• image
  • image

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. , doc. dr. sc.

Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

KONTINENTALNA ČITANJA LJUDSKOG BIĆA

 

U međuprostorima analognog i digitalnog

 

SAŽETAK: U ovoj studiji analiziraju se video radovi umjetnika/ica Jovane Popić, Andreje Kulunčić, Luise Kloos i Roanne Rahman, Rimantasa Plungea, Matíasa López Iglesiasa i Anine Brisolle prikazani na izložbi-projekciji kuriranoj zajedno s Katarzynom Kosmalom u sklopu projekta  Being Human: Digital/Analogue u Centre for Contemporary Arts u Glasgowu od 23. – 24. studenoga 2017. godine. Autor polazi od ispitivanja i dekonstruiranja odnosa između analognog i digitalnog kao jednog od ključnih problemskih pitanja u suvremenoj umjetničkoj praksi. Autor je svoju selekciju i istraživački rad zasnovao na kontinentalnim, europskim autorima/icama koji svoj rad zasnivaju na preispitivanju: analognog u kontekstu tradicionalnog, izgubljenog i nostalgičnog, iseljeničke sudbine i zamijenjene domovine i društveno angažiranog u konzervativnom društvu; digitalnog u kontekstu reprodukcije snova, avatara koji nas zamjenjuje u virtualnoj stvarnosti i krajolika bez manipuliranja softverom. Zaključak je ove studije da se međuprostori analognog i digitalnog u izabranim video radovima utjelovljuju, izmjenjuju i stalno transformiraju ne samo u umjetničkim poetikama, već i u tehničkim rješenjima. Kontrast između tradicionalnog, nostalgičnog i društveno angažiranog shvaćen je kao simbolička, umjetnička forma istovjetna locusu sjećanja, biokibernetske reprodukcije i mjesta bez ljudskog postojanja.


Anina Brisolla, "Landnahme", foto: PromoAnina Brisolla, "Landnahme", foto: Promo 

 

Od 23. do 24. studenoga 2017. u organizaciji The School of Media, Culture & Society, University of the West of Scotland u Centre for Contemporary Arts, Glasgow održao se znanstveno-istraživački projekt Being Human: Digital/Analogue. U okviru projekta održan je znanstveni skup popraćen izložbom (video-screeningom) koju sam kurirao zajednički s Katarzynom Kosmalom, inicijatoricom projekta. Po zamisli Kosmale trebao sam se fokusirati na europske (kontinentalne) autore/ice.

 

Kosmala je za svoju dionicu selekciju odabrala dvije škotske autorice Emmu Hall i Sam Firth. Moj dio selekcije koji sam na skupu popratio izlaganjem „Unpacking ‘Being Human’ European Lens“, obuhvatio je umjetnike/ice iz Hrvatske/Srbije (Jovana Popić), Hrvatske (Andreja Kulunčić i Kolektiv ISTE), Indije i Austrije (Luise Kloos i Roanna Rahman), Litve (Rimantas Plunge), Španjolske (Matías López Iglesias) i Njemačke (Anina Brisolla).

 

Okvir za odabir video radova unutar projekta Being Human: Digital/Analogue pronašao sam u tibetskom-buddhističkom modelu čovjeka. Prema ovom učenju ljudsko biće je stanje svijesti koje moramo zaslužiti, sve što ima ruke i noge nije nužno ljudsko biće. Biti ljudskim danas pretpostavlja imati ruke, noge i svjesnost (mudrost i suosjećanje), ali i biti ζῷον πολιτικόν, individualistički, analogan ili digitalan, mističan s proširenom percepcijom i konačno biti bio-kibernetički manipulirano biće. U tom smislu, naša mašta prelazi od snova i gnoze do proširene stvarnosti manipulirane mašinom. Hans Belting navodi kako nove tehnologije transformiraju pojedinačno tijelo u mjesto (locus) slike; jer tijelo sada živi samo u slikama i samo putem slika koje komuniciraju s ovim svijetom ili s drugim svjetovima.[1]

 

Jovana Popić, "Stonegame", foto: PromoJovana Popić, "Stonegame", foto: PromoPotpuna dominacija slika jedna je od datosti digitalnog doba. Njihova beskonačna reprodukcija u virtualnoj realnosti s jedne strane zatvara našu (analognu) maštu u zadane i manipulirane obrasce. Konačna objava, parafrazirajući Beltinga, mogućnost je da sjedimo sami kod kuće, ispred kompjutora, zamišljajući one koji se baš kao i mi nalaze u dnevnoj sobi zarobljeni ispred svoje tipkovnice. Zajedno stvaramo iluziju stvarnosti; što je moćnija tim se manje može iskusiti u svakodnevnom životu.[2]

 

Beltingov tekst o locusu slika i modelu real-timea nastao je na prijelazu u novi milenij. Danas svjedočimo umjetničkim djelima koja se zasnivaju na stvarnoj transgresiji dijela ljudske svijesti u računalni software ili virtualnu realnost. Australski umjetnik Stelios Arcadiou Stelarc koristio je računalnu i bio-kibernetsku tehnologiju kako bi izmijenio tijelo i svijest pretvarajući ih u dijelove kiborga/računala. U radu Uho na ruci (2006.) Stelarc je od vlastitog tkiva (hrskavice) dao uzgojiti umjetno uho koje mu je potom implantirano na ruku.

 

Uho je sadržavalo minijaturni mikrofon koji je uz bluetooth prijamnik i zvučnike smještene u umjetnikovim ustima omogućavali spajanje s internetskom mrežom, ali i komunikaciju putem mobilnog telefona. Sudionici ovog rada mogli su čuti zvukove koje umjetnik čuje svojim uhom iz prostora u kojemu se taj trenutak nalazio, ali i razgovarati s njim. Žarko Paić s pravom zaključuje kako Stelarc istražuje aspekte koji odgovaraju rezultatima posthumanističkoga tehno-znanstvenoga i filozofijskoga projekta.[3]

 

Međutim Stelarc kao i mnogi drugi dionici suvremene umjetničke prakse vrlo često zaboravljaju da je digitalno, bio-kibernetsko ili virtualno stanje (i stvarnost) inducirano zajedničkim strojem (računalom, odnosno računalnim programom), a ne objektom nevidljive stvarnosti ili metafizičkom biti. Termin zajednički se ovdje navodi u smislu dijeljenja jednog te istog računalnog programa, bez obzira koliko se mi za njega individualno možemo vezati.[4]

 

Odabir video radova za Being Human: Digital/Analogue započeo sam radovima koji govore o analognom (pred-digitalnom) vremenu ali i o analognom ljudskom biću koje još uvijek paralelno postoji zajedno s onim digitalnim. Ono može biti zarobljeno u tradicionalnom kontekstu, osuđeno kao izgubljeno i nostalgično u vlastitoj povijesti (Jovana Popić); iseljeničke sudbine i zamijenjene domovine (Luise Kloos i Roanna Rahman); ili društveno angažirano u dominantno konzervativnom društvu (Andreja Kulunčić i Kolektiv ISTE, animacija Vedrana Sršena).

 

Jovana Popić video radom Stonegame (2014.) dekonstruira staru dalmatinsku tradicionalnu (mušku) igru Kamena s ramena u bukovičkom praznom i de-populariziranom prostoru. Rad je sniman u krajobrazu sela Ervenik koje se nalazi u kraškoj dolini smještenoj uz rijeku Zrmanju. Čitav je krajobraz ispresječen tradicijskim zidovima mocirama koje su s jede strane ograđivale posjede (pašnjake) a s druge strane predstavljale neku vrst skladištenja stijena nastalih krčenjem stjenovita polja u umjereno plodno polje.

 

Za razliku od istarskih mocira izgubljenih u hrastovim šumarcima ili onih paških koje poput christovskih[5] intervencija markiraju prostor, bukovačke mocire predstavljaju neku vrst hibrida. Krajobraz nije golet, s vremena na vrijeme se pojavljuje po neko drvo, dok je horizont markiran siluetom južnog dijela Velebita. Tim krajobrazom kreće se i autorica u videu, stalno baca jedan te isti kamen i prelazi zid za zidom sve dok u jednom momentu potpuno ne nestane iz kadra zaklonjena visokom labirintskom mrežom zidova.

 

Jovana Popić, "Stonegame", foto: PromoJovana Popić, "Stonegame", foto: Promo

Kamena s ramena je igra koja nije samo prežitak maskulitetnog i patrijarhalnog društva, već i jedan od oblika rituala primanja u svijet odraslih. Pokazatelj prelaska iz dječaka u muškarca. Kod ovog rada je još zanimljiviji biografski podatak koji nam govori da umjetnica u vlastitoj obitelji ima sestru a ne brata. Samim time rad predstavlja i neku vrst posvete virdžinama, ženama koje su preuzimale obilježja muškog roda u obiteljima bez sinova, kako bi se na neki sačuvalo prezime (koljeno). Oblačile su mušku odjeću, obavljale muške poslove i živjele u celibatu do kraja života. Ovaj se običaj zadržao u Crnoj Gori, Kosovu i Albaniji sve do kraja XX. stoljeća.   

 

Austrijsko-indijski double act Luise Kloos i Roanna Rahmann u svom videu Gost (2015.) pričaju o tri generacije nekadašnjih jugoslavenskih iseljenika u Grazu, Austriji; analizirajući ksenofobiju u austrijskom društvu i nostalgiju prema nepovratno izgubljenoj domovini (Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji). Jedan od junaka ovog rada je Meho Sažić iz Velike Kladuše koji svoju vjernost domovini koja više ne postoji iskazuje činjenicom kako je mogao imati i hrvatski i bosanski pasoš, ali ih eto nije uzeo te mu je ostao samo onaj rezervne domovine Austrije.

 

Film objašnjava uzroke poslijeratnih migracija, odlazaka Austrijanaca u bogatije zapadne zemlje i dolazak gastarbajtera. Milica Davidović, supruga Mehinog posinka Branislava potpuno smireno opisuje maltretiranje što je doživljavala kao došljakinja od austrijske djece u školi. Od pišanja u torbu, skrivanja cipela do guranja u umivaonik, sve to naravno uz pogrdne nazive. Kad sam autorice videa upitao zašto su odabrale baš ovu obitelj, objasnile su mi da se u njoj isprepliću sve tri religije i tri ključna naroda (religije) koja su činila ideološko 'bratstvo i jedinstvo' jugoslavenskog društva. Meho je bosanski Musliman, njegova supruga Ružica pravoslavna Srpkinja, posinak Branislav Srbin. Branislavova je supruga Milica Hrvatica, katolkinja iz Bosne, a njihove se kćeri Laura i Natalie izjašnjavaju kao katolkinje, Austrijanke.

 

I Milica i Branislav iznose svoje strane priče o životu u tuđini, a sve je popraćeno melankoličnim Miličinim pjevanjem pjesme Gost, koja govori o životu u drugoj kulturi, u kojoj 'nemamo nikoga svog'. Za Miličine je nasmijane kćeri stvarnost poput objava na Facebooku, pa tako nose i katoličke i pravoslavne narukvice, uz obaveznu crvenu koja u narodnoj kulturi označava zaštitu protiv uroka. Ovaj je rad naročito zanimljiv u današnjem post-analognom svijetu kad kulturne razlike bivaju sve više dokinute od činjenice da kupujemo hranu u istim trgovinama i odijevamo se u iste brandove, kako u Grazu tako i u Sarajevu.

 

U svom projektu Iste (2017.) nastalom u suradnji s Kolektivom ISTE i Vedranom Sršenom, Andreja Kulunčić, koristeći participativnu formu i metodologiju etnografskog istraživanja (inauguriranu čuvenom Fosterovom studijom[6]), problematizira predrasude u post-tranzicijskom društvu. Jedan o dijelova projekta je i animirani film Iste, nastao na temelju istraživalačkog rada autorice. Rad predstavlja animirane avatare stvarnih žena iz manjinskih skupina koje govore o problemima s kojima se susreću u svojoj svakodnevnici.

 

Prvi je iskaz žene homoseksualne orijentacije koja bi bila zadovoljna kada bi živjela bez svakodnevne agresije, mogla slobodno šetati sa svojom partnericom i imati obitelj. Drugi je iskaz žene iz imigrantske zajednice čija je kosa prekrivena hidžabom. Ona navodi kako bi bila zadovoljna kada bi je ljudi voljeli kakva jest i kada bi se mogla slobodno kretati i danju i noću i kad ne bi osjećala nelagodu ljudi u tramvaju ili autobusu kad je ona između njih. Treći je iskaz afričke imigrantice. Ona navodi kako bi bila zadovoljna kad ne bi morala učiti djecu kako se izvlačiti iz problematične situacije, kad bi mogla hodati noću i ne razmišljati u kojem se djelu grada nalazi. Četvrti je iskaz imigrantice koja bi željela sebi i svojoj djeci stalni boravak u Hrvatskoj, da živi od svog rada i da joj se djeca ne stide govoriti vlastiti jezik u tramvaju i na cesti.

 

Peti je iskaz žene iz romske zajednice koja bi željela da joj djeca mogu slobodno ići u školu i da je svi ljudi prvenstveno doživljavaju kao čovjeka a ne samo kao Romkinju. Rad završava 'statementom' Iste. Za prihvaćanje različitosti. I ovaj rad kao i većina drugih Kulunčićkinih radova ima za cilj detektiranje osjetljivih skupina u društvu, te kroz njihovo uvođenje u jezik suvremene umjetničke prakse podizanje vidljivosti samog problema. Autorica je svjesna da umjetničkim djelom ne može mijenjati društvo ali mu može postavljati pitanja koja utječu na svijest pojedinca i imaju za cilj senzibiliziranje javnog mijenja.

 

Drugi dio moje selekcije zasnivao se na radovima koji polaze od digitalnog doba i virtualne realnosti, kao krajnjeg oblika društva spektakla, predviđenog u neponovljivoj Debordovoj viziji.[7] Digitalni čovjek predstavljen je kao dio stroja; onaj koji je utjelovljen u digitalnoj reprodukciji pjesničkih snova (Rimantas Plunge), avatar je koji zamjenjuje naš identitet i osobnost (Matías López Iglesias) ili se nalazi unutar krajolikom manipuliranog softvera tamo gdje čovjek kao utjelovljeno biće više ne postoji (Anina Brisolla).

 

Rimantas Plunge se u svom videu Digital Dream. The Whispers (2017.) poigrava svakodnevnim krajolikom poput ceste prema Sveučilištu Vytautas Magnus na kojem predaje ili scenama odmora koje pretvara u sofisticiranu reprodukciju digitalnih slika obrađenih nespoznatim strojem u proširenoj virtualnoj stvarnosti. Zajednička nit  kadrova koji se izmjenjuju ritmom šamanskog transa jest pojava vode. Od kiše koja pada na mostu što vodi do starog grada u Kaunasu, obale baltičkog mora, vode iz izvora do idiličnog, jezerskog pejzaža Ritam snova ponavlja ritam šaputanja i jednak je  ritmu svakodnevne rutine kao kod rada motora ili sićušnih kapljica vode.

 

Slike i glazba prate se u zamišljenom krugu života i snova, gdje ne postoji stroga granica između stvarnosti i vizije. Ritam razmjene (slika/glazba) je meditativan, ali istodobno kaotičan i zbunjujući; to je otvoreni prostor mantre u tijelu gledatelja kao ključna točka mikro kozmičke strukture. Plunge koristi svakodnevne (digitalizirane) slike u njihovom liminalnom i subliminalnom aspektu, kao postindustrijskom alatu u potrošačkom društvu bez mašte. U njemu su ljudske slike jednake slikama mašina i softverskim slikama. 

 

Rimantas Plunge mi je u svom kazivanju naveo da Digital Dream. The Whispers pokazuje da se on kao autor izražava putem dihotomije; osobnih snova i poruka računalne mašine tijekom procesa kodiranja/dekodiranja. Problemsko pitanje o dihotomiji ljudskih (analognih) i računalnih (digitalnih) elemenata, jednog moguće jedinstvenog sna najvažniji je i najpoetičniji dio ovog rada. Na njega autor ne daje jasne odgovore, ne zato jer su mu oni nemogući, već zato jer bira omamljujuću strukturu mantre u kojoj je najvažnije stupiti u san. A tek poslije možemo otkrivati značenja i izvore.

 

Matías López Iglesias jedini je uljez među umjetnicima. López Iglesias naime predaje programiranje 3D animacije na Sveučilištu u Valladolidu i sam je profesionalni programer. U videu In my Head (2017.) López Iglesias postavlja samog sebe kao utjelovljenog kiber avatara. Video je jednostavne strukture, od različitih elemenata koje asociraju na digitalne leptire (pčele) formira se konstrukcija glave (avatara) samog López Iglesiasa. Glava (avatar) se rotira za 360 stupnjeva pokazujući bogatstvo struktura 3D modeliranja.

 

Rotiranje se odvija u mogućem beskonačnom loopu. Autor je ovu beskonačnu, Mtchellovim terminom rečeno biokibernetsku reprodukciju[8] skratio na video od par minuta. Rotiranje glave i mijenjanje 3D struktura prati bezlična elektronska glazba. Ista može funkcionirati na razuzdanoj elektronskoj zabavi, ali i kao zvučna kulisa reklame za kućanske aparate, dodatke jelima ili novu liniju brendirane odjeće. Autor se vrlo svjesno poigrava s vlastitom ulogom 3D programera koji je osuđen da izrađuje blještava rješenja koja se konzumiraju u opijumskoj magli novog konzumerizma zasnovanog na on-line kupovini ili na beskonačnim trgovačkim centrima smještenim u besprizorju europskih gradova.

 

Taj je besprizorij jednak južnoameričkim favelama kao što je jednak i nastambama nedodirljivih diljem Indije. Video rad López Iglesiasa polazi od najčišće subverzije u srži biopolitike. Njegova veličina nije u deklarativnoj angažiranosti, on je poput virusa koji grize iznutra. Glava avatara nema nikakvu unutrašnjost; ona je bez mozga, svedena na čistu strukturu. López Iglesias ilustrira prazna mjesta virtualne stvarnosti bez potrebe stvaranja drugih objekata; kao u slikarstvu Kandinskog, koje Foucault problematizira kao ne-reprezentativnu ravnicu u kojoj nema crkve, mosta, viteza i luka, postoje samo linije i boje.[9] Autorova glava ionako nije reprezentacija, ona je politički iskaz, u vremenu koje nas uvjerava da je sve kreativno industrija.

 

Anina Brisolla, "Landnahme", foto: PromoAnina Brisolla, "Landnahme", foto: Promo 

 

Anina Brisolla u videu Landnahme (2012.) stvara distopijski, pustinjski krajolik i amorfni-kameni humanoidni oblik, za koje ne možemo utvrditi jesu li digitalni ili stvarni. Rad se sastoji iz dva dijela. U prvom vidimo pustu, prašnjavu ravnicu dok se u pozadini izdižu sive stjenovite planine. U jednom trenutku meditativni rast planine prekida crvena tuljkasta struktura koja ubrzano poput vlaka prolazi prostorom i diže prašinu. Struktura neodoljivo podsjeća na likove iz Maljevičeve figurativne faze, nastale jednostavnom modulacijom u kojoj u tuljci sugerirali objekte na plohi slike.

 

U drugom dijelu prašina nam otkriva drugi potpuno statični krajobraz, u kojemu je jedini pokret traka u lijevom kutu kadra za koju ne možemo zaključiti je li dio smeća donesenog vjetrom ili paučinasta struktura neke pustinjske biljke-endema. Nakon nekog vremena na tlu se pojavljuje sjena iz koje se praćene prašinom izdižu tri amorfne figure. Dijelom ih možemo čitati kao humanoidni oblik; izgledaju poput ranokršćanskih sirijskih pustinjskih otaca ili vitezova-ratnika Jedija u privremenom ili trajnom izbjeglištvu na jednom od perifernih planeta u dalekoj galaksiji. Autorica se poigrava odnosom stvarne  i softverske slike ali i značenjem transformacijskih oblika.

 

Njih čitamo zavisno o kulturnom kontekstu iz kojeg smo iznikli. Mogućnosti su beskonačne, baš kao što su i pravila u digitalnom dobu. Na kraju videa Aninne Brisolle sve završava u prostorima transformacije prašine u neku vrst primordijalne praznine Alepha. Na pustinjskom tlu i horizontu nema više ničega, čak ni sjene. Suštinu praznine najbolje opisuje Dalaj-Lama XIV. u svojoj uputi o meditaciji na prazninuriječima: „Da bismo mogli meditirati na prazninu, moramo identificirati prazninu onoga na što meditiramo.“[10] Boraveći u praznini utjelovljeni smo u 'sveobuhvatnoj simultanosti'.[11] U takvoj je simultanosti sve moguće i jednako. Zato nam više nije važno jesmo li bili u pustinji ili u programu i jesu li pred nama monasi ili samo još jedna 3D struktura.

 

Međuprostori analognog i digitalnog u izabranim se video radovima utjelovljuju, izmjenjuju i stalno transformiraju ne samo u umjetničkim poetikama, već i u tehničkim rješenjima. Bilo da je riječ o analognoj grupi (Popić, Kloos i Rahman i Kulunčić) ili digitalnoj grupi (Plunge, López Iglesias i Brisolla) ne možemo definirati čisti primjer iz određenog vremena-doba s pripadajućim tehničkim rješenjem. Nismo sigurni nalazimo li se u Matrixu ili smo slobodni u vanjskom-stvarnom svijetu.

 

Kamena mocira iz Popićkinog krajobraza, džezva u kojoj se crni turska kava u Kloos-Rahman imigrantskoj sagi i Sršenovi prekrasni grafizmi u animaciji Kulunčićkinog projekta mogu biti čitani baš kao san mašine. U svijetu digitalnog čovjeka možemo ih zamisliti kao dio kolaža putovanja Rimantasa Plungea. Mogu biti ispresijecani teksturama vode ili kišnim kapima. Isto tako se mogu pretvoriti u distopijsku Brisollinu prašinu ili  López Iglesiasovu strukturu.

 

S druge strane hinotizirajuće Plungeove slike vode, leptiri López Iglesiasa i Brisollina ravnica mogu biti dnevno magnovenje ili tvrdi san. Onih koji sanjaju o izgubljenoj domovini. Bez obzira nalazi li se u podnožju Velebita, bosanskoj kotlini ili zagrebačkom tramvaju. Kontrast između tradicionalnog, nostalgičnog (prema utopijskoj izgubljenoj domovini) i društveno angažiranog postaje tako istovjetan locusu sjećanja, biokibernetske reprodukcije (3D strukture) i mjesta bez ljudskog postojanja. On ili ona, oni ili one, nepoznati i poznati junaci i junakinje zamjenjuju se ondje samo slikama. Tijela, prostora i ljudskih snova.

 

 

LITERATURA

Belting Hans An Anthropology of Images. Picture, Medium, Body. Princeton University Press, Princeton 2011.

Dalai Lama XIV. Meditacija u svakodnevnom životu. CID-Nova, Zagreb 1999.

Debord, Guy Društvo spektakla& Komentari društvu spektakla. Arkzin, Zagreb 1999.

Foster, Hal „The Artist as Ethnographer“. U: Foster, Hal The Return of the Real. MIT Press, Cambridge MA 1996., str. 171–205.

Foucault, Michel This Is not a Pipe. University of California Press, Barkley, Los Angeles, London 1982.

Mitchell, W. J. T. What do Pictures Want?.The Lives and Loves if Images. The University of Chicago Press, Chicago, London 2005.

Paić, Žarko Posthumano stanje. Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris, Zagreb 2011.

Soja, Edward W. Thirdspace. Journeys to Los Angeles and Other Real-and-Imagined Places. Blackwell Publishers, Cambridge 1996.

 

VIDEOGRAFIJA

Brisolla, Anina Landnahme. 2012.

Kloos, Luise i Roanna Rahmann Gost. 2015.

Kulunčić,Andreja, Kolektiv ISTE i Vedran Sršen Iste. 2017.

López Iglesias, Matías In my Head. 2017.

Plunge, Rimantas Digital Dream. The Whispers. 2017.

Popić, Jovana Stonegame. 2014.

 

FOTOGRAFIJE

1. Scena iz video rada Stonegame (Jovana Popić, 2014.)

2. Scena iz video rada Digital Dream. The Whispers (Rimantas Plunge, 2017.)

3. Scena iz video rada  Landnahme (Anina Brisolla, 2012.)

 

 



[1] Usp. Belting Hans An Anthropology of Images. Picture, Medium, Body. Princeton University Press, Princeton 2011., str 60.

[2] Isto, str. 60–61.

[3] Usp. Paić, Žarko Posthumano stanje. Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris, Zagreb 2011., str. 110.

[4] Svakako je zanimljiv primjer jedne od ključnih scena iz filma Her autora Theodora Twomblya iz 2013. godine u kojem se glavni junak zaljubljen u personalizirani računalni program pod imenom Samantha ljubomorno razočara kad dozna da isti paralelno (virtualno) opći s mnoštvom drugih korisnika.

[5] Misli se na intervencije Christa Vladimireva Javacheffa i Jeanne-Claude Javacheff.

[6] Usp. Foster, Hal „The Artist as Ethnographer“. U: Foster, Hal The Return of the Real. MIT Press, Cambridge MA 1996., str. 171–205.

[7] Debord, Guy Društvo spektakla& Komentari društvu spektakla. Arkzin, Zagreb 1999.

[8] Mitchell, W. J. T. What do Pictures Want?.The Lives and Loves if Images. The University of Chicago Press, Chicago, London 2005., str. 318.

[9] Foucault, Michel This Is not a Pipe. University of California Press, Barkley, Los Angeles, London 1982., str. 34.

[10] Dalai Lama XIV. Meditacija u svakodnevnom životu. CID-Nova, Zagreb 1999., str. 197–198.

[11] Soja, Edward W. Thirdspace. Journeys to Los Angeles and Other Real-and-Imagined Places. Blackwell Publishers, Cambridge 1996., str 57.