• image
  • image

Anđela Vidović
HNK OSIJEK, RUČNI RAD

 

Ženstvo kao crnohumorni ceremonijal emancipacije u odmetništvu

 

Scenografski prenaglašeno smještena u muški svijet nogometnoga igrališta, nedovoljno redateljski zaigrana i donekle staromodna izvedba Ručnog rada ipak daje nadu da kazalište i od tzv. otpadništva može naučiti mnogo te oštro sa škrgutavim crnim humorom osvijestiti kako ženstvo ne treba biti isključivo ceremonijalno

 

HNK Osijek, "Ručni rad", foto: PromoHNK Osijek, "Ručni rad", foto: Promo

  

Nerijetko kazališne uprave izbjegavaju postaviti nešto novije, drukčije jer se vjerojatno boje financijskih, ali i umjetničkih podbačaja koje donosi takav rizik. No kazališne, ali i umjetnosti općenito nema bez rizika jer bi nam u suprotnom vrlo brzo dosadila. Repertoar se osječkoga HNK-a tako u nekoliko posljednjih sezona, slično kao i mnogi drugi, nalazi u sigurnoj luci odabira autora i poetika nimalo sklonih riziku, onih koji promišljaju kazalište u interpretativnom ključu prezentacije. Matišićevi Anđeli Babiloni ove su sezone parodijski donijeli balkanske imaginarije kaosa, a Goldonijeva se Lukava udovica iz današnje perspektive učinila naivnim reliktom nekih prošlih vremena. Nimalo uzbudljivo, odviše predvidljivo i bez svježih ideja.


Stoga se satirični i farsični Ručni rad suvremenoga francuskog autora Jean-Claudea Danauda (1948.) premijerno izveden u jeku Dana žena na Noćnoj sceni činio kao mogući nastavak osječke kazališne letargije, ali i prakse podilaženja publici. U sezoni ženstva u sjeni koje su pratila stereotipna lica gramzivih i neurotičnih supruga te iskrena želje za udajom, ženstvo se u licima Jasne Odorčić, Anite Schmidt i Ljiljane Krička-Mitrović buni te začudo čini kazalište emancipatorskim mjestom u društvu u kojem su obiteljska sredina i javni diskurs nerijetko primitivni, a feminizam je još jedan u nizu pojmova kojeg se treba otresti jer budi nelagodu.


Napisan u razdoblju café-théâtrea kada Danaud nije navršio ni trideset godina, Ručni rad (1977.) u prijevodu Višnje Machiedo donosi sočan i bodljikav jezik te igre sa slengom i žargonom u crnohumornim tonovima i zgusnutoj atmosferi s elementima burleske. Prvi je put postavljen već 1980. u Teatru &TD u režiji Zdenka Blaževića s Marijom Kohn, Marijom Sekelez i Jadrankom Matković kao utjelovljenjem triju različitih krajnosti ženstva – nadmoći, osvještenja iz nužde i čeznutljive ljubavi. Sama je drama u krajnostima, senzualnom iskorištavanju u cilju istrebljenja muškaraca te može funkcionirati kao solidan vic o feminizmu.

 

HNK Osijek, "Ručni rad", foto: PromoHNK Osijek, "Ručni rad", foto: PromoJedna je od mogućih interpretativnih linija prosječna gledatelja usmjeravanje pozornosti na pretjerani humor, sočne psovke i seksualnost kao temelj komične gradnje. No, uzevši u obzir kontekst nastanka Ručnoga rada, utjecaje francuskoga satiričkog mjesečnika Hara-Kiri (1960 – 1986) iz kojeg 1970. izrasta poznati tjednik Charlie Hebdo te dugu povijest oštre, pretjerane i jasno usmjerene satire u Francuskoj, bilo bi površno zaključiti kako je ta prenaglašenost ženske borbe u predstavi rezultat možebitne zabavljačke i čudno apsurdne konotacije trenutačno probuđena domaćeg neokonzervativizma.

 

Francuska je satira od samih početaka usmjerena protiv autoriteta i hijerarhije u cjelini te ekskluzivnog prava na istinu. Stoga ne čudi da su i prije Francuske revolucije bile popularne i raširene, primjerice pornografske slike Marije Antoanete, svećenika u klinču s redovnicama, vražićaka koji prde Papi u lice te raznorazne karikature kraljeva i vladara. Prema nekima takva satira agresivno brani sekularizam i antiklerikalizam. Ismijavanje religijskih postulata tu nije samo oslobađajuće i prihvatljivo, nego i moralno nužno.

 

Satira i farsa u Danaudovoj drami zapravo su različita naličja istoga novčića upakirana u kriminalistički narativ u kojem se zataškava zločin, a dokaz se elegantno uklanja s putujućim slatkim kruhom. Tri žene nalaze se u vječnome sukobu Erosa i Thanatosa u kojima se izmjenjuju ljubav i nasilje, a zločin čini iz nužde. Odorčić, Schmidt i Krička-Mitrović svaka svojem licu daje humornu, ali i notu topline zbližavanja različitih načina otpadništva i odmetništva. Odorčić u propovijedanju militantnoga feminizma „pravljenja isključivo ženske djece“ uz licemjerstvo, odaje brižnost i krhkost, Schmidt ispod priproste fasade rastvara lice kao žrtvu seksualnoga i psihičkoga zlostavljanja, a Krička-Mitrović platonsku ljubav stare frajle i lažni altruizam zadovoljava u kanibalizmu. Njihova je apoteza bez obzira na dramaturgiju pretjerivanja ljubav.


Važnost naglašavanja različitih načina otpadništva i odmetništva ženstva emancipatorsko je iz više razloga. Manjak uloga za glumce zrelije životne dobi nije samo problem rezerviran za bogatija anglofona kazališta, nego i za susjednu Sloveniju gdje se oni sve češće umirovljuju. „Nije u mladosti sve“, komentar je Julie Walters za The Guardian o raširenoj dobnoj diskriminaciji u britanskoj drami. Jednak se emancipatorski zamah nadaje u različitim generacijama, državama i sustavima u kojem su žene sve obrazovanije, ali se i dalje grade skloništa za žene kada u muško-ženskim odnosima prevlada nasilje umjesto poštovanja.


Scenografski prenaglašeno smještena u muški svijet nogometnoga igrališta (Vesna Režić), te nedovoljno redateljski (Ivan Leo Lemo) zaigrana, dinamična i donekle staromodna izvedba Ručnog rada ipak daje nadu da kazalište i od tzv. otpadništva može naučiti mnogo te oštro sa škrgutavim crnim humorom osvijestiti kako ženstvo ne treba biti isključivo ceremonijalno. Možda su ostali uobičajeni obrasci, no sve se drugo ionako presporo mijenja za naš ukus.