• image
  • image

Marijan Steiner

IZMEĐU SVETOG I LIJEPOG

 

Obrednost, duhovnost i umjetnost

 

Obred je zasebno mjesto susreta te prožimanja svetog i lijepog. No u suvremenom svijetu došlo je do rascjepa između svetog i lijepog, što ima svoje korijene još u prosvjetiteljstvu i racionalističkom pristupu religiji. Moderna je umjetnost napustila tradicionalnu kategoriju svetoga i pokušava je nadići uspostavljanjem novih estetskih kanona razdvajanjem estetskog od sakralnog

 

Čovjek je po svojoj naravi obredno (ritualno) biće. Obrednost predstavlja antropološku datost koja u najopćenitijem smislu ne ovisi o religioznosti. Filozofski gledano, ona pripada ljudskom ontološkom iskustvu. Jednostavnije rečeno: čovjek posjeduje težnju kako bi stanja vlastite duše iskazao riječima i kretnjama, odnosno na način obreda. Moglo bi se kazati da on, htio to ili ne, bio religiozan ili ne, „sluša“ zakon obrednosti koji je utkan u njegovo biće. Kroz obrede izražava svoj stav prema svemu postojećem. Obrednost se sa čovjekom rađa i ona ga tijekom života neprestano prati. Težnja za obrednošću izražava se najčešće preko simboličkoga govora, a formalizacija je jedan od temeljnih elemenata svih obrednosti. Ponašanje u obredima uvijek je strogo određeno i teško promjenjivo. Nemoguće je obrede jednostavno i brzo „izmisliti“. Kroz vremenski dugi period oni se izgrađuju na osnovu običaja i predaje vezane uz utemeljitelja (mitskog ili povijesnog).

 

Obred (pojmovno i sadržajno) uključuje „red, uređenost, uređeni niz čina“. Aurelije Augustin u svojemu djelu De ordine tumači da su sve stvari unutar reda koji je uspostavio Bog, ali kaže da Bog ne pripada tome redu. Gdje je sve dobro, skladno, uredno, tamo ne treba ništa uređivati. A u Boga je baš tako. Za kršćansku liturgiju (bogoslužje) može reći da je „obredni red“. Obredna slavlja postaju alternativom običnom, redovitom življenju: ona ga prekidaju, da bi se čovjek mogao vratiti „neredovit“ u tu redovitost (I. Šaško). To, međutim, ne znači da obrede treba suprotstaviti svakodnevnom djelovanju. Tamo gdje se obrednost želi odbaciti, nanosi se šteta humanosti. Obredi čovjeka izgrađuju kulturno, pridonose umjetničkoj senzibilnosti i oblikuju njegov identitet u najopćenitijem smislu.

 

Iako se raznovrsni oblici obrednosti mogu zapaziti i u raznim svjetovnim okolnostima, također u izrazito ateističkim sredinama (npr. u mnogovrsnim „paradama“!), ipak se oni prije svega odnose na područje religioznosti. Stoga se obred (ritus) može najopćenitije označiti kao čin kojim čovjek-vjernik iskazuje štovanje Boga, odnosno božanstva: riječima (pjevanjem), sviranjem i kretnjama. Nije potrebno tumačiti svaku obrednu gestu, jer to može ogoliti smisao simbolike. Uostalom, kad bi se sva simbolika mogla riječima objasniti, simbolički govor ne bi niti bio potreban. Religiozan čovjek izražava svoj odnos prema svetomu ustaljenim gestama, činima i verbalnim obrascima.

 

Inače klasična definicija obreda kaže da je to „prokušana praksa prinošenja žrtava“. Ukoliko je primijenimo na kršćanstvo, onda treba istaknuti da se kršćansko žrtvovanje ne sastoji „u davanju nečega što Bog, kad nas ne bi bilo, ne bi imao, nego u tome da u cijelosti postanemo primateljska bića, da dopustimo da nas on potpuno uzme i ponese. Biti raspoloživ za Božje djelovanje, to je kršćanska žrtva“. A „konstitutivni princip žrtve nije uništenje, nego ljubav. I jedino ako ljubav provaljuje, otvara, raspinje, raskida, onda i to pripada žrtvi“ (J. Ratzinger). Žrtva (žrtvovanje) je zapravo središnji religiozni čin. Činjenica je da se strah pred uvrijeđenim božanstvom te potreba za zadovoljštinom i pomirbom pojavljuje u gotovo svim religijama. Osjećaj za pravdu, izjednačenje i naknadu duboko je i neiskorjenjivo usađen u čovjekovu svijest te je prema svjedočanstvu psihologa to zadnji specifični ljudski osjećaj. On se na religioznom području u odnosima s božanstvom posve prirodno izražava u raznim načinima žrtvenih obreda. Sve bi to bilo dovoljno da pokušaje pomirenja s Bogom (božanstvom) i zadovoljštine uzmemo ozbiljno i s poštovanjem te da im priznamo načelnu ispravnost i svrsishodnost. Čovječanstvo, naime, tako zadovoljava jednoj potrebi svoje razumne naravi i ispunjava zahtjev koji na određeni način ima izvor u tajni božanstva. Upitajmo se: možemo li doista proglasiti beskorisnim, besmislenim i ispraznim lutanjem sve ono duboko i potresno što se u povijesti religija pojavljuje, ponekad u krvavim oblicima obrednih pomirbenih žrtava? To bi se moglo reći kad bismo žrtvu promatrali samo predmetno, kao neko magijsko sredstvo kojim se Bog ublažuje i daje mu se zadovoljština, a da pritom čovjek koji prinosi žrtvu i kojega žrtveni prinos zamjenjuje, ni najmanje subjektivno i duhovno ne sudjeluje (I. Kozelj).

 

Osjećaj „svete prisutnosti“ zapravo unosi element koji se ugrađuje u svaku obrednost. Vjerski se obred razlikuje od magijskog: u ovom drugom očituje se okultnost koja je usmjerena prema ostvarenju željenog učinka („prisiljavanje“ božanstva da nešto učini), dok je vjerski obred samo simboličan čin kojim se iskazuje štovanje Boga (božanstva). Ako ritual (obrednost) gubi vezu s vjerskim iskustvom, pretvori se u formalnost i postaje dosadna rutina. Svjetovnost tumači obred kroz racionalnost, odstranjujući iz njega transcendentnost. Nedavno smo pratili preko televizijskih ekrana otvaranje zimskih olimpijskih igara u Južnoj Koreji. Gotovo svaka gesta i simbol bili su poput obrednih radnji. Paljenje olimpijske vatre, koja simbolizira olimpijski duh, bio je središnji „obred“. Ipak, nije se radilo ni o kakvoj  „nadnaravnoj“ datosti, koja je uz transcendenciju bitna oznaka obrednosti. Zanimljivo je da postmoderno doba nosi s obzirom na obrednost tri paradoksa. Najprije se otkriva potreba za obredima uz odbacivanje vjere, zatim dolazi do odbacivanja obreda u ime vjere i konačno nastupa otkrivanje vjere u ruhu sakralnosti (I. Žižić). Jasno je da su vjerničkom iskustvu obredi (obrednost) nezaobilazna stvarnost. Vjera traži oblik i stav, a to se najbolje vidi kroz obrede kroz koje se očituje njezina konkretizacija. Preko obreda čovjek-vjernik proživljava događaje (čine) koji se utiskuju u sjećanje i ujedno mu daju životnost. Zanimljivo je npr. promatrati raznolikost obrednosti raznih kršćanskih zajednica u kretnjama kao što su: obredni plesovi etiopskih pravoslavaca, dolaženje i odlaženje službenika oko bizantskog ikonostasa, ugaoni pokreti i središnje mjesto oltara u tradicionalnom rimskom obredu, kružno scensko postavljanje i otvorenost novog rimskog obreda. To  su dijelovi složenog liturgijskog obrednog govora, koji u sebi nosi poruku (A. Crnčević).

 

Budući da je čovjek „duh u tijelu“ (tjelesno-duhovno jedinstvo), očito je i ljudsko tijelo bitan činitelj obrednosti. Vrednovanje tjelesnosti i osjetilnosti predstavlja u kršćanstvu implicitan izričaj vjere u inkarnaciju. Prihvaćanjem tijela, utjelovljeni Bog vrednuje tijelo i njegove izričaje. Stoga je štovatelju Boga naravno izraziti svoju duhovnu dubinu i na tjelesan način. Ta se tjelesnost izvodi najviše iz znakovitosti simboličkih gesta. Tjelesna je gesta zapravo nositeljica duhovnoga smisla, ona je posljedica stanja čovjekova duha: npr. klečanje očituje strahopočitanje prema Bogu. Duhovni čin (poklon u duhu) jest nutarnji čin predanja Bogu, koji se može izraziti tjelesnim stavom. Čovjek čezne za doticajem s tajanstvenim svijetom. U tome mu pomažu u prvom redu jezici, bilo razumljivi bilo nerazumljivi. Ima mnogo liturgijskih obreda na jezicima kojima ljudi više ne govore. Ono „neizrecivo“ zapravo se jedva može izraziti bilo kakvim riječima. Stoga je ponekad potrebnija liturgijsko-obredna šutnja, negoli govor koji se ne razumije. Važno je istaknuti da su obredi uvijek usmjereni prema činu (djelovanju) zajednice, jer bi „individualna obrednost“ ostala zatvorena u samoj sebi. Čovjekov, naime, JA nije usmjeren samo prema jednom TI, nego je uvijek upućen i na MI.

 

Obred je zasebno mjesto susreta te prožimanja svetog i lijepog. No u suvremenom svijetu došlo je do rascjepa između svetog i lijepog, što ima svoje korijene još u prosvjetiteljstvu i racionalističkom pristupu religiji. Moderna je umjetnost napustila tradicionalnu kategoriju svetoga i pokušava je nadići uspostavljanjem novih estetskih kanona razdvajanjem estetskog od sakralnog. Činjenica je da su umjetnička djela nastala u službi obreda. Jedinstvena vrijednost umjetnosti ima svoje podrijetlo u obredima, u kojima su i temelji njezine izvorne vrijednosti. Predmoderna je umjetnost bila čvrsto uronjena u obredna događanja, što u modernoj i postmodernoj nije slučaj. Kada npr. posjetitelj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu obiđe sve postave, vidjet će da religijsko-obredna tematika u suvremenim umjetničkim djelima gotovo i ne postoji. Obrednost je nekada bila okvir umjetnosti. Danas se uočava dokidanje ritualne (obredne) paradigme umjetnosti općenito, te nametanje sekularizacije lijepoga i rastakanje svetoga. Umjetnost je iskorijenjena iz svijeta rituala, postavši kulturnim produktom koji je podložan ekonomskim i konzumističkim nastojanjima. Istina, estetska baština mnogih crkava izaziva opće kulturno zanimanje, ali samo u granicama sekularne vizije. Tako umjetnost gubi svoju obrednu narav. Ona više nije dio obrednog događanja, jer su mnogi obredno-liturgijski prostori pretvoreni u muzeje u kojima je umjetnost dobila izložbenu funkciju. Na taj način sakralna umjetnost više ne predstavlja epifanijski odraz svetoga (I. Žižić).