• image
  • image

Dr. sc. This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

PRVI KORACI PREMA LUTKARSTVU KAO UMJETNOSTI

 

Hrvatsko lutkarstvo između dva rata

 

Premda hrvatsko lutkarstvo između dvaju svjetskih ratova ostvaruje svoje prve korake, bitnost umjetničkih postignuća otvorilo mu je put sudjelovanja i mjerodavnog dioništva u svijetu kazališnih događanja

 

 

Petrica Kerempuh iz predstave "Petrica Kerempuh i spametni osel", foto: HAZUPetrica Kerempuh iz predstave "Petrica Kerempuh i spametni osel", foto: HAZU

Početak hrvatskog lutkarstva seže u 1916. godinu, kada je izvedena bajka u tri čina Ivica i Marica Adelheid Wette, popraćena glazbom Engelberta Humperdincka. Riječ je o marionetskoj predstavi izvedenoj u stolnoj, sklopivoj kutiji-pozornici i lutkama veličine od 10. do 15. centimetara. Kasnijih godina izvedba je glasovno snimljena, očuvane su originalne lutke (vještica), prenosivo-marionetsko kazalište kao i fotografije obitelji Deželić (Velimir, Mladen, Zlata, Antonija) incijatora koji su, zajedno s učiteljicom Marijanom Kralj, tvorci ove prve lutkarsko-pedagoške predstave u Zagrebu namijenjene javnom prikazivanju.

 

Situiranje lutkarstva kao umjetničkog i scenskog izraza započinje osnutkom Teatra marioneta 1920. kada je u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda ostvarena predstava Petrica Kerempuh i spametni osel prema igrokazu Dragutina Domjanića, nacrtima lutaka i skicama dekora Ljube Babića i u organizaciji Velimira Deželića. Modernistički interes za lutku i kajkavski idiom Domjanićeva igrokaza koji obiluje slojevitim (često vremenski sočnim aluzijama) navodi Zlatka Boureka da Petricu Kerempuha u obradi Hrvoja Hitreca, uvrsti u svoj ginjol teatar figura-grdača u Zagrebačkom kazalištu lutaka 1996., zatim u Varaždinu 2006., posredno odajući priznanje toj ishodišnoj predstavi hrvatskog suvremenog lutkarstva. Stoga Domjanićev Petrica Kerempuh i spametni osel postaje poveznica povijesnog slijeda kajkavske književnosti sve do Krležinih Balada Petrice Kerempuha i nedjeljiva jesvojina nacionalne kulture.

 

Velimir Deželić, pravnik i ekonomist, stručno se specijalizirao u Műnchenu te je ondje neposredno, kao i Babić, stekao uvid u modernističke nazore o lutkarstvu. Deželiću se priključuju Stjepan Širola i Mladen Širola, koji entuzijastički nastoje razviti i profesionalizirati djelovanje Teatra marioneta. Njegove predstave održavaju se subotom i nedjeljom prije podne u kino dvoranama (Helios kino, Metropol kino) zatim u Jerolimskoj dvorani (danas Zagrebačko kazalište lutaka) sve do 1937. godine, a sadržajno su vezane za prerade narodnih priča i Grimmovih bajki, uvijek realizirane u marionetskoj tehnici. Stekavši stanovitu popularnost i uspjevši sačuvati kontinuitet djelovanja i pritom nametnuti kvalitetu svojih predstava prema mjerilu europski srodnih lutkarskih rezultata Mladen Širola učlanjuje Hrvatsku, zapravo „svoj“ Teatar marioneta, u svjetsku strukovnu organizaciju– UNIMA – odmah po njezinom formiranju 1929. godine.

 

Teatar marioneta, "Postolar i vrag", foto HAZUTeatar marioneta, "Postolar i vrag", foto HAZUTeatar marioneta je uzor buđenju lutkarstva i Splitu (1933. – 1940.), Osijeku (1934. – 1936.) i Sušaku (1935. – 1937.) i vremenska je osnova njegovoj profesionalizaciji nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od zagrebačke lutkarske priče koja počiva na njemačkoj tradiciji (osim Műnchena očit je utjecaj Berlina i Reinhardtovog pa i ekspresionističkog Jessnerovog principa te likovno-svjetlosnih inovacija E. G. Craiga) ovdje je presudna romanska, napose talijanska scenska estetika, a budući da sva kazališta osniva Sokolsko društvo nazočna je i temeljna ideja češkog lutkarstva – uspomoć predstava buditi svijest o nacionalnoj i kulturnoj samobitnosti. Svako je lutkarsko središte imalo svog „glumačkog“ junaka (Split – Malog Marinka, Sušak – Jurića, Osijek – Gašparčeka) koji su u okviru bajkovitih tema (na Sušaku modernistički dramatičar Viktor Car Emin posebno se posvećuje lutkarstvu) postaju kao i zagrebački Petrica Kerempuh glasnogovornici i duhoviti kritičari različitih društveno (negativnih) pojava.

 

Iako je tretirano kao lagodna zabava za dječji uzrast, bez ikakvog utjecaja na stilska kretanja na „velikoj“ pozornici, rasprostiranje lutkarstva, napose tridesetih godina proteklog stoljeća, donosi prve međusobne kontakte koji brišu jezične barijere i ponajprije su zasnovani na razmjeni iskustava. U Osijeku u trećem desetljeću istodobno egzistiraju četiri lutkarske scene, a Stanislav Hočevar, voditelj Sokolskog kazališta, prema fragmentarno dokumentiranim podatcima, poklonik je postignuća Milana Klemenčiča i slovenskog lutkarstva općenito, te valja govoriti o kulturalnom posredovanju dviju tradicija koje će sljedećim naraštajima donijeti vidnu kreativnu dobrobit.

 

Premda hrvatsko lutkarstvo između dvaju svjetskih ratova ostvaruje svoje prve korake, bitnost umjetničkih postignuća otvorilo mu je put sudjelovanja i mjerodavnog dioništva u svijetu kazališnih događanja.