• image
  • image

Igor Tretinjak
LUTKOKAZ: MOMENT, MARIBOR, VIKTORIJA 2.0

 

Duhovito igranje kazalištem i kilama

 

Predstava Viktorija 2.0 na vrlo se pametan, zaigran i duhovit način igra animacijom lika, tijela, predmeta i samog kazališta, i sve to omotano pokojom beskrajno šarmantnom kilom viška

 

Moment, "Viktorija 2.0", foto: Toni SopranoMoment, "Viktorija 2.0", foto: Toni Soprano 

 

8. Lutkokaz (više o samom Lutkokazu pročitajte ovdje) okupio je nekoliko pažljivo odabranih gostujućih predstava među kojima se istakla predstava Viktorija 2.0, mariborskog Kulturnog umjetničkog društva Moment, koja je u sebi sjedinila temu i ideju ovogodišnje revije, Animacija bez granica

 

Umjetnička akademija u Osijeku, pokretačica i organizatorica Lutkokaza, jedina je akademija u ovim dijelu Europe sa studijom lutkarstva (oblikovanom kao dijelom dvopredmetnog studija glume i lutkarstva). Kao takva, iako tek desetak godina stara, već se nametnula kao glavni rasadnik kvalitetnih mladih lutkara u Hrvatskoj koji polako i sigurno preuzimaju ključne uloge u ansamblima u kojima rade. I dok su njihova kvaliteta i tehničko znanje neupitni, nešto su slabije upoznati s lutkarstvom van glavnih tokova. Upravo zato gostovanje predstave Viktorija 2.0, kao i njenog redatelja Zorana Petroviča u ulozi voditelja radionice, bilo je višestruko korisno za studente, ali i za osječke gledatelje kojima je ovo bila rijetka prilika da vide „animaciju u novom ruhu“.


Moment, "Viktorija 2.0", foto: Toni SopranoMoment, "Viktorija 2.0", foto: Toni SopranoU svom radu Petrovič u prvi plan stavlja komunikaciju između predstave i gledatelja (kako je uoči gostovanja na Lutkokazu izjavio u intervjuu za portal Kritikaz.com), na izvedbenom planu kombinirajući i preplićući glumca, lutku i predmet, sve to pod budnim okom suvremenih tehnologija koje postaju daleko više od „tek“ promatrača i svjedoka. Dobar dio toga vidjeli smo u monodrami Viktorija 2.0, dijelu dvogodišnjeg projekta Unplugged / Ištekani.


Izvođačica (i suautorica) Ana Zala Štiglic u predstavi teži naslovnoj pobjedi, a glavnom kočnicom na putu do uspjeha vidi nekoliko kilograma viška. Kad bi ih se riješila, životna pobjeda bila bi zagarantirana, kako to već ide u bajkama i kazalištu. No početak puta je trnovit i otežan viškovima koje Štiglic pokušava ukloniti silno posvećenim, gotovo sumanutim vježbanjem na sceni, usput nam pričajući priču o uspjesima i pobjedama. Statistički dio priče o kilogramima i kalorijama izgovara bjesomučno vrteći pedale bicikla do krajnjeg stupnja umora, oživljavajući na taj način hladne brojke i pretvarajući ih u duhoviti paradoks. Naime, činjennice govore da bi Ana Zala trebala u tom ludom ritmu vrtjeti pedale danima da se riješi nekoliko kilograma viška. Nakon pedala kreće virtualni dvoboj idealne i bucmaste barbike i to ne u tenisu, koji se uglavnom svodi na odmor i pauze, već u znatno dinamičnijem badmintonu (statistike na ploči sve objašnjavaju). Kako se ne bi ohladila, Štiglic, tumačeći nam brojeve, udara imaginarne loptice imaginarnim reketom. Putem radi zdrave napitke da bi na koncu opako izudarala boksačku vreću, pardon, plišanog medu, višestruko ozlijeđenog u prijašnjim izvedbama.


Čistu, jasnu i vrlo zgodnu dramaturšku nit (dramaturg Marek Turošík) u kojoj humor uspijeva rasti i u svijetu cijepljenom od bilo kakve emocije – onom brojki i statistika, redatelj Zoran Petrovič odlično je izvedbeno razigrao. Obogatio ju je izuzetno zanimljivim animacijskim rješenjima poput tradicionalnog badmintonškog dvoboja barbika čije je mirovanje uz pomoć kamere i projekcije na ekranu pretočio u vrlo dinamične i žive pokrete. Te statične barbike i njihove nevidljive loptice živjele su punim „projekcijskim“ plućima kroz pažljivo i precizno zumiranje i pomicanje kamere, dodatno vođeno duhovitim sportskim komentarom. Spoj mrtvog tijela na živoj sceni i oživljena tijela na „mrtvom“ mediju demonstrirao je jedan vrlo potentan oblik animacije koji pomiče fokus s predmeta animacije na samog promatrača, pažljivo vođenog okom kamere. Na taj način gledatelj je postao i sukreator igre, odnosno otvoren mu je prostor vlastitih upisivanja (nevidljivih loptica) u igru.


Moment, "Viktorija 2.0", foto: Toni SopranoMoment, "Viktorija 2.0", foto: Toni SopranoU izuzetno duhovitoj sceni u kojoj Viktorija i njen partner postaju jaja, odmak između riječi (zvijer od automobila) i slike (kartonska kutijica za jaja) na komičan je način ukazao na varljivost riječi, ujedno kroz taj humorni omotač, naizgled dovoljan samom sebi, gradeći centralnu ideju od koje predstava i izvođačica niti u jednom trenutku nisu otišle. I tu je Viktorija, poprilično jajolika, težila idealnim mjerama, navlačeći na sebe push up grudnjak i jureći u zvijeri od jajomobila, ostavljajući iza sebe panoramu na ekranu laptopa. Usput odavši efektnu i duhovitu posvetu klasičnom Hollywoodu i scenama jurećih automobila uz papirnatu panoramu u studiju. Tek uz ključan odmak od filmova 20-ih, 30-ih i ..-ih godina – dok se tada laž skrivala kako bi se stvorila uvjerljivija (lažna) stvarnost, danas se ona razotkriva kako bi se ta lažna stvarnost pretočila u stvarnu stvarnost ili barem u njenu vjernu presliku, kritiku...


U svemu ovome junački posao odradila je Ana Zala Štiglic, sve fizičke akcije odigravši bez imalo kalkulacija, a odmore bez žurbe i nervoze. Pažljivo i koncentrirano vodila je kameru te vrlo šarmantno komunicirala s publikom, fino gradeći priču do (svog) uspjeha. Scenografiju koja se sastoji od niza svakodnevnih stvari oživljenih na sceni te koja čini kreativnu gužvu i nered potpisuju Monika Pocrnjić i Toni Soprano (Metka Golec).


Zaključno, predstava Viktorija 2.0 se na vrlo pametan, zaigran i duhovit način igra animacijom lika, tijela, predmeta i samog kazališta, i sve to omotano pokojom beskrajno šarmantnom kilom viška.