• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

EUGENIO MONTI COLLA O VITTORIJU PODRECCI I TEATRO DEI PICCOLI


"Podrecca je spasio lutkarsku tradiciju i pretvorio marionete u zvijezde"

Lutkar, povjesničar lutkarstva i teatrolog Eugenio Monti Colla govori o lutkarstvu u Italiji prije Podrecce te nevjerojatnom uzletu koji je stvorio taj veliki lutkarski producent sa svojim slavnim Teatrom dei Piccoli

 

Eugenio Monti Colla, izvor: YouTubeEugenio Monti Colla, izvor: YouTube

Napomena: intervju je izvorno objavljen u biltenu All Strings Attached, br. 3/4

 

Eugenio Monti Colla rođen je u Milanu 5. rujna 1939. godine. Već je u ranoj životnoj dobi započeo svoje naukovanje u kazalištu Gerolamo koje je u ono vrijeme bilo stalna kazališna kuća lutkarskog ansambla „Carlo Colla e Figli“. Nakon završetka klasičnih studija radio je kao profesor u srednjoj školi, paralelno radeći i u kazalištu. Od 1994. godine bio je ravnatelj škole Finado usmjerene animaciji marioneta. Od 2002. do 2004. držao je teatrološke kolegije na Brera akademiji likovnih umjetnosti.


Teatro dei Piccoli utemeljen je u Rimu 1914. godine u vrijeme nijemih filmova i velikog uzleta umjetnosti i kulture. Kakva je tada bila pozicija obitelji koje su se bavile tradicionalnim lutkarskim kazalištem?


Na kraju 17. stoljeća tadašnje lutkarske kazališne družine bile su najprisutnije na sjeveru Italije. Bilo ih je mnogo te su se međusobno razlikovale prema području na kojem su djelovale. Prvi znak krize dogodio se zbog velikog zanimanja za nijeme filmove: filmovi poput „A Fool There Was“ zainteresirali su i fascinirali ljude puno više nego „obične melodrame“ koje su se igrale na pozornici s marionetama. U tom su periodu razne marionetske družine počele napuštati kazalište, vjerojatno zbog toga jer nisu bile svjesne svoje moći i emocionalnog utjecaja na javnost. Družine su se, čak i ako nevoljko, počele rješavati svog vlastitog scenskog materijala, tako da je i moj praujak Carlo, na kraju 1800-ih, kupio puno scenskog materijala od obitelji koje su prestale s umjetničkim djelovanjem.

 

"A Fool There Was" (1915.)

 

Je li u to vrijeme razmjena scenskog materijala i lutaka bila nešto uobičajeno među lutkarskim družinama?

 

Scenski su materijal češće prodavali nego razmjenjivali. Razmjene scenskog materijala događale su se samo između družina na visokoj razini i ako su pripadale nekom stalnom kazalištu. Primjerice, moja je obitelj obavljala mnogobrojne razmjene s obitelji Lupi: kupovali smo predstave koje su kreirali članovi obitelji Lupi, a oni su dobivali mnoge scenarije od obitelji Colla. Drugim lutkarskim družinama to je bilo pitanje pribavljanja novca tako što su prodavali dugogodišnji rad. Najčešće su družine bile smještene u gradskim kazalištima, ako su ona postojala, ili u nekim hangarima. Inače su se domišljali raznim trikovima, primjerice, imali su prikolicu na kojoj bi otvorili rešetkasta vrata koja bi postala pozornica za marionete. Najveći udarac za lutkarsko kazalište dogodio se s pojavom kina, pogotovo animiranih filmova. Drugi je udarac došao s pojavom televizije koja nije samo uključivala magiju uređaja već i mogućnost da ostaneš kod kuće, u papučama, da besplatno pogledaš nešto. Vjerujem da je lutkarsko kazalište patilo upravo zbog ovih oblika zabave koji su kompromis između sudjelovanja i jednostavne vizije iza stakla.


Vratimo se malo u prošlost. Kad su velike lutkarske obitelji počele koristiti vanjske suradnike?

 

U 1800-im postojale su dvije figure zvane „karakteri“ koji su bili „lokalci“, odnosno tehničari, koji su se brinuli o predstavi u mjestu gdje se ista prikazivala, dok su za sastavljanje i rastavljanje scene te animaciju marioneta, bili zaduženi „članovi obitelji“. U družini Colla nije bilo puno autsajdera: osnivač družine Cagnoli i njegova dva sina. Teatro dei Piccoli, u kojemu je Podrecca okupio najveće talijanske družine, bio je novina...


Podrecca sa suprugom, izvor: All Strings AttachedPodrecca sa suprugom, izvor: All Strings AttachedKoje su bile glavne družine? Sjećate li se nekih?

 

Velike družine na sjeveru bile su obitelj Salici, Pallavicini, nadalje Lupi u Torinu, družina Garda, Gambarutti, u Milanu, Colla i družina Carlo Re, iznimno bitne barem do kraja 1800-ih. To su bile najvažnije družine koje su igrale na području između Ligurije do regije Veneto, i koje su preoblikovale „salonsko“ kazalište u „narodsko“. Nakon toga su počele lagano nestajati jer nisu bile sposobne držati korak s vremenom, bile su previše povezane s tradicijom. Pojava Il Piccoli dogodila se u trenutku krize kroz koju je prolazilo lutkarsko kazalište. Podrecca se okružio s vrsnim lutkarima marionetskog kazališta, sposobnim vrhunskim umjetnicima u svom polju...

 

Osim što je bio odvjetnik, Podrecca je bio i novinar i intelektualac... njegov brat Guido bio je namjesnik u Rimu, nećakinja Vera bila je prva glumica koja je glumila Pirandella: Podrecca je bio sastavni dio tog glumačkog, novinarskog i intelektualnog miljea... možemo reći da je Teatro dei Piccoli bio produkt intelektualca tog vremena. Primjerice, kada je njegova družina započela s radom u Palazzo Odescalchi, predstave su bile silno spektakularne, a marionete su postale sredstvo za stvaranje jednog oblika kulture koji je bio drugačiji od onoga na što su ljudi tog vremena bili navikli... Iako nije bio lutkar specijaliziran za marionete, Podrecca je razumio da treba prave lutkare iz marionetskog kazališta. Iz tog se razloga okružio s vrhunskim lutkarima specijaliziranim za marionete tog vremena i iskoristio priliku da nastavi obiteljske tradicije. Dolazak u družinu Podrecca značio je riskirati, suočiti se s nepoznatim, otisnuti se u pustolovinu, pronositi ime koje je puno značilo i koje je imalo velike uspjehe iza sebe...

 

Otvoreno je kazalište Odescalchi, repertoar je bio ispunjen, a počele su i turneje u inozemstvu...

 

Mislim da je jedna od najbriljantnijih Podreccinih odluka bila dati marioneti da interpretira mjuzikle, što joj je omogučilo da se odmakne od klišeja marioneta-dijete. Podrecca je bio veliki inovator kazališnog jezika i po prvi je puta u Italiji i u inozemstvu marionetsko kazalište bilo smatrano prvorazrednim kazalištem.

 

Vittorio Podrecca, the Pioneer of Italian Puppetry from Allstringsattached on Vimeo.

 

Veliki pomak naprijed za Teatro dei Piccoli vjerojatno se dogodio u anglo-saksonskom svijetu...


To je moguće, iako je moj predak Antonio Colla glumio u Londonu već 1895. godine, inscenirajući „Opći potop“ i „Bal Excelsior“, šireći tip predstave usko vezane s konceptom „novog baleta“. Podrecca je, kao i futuristi, predložio novi umjetnički jezik, koristeći predmet koji potječe još iz antičkih vremena. Počeo je raditi s marionetskim družinama koje su nestajale, promičući skečeve koje su tradicionalne družine ostavljale za kraj svojih programa, stavljajući ih na pozornicu kao glavni čin, preuveličavajući njihov komički aspekt i tražeći perfekciju. Sjetimo se pijanista koji zamahne svojim frakom iza sebe prije nego sjedne, violinista koji zabaci kosu prije nego sjedne, pjevača čiji se vrat isteže pri svakoj visokoj noti... ove stvari bile su tipični trikovi kazališta u 1800-ima. Tradicija je odigrala važnu ulogu u tom novom tipu predstave.

 

Jedan od primjera bila je izuzetna predstava „La Corrida“ koju je na scenu postavilo Podreccino kazalište Teatro dei Piccoli... pravi biser perfekcije i ironije. Borac s bikovima koji trči iza ograde kako bi izbjegao bika bio je jedan od načina poigravanja s publikom. To je bila iznimna ideja jer je Podrecca shvatio da su dani psihološkog ili filozofskog kazališta bili stvar prošlosti te da se kazalište mora igrati s publikom i pridobiti njenu pažnju. Zabava je postala oruđe pomoću kojeg je predstava privlačila gledatelje. Svaki je skeč trajao nekoliko minuta te su se nizali jedan na drugi, stvorivši efekt iznenađenja koji je ostavljao gledatelje bez daha... Koristio je vrsna umjeća majstora za marionete koji su animirali jedan pored drugoga (što nije bilo tako lako), poticao je kreativnost koja je prije njega bila gotovo nestala i ugasila se. Druga inovacija u Teatro dei Piccoli bila je glazba – predstave su bile jako zanimljive zbog savršenog spoja glazbe i marioneta. 

 

Teatro dei Piccoli, "Borba s bikovima"

 

Je li bilo sukoba među članovima družine?

 

Naravno. Unutrašnji konflikt družine kulminirao je kad su odlučili oformiti glavnu družinu koja bi putovala po svijetu i jednu koja bi ostala u Italiji, primjerice, u kazalištu Angelicum u Milanu gdje bi igrali „Retablo“. Bilo je jako puno sukoba oko te odluke.

 

Lutka Grete Garbo, izvor: Privatni albumLutka Grete Garbo, izvor: Privatni albumVratimo se u vrijeme krize u tradicionalnim marionetskim predstavama zbog pojave kina i animiranih crtanih filmova... za Podreccino kazalište Teatro dei Piccoli to izgleda nije bio problem. Što Vi mislite o tome?

 

Mislim da se Podrecca suočio s problemom tih dviju novih realnosti tako što se nije nastojao natjecati, već je stvarao likove koji su izgledom mogli zamijeniti animirane filmove ili čak i kino. Jedan od takvih primjera je lik Grete Garbo koja u biti više nije bila vezana uz marionete, bila je predivna, gotovo kao apstraktna slika tog lika, ili Maurice Chevalier i Mistinguet koji su se mogli bez problema natjecati s kinom i kazalištem, postajući neki drugi tip kazališta ali koristeći jezik marioneta.

 

Teatro dei Piccoli također je sudjelovalo u nekoliko holivudskih filmova...

 

Osim što je bio menadžer, Podrecca je bio i redatelj; zahvaljujući nekolicini slika koje je sačuvala gđa. Braga (luktarica za marionete pri Il Piccoli), uviđamo da nisu sve marionete mogle doći u obzir za filmska snimanja jer zbog kadrova izbliza neki bi elementi izgubili svoje kvalitete. U tomu je Podrecca bio jako dobar, u izboru pravih marioneta za film.

 

Postojali su i novi folklorni skečevi s mnogim marionetama na pozornici...

 

Podrecca je shvatio da folklor može biti element jedinstva u tradicijama mnogih različitih naroda unutar tih novih predstava. Imao sam prilike gledati predstavu koju je igralo Teatro dei Piccoli po povratku u Italiju nakon Drugog svjetskog rata i nije mi se svidjela, vjerojatno jer u tom razdoblju nisam imao potrebno znanje i nisam mogao razumjeti taj tip predstave. Kasnije, kad sam ponovno pogledao predstavu u Cividale Del Friuli, shvatio sam njezino značenje i bio sam iznenađen količinom imaginacije koju je Podrecca imao i njegovog novog marionetskog jezika. Imajući na umu broj skečeva koje je igrao Teatro dei Piccoli i dan danas mislim da su te predstave briljantne i bezvremenske, rekao bih čak i univerzalne.

 

Podrecca i dva lutka Trenta, izvor: Privatni albumPodrecca i dva lutka Trenta, izvor: Privatni album

 

Jeste li ikada upoznali Vittorija Podreccu?

 

Upoznao sam ga 1950-ih, nekoliko godina prije njegove smrti, u kazalištu Gerolamo taman pred zatvaranje; naišao je s namjerom da kupi marionete, scene, kostime i opremu za pet naših predstava, koje je jako volio i koje je želio uključiti u svoju kulturnu prezentaciju koju bi onda pokazivao u inozemstvu. Naročito je želio predstavu „Kristofor Kolumbo“ koju je napisao moj ujak 1896. godine, a koju je htio igrati u SAD-u.

 

Možete li nam ga ukratko opisati?

 

Bio je jako dotjeran, uvijek elegantan, poseban, kose počešljane prema natrag, s malim okruglim naočalama... bio je vrlo impresivan. Spasio je marionetsku tradiciju u cijeloj sjevernoj Italiji; pretvorio je marionete u zvijezde i kreirao jedinstvene kazališne događaje iznimne profinjenosti: gradovi u Americi i Europi čekali su predstave Teatra dei Piccoli kao nešto što se ne smije propustiti. Predstave su živjele godinama, što je potvda da je njegov pristup funkcionirao.

 

Teatro dei Piccoli: "Koncert"