• image

Igor Loinjak

MIRAN BLAŽEK, RATIO (III), GALERIJA FLORA, DUBROVNIK, 4. – 14. RUJNA 2017.

 

U potrazi za idealnom mjerom zadanom svijetu

 

Vizualni segment Blažekova ciklusa tek je posljedica umjetnikove želje da slikovnim jezikom izrazi promjenjivost stanja u kojem se čovjek svojim življenjem nalazi bivajući istovremeno kap u oceanu postojanja i ocean u tek jednoj kapi života u koju se kompresirala čitava vječnost

 

Ugljena prašina i ostaci prijašnje izložbe Ratia skuhani s pčelinjim voskom i oblikovani u umanjeni model galerije Flora, izvor: PromoUgljena prašina i ostaci prijašnje izložbe Ratia skuhani s pčelinjim voskom i oblikovani u umanjeni model galerije Flora, izvor: Promo 

rătĭo, ōnis, f. 1) računanje, račun; popis, zapisnik; svota, broj; poslovna veza, promet, odnos (...) 2) pl. korist, interes. 3) obzir, marenje, promišljanje, briga za što (...) mišljenje; um, razum, pamet, razbor. 5) razlog, uzrok; razlaganje, dokaz, posljedak. 6) zakon, pravilo, načelo; namisao, namjera. 7) odnos, svojstvo, stanje. 8) nauk, teorija, znanje; zasad, istina, mnijenje

(Milan Žepić, Latinsko-hrvatski rječnik)

Izložba Ratio III Mirana Blažeka završetak je umjetnikova izložbenog triptiha započetog 2015. godine u Galeriji Koprivnica. Tom se prilikom nastojalo pokazati kako Blažekov Ratio proizlazi iz nekih ideja koje je umjetnik počeo razvijati već u ranijim radovima kao što su Monument (2012.), Idol (2013.) i Ritual (2013.). Na tim je djelima Blažek rukama nanosio uljanu boju na platno ostavljajući na bočnim rubovima platna otiske prstiju nastale pri razmazivanju boje „što u svijest priziva ritualne otiske ruku paleolitskoga čovjeka.“ Drugo je ishodište ciklusa Ratio njegov Inside Story (2013.) u kojem se umjetnik odmaknuo od iskustava klasičnog slikarstva. U Inside Storyju sve je zidove galerije trljao ugljenom od poda do linije do koje seže njegova ispružena ruka. Poslije je ostatke ugljena i njegove prašine kuhao s pčelinjim voskom nakon čega je smjesu odlio u umanjeni model galerijskoga prostora.


Ciklus Ratio umjetnik je započeo aplicirajući dva kružna oblika, koji su u promjeru odgovarali rasponu njegovih ruku, na suprotne zidove koprivničke galerije. Udaljenost između dva kruga protezala se kroz tri prostorije te su oni promatrali „jedan drugog povezujući prostor, dok promatrač nije istovremeno mogao motriri i jednoga i drugoga.“ Njihova su središta ujedno bila geometrijska središta odabranih zidova. Kružne su forme izvedene ugljenom čime im je dana organičnost, ali i kako bi na doslovnoj razini bile središta kompresijskoga procesa.


Miran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, Galerija Vladimir Bužančić Zagreb, izvor: PromoMiran Blažek, Ugljen unutar raspona ruku u geometrijskim središtima zidova, Galerija Vladimir Bužančić Zagreb, izvor: PromoNastavak je uslijedio u Galeriji Vladimir Bužančić u Zagrebu te u Gradskoj galeriji Labin 2017. godine. Obje su izložbe objedinjene kao drugi dio ciklusa u kojem je Blažek koristio sve raspoložive zidne plohe galerije uvijek tražeći njihova geometrijska središta antropometrijski upisujući dimenzije tijela u svaki raspoloživi dio. U drugom dijelu ciklusa Ratio umjetnik polazi od pretpostavke da je u čovjeka upisana stvarnost matematičkih odnosa koju on prepisuje iz sebe kroz omjere svoga vlastitog bića. Homo cosmografia del minor mondo est, reći će Leonardo Da Vinci, jer su u omjere njegova tijela upisani brojčani odnosi utemeljeni na mistici brojeva na kojoj je utemeljen sam Kozmos. Raspon je čovjekovih ruku jednak njegovoj visini ili kako Vitruvije navodi: erit eaque mensura ad manas pansas. Križište je to svijeta obgrljeno kružnicom – simbolom nebeske sfere koji se pojavljuje „kada postoji potreba izraziti ono što misao ne može misliti, ili što se samo sluti, ili osjeća.“ Mjera čovjeka mjera je svijeta, ali ne na način na koji to Protagora sofistički nalaže smatrajući da je čovjek „mjera svih stvari; onih kojih jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu“. Naprotiv, mjera čovjeka i mjera svijeta proizlaze iz istoznačnosti brojčanih odnosa upisanih u njih.


Ugljeni ostaci i prašina ostali prilikom rada na izložbama u Zagrebu i Labinu poslužili su kao osnova završnici ovoga izložbenog triptiha. Uzimajući tlocrt dubrovačke galerije i umanjivši ga, umjetnik je pomoću ugljenih ostataka i prašine te pčelinjega voska kao vezivnog tkiva kompresirao unutrašnjost prostora u geometrijsku formu kvadra – prostor zarobljen u arhitekturu počinje biti dio značenja djela. Pčelinji vosak bitan je i neophodan aspekt ovoga rada o čemu svjedoči i sam autor u intervjuu vođenom sa Zlatkom Kozinom povodom izložbe Incubare kada je njime vezivao čestice zemlja: „Pojavljuje se i taj faktor pčelinjega voska kao veziva koji ujedno postaje i mast zemlje, simbolična i konkretna. Zanimljiv mi je taj inverzan postupak spuštanja kvalitete voska. Poznato je da pčelinji vosak čišćenjem i bijeljenjem dobiva kvalitetu, a ja ga prljam zemljom, ispod zemlje, tako da i zemlja može biti dopuna vosku u ovom slučaju. Tako vosak gubitkom svoje kvalitete zapravo sudjeluje u stvaranju. Organski pčelinji vosak također nije slučajno tu, on je svjesno odabran umjesto parafina.“ Ovoga puta umjetnik pčelinji vosak „prlja“ ugljenim ostatcima i njegovom prašinom opet utječući na njegovu kvalitetu organskim zapisom bića od kojega je ugljen nastao. Odabir je ugljena od presudne važnosti jer je u njemu zarobljena energija Sunca koju su živi organizmi od kojih je nastao akumulirali u Utrobi Zemlje. Odliveni je kvadar stoga kompresija energije, opetovanje života - renovationem vitae.


Može se uočiti kako je vizualni segment Blažekova ciklusa tek posljedica umjetnikove želje da slikovnim jezikom izrazi promjenjivost stanja u kojem se čovjek svojim življenjem nalazi bivajući istovremeno kap u oceanu postojanja i ocean u tek jednoj kapi života u koju se kompresirala čitava vječnost. Ratio ostaje samo još jedan podvig ne bi li se pronašla idealna mjera zadana svijetu, ali i pokušaj pronalaska istinskih omjera o kojima ne ovisi samo materija, nego i ono što nije uhvatljivo... kako god to nazvali.