• image

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

UZ 50. MEĐUNARODNI FESTIVAL KAZALIŠTA LUTAKA - PIF

 

Smrt – tema pred kojom ne bi trebalo žmiriti

 

Nekoliko vrlo zanimljivih predstava na 50. PIF-u pokazalo je različite pristupe temi smrti, ukazavši na njenu scensku i lutkarsku potentnost, kao i na činjenicu da je se ne smije tabuizirati niti skrivati od djece, već se hrabro i promišljeno baciti u koštac s njom

 

Lutkarsko kazalište Ljubljana, "Negdje drugdje", izvor: LGLLutkarsko kazalište Ljubljana, "Negdje drugdje", izvor: LGL

 

Na 50. međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF, koji se održao u Zagrebu od 16. do 22. rujna 2017. godine, nekoliko je predstava ukazalo na zanimljiv fenomen u lutkarstvu za djecu, našim lutkarskim kazalištima još uvijek dalek. Riječ je o temi sve prisutnijoj u susjednoj, lutkarski prilično razvijenoj, Sloveniji, a kojoj, po mišljenju domaćih ravnatelja, pedagoga i roditelja, nema mjesta u našim (lutkarskim) predstavama za djecu, o smrti. Smrt je, razmišljaju domaći graditelji repertoara, nešto mračno na kraju životnog puta, samim time nešto što djeca, koja su tek zakoračila na taj put, trebaju zaobići. No ona je i nešto neodvojivo od života, nešto što ljude okružuje od prvih koraka kroz odlaske djedova i baka, susjeda, slučajnih prolaznika i kućnih ljubimaca te (bez)brojnih junačkih medijskih smrti (većih od života) protagonista i antagonista, sporednih likova i statista. Samim time (svjesno i promišljeno) tematiziranje smrti u kontroliranim uvjetima lutkarske predstave za djecu i mlade i više je nego dobrodošlo. Ali ne i kod nas. Zasad.

 

Više je razloga ignoriranja teme smrti u domaćim lutkarskim kazalištima, a najočitiji su repertoarna igra „na sigurno“, nerazumijevanje i ignoriranje djece te podilaženje njihovim odraslim pratiteljima. Stvaranje predstava za djecu s mišlju na odrasle koji biraju predstave i plaćaju ulaznice višestruko je štetno i za kazalište za djecu i za njegove gledatelje, a loše strane ocrtavaju se i na temi scenske smrti. Ako promotrimo reakcije publika na nju, primijetit ćemo da su upravo odrasli ti koji je mistificiraju, dok je dječji pogled u pravilu znatno prizemniji i više zdravorazumski. Naime, djeca u publici ne uranjaju u apstraktnost i konačnost smrti, već se prepuštaju trenutnom stanju i njegovoj emociji. Djetinjstvo ne priziva mistifikaciju scenske smrti, a savršenim medijem pokazuje se upravo lutkarsko kazalište. Njegova junakinja lutka sa svakim padom zastora i(li) odlaskom animatora umire, najintenzivnije živeći upravo u trenucima buđenja i gašenja.

 

 

No vratimo se PIF-u. Lutkino scensko umiranje na bitno su različit način prikazale dvije slovenske predstave za djecu – Negdje drugdje, Lutkarskog kazališta Ljubljana i San o zvijezdi, Lutkarskog kazališta Maribor. Dodamo li im predstavu Središnjeg državnog akademskog lutkarskog kazališta Sergej Obrazcov Djevojčica iz Lenjingrada namijenjenu odraslima, ali koja odlično komunicira s djecom, kao i činjenicu da dvije od tri spomenute predstave čine vrh ovogodišnjeg PIF-a, dobili smo jaku tematsku točku festivala koja snažno kuca i na naša vrata.

Patka, Smrt i tulipan, Lutkarskog kazališta Ljubljana (gostovala na 48. PIF-u i prošlogodišnjem Lutkokazu) - promišljenošću i toplinom te silno poetičnim i dirljivim susretom sa smrću ta je predstava pokrenula mini trend tematiziranja smrti u slovenskim lutkarskim predstavama (koje stižu do nas). Nadamo se tek da se taj mini trend neće pretočiti u pomodarstvo jer će s njim nestati promišljenosti.

Grandiozna smrt kao nokaut u posljednjoj sekundi

 

Ne jedna, već tri smrti pojavljuju se u predstavi San o zvijezdi, inspiriranoj istoimenom pričom Charlesa Dickensa. Autor dramatizacije, režije i likovnog sloja Silvan Omerzu predložak je maksimalno ogolio od konteksta, oblikujući priču kao put u tri (smrtna) koraka - sestrice, majke i konačno samog junaka. Između tih smrti ne događa se gotovo ništa, nema zapleta niti gradacije, tek protok vremena, čime su smrti izgubile ulogu kulminacije te postale sama događanja, odnosno u neku ruku same sebi svrhom.

 

Prenaglašen kraj predstave "San o zvijezdi", Lutkarskog kazališta Maribor, izvor: LGMPrenaglašen kraj predstave "San o zvijezdi", Lutkarskog kazališta Maribor, izvor: LGMPredstava se na prvi pogled dobro uklopila u kazališni svijet PIF-ovog dobrog znanca Omerzua. Sadržajna ogoljelost fino se preplela i omotala s vizualnom čistoćom svedenom na vrlo privlačne drvene stolne lutke glatkih linija te pokoji rekvizit. No, za razliku od ranijih predstava, u kojima nas je nosio na krilima vizualne posebnosti, usporene radnje što stvara finu nelagodu te potisnute energije i pomaka u grotesku, ova je, opterećena pokojim utegom previše, utonula u prosjek. Prvi je uteg predstave činjenica da se početne ogoljene pozicije nisu razvijale niti gradirale, već tapkale na mjestu, očišćene od sadržajnog konteksta i mesa koje bi im dalo krila. To tapkanje pretočilo se i na scensku igru svedenu na statičan dijalog. I dok tu scensku pasivnost odrasli gledatelj može protumačiti kao isticanje stanja ispred djelovanja, svođenje života na tek predvorje smrti, predaju igri, odnosno sudbini... gledatelji kojima je predstava namijenjena, djeca od 6 godina naviše, u predstavi ipak neće tražiti koncept, već igru ili priču, za što će u dobroj mjeri ostati zakinuti.

 

Po pitanju naše teme, nedostatak konteksta i „mesa“ (prve dvije) smrti u predstavi pretočio je u nešto čemu ne možemo pobjeći pa se s time moramo pomiriti. No treća, završna smrt predstavila je i ključan uteg predstave. Odlazak junaka djelovao je pretjerano junački, poput šake u oko cjelini i prethodnim dvjema smrtima. Za razliku od njih koje su, u skladu s tihim, mirnim i statičnim (scenskim) životima, tek došle i prošle, junakova smrt oblikovana je poput grandioznog finala – naslovna zvijezda u obliku zlatnog kaveza spustila se i odnijela našeg junaka u nebo, praćena prenapadnom glazbom Matije Krečiča. Možda bi to odudaranje od ostatka predstave funkcioniralo da je radnja rasla kroz gradaciju tuge, ritma ili nečeg trećeg ili da je smrt stigla kao spasenje i sjedinjenje, no život junaka protekao je u savršeno mirnom (i ugodno tugaljivom) iščekivanju vlastitog kraja koji nije mogao biti nikakav drukčiji od istog takvog - mirnog.

 

Dodajmo da su izvođačice Barbara Jamšek, Metka Jurc i Elena Volpi ispričale priču sugestivno i sa sviješću o ciljanoj publici, dok su vizualno, u crnim, Dickensonovim vremenom urešenim haljinama (kostimografkinja Mojca Bernjak), djelovale pomalo nezgrapno. Posebice u neskladu s obasjanom (Enver Ibrahimagić) i vizualno čistom scenom.

 

Suptilna tuga što se od tinjanja pretvara u buktinju

 

Za razliku od Sna o zvijezdi, predstava Negdje drugdje, koja nama predstavlja vrhunac 50-og PIF-a, nije predstava o smrti, već je smrt zastrašujuća i nezaobilazna posljedica njene teme. Autori Zala Dobovšek, Nina Šorak, Tin Grabnar, ujedno redatelj i Asja Kahrimanović Babnik, izvorna izvođačica, priču su oblikovali oko još jedne mračne točke - rata. I dok je smrt neminovna i ne možemo joj pobjeći, rat je naša vlastita izmišljotina u kojoj se veliki svađaju zbog svojih (malih) razloga i ciljeva, dok mali pate i pogibaju, bez ikakva razloga. U centru priče je djevojčica koja sjedi za klupom neke nepoznate škole, grada, države te pripovijeda vlastitu priču o ugodi djetinjstva i prijateljstvu sa psom koje naprasno prekida rat. Rat nejasan i nerazumljiv, mračan i moćan, u kojemu malena junakinja ključnu bitku vodi oko vlastitog parka kao zadnjeg kutka djetinjstva. 

 

Lutkarsko kazališe Ljubljana, "Negdje drugdje", r. Tin Grabnar

 

Gradeći priču, djevojčica stol pretvara u školsku ploču, odnosno u prostor djetinjstva i rata. Ta ploča nije tek statična ploha što priziva kredu, već magičan prostor u kojemu djevojčini crteži ožive, postajući prostor njene nutrine, njena nekadašnjeg života. Ključan je izvedbeni trenutak predstave onaj u kojemu nacrtani psić, zahvaljujući odličnoj stop animaciji Matije Medveda i Lee Vučko te animaciji Kolje Sakside, oživi. U tom trenutku sve postaje moguće, pa i to da bezbrižno djetinjstvo kao životno pravo svakog djeteta naprosto nestane. 

 

"Negdje drugdje", scena u kojoj i spužva proplače zbog psića; izvor: LGL"Negdje drugdje", scena u kojoj i spužva proplače zbog psića; izvor: LGLPrenijevši vizualni sloj predstave na oživjelu interaktivnu ploču, redatelj Tin Grabnar stvorio je efekt iznenađenja te vrlo zahvalan prostor za praćenje priče. Ploča je ujedno omogućila vrlo zgodne intermedijalne igre i pretapanja poput komunikacije stvarne glumice i njenog nacrtanog psa, preplitanja animiranog vojnog odijela i stvarne glave... čime su ta dvodimenzionalna događanja snažno zasjekla stvarnost, umiješavši se u nju, u isto vrijeme povukavši (nekadašnju) stvarnost u sebe. Na taj način poništile su se ograde između teatra i teatra u teatru, a priča, odnosno rat, postala je scenska stvarnost, preskakanjem slojeva fikcije opasno se približivši stvarnoj stvarnosti. Koliko su priča i predstava prodrle do gledatelja pokazala je za našu temu ključna scena predstave – akcija oslobađanja parka, u kojoj je nakon par granata psić ostao ležati. Bez verbalnog komentara pripovjedačice, tek uz suze koje su iz spužve potekle po ploči. Smrt je ovdje došla tiho i nenametljivo, ne gurajući se gledateljima u fokus, već se sa svakom suzom što se cijedila pločom uvlačeći u sve pore na njihovim tijelima, u konačnici ih u potpunosti omotavši suptilnom tugom što se od tinjanja pretvara u buktinju. U isto vrijeme ne zatvorivši niti mogućnost drukčijih, svjetlijih interpretacija, roditeljima na volju.

 

Izvođačica Ajda Toman bila je vrlo sugestivna cijelim tijekom predstave, sigurno i fino vodeći priču, dječjom mekoćom i nevinošću pokreta i pripovijedanja uvjerljivo oblikujući dubinski tužnu djevojčicu kojoj je vanjski svijet presjekao djetinjstvo, ali je nije slomio, već ojačao. Djevojčicu koja, rezimirajući svoju mračnu životnu epizodu, okreće novi list prema novim sretnim epizodama. Dodatno ju je fizički umanjila jako zgodno riješena uvećana scena koju potpisuju Sandra Birjukov, Marjetka Valjavec, Iztok Bobič, Zoran Srdič, Polona Černe, Uroš Mehle, Matija Medved i Boštjan Čadež. Sara Smrajc Žnidaršič kostimom se uspješno prilagodila temi, a gotovo opipljivu atmosferu rata i sjete glazbom je oblikovao Mitja Vrhovnik Smrekar.

 

Video kao tampon zona

 

Istraživanje mogućnosti medija ponudila nam je predstava koja je u svom fokusu stopila dvije prethodne teme – rat i smrt, Djevojčica iz Lenjingrada (autori ideje i kreatori predstave Denis Shadrin, Alexey Shishov i Boris Konstantinov). Kako bi dočarala dječji pogled na rat kroz bitku za Lenjingrad, predstava je intermedijalno preplela lutkarsku animaciju s videom i stop animacijom, uranjajući jedno u drugo.

 

Kućni duh Timofeič iz predstave "Djevojčica iz Lenjingrada", foto PIFKućni duh Timofeič iz predstave "Djevojčica iz Lenjingrada", foto PIFGlavne karakteristike izvedbe bile su odlična animacija slatkog kućnog duha Timofeiča, duhovite i tople lutkarske epizode koje su odlično komunicirale sa svim gledateljima pa tako i djecom kao i precizno preplitanje do gotovo stapanja medija. S druge strane, radnju je pomalo umrtvljivao predug video uradak koji je zgodnu priču pojedinca pokušao pretočiti u univerzalnu priču. Da je video ostao tek dio konteksta, Timofeičeva bi priča dobila više prostora te bi (topla, duhovita i sjetna) emocija pojedinca znatno čvršće privezala (malene) gledatelje uz sebe, posredno snažnije ukazavši na strahote rata i ubijanja. Posebice jer je susret raznih medija ponovo pokazao koliko je lutka kao živ scenski lik sugestivnija od dvodimenzionalnih likova u stop-animaciji i na videu.

 

Kao što smo vidjeli iz triju primjera, smrt je tema kojoj autori u lutkarskom kazalištu trebaju pažljivo i mudro pristupiti (kao, uostalom, i svim drugim temama), no koju ne smiju izbjegavati, skrivati od malenih pogleda niti tabuizirati. Uostalom, djeca su okružena smrću kroz brojne medije koji ih napadaju sa svih strana, a koji su tu važnu temu pretočili u igru, gomilajući je do trivijalizacije i nepotrebnosti. Kad već djeca ne mogu pobjeći od medijskih smrti, puno je bolje da im ona u medijima pristupi u kontroliranim uvjetima uz pomoć djetetovog najboljeg prijatelja – scenske lutke. Pažljivo, mudro i promišljeno oblikovana.