• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

HERMENEGILDO LANZ I LUTKE

 

Sanjar koji nije dočekao ostvarenje svojih snova

 


Godine 1934., u pozdravu koji je Don Cristóbal uputio publici u Buenos Airesu, Federico García Lorca prisjetio se dječjih komentara iz 1923. kada su rekli: „Lutke su napravljene od kosti i kože, zašto su onda uvijek tako male i nikad ne narastu?“ Te lutke od kostiju i kože stvorio je Hermenegildo Lanz i te je večeri posijano sjeme velikog španjolskog lutkarskog doprinosa avangardnim europskim trenucima s El retablo de maese Pedro Manuela de Falle, lutkarskom operom i temeljnim djelom španjolske glazbe dvadesetog stoljeća

 

Hermenegildo Lanz, foto: All Strings AttachedHermenegildo Lanz, foto: All Strings Attached

Napomena: tekst je izvorno objavljen u Biltenu 3/4 All Strings Attached

Hermenegildo Lanz je, iznad svega, bio učitelj u pravom smislu riječi. Bio je uvjeren da su obrazovanje i kultura nužna sredstva za društvene promjene. Vječno strastven glede svoje profesije, posvetio je čitav život tim vrijednim idealima. Nastojao je pobijediti nepismenost približavajući umjetnost i znanost ljudima različitih životnih putova. Bio je izuzetno entuzijastična osoba sa snažnim građanskim uvjerenjima, poistovjećujući se s idejama svoga vremena. Nikada nije nastojao steći priznanje, umjetnička taština bila mu je strana, a odlikovale su ga nevjerojatna količina znatiželje i radnog kapaciteta. To mu je omogućilo da bude kreativan na više polja istovremeno. Dok je podučavao na Escuela de Magisterio, radio je kao umjetnik i bio je uključen u kulturne inicijative Granade.


Ispunjen izuzetnim osjećajem nade, Hermenegildo Lanz bio je prototip čitave jedne generacije s početka dvadesetog stoljeća. Ona je stasala radeći i snažno vjerujući u novu budućnost. Samo je barbarstvo Španjolskog građanskog rata uspjelo zadati smrtonosni udarac bujajućoj kulturi Granade kojoj su pripadali Lanz, Falla, Lorca i mnogi drugi građani koji su, poput ova tri prijatelja, doprinijeli avangardnoj, pobunjeničkoj klimi tog vremena. Bio je to divan trenutak koji je uništila ista ona bomba koja uništava današnje čovječanstvo.

 

Jedno od osnovnih obilježja Hermenegilda Lanza su njegovi mnogi talenti. Raznolikost i priroda njegovih radova su zapanjujući: bavio se grafikom, dizajnom (ukrasio je povijesne spomenike, skladišta i urede, dizajnirao plakate, poštanske marke, brošure…), scenografijom (osmislio je scene za religijska djela, za lutke i za dramske predstave), a istovremeno je neumorno slikao, crtao i fotografirao.

 

U rujnu 1917., Hermenegildo Lanz stigao je iz Madrida u Granadu kako bi podučavao. Došao je pun energije i pridružio se uzburkanom kulturnom životu Granade s toliko entuzijazma da je uskoro postao jedan od glavnih nespokojnih duhova koji su gradu davali život. Njegov se rad ne može zamisliti bez Granade u kojoj je proveo većinu svog života, stvorio umjetničke radove i pronašao prijatelje.

 

Hermenegildo Lanz, the Pioneer of Spanish Puppetry from Allstringsattached on Vimeo.

 

Stigao je kad je Centro Artístico bio ispunjen stolicama. Student filozofije i umjetnosti spremao se pročitati nam dijelove svoje prve knjige, u kojoj prepričava opažanja s puta u Kastilju koji je organizirao odsjek. Upoznao sam ga nekoliko dana ranije; njegova neuhvatljiva živost i velik talent bili su toliko očiti da smo se odmah sprijateljili. Kao mladi ljudi dijelili smo tajnu koja sputava starije generacije… sjećanje na njihovu mladost koje blijedi. Gotovo smo ozlijedili ruke, plješćući dok smo zauzimali mjesta. Federico Garcia Lorca imao je prvi jednoglasan trijumf svog kratkog života kada je naglas čitao isječke svoje knjige „Impresiones y paisajes“ („Dojmovi i pejzaži“). Još uvijek oplakujem tvoju smrt, Federico, uvijek si prisutan u mojim mislima. Tvoju knjigu držim kao relikviju, u njoj si napisao onu posvetu koju sam tek nedavno razumio i koju ovdje iznosim tebi u čast, poznavao si me od trenutka kada si me ugledao, pravedan si čovjek i tvoja smrt jednaka je onoj svih pravednih ljudi… „Mom dragom prijatelju Hermenegildu, koji posjeduje onaj izvanredan duh grubog, osjećajnog čovjeka. S ljubavlju, Federico, 6. travanja 1918.”

 

I ti si bio grub i osjećajan, grub jer si bio neustrašiv, osjećajan jer je u tebi bilo vrelo emocija, nisi bio uobražen, bio si stvaran… Smotrenost me tjera na šutnju i napuštanje grubosti; imam djecu. Vidiš me iz nepoznatog gdje prebivaš i, kako si osjećajniji, razumiješ moju šutnju. Vidiš li kako počinjem shvaćati tvoju predanost? Razumio sam je kad sam predvidio tvoju smrt, ležeći bolestan u krevetu jedne noći u kolovozu 1936., u tri sata ujutro. Predvidio sam je jer sam vidio drugog, modernog mladića, s dva pištolja u pojasu. Ušao je u moju sobu s upadljivim vojnim šeširom i okružen mnogobrojnim strijelcima. Nakon pretresa doma, ispitivao me je o mnogim stvarima koje nisam razumio. Razgovarali smo nakratko, nakon rukovanja je otišao, moja bolest se pogoršala i, bezvoljan, očekivao sam da ću uskoro biti s tobom, sada znam koliko sam ispod tebe. Živ sam i ne znam zašto, zapravo znam jer su me prijatelji okružili poput neosvojivog zida. Tvoja im je smrt dala vremena.“ (Hermenegildo Lanz, Pequeña historia de los autos sacramentales representados en Granada. Años 1923, 1927, 1928 y 1935, u: Juan Mata, Apogeo y silencio de Hermenegildo Lanz, Diputación de Granada, 2003., str. 149–150)

 

Lanzove glave za predstavu "El retablo de maese Pedro", foto: All Strings AttachedLanzove glave za predstavu "El retablo de maese Pedro", foto: All Strings Attached

 

Samo tri godine nakon Lanza, također u rujnu, Manuel de Falla doći će u Granadu. Došao je u potrazi za mirom koji je njegova osjetljiva priroda trebala. Među njima se razvilo srdačno prijateljstvo – nešto kasnije, u jednom teškom trenutku Lanzovog života – primijetio je kako je osjećao da mu je Falla drugi otac. Hermenegildo Lanz napisao je o glazbeniku sljedeće: „…nemiran duh tako velikog talenta i veličanstvene inicijative počeo se primjećivati u uspavanoj atmosferi Granade […] vodič za svako dobro poduzetništvo […] mogli bismo reći da su to bili darovi njegovog širokog i univerzalnog duha, koji je dosegao svaki kut Granade […] koji je bio žarište svih kreativnih inicijativa, a ako su postojale one koje nisu bile izvorno njegove, od njega je dolazio utjecaj koji je nas ostale potaknuo na stvaranje […].“(Hermenegildo Lanz, Pequeña historia de los autos sacramentales representados en Granada. Años 1923, 1927, 1928 y 1935, u: Juan Mata, Apogeo y silencio de Hermenegildo Lanz, Diputación de Granada, 2003., str. 149–150.)

 

Dana 6. siječnja 1923., pod izlikom poklanjanja dara za Bogojavljenje sestri Federica Garcíe Lorce i nekim drugim prijateljima, održana je ljupka lutkarska predstava u pjesnikovoj kući pri čemu su izvedene Los dos habladores (Dva govornika), kratka farsa koja se pripisuje Miguelu Cervantesu, El misterio de los Reyes Magos (Misterij mudraca), La niña que riega la albahaca y el príncipe preguntón (Djevojka koja zalijeva bosiljak i radoznali princ) i andaluzijska pjesma (koju je Federico prilagodio za pozornicu tako što je napisao dijaloge). Manuel de Falla je puštao glazbu koju je sam odabrao; prilagodio je Federicov klavir da zvuči poput čembala koje je, zanimljivo, podloga u El retablo de maese Pedro. Lanzova uloga je bila ključna: napravio je i obojio scenografiju, izradio glave lutaka i osmislio njihove kostime. Za Misterij mudraca izrezao je i oslikao 150 dvodimenzionalnih likova temeljenih na srednjovjekovnim Granatensis Codex minijaturama. Scenografija, naslikana s hotimičnom domišljatošću, svjedočila je da je znao kako djeca crtaju kao i gdje izvire popularna umjetnost.

 

Lutke iz predstave "Títeres de Cachiporra"Lutke za predstavu "Títeres de Cachiporra", foto: All Strings Attached

U članku objavljenom u novinamaLa Voz 12. siječnja 1923., novinar José Mora Guarnido pisao je o El teatro cachiporra andaluz (Andaluzijsko lutkarsko kazalište): „Zabava povodom Bogojavljenja u kući pjesnika Garcíe Lorce, na koju se odnosi ovaj članak, mogla bi se opisati i kao prvi čin kulturnog prisvajanja 'Cristobicas' kazališta. Popularne lutkarske predstave – ako se u kutu, poput kulise, obješena deka i četiri stare, prljave glave lutke mogu nazvati predstavom – putovale su po andaluzijskim seoskim vašarima, postavljajući izvrsne predstave u dvorištima konačišta pred naivnom publikom koja se sastojala od djece i seljana. Za ‘Cristobicas’ nije bilo ni loše što su se pojavili u kući jednog pjesnika kako bi recitirali iste sarkastične istine – iste smiješne i smjele stvari koje su mlade i stare nasmijavale prethodna tri stoljeća.“ (José Mora Guarnido, El teatro “cachiporra” andaluz, u: La Voz, Madrid, 12. 1. 1923.)

 

Ova zabavna družina u Federicovoj kući je zapravo bila proba projekta koji će, mjesecima kasnije, Manuel de Falla i Lanz po prvi put postaviti u Parizu: El retablo de maese Pedro. Nakon te večeri, Falla je bez oklijevanja zamolio princezu Polignac da dopusti Hermenegildu Lanzu napraviti lutke za predstavu, nekoliko dvodimenzionalnih figura i drugih scenografskih elemenata. Isječak pisma Manuela de Falle Hermenegildu Lanzu:

 

"El retablo de maese Pedro", pariška izvedba 1923. godine, foto: All Strings Attached"El retablo de maese Pedro", pariška izvedba 1923. godine, foto: All Strings Attached

Pariz, 28. travnja 1923.
Dragi Hermenegildo,
želim ti prenijeti dobre vijesti. Nakon našeg razgovora, princeza Polignac želi da napraviš glave i ruke (onako kako ti znaš) za lutke za predstavu 'El retablo' (koja će se po prvi put izvesti u njenoj kući 8. lipnja) i skicu za Melisendrin toranj […]. Zamisli kako sam sretan s ovim pariškim nastavkom našeg „palica“ rada u Granadi […].“(izvorni zapis, Lanz arhiv.)

 

Lanz, koji je dizajnirao naslovnu stranicu izvorne partiture za El retablo de Maese Pedro, pod uredništvom Chester Ltd, London, 1924., u potpunosti se predao projektu, detaljno se držeći uputa Manuela de Falle. Uz to, u suradnju su bili uključeni Hernando Viñes (dvodimenzionalne figure, scenografija za dvije scene i dizajn reklamnog letka), i Manuel Ángeles Ortiz (dvodimenzionalne figure, scenografija za druge dvije scene i dizajn krila). Od lutkarske predstave u Parizu ostalo je samo nekoliko fotografija i dizajna. Glave su veće od onih koje su napravljene za predstavu u Lorcinoj kući održanoj 6. siječnja. 

 

Orkestar Bética, u čijem je osnivanju pomogao Manuel de Falla nakon prvog prikazivanja El retablo u Parizu, izvodit će ovo djelo po čitavoj Španjolskoj zajedno s novom scenom koju je stvorio Hermenegildo Lanz - ovog puta u većem formatu. Za razliku od Pariza, gdje su lutke bile ginjoli, ove su bile gotovo u prirodnoj veličini i sadržavale su složen sustav animiranja, sa štapovima pričvršćenim na tijelo lutkara. Estetski gledano, na Fallin zahtjev Lanz ih je učinio grotesknijim. Trebao je uobličiti i oslikati lutke i dizajnirati scenografiju: pozornicu, zastore, krajolik, likove u pozadini, kostime, rasvjetu i sredstva za pomicanje lutki. Kao i u Parizu, Hernando Viñes i Manuel Ángeles Ortiz također su pomogli s dizajnom.

 

Hermenegilda Lanza oduvijek su izuzeto zanimale lutke. U svojoj mladosti i kao student, sprijateljio se s nekoliko lutkara. Kao Ateneo predsjednik 1931., predložio je stvaranje La Barraca de Arte (Umjetnički paviljon) za sela u provinciji Granada i lutkarske predstave za djecu.

 

"El retablo de maese Pedro" u verziji kazališta Titeres Etcetera, Lanzovog unuka Enriquea Lanza

 

Tog strašnog ljeta 1936., podrum njegove kuće pretvoren je u sklonište dok je trajalo bombardiranje. Lutke koje je napravio za proslavu Bogojavljenja 1923. ponovno su oživjele, ovog puta u rukama njegove djece, Hermenegilda i Enriquea, zabavljajući tako djecu susjeda. Vojni tribunal odredio je da se njegova profesorska plaća zaplijeni. Život mu se pretvorio u noćnu moru – svaki dan možda je bio i posljednji – tjeskoba je obuzela profesora, i tuga, malo po malo, isisala je energiju koju je trebao za stvaranje. Tada, 1938., Manuel de Falla savjetovao ga je – kako bi olakšao njegovu neimaštinu i izvukao ga iz depresije – da napravi nove glave za lutkarsku družinu koja bi izvodila predstave po selima. Iako je stvorio nove likove i popravio one iz 1923., to se nije dogodilo jer ga je bol imobilizirala zauvijek. U razdoblju poslije rata upoznao je Teatro dei Piccoli Vittorija Podrecce i neke druge talijanske lutkarske družine koje su putovale u Granadu sa svojim predstavama. Još se jednom pojavila ideja da uradi nešto s lutkama pa je stvorio lik Totolína, lutku klauna čija su razmišljanja skupljena u člancima u La Estafeta Literaria između kolovoza 1944. i rujna 1945. pod nazivom Totolínova filozofija.

 

Godine 1934., u pozdravu koji je Don Cristóbal uputio publici u Buenos Airesu, Federico García Lorca prisjetio se dječjih komentara iz 1923. kada su rekli: „Lutke su napravljene od kosti i kože, zašto su onda uvijek tako male i nikad ne narastu?“ Te lutke od kostiju i kože stvorio je Hermenegildo Lanz i te je večeri posijano sjeme velikog španjolskog lutkarskog doprinosa avangardnim europskim trenucima s El retablo de maese Pedro Manuela de Falle, lutkarskom operom i temeljnim djelom španjolske glazbe dvadesetog stoljeća. Federico García Lorca napisao je značajne tekste za lutkarski repertoar, no trojica prijatelja nisu doživjela ostvarenje sna da se lutkarstvom umjetnost prenese seoskoj djeci.