• image

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

NOĆ PERFORMANSA


Aktualnost koja ne bježi od anomalija društva i politike

 

Unatoč različitosti vlastitih izvedbeno-žanrovskih parametra, radovi izvedeni na Noći performansa, održanoj u sklopu 21. Zadra snova, pokazuju kako je u domaćem kontekstu živa umjetnost osobito živa i voljna na suočenje s različitim društvenim, političkim i drugim svjesnim ili nesvjesnim anomalijama i procijepima unutar pojedinca i okvira šire zajednice, koji je čine ne samo trenutno aktualnom, već i nužno potrebnom

 

Mario Pivarov Matoković, P(r)osipanjeMario Pivarov Matoković, "P(r)osipanje", izvor: Promo

  

U sklopu ovogodišnjeg 21. izdanja festivala suvremenog kazališta i izvedbenih umjetnosti Zadar snova koji se svake godine održava u kolovozu održana je po prvi put kao zasebna cjelina Noć performansa realizirana u koprodukciji s udrugom Domino (festival Perforacije) u kojoj se svojim radovima predstavilo četvero umjetnika od kojih su pojedini već dobro poznati na performerskoj sceni. Riječ je o različitim, uglavnom kraćim izvedbama kreiranima ili osmišljenima posebno za ovu prigodu i izabranima na natječaju. Svi su radovi izvedeni na otvorenom prostoru Poljane Branka Stojakovića, na različitim mjestima.


Ina Sladić, "Ahmet: publika", izvor: PromoIna Sladić, "Ahmet: publika", izvor: PromoRad plesačice Ine Sladić,  Ahmet: publika nastavak je istraživanja koje je autorica započela razvijati u suradnji s konceptualnim umjetnikom Ahmetom Ögütom, Olkom Osadinskom (vizualna potpora) i Alinom Ratner (glazba), a bavi se trenucima nastajanja i umjetnošću koja nastaje u trenutku izvedbe. U jednoj od prethodnih verzija Sladić je na sceni slijedila izvedbene Ahmetove upute bez prethodnog dogovora, dok je koncepcijski okvir ove izvedbe zadan odnosno osmišljen na način da publika u potpunosti kreira sadržaj izvedbe dajući različite upute izvođačici što da učini na licu mjesta. Unatoč zanimljivoj koncepciji i potpunoj spremnosti Ine Sladić da se podvrgne objektivizaciji nasumičnih želja prisutne publike u tridesetominutnom eksperimentu revnih ispunjavanja kraćih zadataka ili različitih vrsta izvedbi ili činova, koji kruže varijablom javno-privatno, sve ipak ostaje unutar uglavnom uobičajenih i klasično pristojnih izvedbenih konvencija. Sladić tako pleše svoju najdražu koreografiju, ispričava se jednoj osobi koju je možda davno povrijedila, osmišljava i priča viceve na nekoliko jezika, obraća se pojedinačno svakom članu publike i sl. Izvedbeno gledano, naglasak je sveden na opetovano uživljavanje u „novu ulogu“ te dominira nastojanje izvođačice da što bolje, pa i dopadljivo izvede svaki delegirani zadatak. Riječju, sve se ionako događa prebrzo i zadaci koje aktivna publika u strahu od „praznog prostora“ nameće zapravo su previše benigni da bi navedeno rezultiralo kakvim intenzivnijim iskustvom sukreiranja ili transgresije. Za ovakve izvedbe poželjniji je ne samo komorniji prostor, već i dulje trajanje u kojemu aspekt vremena ima odlu

čujuću kvalitetu, pa i tendenciju poništavanja. No, u svakom slučaju, izvođačica je uspjela uspostaviti znakoviti odnos „obrnutog zrcaljenja“.


Nakon ovog, prvenstveno komunikativno-zabavnog iskustva uslijedio je i izvedbeno i konceptualno sasvim opreč

an, misaono produbljen i izvođački osobito posvećen rad s tijelom u potpunoj tišini. Osječanin Mario Pivarov Matoković doslovno izvodi P(r)osipanje. Na scenu postavlja mali stol s gomilom pepela kojim koncentrirano zasipa i potom utrljavanjem obilježava cijelo tijelo, izvodeći svojevrsno ritualno pranje. Višeznačnost mogućih čitanja ovog naizgled jednostavnog body arta ukazuje na dobro promišljenu i slojevitu temu koja recipijentu otvara niz mogućih asocijacija, u nizu od fraze „posuti se pepelom“ do metafore ili simbola prolaznosti, izgaranja, svršetka i nematerijalnosti. No, osim kao zaziv, cijela se izvedba može shvatiti i kao svojevrsno ritualno pročišćenje od brojnih izgreda i „prljavština“ aktualne nam društveno-političke sadašnjice.

 

Roberto Vodanović (Čopor), "Zadar under the radar", izvor: PromoRoberto Vodanović (Čopor), "Zadar under the radar", izvor: PromoI preostala dva rada u velikoj su mjeri društveno-politički angažirana te pozivaju na kritičko preispitivanje, ali i aktivističko mijenjanje današnjice. Zadarski autor Roberto Vodanović (Čopor) predstavio se vrlo aktualnom temom i problemom opće turistifikacije polazeći od lokalnih, zadarskih okvira. Sadržajno-tematski dvodijelni performans, s ironijski stihovanom potkom u naslovu, Zadar under the radar, strukturiran je oko dva tematska čvorišta koja su međusobno u kontrastnoj, ali i korespodentnoj svezi: prvi je masovni turizam i želja za što bržom i dostupnijom zaradom koja u ljetnim mjesecima doslovno preplavljuje turistički grad poput Zadra, a metonimijski je označena trivijalnim bujanjem ugostiteljsko-uslužnih „pizza cut“ objekata. Autor/izvođač nastupa isprva kao šarmantni turist zadivljen ljepotama i razgledavanjem grada, s ruksakom na leđima i komadom neizostavne pizze u ruci. U drugom dijelu ova idilično-parodijska slika grada naglo je preobražena promjenom rekvizita i autorskim kritičkim prikazom nekoliko skeniranih dokumentarnih fotografija s gradskih bedema (kao turistički atraktivne kulturne baštine) ili drugih gradskih prostora koji su prošarani različitim natpisima ili grafitima homofobnih poruka, nacističkih simbola i slično; nakon čega slijedi udaranje kamenom o kamen, simbolički čin uz popratnu znakovitu glazbenu snimku. Važnost je i ovog rada, osim trenutačne prepoznatljivosti i identifikacijskog prepoznavanja domaće publike s vlastitim problemima u ljetnim mjesecima što također pokreće niz relevantnih pitanja, uz istodobnu oprečnu, ali i preciznu dijagnostiku kojom se predstavlja „lice i naličje“ Grada.

 

S druge strane, Gildo Bavčević je izveo, poput kakve lekcije, Domaći rad, zapravo performativnu intervenciju pokušaja izbjeljivanja hrvatske zastave protupožarnim aparatom. Osim izravne reference na ljetne katastrofalne požare koji su harali i ovim dijelom Mediterana, rad je prema autoru zamišljen i kao svojevrsno „simboličko iscjeljivanje (liječenje) zastave, nakupljene nacionalne boli uzrokovane prvenstveno sve težom socijalno-ekonomskom situacijom, revizijom prošlosti, novim porezima…“ Publika na kraju dobiva bijeli papir na kojemu je običnom olovkom iscrtana ista zastava koju može po volji iznova obojati. U oba slučaja, naglašeni aktivistički angažman i izravna konfrontacija s temeljnim problemima šire društvene zajednice ukazuje na izvedbenu snagu i direktnost poruke koju su obojica autora bez iznimke uspjeli iskomunicirati s okupljenom publikom.

 

Jasno je da se na osnovu tek nekoliko predstavljenih radova ne može govoriti ili promišljati o dometima i mogućnostima hrvatske performerske, izvedbene scene, no svi izvedeni radovi, unatoč različitosti vlastitih izvedbeno-žanrovskih parametra potvrđuju ili pokazuju kako je u domaćem kontekstu živa umjetnost osobito živa i voljna na suočenje s različitim društvenim, političkim i drugim svjesnim ili nesvjesnim anomalijama i procijepima unutar pojedinca i okvira šire zajednice, koji je čine ne samo trenutno aktualnom, već i nužno potrebnom.

 

Gildo Bavčević, "Domaći rad"