• image

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

29. MUZIČKI BIENNALE ZAGREB

Inertni div s vrhunskim programom

 

Rezimirajući 29. Muzički Biennale Zagreb, a ususret jubilarnom 30-om, trebalo bi razmisliti o restrukturiranju glomaznosti i formata programa festivala, koja je stvorila inertno i neinteraktivno okruženje unatoč vrhunskom programu, da ne govorimo o sve manjem broju publike, što se isto tako može riješiti kroz veću uključivost i suradnju s glazbenim ustanovama u RH

 

Ansambl Intercontemporain na 29. Biennaleu, foto: Muzički biennaleAnsambl Intercontemporain na 29. Biennaleu, foto: Muzički biennale

 

Od 22. do 29. travnja 2017. godine, u Zagrebu se održao 29. Muzički Biennale, najveći festival suvremene umjetničke glazbe u Hrvatskoj. Od njegovog nastanka 1961. godine, kada je umjetnički voditelj bio hrvatski skladatelj Milko Kelemen, a šef propagande Ivo Vuljević, ovaj festival posjetila su velika imena svjetske glazbe kao što su Igor Stravinski, Iannis Xenakis, Karhleinz Stockhausen i drugi. Kroz godine postojanja, MBZ je postupno mijenjao svoje djelovanje, koncentrirajući se sve više na koncertnu praksu, što se danas osjeti kroz vrlo obilan program festivala. U ovom osvrtu pokušat ćemo istražiti koje aktivnosti u programu MBZ-a uvelike ispunjavaju umjetničke, kulturne i obrazovne standarde i obrnuto, iz perspektive osobe koja je poslušala veliku većinu cjelokupnog programa festivala te sudjelovala u sličnim festivalima u inozemstvu.

 

Obim i format programa 29. MBZ-a

 

5-ominutna opera u osam slika "Klothó", poljske skladateljice Martyne Kosecke, foto: Muzički biennaleU deset dana, koliko je ovogodišnji Biennale trajao, na njemu se odvila široka paleta glazbeno-kulturnih događanja. Od zvučnih instalacija, lutkarskih predstava, prostorom dislociranih opera, razgovora s umjetnicima (najava koncerata) do standardnih koncerata svjetski priznatih ansambala. Poslije otvorenja festivala uz zvučnu instalaciju Adama Basante, u narednim danima nije bilo vremena za predah. Već drugi dan održale su se dvije praizvedbe, lutkarska predstava Žabica kraljica, čiju je glazbu potpisala perspektivna hrvatska skladateljica mlađe generacije Sara Glojnarić i opera u osam slika Klothó, pobjednice natjecanja 5-minute opera, poljske skladateljice Martyne Kosecke. Nakon toga, održala su se još dva koncerta... Sličan tempo nastavio se kroz cijeli festival.

 

Iako je pohvalno za organizatore, da je toliki broj događaj, iz najbolje želje, smješten u deset dana, mora se priznati da je za osobu koja je htjela poslušati sve koncerte i posjetiti sva događanja, to bila nemoguća misija. Glomazni format festivalskih događanja stvorio je manji broj slušatelja i pratitelja festivala, koji od ogromne ponude izabiru samo ciljane događaje i ne zanimaju se za ostale aktivnosti izvan vlastitog sluhokruga. Sve ovo na neki način oblikovalo je današnji Muzički Biennale u Zagrebu, inertan u svojoj osnovi, bez bitnije interakcije između izvođača, publike, mladih umjetnika/studenata i sveopće glazbene scene u RH, naročito Zagrebu (Glazbene škole, Muzička akademija i sl.). Paradoksalna je činjenica da je program festivala u svakom sljedećem izdanju sve obilniji i kvalitetniji u vidu vrhunskih ansambala koji na njemu nastupaju.

 

Muzički biennale i ZKL, "Žabica kraljica"

 

Kao zaključak prvog dijela osvrta nameće se činjenica da ovom festivalu nedostaje žive interakcije između nabrojanih skupina, koja se na sličnim festivalima u regiji i Europi događa kroz razne majstorske radionice, organizirane odlaske na koncerte glazbenih ustanova i slično, što na kraju rezultira i stvaranjem brojnih poznanstava pa ponekad čak i sklapanjem novih suradnji i projekata. Ovaj problem pokušao se riješiti razgovorima s izvođačima i voditeljima ansambala na tzv. artist talkovima, što je zapravo vrlo površna i informativna razina onoga čemu bi se trebalo težiti. Isto tako, obilnost programa ne dopušta dovoljnu razinu trezvenosti i apsolutne posvećenosti slušatelja glazbi, što nakon nekoliko dana odanog posjećivanja koncerata ovog festivala, dovodi do velikog zamora. Možda je rješenje u promjeni formata samog festivala? Manji broj koncerata, veći broj popratnih i edukativnih događanja te veća uključenost tj. suradnja s ostalim glazbenim ustanovama unutar RH, koja bi eventualno i popunila ponekad sablasno prazne dvorane?

 

Praizvedbe i vrhunski ansambli

 

Les Percussions de Strasbourg, izvor: Muzički biennale Les Percussions de Strasbourg, izvor: Muzički biennale Na ovogodišnjem Biennalu slušatelji su imali priliku čuti nekoliko vrhunskih ansambala za suvremenu glazbu svjetske razine: Ansambl Modern (Njemačka), Ansambl Intercontemporain (Francuska), pre-art soloists (Švicarska), Les Percussions de Strasbourg (Francuska). Svaki od ovih ansambala opravdao je očekivanja publike, odradivši svoje koncerte na vrlo visokoj razini u svim parametrima, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim. Većina ovih ansambala, kao i hrvatskih ansambala koji su nastupali na festivalu, u suradnji s Muzičkim Biennalom Zagreb, svirala je i jednu praizvedbu hrvatskog skladatelja, člana Hrvatskog društva skladatelja, od kojeg je skladba bila naručena baš za tu prigodu.

 

Trebalo bi istaknuti kako su neke praizvedbe hrvatskih skladatelja bitno odudarale od ostalog programa ovih ansambala, svojim stilom, a ponekad čak i općom kvalitetom. Samim time nameće se pitanje kojim se kriterijima odabiru skladatelji koji će skladati za određeni ansambl? Bitno je i pohvaliti da se ove godine u taj krug uključilo i skladatelje mlađe generacije (Sara Glojnarić i Tibor Szirovicza) koji su svoj zadatak odradili na dostojnoj razini. Zaključak navedenog problema je da bi više ovakvih prilika trebali dobiti mladi, neetablirani hrvatski skladatelji koji tek počinju svoje profesionalne karijere, a ne toliko već etablirani skladatelji nešto starije generacije, koje su svoje mjesto na programu vrhunskih ansambala trebali zaslužiti svojim dugogodišnjim djelovanjem na sceni. Takva praksa održava se na raznim festivalima od kojih je možda najpoznatiji Lucerne Festival (Švicarska), u kojem preko anonimnog natječaja priliku za izvedbu njihovog djela dobivaju samo najkvalitetniji.


Zaključno, ususret jubilarnom 30. Muzičkom Biennalu Zagreb trebalo bi se razmisliti o restrukturiranju glomaznosti i formata programa festivala, koja je stvorila inertno i neinteraktivno okruženje unatoč vrhunskom programu, da ne govorimo o sve manjem broju publike, što se isto tako može riješiti kroz veću uključivost i suradnju s glazbenim ustanovama u RH. Nakon svega treba poslati čestitke svima onima koji su festival organizirali i pobrinuli se za to da sve protekne po planu i programu, za što se ne može reći da nije bilo tako.