranojutarnjem terminu kada na njoj nema puno posjetitelja. Igra je izostala, a prvobitna potreba za komunikacijom svedena je na autoričinu izolaciju koju dodatno naglašava zabijanjem glave u pijesak. Već u prvom izložbenom prostoru posjetitelj uočava snažni rascjep u odnosu umjetnice prema samoj sebi i publici. Ekshibicionistička igra na trgu pri kojoj poziva promatrače da joj se pridruže i zajedno s njom zabavljaju pretvorena je u simulirani bijeg na/u pijesak osamljene plaže s ciljem onemogućavanja bilo kakve direktne komunikacije.

 

Druga prostorija također predstavlja promišljenu cjelinu u kojoj posjetitelj prestaje biti tek pasivni recipijent te ulazi u proces igre koji je prikazom bazena sa zemljom u prethodnoj prostoriji tek bio nagoviješten. U lijevom se dijelu prostora nalazi rad Dvoboj (2015.). Riječ je o interaktivnoj računalnoj instalaciji koja podsjeća na simulacije lova u kojima smo kao djeca digitalnim pištoljem pucali u patke, guske ili neke druge životinje koje su se kretale virtualnim prostorom našeg monitora. I u ovom je slučaju posjetitelju ponuđen pištolj kojim može pucati u figuru umjetnice projiciranu na zidnom panou. Pogodi li je, umjetnica će pokošena virtualnim metkom pasti ne bi li opet vrlo brzo ustala i nastavila prkositi nišanu, metcima i strpljivosti strijelca. Kada se pak posjetitelj – još uvijek s pištoljem u rukama – okrene prema suprotnoj strani izložbene dvorane, slobodan je postati sudionikom Bijega (2016./2017.) koji se u tom trenutku zbiva pred njegovim očima. Uklopljene u nokturalni ambijent te osvijetljene tek farovima vozila, na videu su prikazane ljudske figure leđima okrenutima gledatelju kako bježe u sigurnost noći. Ne ispuštajući pištolj iz ruku posjetitelj postaje dio igre u kojoj mu ne mora odmah biti jasno treba li se pridružiti ovim strancima u pokušaju bijega ili oni bježe od njega.


Kristina Marić, "Dvoboj", foto: kristinamaric.comKristina Marić, "Dvoboj", foto: kristinamaric.comNakon svega nekoliko koraka ulazi se u posljednji izložbeni segment galerijskog prostora u kojem stvar prestaje biti dvosmislena budući da posjetitelj dolazi Na nišan (2017.) umjetnici koja u njega puca fotoaparatom kako bi dobila svjetlopis za kolekciju fotografija koje su sastavni dio ovog rada u nastajanju. Dok je u Dvoboju posjetitelj bio strijelac, a umjetnica meta, sada je nastupila inverzija uloga jer kontrolu nad okidačem ima Kristina Marić kojoj svaki od posjetitelja prilazi kako bi ga umjetnica ustrijelila. U radu iz prethodne prostorije komunikacija je bila puno slabija jer je postojao odnos na relaciji posjetitelj i virtualni prikaz autorice. U ovom je slučaju komunikacija direktna budući da se na suprotnim stranama komunikacijskog kanala nalaze entiteti koji su na istoj ontološkoj razini. Rezultat je ostvarenog odnosa predstavljen fotografijama niza „ustrijeljenih“ prethodnika koji su se našli na istom nišanu nakon čega ih je umjetnica preparirala svojim fotosnajperom.


Karakteristična dimenzija izloženih djela odnos je umjetnice prema mogućnostima koje nudi komunikacijski proces. U umjetničko je djelo uvijek ugrađen komunikacijski aspekt, a on može biti skriven ili jasno predstavljen. Komunikacijski elementi djela Kristine Marić vrlo su jasni i oslonjeni na tradiciju umjetničkog pristupa u kojem se tijelo umjetnika tretira istovremeno i kao subjekt i kao objekt konačnog djela ili umjetničkoga čina. Iskustva body art-a u kojima „tijelo per se nije toliko važno kao ono što se s njime čini“ ostavila su u izloženim djelima velikog udjela jer sve što Kristina Marić čini svojim tijelom uspostava je smjera kojim nastoji voditi komunikaciju sa svakim posjetiteljem koji je spreman prihvatiti njezin poziv. Čak i kada se posve osamljuje i bježi kako bi izbjegla direktno skretanje pažnje na svoj čin, ona aktivira pozornost recipijenta ne dajući mu da tek pasivno i bez postavljanja pitanja – sebi i o sebi, umjetnici i o umjetnici, svijetu i o svijetu – gleda i prođe pored izloška. Bilo da se ekshibicionistički izlaže pogledu drugih, bilo da se od toga pogleda skriva, Kristina Marić uvijek računa s činjenicom da je ona društveno biće i takva joj je komunikacija nužna kako bi vlastitom energijom ulančala komunikacijski lanac odnosa u kojemu je zadatak svakoga sudionika toga lanca ispitati osjećaje prema sebi i ostalim karikama koje sačinjavaju njegovu cjelinu.