• image
  • image

Lucia Leman

MR PUNCH

 

Engleska ikona europskog porijekla

 

Sažetak: Poput kraljevske obitelji Windsor, jorkširskog čaja i lošeg vremena, lutkarska igra Puncha i Judy smatra se konstitutivnim elementom britanskog nacionalnog identiteta. Sukladno tomu, Punch je 2000. godine bio izložen u The Millennium Dome kao jedan od simbola britanske kulture, iduće se godine pojavio se na novoj seriji britanskih poštanskih marki, a 2006. mu je dodijeljena i titula službene ikone, te mjesto među Icons of England, projekta sponzoriranog od strane britanske vlade u svrhu poticanja diskusije o značaju i značenju engleske nacionalnosti i kulture. Medutim, Punch nije (samo) engleska ikona. Unatoč crnoj sjeni Brexita - ustvari baš usprkos njoj! - ova kraća studija ima namjeru podsjetiti na europsku tradiciju na koju Punch neprekidno referira, a u svezi s time i na njegovanje internacionalnih veza i kozmopolitizma kao temeljnih odrednica kulturne politike Ujedinjenog Kraljevstva.

 

Punch, foto: Privatni albumPunch, foto: Privatni albumIz povijesne perspektive, lutkarsko je kazalište neodvojivo od pučkog i populističkog konteksta, no i od sofisticirane društvene i političke satire. Nositelji repertoara lutkarskoga kazališta su redom stalni likovi, bilo junaci na razmeđu povijesti i legende poput Aleksandra Makedonskog, Doktora Fausta, Robina Hooda ili Wilhelma Tella, ili pak čisto imaginarni (anti)heroji utisnuti u kolektivnu podsvijest posredstvom likova iz mediteranske pučke drame, posebice one vezane uz Apeninski poluotok: atelanskih farsi (fabulae Atellanae) odnosno oskičkih igara (ludi Osci) iz trećeg stoljeća pr.n.e., te renesansne komedije dell'arte[1]. Ti su šašavi Mediteranci izvršili presudan utjecaj na razvoj visokog i niskog teatra zapadne Europe, posebice u razdoblju humanizma, renesanse i reformacije. Najpopularniji medu njima zacijelo su dvojica probisvijeta odjeveni u krpe i naoružani batinama: Arlecchino iz Bergama i Pulchinella iz Napulja. Stalni likovi iz komedije dell'arte podjednako su zaslužni za razvoj karakterizacije u Shakespearea, za formaciju tipova u Moliereovim komedijama, no i za razvoj uličnog lutkarskog teatra, čiji glavni protagonist objedinjuje izgled, stil odijevanja i karakterne osobine Arlecchina i Pulchinelle. Sukladno tomu, najpoznatiji europski lutak ima nos poput feferona, neobično piskav glas, sivo-bijelo ili crvenožuto odijelo i šiljastu kapu, te neizbježnu batinu koju vrlo umješno i maštovito koristi u najrazličitije svrhe. Popularan je diljem Europe, i to pod nizom imena: Karagöz u Otomanskom Carstvu, Karaghiozis u Grčkoj, Christovita u Španjolskoj, Kasperl u Njemačkoj, Jan Klaasen u Nizozemskoj. Međutim, njegova je prisutnost najznačajnije obilježila kulturnu scenu Ujedinjenog Kraljevstva, i to ne samo u kontekstu pučkog kazališta, već i u kontekstu bogatog satiričnog diskurza te zemlje, posebice tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Unatoč svom napuljskom porijeklu i talijanskom ocu, lutkaru Pietru Gimondeu[2], „Mr Punch“ je od svog pojavljivanja na britanskoj pučkoj sceni pa do dana današnjeg smatran emblemom engleštine. Za razliku od politički korektni(ji)h engleskih muževa, Punch se ne libi svoju goropadnu suprugu otpremiti na drugi svijet, a za njom potjerati i samog Nečastivog, mlateći ga batinom i povlađujući samom sebi riječima: „That's the way to do it!“  - Time što odnosi pobjedu nad Vragom, Punch ostvaruje i uvjerljivu nadmoć naspram dvojice daleko glamuroznijih junaka, Fausta i Don Juana, do njegove pojave već proslavljenih od strane Christophera Marlowea, Calderona de la Barce, Tirsa de Moline, Molierea i Thomasa Shadwella[3]. Dapače, Punch se uspješno ruga sudbini svojih dramskih prethodnika, nudeći farsičnu alegoriju njihove preuzetnosti na pučkim sajmovima poput onog u Londonu 1799. godine, kada satiričar Ned Ward bilježi „besmisleni dijalog između Punchinelle (sic) i Vraga pred okupljenom gomilom“.

            

Scenski debut gospodina Puncha u londonskom Covent Gardenu zabilježen je 9. svibnja 1662. godine od strane britanskog kroničara Samuela Pepysa (1633-1703), koji je Punchev nastup proglasio najljepšom i najboljom lutkarskom igrom koju je ikad vidio, te je smjesta poveo svoju suprugu na još dvije „talijanske predstave“ (sic) u Covent Gardenu i na Charing Crossu. U listopadu iste godine, Punch je nastupio i na dvoru Charlesa II. u Whitehallu, čime je zaradio zlatni lanac i medaljon u vrijednosti današnjih £ 3000. Do početka osamnaestog stoljeća Punch je dogurao do prve nacionalne zvijezde. Njegova je grba sve veća zbog batina koje redovito prima od svoje žene, dok mu je trbuh sve veći zbog traženja emocionalne utjehe u pivu i kobasicama.

 

Kako bi pobjegao od kuće, Punch se sve više usmjerava na karijeru, ometajući nastup drugim lutkama i glumcima time što se direktno obraća publici i komentira radnju u kontekstu neposredne društvenopolitičke stvarnosti[4]. Tipično, Punch nije imao vlastiti repertoar, već je svojim izgledom, glasom i verbalnim aluzijama (puns) subvertirao repertoar vjerskih igrokaza (tzv. morality plays), no i klasične drame, uključujući i samog Shakespearea. Na taj način igrokazi Mr Puncha utrli su put ne samo farsi i parodiji koje će doživjeti procvat tijekom razdoblja stoljetne kazališne cenzure, tzv. Licensing Act (1737 – 1843), već i novom pristupu satiri. U satiri Thomasa Burneta, A Second Tale of the Tub; or the History of Robert Powell the Puppet-Show-Man (1715) Punch je korišten kao paradigma za spregu teatra i sociopolitičkog diskurza:

 

Međutim Punch, koji svojedobno bješe tek jedan galamljiv, prost, prokšen i prazan tip, sada zbori u biranim aforizmima i blistavim dosjetkama,  na udivljenje i na odobravanje publike u ložama i u parketu[5].

 

Martin Powell u svom kazalištu, foto: Henryk Jurkowski, Povijest europskog lutkarstva II. dioMartin Powell u svom kazalištu, foto: Henryk Jurkowski, Povijest europskog lutkarstva II. dioIako Burnet piše kao laudator temporis acti, ne smijemo nikako zaključiti da je onovremeni teatar bio unižen od strane plebejca Puncha, odnosno od strane njegova irskog lutkara Martina Powella. Godine 1710. Powell osniva prvo ekskluzivno lutkarsko kazalište za svog junaka, The Punch Theatre odnosno Punch's Opera u St Martin's Street. Zahvaljujući svom mega komercijalnom uspjehu i sukladnom porastu utjecaja na britanski javni život, Punch's Opera u roku nekoliko godina seli direktno na Covent Garden, gdje Punch glumi u parodijama Marloweova Faustusa (1711), no i Shakespeareove Venus and Adonis (1713). U to vrijeme Richard Steele hvali Puncha (tj. Powella) zbog unapređivanja kvalitete tada neizmjerno popularne talijanske opere putem lokalizacije odnosno anglizacije u vidu Punchove opere prigodno zanemarujući talijansko porijeklo našega junaka, odnosno re-adaptirajući i aproprirajući Puncha kao pravog Engleza[6]. Godine 1738. Punch dobiva svoje drugo kazalište, Punch's Theatre na Haymarketu, osnovano od strane glumice i kazališne poduzetnice Charlotte Charke (1713.-1760.). Pod njezinom redateljskom palicom Punch glumi Falstaffa u Henriku IV., razne likove iz Moliereovih komedija, te u Prosjačkoj Operi Johna Gaya, a njegovi drveni i ljudski kolege nose dijamante i kostime posuđene od pravih aristokratkinja. Popularnost Mr Puncha mjerljiva je osvrtom objavljenom 16. veljače 1773. godine u znamenitom dnevnom listu The Morning Chronicle. Kada se u premijeri lutkarske farse The Primitive Puppet Show nisu pojavili Mr Punch i Dame Joan, nemir u publici Haymarket Theatrea prerastao je u pravu pobunu, te je predstava doživjela debakl. Autor Samuel Foote smjesta je revidirao svoj igrokaz, dodajući mu ljudski lik Puncha i odgovarajući niz pjevanih pjesama. Naime, u to je vrijeme lutkarsko kazalište dobilo jaku konkurenciju od strane melodrame, pantomime i baleta. No lik Puncha nije time ništa izgubio. Dapače, doživio je nove ovacije, ponovno postajući Pulchinellom, glumcem-akrobatom. Umjesto da lamentira krizu lutkarskog kazališta, istaknuti glumac i upravitelj Covent Gardena Charles Kemble (1775-1854) hvali nastup francuskog baletana Charlesa Francoisa Mazuriera u pantomimi Pulchinelle Vampire kao svojevrsni trijumf britanskog utjecaja na Kontinentu, pozivajući „obožavatelje Puncha“ da se dive „našem Polichinelli“, iako je Mazurierova predstava ustvari bila trijumf pariškog kazališta Theatre de la Port Saint-Martin, odnosno francuskog dramatičara Jean-Baptiste Blache de Beauforta (1766-1834), te je tek nakratko gostovala u Londonu[7].

 

Godine 1827. nastaje prvi scenarij za tzv. Punch and Judy Show kao rezultat suradnje britanskog novinara Johna Payna Colliera i znamenitog talijanskog lutkara Giovannija Piccinija. Od tog vremena Punch više ne mora subvertirati tuđi repertoar, niti parodirati druge protagoniste, već glumi samog sebe. Punch and Judy Show bio je ilustriran od strane slavnog karikaturista Georgea Cruikshanka (1792-1878), te obogaćen nizom novih likova. Mrs Punch se od sada ne zove Joan nego Judy, a tu je i ljubavnica Pretty Polly, zbog koje Punch razmišlja ne samo o ubojstvu Judy, već i svog novorođenog djeteta. Znakovito je da u devetnaestom stoljeću Punchev najveći neprijatelj više nije Vrag, već Krokodil, do tada poznat kao najopasniji grabežljivac iz britanskih kolonija i zemalja Commonwealtha. Činjenica da se Punch ipak nekog boji ima velik pedagoški učinak, stvarajući moralnu ravnotežu u svijesti malog gledatelja, budući da Priroda odnosno znanstveno utemeljene činjenice o neprijepornom zakonu biološkog hranidbenog lanca prijete da će uništiti našega junaka ako postane previše zločest. Osim toga, lik Krokodila omogućuje začudni moralni preokret, budući da prijeti ne samo Punchu nego i djeci, te se Punch time što ga uspješno tjera sa scene na kraju ipak iskazuje kao junak s kojim se djeca rado poistovjećuju. Ostale sporedne likove broje pas Toby, kojeg obično igra živa životinja, konj, snop kobasica koji se miče i govori, te pokoji stranac, najčešće Crnac ili Kinez iz britanskih kolonija. Važno je napomenuti da se Punch and Judy show gotovo nikad ne ruga likovima drugih nacionalnosti i rasa. Tijekom devetnaestog stoljeća počinju se masovno proizvoditi mala kazališta namijenjena kućnim lutkarskim predstavama, kao i lutke Puncha, Judy i njihove družbe, koji sada više nisu marionete, već lutke za navlačenje na ruku. Unatoč paradoksalno odraslim temama i okrutnostima, Punch and Judy Show postaje dječjim klasikom, paralelno s literarnim djelima Lewisa Carrolla i Charlesa Dickensa[8]. U čast doprinosu gospodina Puncha britanskom satiričnom diskurzu, 1841. godine počinje izlaziti glasilo Punch, još jedan klasik britanske kulture.

 

 

 U dvadesetom stoljeću tradicija lutkarskih predstava Puncha i Judy održala se prvenstveno na plažama britanske rivijere. Uslijed porasta svijesti o ljudskim pravima i političkoj korektnosti, Punch i Judy donekle su modificirali svoje bračne stratageme. Judyno ubojstvo se najčešće ne prikazuje na sceni, već se samo sugerira njezin nestanak, navodeći nas na nagađanje da li će se ona ipak pojaviti. Osim ove preinake, Mr Punch je i dalje onaj stari,  majstor slapstick komedije i zakleti protivnik svega što ograničava njegovu individualnost, odnosno trenutnu volju – bilo da je riječ o  snagama društvenog morala, javnog reda i zakona (alias Judy, policajac i krvnik) ili o nesmiljenim zakonima prirode (alias vrag i krokodil)[9].  Koncept slapsticka i direktno obraćanje publici, oboje uvjerljivo preuzeti iz renesansne commedije dell'arte, omogućuju mladoj i odrasloj publici da direktno sudjeluje u razvoju drame, sugerirajući nam gospodina Puncha kao prethodnika dramske teorije i prakse Augusta Boala[10].

           

U razdoblju nakon Drugog Svjetskog Rata Punch sudjeluje u  britanskom diskurzu kao trop za nostalgiju, djetinjstvo i pomalo psihopatske oblike nasilja[11]. Zbog svojih anarhoidnih sklonosti i nedovoljnog pokoravanja nepisanim zakonima suvremene političke korektnosti, Punch i Judy show jest ambivalentan teatar, odnosno politički teatar par excellence. Sukladno tomu, niz suvremenih umjetnika koriste, odnosno referiraju na, Puncha i Judy u sklopu preispitivanja kolektivna pamćenja, ili problematiku nasilja, odnosno individualne slobode i njezinih društveno determiniranih granica – najčešće uz dobru dozu crnog humora. Naprimjer opera Harrisona Birtwistlea i Stephena Pruslina Punch and Judy (1964), film Tonya Hancocka The Punch and Judy Man (1963), animirani film Čeha Jana Švankmejera Punch and Judy (1966) te art instalacije Susan Hiller An Entertainment, izložene u  Tate St Ives (1990) i u Tate Modern (2004). Od književno-grafičkih transpozicija Puncha i Judy zbog nedostatka prostora izdvajam samo roman Riddley Walker (1980) Russella Hobana, te  grafičku novelu Neila Gaimana i Davea McKeana Mr Punch - the Tragical Comedy or Comical Tragedy (1995).

 

 

 Još od kraja prošlog stoljeća Mr Punch se nalazi u središtu pažnje raznih akademika: ne samo stručnjaka za britansku satiru osamnaestog stoljeća, već i suvremenih teatrologa i etnografa koji u Punchu odnosno u Punchologiji vide emblem društvenih promjena i tvorbe nacionalnog identiteta u vrijeme kada je Britanija postajala Velikom. Dakako, Punch and Judy show i dalje faktički postoji i opstoji, i to posebice zahvaljujući internacionalnim lutkarskim festivalima. Kako ističe Martin John Reeve, većina suvremenih Punchmena i Punchologa danas više ne djeluje (samo) u Britaniji, već neprekidno gostuje po inozemstvu, sklapajući međunarodna poznanstva i uspostavljajući novu vrstu festivalske tradicije odnosno recepcije svog junaka. Na taj način Punch još jednom vraća dug svojim mediteranskim precima, putujućim glumcima komedije dell'arte koji su ga preselili u elizabetinsku i jakobinsku Englesku. Reeve naglašava da je kulturna razmjena između britanskih Punchmena i njihovih internacionalnih kolega bila i ostala značajna, i to ne samo putem gostovanja na raznim lutkarskim festivalima diljem Europe, već i putem boravaka u zemljama Commonwealtha i nekadašnjim britanskim kolonijama. Dakle, mogli bismo ustvrditi da Mr Punch nastavlja tamo gdje je britanska politika stala, neustrašivo osvajajući i uspješno kolonizirajući različite kulture i diskurze Europe, no i svijeta[12]. Punchev suvremeni internacionalizam i preispitivanje kanoničnog autoriteta na način koji bismo mogli definirati kao proto-punk anarhizam – o, zašto li John Lydon ne nastupa kao Punchman u Hyde Parku umjesto da jednom godišnje parodira samog sebe u Glastonburyju? – nepobitan je dokaz njegove suštinske političke korektnosti, te pravog engleskog domoljublja.

 

 

CITIRANI RADOVI I STUDIJE

 

Addison, Joseph, and Richard Steele. The Spectator. Ed. Donald Bond. 5 vols. Oxford: Clarendon Press, 1965. Print. Battestin, Martin. Henry Fielding: A Life. London: Routledge, 1990. Print. Boal, Augusto. Theatre of the Oppressed. London: Pluto Press, 1979. Print. Burnet, Thomas. A Second Tale of a Tub; or the History of Robert Powel the Puppet-Show-Man. London: J. Roberts, 1715. Eighteenth-Century Collections Online. Web. 12 July 2016.

Literatura:

Fielding, Henry. The Author’s Farce and The Pleasures of the Town written by Scriblerus Secundus. London: J. Roberts, 1730. Eighteenth-Century Collections Online. Web. 12 July 2016.

Gaiman, Neal and Dave McKean. The Tragical Comedy or Comical Tragedy of Mr Punch - 20th Anniversary Edition. Vertigo / DC Entertainment, 2014. Print.

Hall, Catherine. That's The Way to Do It! A History of Punch and Judy. Victoria and Albert Museum. Web. 12 July 2016.

Hoban, Russel. Ridley Walker. Expanded Edition. Afterword, Notes and Glossary by Russell Hoban. With an Introduction by Will Self. London: Bloomsbury, 2012. Print.

Kemble, Charles. Charles Kemble's Address, 19  November 1825. The Mirror of Literature, Amusement and Instruction (Vol IX). London: J. Limbird, 1927. Web. 12 July 2016.

Leach, Robert. The Punch and Judy Show. History, Tradition and Meaning. London: Batsford, 1985. Print.

Reeve, Martin John. Contemporary Punch and Judy in performance: an ethnography of traditional British glove puppet theatre. PhD thesis submitted on Royal Holloway College, University of London, 2009. Web. 12 July 2016.

Shershow, Scott Cutler. Puppets and “Popular” Culture. Ithaca, NY: Cornell UP, 1995. Print. Speaight, George. The History of the English Puppet Theatre. New York: John de Graff, 1950. Print.Online. Web. 12 July 2016.

Swift, Jonathan. Dialogue Between Mad Mullinix and Timothy. 1728. Works of Jonathan Swift, DD. With Notes and a Life of the Author by Sir Walter Scott. 12 Vols. Second edition. Edinburgh: Archibald Constable and Co. / London: Hurst, Archibald and Co. 1824. Vol. XII, pp. 402-412. Print. Online. Web. 12 July 2016.



[1] Atelanska farsa prikazivala je navade i običaje ljudi iz siromašnih društvenih slojeva iz pristrane perspektive njihovih gospodara, najčesće autora tih drama. Sukladno tomu, likovi atelanskih farsi ograničeni su na četiri ili pet tipova (npr.  “Pappus”, “Samnio”, “Bucco” i “Macchus”), definiranih prema fizičkim nedostacima npr. debljini, nagluhosti, šepavosti, starosti, neugodnu glasu i slično. Svi su odreda komični na temelju svoje gluposti, neukosti, proždrljivosti i lijenosti. U vrijeme Rimskog Carstva atelanske su se farse usmjerile na prozdrljivost i razvratnost nekih careva, posebice  Tiberija. Nota bene: Atelanski Samnio i Macchus  svojim izgledom i karakternim obilježjima sugeriraju kasnijeg  Arlecchina i Pulchinellu.

[2] Gimonde se koristio pseudonimima "Signor Bologna", odnosno "Pollichinella". Po ovom drugom možemo zaključiti da se zacijelo radilo o izučenom glumcu-akrobatu commedije dell'arte koji se preusmjerio na lutkarstvo. Srodnost Pulchinelle i Puncha razvidna je i na temelju formulaičnih skečeva, koje u potonjem slučaju izvodi lutka a ne glumac. Osim Gimondea, naslov "Pulchinella" koristio je i lutkar Antonio di Voto, čiji je Punch hvaljen od strane britanskog kroničara Johna Evelyna (1620-1710). Znakovito je da Samuel Pepys tipično koristi naziv "Pollichinello" kao metonimiju za lutkarsku igru u kojoj nastupa Punch.

[3] Redom:Tragical History of the Life and Death of Doctor Faustus  (1592) Christophera Marlowea, El Burlador de Sevilla (1630) Tirsa de Moline, El Magico Prodigioso (1637) Calderona de la Barce, Dom Juan ou Le Festine de Pierre (1665) Molierea, The Libertine (1676) Thomasa Shadwella.

[4] O onodobnom statusu i općoj omiljenosti Puncha svjedoči niz znamenitih britanskih pisaca, uključujući Henryja Fieldinga i Jonathana Swifta. U satiri A Dialogue Between Mad Mullinix and Timothy (1728), Swift piše:

Observe the Audience is in Pain

When Punch is hid behind the Scene,

But when they hear his rusty Voice

With what Impatience they rejoice. 

Henry Fielding ironično komentira nacionalnu karijeru Mr Puncha u The Author's Farce (1730):

Whilst the Town's brimful of Farces,

Flocking while we see her Asses

Thick as Grapes upon a Bunch

Criticks, while you smile on madness

And mroe stupid, solemn Sadness,

Sure you will not frown on Punch.

Nota bene: Fielding je imao svoje vlastito lutkarsko kazalište, koji je vodio pod pseudonimom "Madame de la Nash".

[5] Thomas Burnet, A Second Tale of the Tub; or the History of Robert Powell the Puppet-Show-Man (London: J. Roberts, 1715), str.  xxvii. Ovim riječima Burnet aludira na novo niveliranje odnosno srozavanje društvenog ukusa, nekoć zajamčenog različitim reakcijama otmjene publike u ložama i nižih slojeva u parketu.

[6] The Spectator No. 14. Vidi u Joseph Addison and Richard Steele, The Spectator. ed. Donald Bond. 5 vols. Oxford: Clarendon Press, 1965.

[7] Policinelle Vampire prikazan je na Covent Gardenu 19. studenog 1825. godine. Ovako glasi Kembleov stihovani hommage "Englezu" Polllichinelli  u cijelosti - dakako na engleskom:       

Come, ye admirers of Punch

Come and gaze on our Policinelle

Did ever a soul wear a hunch

Or scream with his voice half so well?

And his joints so supple seem

As if they were hung upon wires,

And his leaps, and his walks, and his screams.

Are what every Parisian admires.

(Charles Kemble's Address, Reprinted in the Mirror of Literature, Amusement and Instruction, 19  November 1825).

[8] Odrasle teme u dječjoj literaturi i kazalištu jedan su od paradoksa viktorijanske kulture, posebice razvidne u djelima Charlesa Dickensa. Primjerice, u Oliveru Twistu, čiji Mr Bumble i Mrs Corney nude beletristički hommage Punchu i Judy.

[9] U sklopu svog proučavanja teatra Puncha i Judy iz perspektive društvene i institucionalne represije vršene na britanskog muškarca u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, Robert Leach tumači likove krvnika, vraga i Judy kao simbole triju oblika društvene kontrole, naime zakon, religiju i brak. Prema Leachu, Punchev strah od krokodila simbolizira freudovski strah od vagine dentate. Vidi u Robert Leach, The Punch and Judy Show. History, Tradition and Meaning (London: Batsford, 1985), str. 173.

[10] Vidi u Augusto Boal, Theatre of the Oppressed (London: Pluto Press, 1979).

[11] Na naslovnici Daily Expressa od  19. listopada 2006. godine Sir Paul McCartney i Heather Mills fotoshopirani su kao Punch i Judy. U jednoj od epizodi Ubojstva u Midsomeru lokalna predstava Puncha i Judy služi kao nagovještaj i uvod u seriju ubojstava koja će uslijediti.

[12] Zanimljivo, donedavni britanski premijer David Cameron obećao je po dolasku na čelo konzervativne stranke "kraj politici Puncha i Judy". Mislim da bismo komentar njegovih političkih izjava i odluka trebali prepustiti samom Punchu i njegovoj družbi.