• image
  • image

Vlado Martek

DOBRO SREDSTVO, LOŠ CILJ

 

Umjetnost kao svjedočenje i duhovna praksa

 

Držati umjetnost dobrim sredstvom, a lošim ciljem nameće se poput neobaveznog gotovo poetskog zaključka

 

Vlado Martek, foto: Facebook Vlado Martek, foto: Facebook U svom iskazivanju naslanjam se na srce, dušu i inteligenciju. Ovo doba barata drugim znakovima i značenjima. Recimo, riječ i pojam duša izuzetno je teško posredovati u današnjim materijalističkim i korektnim gabaritima. Suspenzija nevidljivog i alogičnog je „strašna“. Dakle, idealistički je naporno zastupati duhovnu dimenziju, odmičući korektnost na korist istine kao duhovnog polja. Kad je umjetnost u strukturi kulture, široko je upitno plediranje za idealizam istine kao platforme iznad dualiteta dobro-zlo, lijepo-ružno, ect.

Mala početna digresija: jako je bitno kako umjetnik sam sebe doživljava te što on misli o sebi. Neka izvjesna budućnost upravo je time trasirana i označena kao uvjetovana. Usput rečeno, uvjetovanost je ključna stvar poput samog od-uvjetovanja, bilo kroz neverbalni svijet ili kroz tišinu apstinencije.

 

Intencija ovog teksta počiva na osviještenim redukcijama minimalizma, pripremanja, odricanja/žrtvovanja koje neminovno donose čitatelju i piscu na uvid polje ispunjeno duhovnim zakonitostima i prostranstvima razumijevanja nastanka slobode i njenih granica.

 

Znamo da i umjetnost kao sublimirana i simbolička djelatnost posjeduje svoje granice. (I to je čuva; do toga smo došli u dijagnosticiranju).

 

Stoga, isticanje svjedočenja ponajprije ima duhovnu dimenziju te je blisko alkemijskoj metafori transupstancije, metanoje, iz jednog kvaliteta u drugi, viši (po aspektu frekvencije).

 

Svjedočenje u umjetnosti je delikatan izričaj i položaj koji se zauzima. Tim više što znamo vrijednost neverbalne komunikacije i stoga presijecanje jezika i ponašanja (u produžetku: plesa, pjevanja) iznosi u prvi plan složenu jednostavnost međuljudske razmjene (u koju spada i umjetnost). Izvan kreativnosti stvari su odlučne na drugi način nego li linearno ispražnjavanje kreativnog naboj uglavnom kroz vječite suprotnosti. Dualnost priziva djelovanje i kvantiteta sadržaja.

 

Bilo bi lako kad bismo ovim riječima dali neko filozofsko opravdanje koječega. Međutim vertikalnost minimalizira sve, ostavlja elemente vidljivima i zorno ulančanima.

 

Koliko znamo, umjetnik dadaist Hugo Ball je prvi spomenuo umjetnika svjedoka kojemu je u podtekstu kreativnost kao energija. Kratko ali burno, trusno doba dadaizma moglo je iznjedriti takav uvid, koji potom baca dalekosežno svjetlo na prirodu umjetnosti i umjetnika za kojeg je važno što on sam misli o sebi, odnosno kako sam sebe doživljava. Iz tog snažnog psiho interesa dobiva se operativna svijest svjedoka. Dubinski interes je duhovno razlikovanje svijeta i stvari, a površinska događanja i fiksacije forme i sadržaja, bivaju dio cjeline umjetničke pustolovine. Popularno bi se reklo: pitanje sadržaja je istodobno i izvan sadržajno pitanje, pitanje forme je in ultima linea pitanje sadržaja. Filozofsko komprimiranje? Možda, pošto je maniera konceptualističkog propitivanja upravo u tom ogoljivanju nesvjesnih slojeva koji se tako često i nespretno podrazumijevaju.

 

„U stvarnosti, jedno stanje, ako je obojeno osjećajem bitka jest – biti svjedokom. Svjedok je samo točka u svijesti. Ili svjesnost popraćena objektom, zovemo svjedočenje. Svjedok je nešto između osobe i čiste svijesti“. Toliko iz indijske tradicije, povodom utvrđivanja razmjera i neobičnosti svjedočenja u umjetničkoj praksi.

 

Biti svjedokom znači idealizirati granicu između života i umjetnosti. Upravo suprotno od ideala umjetnika sedamdesetih koji su težili, u duhu povijesnih avangardi spajanju odnosno približavanju umjetnosti i života  (hepening, fluxus, neodada). Umjetnost kao jedna omeđenost posjeduje time svoj dignitet i efikasnost određenog poslanja. Osobnost svjedoka to dobro zna. A ispred njega se ukazuje perspektiva kako humaniteta tako i vertikalne osi ljudskog profiliranja i ostvarenja duhovnog. Naravno da su to za većinu demokratskog korpusa neprihvatljive stvari pošto asociraju na neslobodu.

 

Današnji čovjek je, bit će da je, nedorastao ludom. alogičnom i apsurdnom. Ali izgleda da u tom grmu leži zec. Velika je pogodnost što umjetnost u velikim svojim dijelovima počiva na neverbalnoj osnovi.

 

Dakle, ne ratnik, ne kreativac, ne estet, nego sve to zajedno, ali s osjećajem svjedočenja što prelazi prag ega, pojedinačnog te prebiva u svijetu neosobnog, ne-osobne svijesti, a istodobno ispunjavajući osjećaj monade u kozmosu. 

 

Vrste arta nisu relevantne. Svaki izričaj nosi svoje pečate i čvorišta svjedočenja.  Dakako, primjećuje se da je imperativ proizvodnje djela u drugom planu jednako tako i plasman djela i autora. Ponavljamo: umjetnost je dobro sredstvo ali loš cilj. Stoga konzekvence takve teorije su određena praksa (eto školski, shematski rečeno): „Umjetnost treba obeshrabriti“ (E. Degas). Autocenzura je relevantna – ona je recimo to, nepojmljiva u konceptu kreativnosti. Sva moguća zaustavljanja su poželjna, bilo filozofska, bilo praktična, ili iz pobuda polaganog života.

 

Kontaminacija zapadne umjetnosti s duhovnim mislima Istoka donijela je mogućnosti za pristupačnije shvaćanje duhovnog svjedočenja. Dadaizam se dogodio u počecima toga. Danas iza sto godina i optrčanog kruga mnoštva pristupa i realizacija poetika, opet smo suvremenici epifanije volje koja želi istinu na umjetnički način makar i u neshvatljivom obliku na početku. Kreativnost je vječito vraćanje istog. Ta filozofska paralela neka služi putovanju.

 

„Sve treba vidjeti (kult slika) i učiniti od svijeta spektakl – treba postati njegov svjedok“. Kad neka strana tako rezonira, bolje se priključiti nego negirati. Naime, priključiti se možemo konkluzijom o neutralnom svjedoku, odnosno o svjedoku duha koji nas vertikalizira.

 

Naposljetku možemo navesti ponajveće i najvažnije umjetnike XX. stoljeća koji su svojim pozicijama odnosno vezama, ili bolje reći umnim i inim kontekstima svjedočili o umjetnosti kao sredstvu. Ili preciznije rečeno oni su iz svojih duhovnih habitusa i određenja stvarali umjetnost kao duhovnu praksu. Rečeno: V. Kandinski – teozofija, K. Maljevič – pravoslavna mistika a la Uspenski, P. Mondrian – teozofija, M. Rothko – zen, J. Beuys - antropozofija, Y. Klein – rozenkrojceri, M. Duchamp – alkemija. Sjetimo se Leonarda da Vincija koji je u svojim umjetničkim djelima vidio jedno sredstvo ili jedan način da razmišlja putem djela  (P. Valery); time je postao indirektna preteča navedenim konstelacijama. Držati umjetnost dobrim sredstvom, a lošim ciljem nameće se poput neobaveznog gotovo poetskog zaključka.