• image
  • image

Katarina Žeravica
HNK OSIJEK: „LUKAVA UDOVICA“

 

Britka oštrica satire otupljena nelogičnostima i banalnim šalama

 

Britka oštrica satire Goldonijeve „Lukave udovice“ u osječkoj je predstavi dobrim dijelom izgubljena u površnosti i banalnosti šala i replika, ritam je neujednačen, rasplet brzoplet i površan, a stvar u neku ruku spašavaju pojedina vrlo dobra glumačka ostvarenja

 

HNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoHNK Osijek, "Lukava udovica", foto: Promo 

 

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 23. veljače 2018. godine izvedena je prva dramska premijera u novoj godini, komedija velikog talijanskog komediografa Carla GoldonijaLukava udovica“ (La vedova scaltra) koja „ima poseban udio u povijesti Goldonijeva teatra, jer je jedna od prvih komedija karaktera i označila je definitivnu pobjedu Goldonijeve kazališne reforme“, odnosno pobjedu nad komedijom dell'arte i njezinim glavnim označnicama kao što su maskirani likovi, glumačke improvizacije, necjelovitost dramskog predloška te gruba komika.

 

Režiju osječke „Lukave udovice“ potpisuje Želimir Mesarić, a tekst Goldonijeve komedije za osječku premijeru prilagodio je Davor Špišić pa umjesto u Veneciju u 18. stoljeću, likovi ove komedije smješteni su u Osijeku, „oko poklada, 1900. Novo je doba u zraku. Ratovi su još daleko. Ljubav secesijski buja“, kako je naznačeno u programskoj knjižici. Sukladno tome, promijenjena su i imena protagonista „Lukave udovice“ kao i njihove pripadajuće nacionalnosti. Tako umjesto Talijana, Francuza, Engleza i Španjolca, osječka publika na sceni gleda likove iz svoje neposredne okoline – Hrvate, Srbe, Bosance i Mađare.

 

HNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoHNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoU svijetu u kojem predstavnici društvene elite svoje dane ponajviše provode u dokoličarenju, glavni problem koji treba riješiti jest pitanje mlade udovice kojeg od udvarača uzeti za muža. Sofija Katančić (Ivana Soldo Čabraja) mlada je žena koja je nedavno sahranila znatno starijeg supruga i sad joj se pruža prilika odabrati jednog od mladih muškaraca koji se kreću u njezinom društvu i koje je opčinila njezina ljepota, a oni su: Spiridon M. Stefanović, bankar iz Beograda (Ivan Ćaćić), Istvan Hedervary, petrolejski magnat iz Budimpešte (Vjekoslav Janković), Aron Elazar, trgovac iz Sarajeva (Duško Modrinić) te Kazimir Janković, grof Iločki, (Aljoša Čepl).

 

U svom međusobnom takmičenju za Sofijinu naklonost, navedeni udvarači će ju pokušati mititi različitim poklonima: nakitom, vlastitim portretom, prikazom svog rodoslovnog stabla, lijepim i kićenim riječima, pjesmom (glazbeni suradnik i skladatelj Igor Valeri), kroz ples (suradnik za scenski pokret Vuk Ognjenović) i slično, a zgode i nezgode u koje upadaju na putu ka svom cilju popraćene su i manje-više uspješnim djelovanjem slugu, kako je to već najčešće slučaj u komedijama, likovima koji su inače glavni pokretači radnje i kreatori mnogih situacija koje na kraju dovedu do željenog rezultata za mlade zaljubljenike.

 

Pavo zvani Pajac, sluga u Casinu (Matija Kačan) i Žuža, Sofijina sluškinja (Matea Grabić Ćaćić) sluge su koje pomažu svojim nadređenima ili onima koji od njih traže usluge kao i Vasilije, sobar u službi g. Stefanovića (Antonio Jakupčević) i Grga, sluga grofa Jankovića (Antonio Jakupčević). Povrh toga, dio ove osječke obrade Lukave udovice čine i likovi kao što su Mandica, bivša krčmarica i vlasnica hotela Casino (Areta Ćurković), Ljudevit Katančić, Sofijin djever (Armin Ćatić) koji želi oženiti Paulinu, Sofijinu mlađu sestru (Dina Vojnović), Đuro Turković, Sofijin i Paulinin otac (Mario Rade), Natalija, glumica (Antonija Pintarić), ulični svirač (Kiril Naumov) te građani i građanke grada Osijeka (članovi Zbora i Baletne skupine HNK Osijek).

 

Vizualni identitet prostora u kojem je smješteno šaroliko i veselo društvo „Lukave udovice“ u znaku je vrlo dojmljivih i minimalističkih scenografskih rješenja (Miljenko Sekulić). Glavni „kostur“ scenografije čine tri stupa ukrašena crnim secesijskim ornamentima, osvijetljenima s unutarnje strane te providne svijetle tkanine koje uokviruju scenski prostor, ali ujedno služe i kao projekcijska platna na kojima se po potrebi dočaravanja vanjskog prostora projiciraju fotografije starog Osijeka. Ovim pristupom prostor se vrlo vješto i brzo mijenja iz scene u scenu te se tek uz pomoć manje rekvizite i pokućstva označuje radi li se o salonu lukave udovice, recepciji hotela Casina ili o „praznom prostoru“ u kojem se odvija, primjerice, završni bal pod maskama. Uspješno realiziranom vizualnom identitetu predstave i dočaravanju atmosfere iz scene u scenu doprinosi primjetno, a opet minimalističko i suptilno oblikovanje svjetla (Aleksandar Mondecar) koje scenskom prostoru daje posebnu notu profinjenosti i elegancije.

 

HNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoHNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoDuh vremena u kojem je smještena radnja „Lukave udovice“ ogleda se i u raskošnim kostimima (Danica Dedijer), koji su vjerniji u prikazu kostima muških likova, dok su u određenoj mjeri nešto apstrahiraniji u prikazu kostima ženskih likova, s naglašenim golim ramenima i dekolteima te korzetima, ističući tako putenost i senzualnost siluete ženskog tijela. Ta putenost je, primjerice, posebno naglašena u kostimu Sofijine služavke, Mađarice Žuže, dok kostim Sofinije sestre Pauline, dočaran pastelnim bojama zelene, bež i roze kao i s ružama u kosi priziva duh rokokoa, a može se protumačiti kao znak njezine naivnosti i neiskustva. Kostim je u skladu s motivacijom likova i kako se oni mijenjaju kroz djelo, tako se mijenja i kostim. To je posebno vidljivo na primjeru kostima glavne protagonistice Sofije, koja prođe najveću promjenu. U prvom činu i dobrim dijelom u drugom činu, dok je još u koroti za pokojnim suprugom, njezin je kostim tamne boje, pri čemu prevladava crna boja. No, na kraju drugog čina, kada Sofija bira svog odabranika na balu pod maskama, ona nosi kostim žarko crvene boje.

 

Podijeljena u dva čina s pauzom, osječka „Lukava udovica“, iako poput originala prikazuje na sceni ljude različitih nacionalnosti, u ovom slučaju, pak, prilagođene ovdašnjem podneblju, te stereotipe i klišeje koji idu uz njih, kao i predrasude koje imaju jedni prema drugima, ne koristi toliko podatnu građu kako bi prokazala te stereotipe, klišeje i predrasude, već se britka oštrica satire nerijetko rasplinjava i gubi u površnosti i banalnosti šala i replika koje likovi upućuju jedni drugima.

 

Sam ritam predstave nije ujednačen pa tako pojedine scene nose živost i energičnost, dok pojedine usporavaju ritam predstave. To je naročito vidljivo u drugom činu koji treba donijeti kulminaciju radnje i voditi ka vještom raspletu iste, no sam završetak i rasplet radnje dogodi se nespretno i brzopleto. Tim više što bi cijelu radnju trebala voditi lukava udovica i tako „tjerati vodu na svoj mlin“, ali u ovoj izvedbi ostaje nejasno zašto je odabrala zaručnika kojeg je izabrala – osim u završnom maskenbalu kada njegovu ljubav stavlja na kušnju te zašto je ona lukava udovica kada očigledno izostaje njezin angažman i opravdanje zašto cijela priča završi onako kako završi. Puno vještijima se pokazuju drugi likovi, a sam rasplet kao da ponajviše ovisi o djelovanju neke nevidljive sile koja vuče konce i čini da se stvari riješe na način kako se riješe.

 

Iako se u predstavi ogledaju i neke druge nelogičnosti kao što su kombinacija pjevanja uživo i puštanje završne pjesme preko zvučnika, nedorečen odnos između Žuže i Sofije koje su pomalo u odnosu služavke i njezine nadređene, a zatim se ponašaju poput najboljih prijateljica, uvođenje lika glumice i vlasnice hotela kojih nema u originalnom dramskom tekstu itd., ono što uspjeva „iznijeti“ ovu predstavu jesu pojedina glumačka ostvarenja. Ne može se reći da je cijeli ansambl bio na visokoj razini izvedbe, no treba istaknuti one koji su svoje uloge dobro odigrali, koji su opravdali motivaciju svojih likova na sceni kao i što su u partnerskoj suigri na sceni pokazali najbolje.

 

HNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoHNK Osijek, "Lukava udovica", foto: PromoZasluge za odigrane uloge u ovoj predstavi idu svakako Vjekoslavu Jankoviću koji je odlično utjelovio Mađara, zaigranog, lepršavog i opijenog životom i ljepotom žena koje ga okružuju. Ivan Ćaćić također je bio odličan kao samouvjereni i samodopadni bogataš iz Beograda, koji svojom scenskom pojavom i svojom odličnom izvedbom plijeni pozornost u svakom trenutku. Duško Modrinić nije imao nimalo jednostavan glumački zadataka i, na žalost, njegov lik nije bio dovoljno dobro kreiran, baš kao što je neprimjetan u svojoj ulozi iločkog grofa ostao Aljoša Čepl. Matija Kačan bio je uvjerljiv u ulozi sluge koji pomaže, a ponekad zabunom i odmaže udvaračima osvojiti srce lukave udovice, dok je njegov pandan na sceni – Matea Grabić Ćaćić u ulozi služavke Žuće ostavila relativno dobar dojam, s tim da je njezin lik bio nedorečen i nedovoljno isprofiliran. U svojim ulogama koje nisu ostavljale previše prostora za pokazati glumačko umijeće na sceni, korektni su bili Dina Vojnović, Mario Rade, Armin Ćatić, Antonija Pintarić i Areta Ćurković, pri čemu bi predstava mogla funkcionirati i bez uloga koje su utjelovile zadnje dvije spomenute glumice. Iako je također uloga sluge Vasilija manja uloga, Antonio Jakupčević je možda ponajviše od svih spomenutih glumaca u sporednim ulogama, iskoristio svojih „pet minuta slave“ i napravio puno s malo materijala.

 

Na posljetku ostalo je još spomenuti i glavnu ulogu koju je imala Ivana Soldo Čabraja, no u ovoj osječkoj verziji jednostavno nije uspjela pokazati više u ulozi lukave udovice, u verziji u kojoj je njezin lik, kako je ranije već spomenuto, ostao nedorečen i slab, i to pogotovo u odnosu na muške likove koje su utjelovili njezine kolege. Naime, kako je naznačeno u knjižici za ovu predstavu, nastojalo se ojačati „gerilski kvartet žena“ na način da su uveli dva lika kojih nema u izvorniku – vlasnicu hotela i mladu glumicu. No, umjesto da zaista budu potpora lukavoj udovici i da se na sceni zaista osjeti naboj ženske energije, taj učinak je izostao. Osim što kvantitetom manje-više pariraju muškim likovima, ženski likovi u ovoj verziji „Lukave udovice“ nalaze se u drugom planu, pa tako i glumice koje ih utjelovljuju.