• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. , redateljica predstave

RAD NA PREDSTAVI "FRAGILE"

 

O vrijednosti tradicije i problematici njenog postavljanja na scenu

  

U predstavi "Fragile" progovorili smo o krhkosti lutkarske profesije i marionetskog kazališta, njezinom odumiranju iz perspektive lutkara, ali i lutaka te o potrebi da se u tu umjetnost ponovo povjeruje kao što su vjerovali Podrecca, Lanz i Klemenčič

 

 "Fragile", red. Tamara Kučinović, foto: UAOS"Fragile", red. Tamara Kučinović, foto: UAOS

 

Govoriti o tradiciji u obliku kazališne predstave pomalo je Sizifov posao. Pogotovo kad je riječ o kazališnim velikanima poput Vittorija Podrecce, Milana Klemenčiča i Hermenegilda Lanza. Njihov život vrlo teško postaje kazališni čin prvenstveno zato što je njihov. Uopće, govoriti o nekom drugom kroz kazališni čin vrlo je upitno. Posebice ako uzmemo u obzir da kazalište postaje autentično kad autori krenu komunicirati s publikom u tom trenutku, u to vrijeme. Teško je izraziti išta osim divljenja prema spomenutim lutkarskim veličinama, no divljenje, nažalost, ne sadrži osnovne komponente kazališnog čina. Njihov rad je njihov rad i izaziva poštovanje, specifičan je i jedinstven. I njihov.


Kazališno govoriti o nekadašnjim lutkarima ili o povijesti uopće priziva suhoparno iznošenje činjenica ili pokušaj ponavljanja njihove jedinstvene umjetnosti. Tiče li se to suštinski nas kao stvaratelja? Možda na razini divljenja i poštovanja, no to nije dovoljno za kazališni čin, budući da ne nosi težinu današnjice, pojedinca i našeg vlastitog bića. Onog trena kad se u tradiciji krene tražiti vlastiti smisao, kad se krene kopati po njoj te ona krene asocirati na nešto svoje, današnje, aktualno, suvremeno i osobno, mičemo se od mrtve materije, a emotivni red izražavanja postaje naš. Imamo li u tom trenu pravo i dalje govoriti o tradiciji od koje smo se odmaknuli, potraživši u njoj nešto svoje?

 

  "Fragile", foto: UAOS  "Fragile", foto: UAOS  "Fragile", foto: UAOS

  

 Ovo su samo neki od problema s kojima smo se susreli radeći na predstavi o Podrecci, Klemenčiču i Lanzu, a oživljavanje „mrtve“ materije na koncu se svelo na dva puta. Jedan je muzejski pokušaj buđenja tradicije na njen način, s njenom suštinom i njenim formom. Drugi je put progovaranje o nečemu vlastitom u čemu tradicija postaje crpilište ideja, motivacija i tema za sadašnjost. Na tom putu ona probuđuje asocijacije vezane uz ovdje i sad i time nas automatski odmiče od sebe. Zaputivši se ovim drugim putem, bili smo „primorani“ odmaknuti se od tradicije, ne govoriti o njoj i njenoj pomalo papirnatoj materiji te se okrenuti njezinoj suštini koja nažalost umire, pogotovo na područjima Hrvatske. Marioneta je zapostavljena, u lutku se više ne vjeruje, a lutkarstvo se i dalje smatra „nižom“ umjetnošću i kazalištem za djecu.

 

U predstavi Fragile progovorili smo o krhkosti lutkarske profesije i marionetskog kazališta, njezinom odumiranju iz perspektive lutkara, ali i lutaka te o potrebi da se u tu umjetnost ponovo povjeruje kao što su vjerovali Podrecca, Lanz i Klemenčič. Bez te vjere lutkarstvo će izumrijeti i nikad neće vratiti modernost i svježinu njihovog vremena. Ostat će tradicija, mrtva i zaboravljena materija. A to ne želimo. Stoga moramo probuditi lutkarsku umjetnost, a to se može jedino ako ponovno povjerujemo u vrijednost, simboliku, specifiku, ljepotu i avangardnost lutkarskog kazališta.

 

Trailer predstave "Fragile"