• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

POVIJESNI I UMJETNIČKI KONTEKST

 

U središtu avangarde

 

U prvoj polovici 20. stoljeća lutkarsko je kazalište pobudilo veliko zanimanje brojnih umjetnika - glazbenika, pjesnika, koreografa, slikara, kipara i drugih, koji su ga vlastitim izražajem oplemenili i učinili umjetnošću. Tradicionalni repertoar se proširio, dramsko je pisanje počelo utirati nove putove, dok je avangarda, rušeći tradiciju, stvorila temelj za daljnje širenje lutkarstva. To vrijeme dobrim je dijelom stvorilo i naše pionire lutkarstva Podreccu, Klemenčiča i Lanza

 

"I balli plastici" Fortunata Despera, Podreccin važan "izlet" u avangardu, foto: Pintarest"I balli plastici" Fortunata Despera, Podreccin važan "izlet" u avangardu, foto: Pintarest

Lutkarsko kazalište, uvijek vjeran odraz društva, u dvadesetom je stoljeću doživjelo velike promjene i to ponajprije u Europi. Takve korjenite promjene možemo najbolje opisati jednom riječju - metamorfoza. Sve od razdoblja prapovijesti, maske, lutke i animirani predmeti bili su dio narodnog kazališnog stvaralaštva. Početkom 20. stoljeća lutkarstvo je krenulo na dug i zahtjevan put kako bi doseglo svoj vrhunac u suvremenoj umjetnosti.


U prvoj trećini 19. stoljeća europski su kontinent potresale duboke krize: Prvi svjetski rat (1914. – 1918.) i Oktobarska revolucija (1917.) koje su budile nadu u drugačiji gospodarski sustav koji više poštuje radnika.

 

Promjene su se odražavale u umjetničkom stvaralaštvu i poimanju društva. U umjetnosti je sve staro zamijenjeno novim i dotad neviđenim, izvornim i tehnološki naprednim. U želji za nadmašivanjem svega dotad doživljenoga, sentimentalnoga, za uveličavanjem neosviještenoga, racionalnoga, slobodnoga, strasnoga i individualističkoga, u prvim se desetljećima 20. stoljeća rodila avangardna umjetnost.

 

Pojavili su se različiti umjetnički pokreti: impresionizam, ekspresionizam, fovizam, kubizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam i mnogi drugi i, iako je svaki od njih zagovarao svoje estetske ideale, imali su nešto zajedničko: odbacivanje tradicije, ostvarivanje slobode pojedinca, inovativnost, eksperimentiranje i brz razvoj ideja. Umjetnost je takve ideje preuzela iz drugih područja poput marksizma i Freudove psihoanalize. „Treba biti potpuno suvremen“, rekao je Arthur Rimbaud, dok je Karl Marx tražio „potpunu promjenu“.


Promjene su potakle pojavu nove umjetničke prakse i u kazalištu. Na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u kazalištu se pojavio scenograf (fr. metteur en scène), što je promijenilo cijeli koncept kazališta. Na našem kontinentu kazalište je tražilo načine kojima bi nadmašilo naturalizam.

 

Model gradskog kazališta s jednim glavnim glumcem („zvijezdom“), izvještačenom glumom i pretjerivanjem je napušten. Pojavili su se glumci s izražajnim pokretom koji su se mogli uživjeti u cjelokupan koncept predstave. Pozornica nije više bila samo mjesto glumčeve igre, već je postala usklađena cjelina različitih elemenata. Redatelj je postao važniji od autora dramskog djela jer je on odlučivao o svjetlima, glazbi, scenografiji, koreografiji, rekvizitima i bojama. Tehnološki napredak omogućio je drugačije osvjetljenje. Scenski je prostor postao dinamičniji, sa stepenicama i rampama kojima se mogla postići razigranost i ritam i u kojima se nalazio glumac i njegovo tijelo.

 

Najviše novina na ovo su područje unijeli Konstantin Stanislavski i njegovo moskovsko kazalište, rad Antona i Mihaila Čehova, Vsevoloda Mejerholda i Mauricea Maeterlincka, Lugné-Poe, Paul Claudel, Alfred Jarry, Antonin Artaud, Jacques Copeau, Max Reinhardt, Adolphe Appia, Edward Gordon Craig, Bertold Brecht i mnogi drugi.

 

Kazališni stvaraoci, za razliku od drugih grana avangardne umjetnosti koje su željele odlučno raskinuti s prošlošću, na svoju su kazališnu prošlost gledali drugačije: za njih je ona predstavljala rituale, komediju dell'arte, sajamsko kazalište, cirkusku umjetnost i različite azijske tradicije. Bilo je to, između ostalog, i razdoblje procvata orijentalizma. Azijski umjetnici, primjerice Sada Yacco i Mei Langfang, nadahnjivali su reformatore kazališta i mijenjali njihove poglede na kazališnu umjetnost. Zamislimo samo kakav je utjecaj imala predstava plesačica s Balija na Antonina Artauda godine 1931. u Parizu.

 

Mei Langfang u Eisensteinovom filmu

 

Redateljima je bilo jasno da im trebaju sposobni, disciplinirani i iskusni glumci s izbrušenom tehnikom, koji bi svoje vještine razvijali bez pretjerivanja, a lutkarska umjetnost je kao alternativu glumcima od krvi i mesa mogla ponuditi umjetno i dehumanizirano tijelo. Lutke su postale ideal glumca jer su mogle glumiti potpuno ravnodušno, bez pokazivanja bilo kakvih emocija.

 

Edward Gordon Craig, foto: theatrelitwiki.wikispaces.comEdward Gordon Craig, foto: theatrelitwiki.wikispaces.com

Craigova teorija o „nadmarioneti“ govori upravo o tome. Kod tog britanskog redatelja rad je s animiranim predmetima naglašavao intiman odnos kazališta i smrti. I baš bi u tome sve ono arhetipsko i prvobitno koegzistiralo s avangardnim, ostvarujući nove poveznice i umjetničke jezike. Koncept „nadmarionete“ postao je estetski ideal za novi tip glumca.

 

Zbog svoje specifičnosti lutka je dodirna točka dviju različitih realnosti (žive i nežive, predmeta i glumca, tijela i duše); i iako je to uglavnom nevidljivo i ponekad zbunjujuće, lutka omogućuje – za razliku od neugodnih iznenađenja – nepredvidljive i uspješne promjene koje si želimo od davnina.“ (Brunella Eruli, Puck Flower, u: Puck, No. 1, Avant-Garde and Puppets, Charleville-Mézières, 1988, p. 3.) Početkom 20. stoljeća u lutkarstvu su se, usporedo s klasičnim i tradicionalnim, pojavili i novi umjetnički i eksperimentalni oblici, vezani uz tadašnje modernističke i avangardne ideje.

 

Lutkarstvo je kroz stoljeća bilo dio obiteljske tradicije koja se prenosila s generacije na generaciju i prikazivala na trgovima, plažama, sajmovima i u karavanama. Iako su mnogi tradicionalni oblici očuvani do danas, npr. likovi Puncha, Pulcinelle, sicilijanska „Opera dei Pupi“ i dr., jedni su u 20. stoljeću bili na rubu izumiranja (npr. portugalski Dom Roberto), dok su drugi (npr. španjolski Don Cristóbal), potpuno izumrli.

 

Lutka Aleksandre Exter, foto: Privatni arhivLutka Aleksandre Exter, foto: Privatni arhivUsprkos svemu tome tradicionalno lutkarstvo nije bio jedini put kojim je lutkarstvo 20. stoljeća nastavilo – na obzoru su se pojavile i mnogobrojne nove mogućnosti. Poljski povjesničar Henryk Jurkowsky zabilježio je da su za „preporod lutkarske umjetnosti zaslužni umjetnici, slikari i kipari koji po svom pozivu nisu bili lutkari. Radove bliske lutkarskoj umjetnosti stvarali su u svojim dramama (Picasso), baletima (Léger) i filmovima (Aleksandra Ekster). Futuristi Fortunato Depero i Enrico Prampolini u Rimu su surađivali s Vittorijem Podreccom. Nadahnuće za izradu lutaka pronašli su u geometriji i mehaničkim modelima. U lutkarskom kazalištu iz Züricha su Sophie Tauber-Arp i Otto Morach osmislili dadaističke i kubističke lutke jednostavnog oblika, obogativši ih snažnim i živim bojama te tragovima korištenih alata. Neki od njih osnovali su svoja lutkarska kazališta, dok su drugi učvršćivali svoj vlastiti umjetnički izraz u okviru različitih kazališta.“ (Henryk Jurkowski, Metamorphosis. Puppetry in the 20th century. Charleville-Mézières 2000, p. 21.)


Lutkarsko je kazalište pobudilo veliko zanimanje brojnih umjetnika (glazbenika, pjesnika, koreografa, slikara, kipara i drugih) koji su vlastitim izražajem oplemenili lutkarstvo i učinili ga umjetnošću. Tradicionalni repertoar se proširio, dramsko je pisanje počelo utirati nove putove. Avangardno lutkarstvo crpilo je sadržaje iz različitih literarnih i glazbenih predložaka. Proširio se i spektar tehničkih animacija te oblikovanja lutaka i scene korištenjem materijala, boja, prostornog oblikovanja i rasvjete. Lutkarske su se igre s gradskih trgova i sajmova preselile na velike i male pozornice i različita prizorišta na kojima su predstave bile tehnički izvedive. Odnos između glumaca, predmeta i animacije omogućavao je nove načine izražavanja. Lutkarstvo se profesionaliziralo i time se podiglo na novu razinu.

 

U europskim državama poput Slovenije, Italije i Španjolske, koje su krajobrazno i kulturno međusobno vrlo različite, nalazimo pojedince koji ne potječu iz lutkarskih obitelji, ali su se ipak dobro snašli u svijetu lutkarske umjetnosti i odigrali ključnu ulogu u lutkarskoj povijesti svoga naroda: Milan Klemenčič (1875. – 1957.), slovenski fotograf i slikar, pionir fotografije u boji, scenograf i osnivač slovenskog lutkarstva; Vittorio Podrecca (1883. – 1959.), talijanski odvjetnik, ljubitelj glazbe, osnivač kazališta „I Piccoli“ – jednog od najvećeg kazališnih i lutkarskih ansambala svih vremena i Hermenegildo Lanz (1893. – 1949.), španjolski profesor crtanja, fotograf i scenograf koji je sudjelovao u realizaciji mnogobrojnih lutkarskih predstava važnih za kazališnu povijest Španjolske, Europe i Latinske Amerike.

 

"I balli plastici", animirana rekonstrukcija

 

Sve njih povezuje lutkarstvo koje je u prvi plan stupilo upravo početkom 20. stoljeća u vrijeme procvata avangardne umjetnosti. Klemenčič, Podrecca i Lanz personificiraju vrijeme promjena i traganja koje je omogućilo razvoj današnjega lutkarstva.


Milan Klemenčič svojim je minijaturnim marionetama postavio temelje razvoja slovenskog lutkarstva. Godine 1920. osnovao je prvo profesionalno lutkarsko kazalište, a istovremeno je bio i veliki inovator na području scenografije i oblikovanja svjetla. I kao što je sam rekao: „Moje glavno slikarsko umjetničko djelo bilo je lutkarsko kazalište, a moje slikarske izložbe bile su moje lutkarske predstave“. Njegov je rad obilježio prošlost i budućnost lutkarstva ovoga naroda na području Srednje Europe.

 

Danas je lutkarska umjetnost u Sloveniji na vrlo visokoj razini. Država i lokalne zajednice podupiru različita kazališta i lutkarske stvaraoce. Odličan primjer je Lutkarsko kazalište Ljubljana i njegov nedavno otvoren Lutkarski muzej. U velikoj se mjeri ovdje radi o izravnim nasljednicima Milana Klemenčiča.

 

Piccasovi kostimi za Satiejevu "Parade" u izvedbi Ballets Russes, foto: WikipediaPiccasovi kostimi za Satiejevu "Parade" u izvedbi Ballets Russes, foto: Wikipedia

Kad je Vittorio Podrecca u Rimu vidio nastup „Ballets RussesSergeja Djagileva bio je toliko oduševljen da je poželio osnovati nešto slično, ali manje. Zato je godine 1914. osnovao „Teatro dei Piccoli“ – no njegov naziv „piccoli“ („maleni“) ni u kom slučaju ne umanjuje veličinu i predanost ove iznimne lutkarske skupine. Na suradnju je pozvao poznate avangardne umjetnike, kako bi skladali glazbu, kreirali lutke i izradili scenografiju – i u tome je bio vrlo uspješan. Tijekom 50 godina „I Piccoli“ su proputovali pola svijeta. Njegove marionete i brojna glumačka postava bili su kozmopolitski i predstavljali su primjer kako se ovakvim radom može stvoriti zajednički jezik koji prelazi zemljopisne, kulturne i političke granice.

 

Podrecca je postao kazališni producent svjetskih razmjera, a utjecaj njegova rada na druge međunarodno priznate umjetnike bio je mnogo veći od njegove slave. Dvojica takvih umjetnika su Ramón del Valle-Inclán, poznat kao jedan od ključnih španjolskih književnika 20. stoljeća i Jacques Chesnais, znameniti francuski lutkar i kolekcionar.

 

Hermenegildo Lanz napravio je lutke i dio scenografije za premijeru predstave „El retablo de maese Pedro“ u Parizu. Lutkarska opera Manuela de Falle jedno je od remek djela španjolske glazbe prošloga stoljeća i jedno od najvećih postignuća avangardnog lutkarstva ove južnoeuropske države. Lanz je bio i pionir kada se radi o priznavanju „papirnatog kazališta“ kao vrste umjetnosti, a uvelike je utjecao i na njemačke i mnoge druge lutkare svog doba. Svoj pečat ostavio je i u djelima svog prijatelja Federica Garcíe Lorce, s kojim je 1923. godine sudjelovao u realizaciji predstave „Títeres de cachiporra.“ Lorca je također jedan od ključnih protagonista lutkarske povijesti cijele Latinske Amerike.