• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. , mag. musicol.

RECENZIJA KNJIGE

 

DUNJA DEGMEČIĆ

Kreativni um

 

U knjizi Kreativni um fasciniraju teorijske postavke kreativnosti i način na koji ih autorica povezuje sa svojom strukom. Iako bi neki to prevladavanje teorijskih modela možda mogli smatrati i njezinim nedostatkom, čini mi se da je ova knjiga, baš zbog dominacije teorije, autoričin svojevrsni uvod u ovaj fenomen kojim će se, nadam se, nastaviti baviti

 

Dunja Degmečić, "Kreativni um", Zagreb, Medicinska naklada, 2017., 120 str.Dunja Degmečić, "Kreativni um", Zagreb, Medicinska naklada, 2017., 120 str.Poetika Dunje Degmečić protkana je istraživačkim poduhvatima iz socijalne psihijatrije. Degmečić je autorica i koautorica mnogih znanstvenih i stručnih radova, do 2017. godine i dva sveučilišna udžbenika Halucinacije (2012.) i Mentalno zdravlje žena (2014.). Zaposlena je u Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek na Klinici za psihijatriju, kao voditeljica Zavoda za integrativnu psihijatriju te kao izvanredna profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Njezina recentna knjiga Kreativni um, objavljena pod okriljem zagrebačke Medicinske naklade 2017. godine kao i prethodne dvije knjige, nosi status sveučilišnog udžbenika i namijenjena je, na prvome mjestu, studentima medicine ili studentima srodnih disciplina. No, jezik kojim autorica govori, specifičnost teme s jedne strane te općenitost i svakodnevnost s druge, ovu knjigu čine primamljivim štivom ne samo široj akademskoj zajednici, kako je naznačeno na koricama knjige, već i široj čitateljskoj publici. Upravo su moje impresije i oduševljenje knjigom na raskrižju šireg akademskog, s obzirom na to da se jedan segment knjige poklapa s mojim znanstveno-istraživačkim interesima, što je svakako proširilo moje dosadašnje znanstvene uvide, i šireg čitateljskog, koji sam obogatila pronašavši zanimljive spoznaje koje su mi donijele ili nove načine usmjeravanja vlastite kreativnosti ili (teorijsko i terminološko) osvještavanje obrazaca po kojima moja kreativnost već biva.[1]

 

"Kreativnost zahtijeva hrabrost da se ne držiš sigurnosti" (Erich Fromm) ili "Vrlo je važno ne odustati. Tek tako možete nešto i učiniti" (Stephen Hawking)[2] moto su autoričinog uvoda knjizi u kojem gradirajući pojmove u prvim njegovim recima – od genijalnosti, otkrića pa do talenta i kreativnosti – upućuje na esencijalnost kreativnosti u svakodnevnome životu te je možda postavlja između rizika, ostvarivanja kreativnih ideja i izlaska iz takozvane zone udobnosti, i stalne inspiracije i akceleratora u svakodnevnom radu. Ona poistovjećuje kreativnost s atributima ljudskoga jer "slobodno možemo reći kako je kreativnost dio onoga što nas čini ljudima"[3] te tako naglašava važnost istraživanja fenomena kreativnosti. To zasigurno upućuje i na važnost njezine studije koja je jedinstvena u hrvatskom znanstvenom miljeu. U pokušaju definiranja pojma i povezivanja kreativnosti s mentalnom bolesti, domenom u kojoj se autorica kao psihijatrica okušala u iznuđenju obrazaca i rješenja kao alternativnih i nefarmakoloških, ističe nužnost interdisciplinarnog pristupa i suradnju kako ističe, u najmanju ruku, antropologije, neuroznanosti, povijesti, psihijatrije, psihologije i sociologije. To se reflektiralo i u samoj strukturi knjige.

 

Knjiga je sazdana od 13 poglavlja – Povijesni pregled koncepta kreativnosti (1), Definicije kreativnosti (2), Kreativni proces (3), Biologija i kreativnost (4), Psihološki pristup kreativnosti (5), Sociokulturalni pristup kreativnosti (6), Imaginacija i kreativnost (7), Inteligencija i kreativnost (8), Kreativna sposobnost (9), Kreativnost tijekom životnog ciklusa (10), Psihopatologija i kreativnost (11), Primjena kreativnosti u terapijske svrhe (12) te Primjena kreativnosti u nastavi (13) – koja u opsegu variraju. To, čini mi se, odražava i autoričinu polazišnu točku pa je u domenama koje se u potpunosti poklapaju s njezinom ekspertizom posvetila veću pažnju. Iz tog razloga, čini mi se, središnjim se poglavljem može smatrati jedanaesto poglavlje naziva Psihopatologija i kreativnost.

 

Povijesni pregled koncepta kreativnosti (1) vrlo koncizno uvodi u problematiku fenomena kreativnosti. Poglavlje je kulturološki postavljeno, kreativnost se, između ostaloga, predstavlja na razmeđi svjesnoga i kontroliranog i nesvjesnoga i intuitivnog, i histriometrijski, kroz analizu opusa kreativaca tijekom ljudske povijesti. Autorica, dakako, predstavlja historijske zapise o fenomenu još od antičke Grčke, gdje se kreativnost povezivala s nečim mimo ljudskoga, preko srednjovjekovnih, gdje je kreativnost bila odraz mimeze, renesanse, gdje je kreativnost bila isključivo izravna imitacija božanskoga, pa do zapadnoeuropskih postavki o kreativcu kao umjetniku koji stvara nešto sasvim autentično, vlastito. Iako pojam nastaje krajem 19. stoljeća, interes moderne znanosti stasa tek u drugoj polovini 20. stoljeća. U iznimno kratkom periodu, fokus istraživanja kreativnosti se preusmjerava od istraživanja osobnosti kreativaca do kognitivnih procesa kreativaca i "poteškoća" s kojima se kreativne osobe nose.

 

U drugom poglavlju, Definicije kreativnosti (2), autorica razlaže različite definicije kreativnosti i tako upućuje čitatelja na poteškoće u definiranju pojma. Osim toga, upućuje na istovjetnost pojma s pojmom genija (kako je naznačila i u uvodu knjizi) te ističe, nadovezujući se na postavke iz prethodnog poglavlja, kako su, primjerice, Albert Einstein i Charles Darwin, dva iznimna kreativca u kontekstu moderne znanosti, imali poteškoća u svladavanju gradiva tijekom početnih stadija njegova usvajanja. Tu je, čini se, suptilno naznačila i odnos kreativnosti i psihopatologije kojoj će u daljnjim poglavljima posvetiti veću pažnju. Govoreći o treningu kreativnih ljudi, lutanju uma i inkubaciji, kao pojmovima koji zaokružuju i rastvaraju definiciju kreativnosti, dolazi do kreativnog uvida i procesa mjerenja kreativnosti kao korisnih alata kojima i sam čitatelj, autoričinim referiranjem na pozamašni popis znanstvene literature na kraju knjige, poželi samostalno istraživati kako bi dodatno posvijestio i definirao svoju kreativnost.

 

U poglavlju Kreativni proces (3), autorica govori o idealističkom teorijskom konceptu kreativnosti kao i o teoriji aktivnosti. Idealistički pristup drži da je kreativni proces završio u trenutku nastanka kreativne ideje, a teorija aktivnosti zagovara kreativni rad, konstantu rada u brušenju i aktualizaciji kreativne ideje. Služeći se relevantnom literaturom, autorica razastire osam stupnjeva za razumijevanje kreativnog procesa i trudi se demistificirati kreativnost ističući i važnost rada citirajući poznatog kreativca Thomasa Edisona – "Genij je jedan posto inspiracije i devedesetdevet posto perspiracije (znojenja – rada)."[4]

 

U problematiku poglavlja Biologija kreativnosti (4), autorica čitatelja uvodi etnografskim isječkom u kojem je prikazano kako je nakon smrti Alberta Einsteina, umjesto kremiranja tijela kako je znanstvenik sam želio, patolog dr. Thomas Stoltz Harvey odlučio izvaditi mozak iz tijela i analizirati ga. Analiza je pokazala kako je Einsteinov mozak, osim što je bio nešto lakši od prosjeka, jednak mozgu prosječnog čovjeka. Nadalje, izlaže postavke istraživanja mozga i otkrivanja lokusa kreativnosti u nj. Zaključak jest da kreativnost aktivira čitavi mozak. Naime, "[p]rije nego osoba može načiniti kreativno djelo gotovo uvijek mora provesti nekoliko godina u učenju i stjecanju znanja o određenoj temi te razvijati svoje talente, a to sve ovisi o aktivnosti čitavoga mozga."[5]

 

Kroz teorije Sigmunda Freuda ili Burrhusa Frederica Skinnera nazire se proučavanje kreativnosti onkraj svijesti ili uvjetovanošću i ostvarenošću kroz kreacije. Upravo je to bio poticaj da se u poglavlju Psihološki pristup kreativnosti (5) jasnije i postavi hipoteza ove knjige, a to je povezanost između kreativnosti i mentalne bolesti, gdje se naposljetku ipak postiže ravnoteža. Osim toga, autorica ovdje govori i o važnosti samopsiholoških pristupa kreativnosti i težnje za bavljenjem kreativnim radom u svrhu postizanja stanja općeg zadovoljstva i ekvilibrija.

 

USociokulturalnom pristupu kreativnosti (6), autorica ističe promjenu paradigme u poimanju zapadnjačkog kulturalnog modela kreativnosti u kojem se kreativci, za razliku od prethodnog romantičkog stava, udružuju i zajedničkim snagama ostvaruju nove kreacije. Kao primjer, navode se jazz glazbenici i moment improviziranja koji je okosnica jazz glazbe. Smatram da ovdje svakako valja nadodati da se, žanrovski gledano, svaka druga glazba i moment neplaniranoga, ono što zovemo jam session, može smatrati doprinosom novom modelu. Autorica navodi kako je sociokulturalni pristup u poimanju kreativnosti nastao 1983. godine kad je publicirana knjiga Kontekst kreativnosti Tereze M. Amabile.[6] Kod definicije sociokulturalnog pristupa kreativnost Amabile se poziva na odobrenje struke i eksperata na inovaciju kreativnog pojedinca. Daljnja su istraživanja, nakon pionirskog koji je postavila Amabile, razvila tripartitni model sociokulturalnog pristupa kreativnosti koji obuhvaća osobe, područja i polja. U nastavku poglavlja, Degmečić prikazuje momente procjene sociokulturalne kreativnosti, grupnu kreativnost, kulturu i kreativnost te individualističke i kolektivne kulture te koncepte kreativnosti u različitim društvima.

 

"Imaginacija je važna za dva velika psihološka procesa: prizivanje memorije i rješavanje problema"[7] je uvodna rečenica poglavlja Imaginacija i kreativnost (7). Dalje se u ovom poglavlju uvodi literatura o znanstvenicima i umjetnicima koji su upravo imaginaciju istaknuli kao ključnu u procesu kreativnog stvaranja. Autorica napose ističe knjigu Uvidi genija Arthura I. Millera iz 2000. godine[8] u kojoj su predstavljena iskustva poznatih kreativaca. Razgraničavajući vidove umjetnosti, osim vidne imaginacije, autorica ističe i slušnu imaginaciju te zaključuje poglavlje kako je imaginacija važna za kreativnost no ne i u potpunosti dostatna.

 

Inteligencija i kreativnost (8) bavi se problematikom odnosa inteligencije i kreativnosti. Neka istraživanja pokazuju kako su ovi pojmovi istovjetni, a neka da su različiti. Generalni zaključak istraživanja je da kreativnost ne uvjetuje ukupni kvocijent inteligencije, osim ako se specifična vrsta kreativnosti veže uz specifičnu vrstu inteligencije, pa se baš zbog toga počeo koristiti i psihometrijski pristup u procjeni kreativnosti.

 

PoglavljeKreativna osobnost (9) osobito je zanimljivo jer su u njemu, utemeljena dakako na istraživanjima, predstavljene crte osobnosti kreativaca. Tako je kreativna osoba snalažljiva, spremna riskirati, znatiželjna, iskrena, spremna raditi isključivo za ostvarenje duhovnog zadovoljstva ne materijalnog, ponizna. Osim toga, kreativci su i natprosječno inteligentni, otvorena duha za nova iskustva, nezavisni, energični, toleriraju različitost i sl. Autorica izdvaja "pet-faktorski / big five" model osobnosti – otvorenost iskustvu, savjesnost, ekstrovertiranost, sposobnost slaganja i neuroticizam –  koji je najučestaliji, a proučavan je u kulturama diljem svijeta. Na završetku poglavlja, u promatranju odnosa kreativnosti i motivacije, autorica se, između ostalih, dotiče Abrahama Maslowa i Carla Rogersa. Maslow tvrdi kako su zdravlje i kreativnost međusobno ovisne, a Rogers da je kreativnost ostvarivanje ljudskog potencijala i put do samorealizacije. Fenomen lebdećeg stanja / flow state koji je 1959. godine prvi opisao Rollo May, a obuhvaća "intenzitet svjesnosti, apsorpciju, pojačanu svjesnost, nesvjesnost okoline i prolaska vremena" (52), nadopunio je Mihaly Csikszentmihalyi (1965). Prema Csikszentmihalyiju ljudi su kreativniji kad su im postavljeni jasni ciljevi, kad su izrazito koncentrirani na zadatak, kad gube samosvjesnost i osjećaj za vrijeme, kad postoji ravnoteža između vlastitih sposobnosti i izazova koje im donosi aktivnost na kojoj rade, kad imaju osjećaj osobne kontrole, kad izgube osjećaj za glad ili umor, kad su u potpunosti spojeni s aktivnošću na kojoj rade pa izgube fokus sa svjesnim.

 

Kreativnost tijekom životnog ciklusa (10) poglavlje je u kojem se izlaže progres kreativnosti u kontekstu redoslijeda rođenja djece, u obitelji te, naposljetku, u zajednici. U 19. stoljeću, primjerice, smatrano je da su prvorođena djeca u obitelji i sinovi jedinci pravi kreativci i sustvaratelji znanstvenog miljea. Csikszentmihalyi je nadogradio ovu paradigmu podatkom da su prvorođena djeca i najbolji umjetnici. Novije studije iz 1990-ih pak pobijaju ovu staru paradigmu. Na kreativnost može utjecati i obiteljska situacija. Primjerice, mnoge su studije ukazale kako je jedna trećina do jedna polovina kreativaca izgubila roditelje prije 21. rođendana. Pretpostavka je da u procesu žalovanja individue postižu najveći progres jer tako, stvarajući, pronalaze izlaz iz teške emocionalne situacije. Nadalje, sasvim je moguće da takva traumatična situacija stvara emocionalnu otpornost koja pozitivno utječe na nošenje s poteškoćama pri realizaciji kreativne ideje ili pak da takve individue nakon takve traume vode sasvim neuobičajen život. S druge strane, istraživanja su pokazala kako veliki broj kreativaca potječe i sazrijeva u stabilnom obiteljskom kontekstu. Autorica zaključuje poglavlje o jačini kreativnosti tijekom odrasle dobi i starenja. Generalni je stav istraživanja da se kreativnost povećava u dobi između 20 i 30 godina, vrhunac je od 30 do 50 godina, i, posljedično, pad se događa nakon 50. godine.

 

Poglavlju Psihopatologija i kreativnost (11) autorica je posvetila najviše redaka. Isprepletenost kreativnosti i ludila, kao teza na kojoj se temelji poglavlje je, kako i sama naznačuje, kontroverzna jer "zadire u osnovnu ljudsku prirodu, teme koje dotiču osobe i izvan znanstvene arene".[9] Osim toga, autorica propitkuje i znanstvenost teze kad samu sebe i čitatelja provocira pitanjem "je li ta tema znanstveno korisna za sve nas?"[10] Kako bi čitatelja uvela u klasične studije koje proučavaju kreativnost, autorica izvorište svoje teze i teme općenito, pronalazi još kod Aristotela, a osobito pak početkom 19. stoljeća. Nadalje, značajniji se razvoj dogodio kod psihijatra i kriminologa Cesarea Lombrosa i možda kreiranjem psihoanalitičke teorije kod Sigmunda Freuda. Lombrosovljeva teorija "rođenog kriminalca" koju je temeljio na proučavanju fizionomije ljudskog lica ili Freudove postavke su znanstveno nesigurne pa se autorica od njih ograđuje. U klasičnim studijama koje proučavaju kreativnost tražeći naznake mentalnih bolesti analizom biografija umjetnika i znanstvenika, došlo se do zaključka kako ne postoji vjerojatnost da bi kreativci mogli oboljeti od neke mentalne bolesti (iako novija istraživanja donose ponešto drukčije rezultate). Francuski psihijatar Louis Francisque Lélut je promijenio dotadašnju paradigmu kad je 1863. godine u svom priopćenju prikazao kliničku povijest Sokrata, genijalca koji je se inspirirao nadnaravnim (demonom). Lélutov proboj novim tematom itekako je odjeknuo u znanstvenoj zajednici. U suvremenom kontekstu, tijekom 1980-ih razvija se tripartitno istraživačko žarište.  

 

Ta žarišta su histriometrijska istraživanja koja su se bazirala na analizama biografija kreativaca, kliničke studije i psihometrijski pristup. Najčešće su se istraživanja pak koristila svim trima metodama za donošenje kompletnijih zaključaka. Studije koje su otkrivale povezanost kreativnosti i mentalnih bolesti najčešće su uključivale velik broj ljudi koji su radili u kreativnim oblastima (pjesnici, matematičari, likovni umjetnici), dakle nije se odmah izravno istraživalo one kojima je postavljena psihijatrijska dijagnoza. Ipak u manjem broju istraživanja su bila usmjerena prema psihičkim bolesnicima. To su, primjerice, bile shizofrenija i bipolarni poremećaj. Tu pripadaju i studije s blažim mentalnim bolestima poput shizotipne bolesti i ciklotimija ili korištenje droga i ADHD. Uz to, bila su aktualna i istraživanja koja su proučavala nasljedni moment kreativnosti. Autorica se u ovom poglavlju bavila i teorijama povezanosti kreativnosti i psihoze, odnosno kreativnosti i jednog cjelovitog pogleda na zbir psihičkih poremećaja, a prikazala je i studije kojima se istraživala na koji je način kreativnost povezana s nasljednim parametrom mentalnih bolesti. Sumirajući sva istraživanja koja je razastrla u ovom poglavlju, autorica se vraća tezi s početka poglavlja "napominjem da je moguća povezanost između ludila i kreativnosti izrazito kontroverzna tema, a što nije začuđujuće jer zadire u osnovnu, ljudsku prirodu, teme su to koje dotiči [sic] i zanimaju osobe i izvan znanstvene arene".[11]

 

Polazište poglavlja Primjena kreativnosti u terapijske svrhe (12) iskustva su kreativaca koji su svjedočili kako im je kreativni rad donio poboljšanje u suočavanju s traumatičnim iskustvima, a osim toga, i oni kojima je dijagnosticiran neki psihički poremećaj, također su javno progovorili o ulozi kreativnog rada u primirivanju zdravstvenih tegoba. Slijedom toga, art-terapija i ekspresivno pisanje, uz regularnu terapiju razgovorom, izdvajaju se kao ključne kreativne aktivnosti. Art-terapija i ekspresivno pisanje primjenjuju se i u drugim situacijama, primjerice, i kod poremećaja prehrane, poremećaja učenja, ovisnosti, kod suočavanja sa starenjem. Elementi koji su se proučavali kod kreativnih aktivnosti u terapijskom kontekstu su angažman i tijek, katarza, odvlačenje pozornosti od negativnih situacija i kreiranje značenja. U ovom se poglavlju autorica još bavila odnosom kreativnosti i posttraumatskog rasta.

 

Primjena kreativnosti u nastavi (13) posljednje je poglavlje u kojem je autorica dala kritički osvrt na manjak kreativnih aktivnosti unutar obrazovnih programa na svim razinama. Uz činjenicu da je kreativnost zamijećena kao važan gospodarski čimbenik i da je Ekonomski institut iz Zagreba 2015. godine razdijelio kreativnost na dvanaest sastavnica, autorica, naposljetku, ističe kako je dobar primjer implementacije kreativnosti u društvo popularizacijski simpozij kulturne i kreativne industrije Kreativna riznica u organizaciji Ekonomskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.[12]   

 

Nakon što sam prvi put pročitala ovu knjigu, u srpnju 2017., vraćala sam joj se nekoliko puta. Osobito su me fascinirale teorijske postavke kreativnosti i način na koji ih autorica povezuje sa svojom strukom. Često je tijekom čitanja to rezoniralo mojim iskustvima i osvještavanjem dosega moje kreativnosti. Mnogi bi upravo prevladavanje teorijskih modela u knjizi, a tek se u zadnja dva poglavlja nazire i praktična primjena kreativnosti u terapijskim i širim društvenim kontekstima, možda mogli smatrati i njezinim nedostatkom. No, čini mi se da je ova knjiga, baš zbog dominacije teorije, autoričin svojevrsni uvod u ovaj fenomen kojim će se, nadam se, nastaviti baviti. Kao pasioniranu čitateljicu ove publikacije, zaintrigirao me i ostatak autoričinog opusa. Istraživanjem sam pronašla znanstvene radove koji će itekako rezonirati u mome znanstveno-istraživačkom radu.[13] Nesumnjivo je kako Kreativni um s obzirom na to da nosi status sveučilišnog udžbenika na osječkom sveučilištu, pronalazi put do osječkih studenata, i ne samo medicine, već osobito studenata poslijediplomskog specijalističkog studija kreativnih terapija (art terapija, terapija pokretom i plesom, muzikoterapija, dramaterapija) pri Umjetničkoj akademiji ili poslijediplomskog interdisciplinarnog sveučilišnog studija kulturologije na Doktorskoj školi. Isto tako, sasvim sam sigurna da će Kreativni um pronaći svoje čitateljstvo i izvan sveučilišnog miljea, na mjestima gdje je kreativnost esencijalna. Svakako ću svoju oduševljenost knjigom prenositi u kontekste u kojima se krećem i koji počivaju na kreativnosti, u glazbenu školu u kojoj radim ili radionicu kreativnog pisanja koju polazim ili klinički kontekst u kojem provodim svoje istraživanje.  

 

Korištena literatura:

Degmečić, Dunja Kreativni um. Medicinska naklada, Zagreb 2017.

Degmečić, Dunja, Požgain, Ivan, Filaković, Pavo "Music as therapy". U International review of the aesthetics and sociology of music 36:2/2005,. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, str. 287-300.

 


[1] Zahvaljujem prof. dr. sc. Heleni Sablić Tomić koja mi je na kolegiju Umjetnost, kultura, medij, dobivši uvid u moje znanstveno-istraživačke interese, preporučila ovu publikaciju.

[2] Degmečić, Dunja Kreativni um. Medicinska naklada, Zagreb 2017., str. VII.

[3] Isto.

[4] Isto, str. 22.

[5] Isto, str. 27.

[6] Isto, str. 37.

[7] Isto, str. 44.

[8] Isto.

[9] Isto, str 58.

[10] Isto.

[11] Isto, str. 58.

[12] Ovogodišnja inačica simpozija održala se od 18. do 21. travnja 2018. godine na osječkom Ekonomskom fakultetu. Detaljnije na <http://kreativna-riznica.com/> (pristup 30. 3. 2018.).

[13] To je primjerice, Degmečić, Dunja, Požgain, Ivan, Filaković, Pavo "Music as therapy". U International review of the aesthetics and sociology of music 36:2/2005,. Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb, str. 287-300.