• image

Marija Živković

 OSVRT NA BALETNU SEZONU 2016./2017. HRVATSKIH NARODNIH KAZALIŠTA U ZAGREBU, SPLITU I RIJECI

 

Kolaž velikih uspjeha i malih neuspjeha, slavnih dolazaka i neslavnih odlazaka

 

Prošla baletna sezona triju nacionalnih kazališta zadržala je, uglavnom, svoj dosadašnji kurs, čak i ako je to značilo, kao u slučaju riječkog HNK-a,  da se jedan odavno iskrivljen pravac više ne nastavlja, već zasluženo i definitivno prekida

 

HNK Zagreb, "Gospoda Glembajevi", koreografija i režija Leo MujićHNK Zagreb, "Gospoda Glembajevi", koreografija i režija Leo Mujić 

 

HNK Ivana pl. Zajca – najmanji balet s najviše problema


HNK Ivana pl. Zajca se, naime, iako kadrovski najmanji i repertoarno najneambiciozniji, još jednom pokazao onim s najviše problema. Ovi su (pre)dugo ključali između bivšeg ravnatelja Balázsa Baranyaija i ansambla, ispočetka tiho, a potom sve glasnije dopirali do medija, Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika i Ministarstva kulture, te naposljetku rezultirali ravnateljevom ostavkom, ali i posljedičnim najprije repertoarnim, a onda i kadrovskim rasapom.

 

HNK Ivana pl. Zajca, "Labuđe jezero", Staša ZurovacHNK Ivana pl. Zajca, "Labuđe jezero", Staša Zurovac

U studenom 2016. u Rijeci je Ballet Finland gostovao s dva suvremena, prilično dojmljiva i nepretenciozna komada: Seven (Sedam) i Red Light Drowning (Utapanje crvenog svjetla), nakon čega je na novu baletnu predstavu, i jedinu premijeru prošle sezone, trebalo čekati sve do svibnja 2017.

 

Tada je Staša Zurovac postavio moderno Labuđe jezero (kritiku pročitajte ovdje), no toliko „moderno“ da je u njemu bilo više glume, pantomime i gestikulacije nego plesa. Ovo je, doduše, bilo i neizbježno, s obzirom da su izvođačku bazu činili članovi Hrvatske drame riječkoga HNK te studenti Glume i medija s Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, stavljeni u istu ravan s profesionalnim plesačima. Ovi posljednji bili su, naime, samo kulisa, baš kao i glazba Čajkovskog, te baš kao i u konačnici razočarana, pa i prevarena publika, o kojoj se najmanje vodilo računa.


HNK Split – snažan umjetnički pečat novog ravnatelja Igora Kirova

 

Drugi po veličini, splitski Teatar, u prvoj je sezoni otkako mu je na čelu novi ravnatelj Baleta Igor Kirov, realizirao tri nova naslova: klasični La Sylphide, neoklasični triptih East / West i moderni Derviš i smrt, praizveden na Splitskom ljetu.

 

La Sylphide je prema koreografiji Augusta Bournonvillea prenijela danska koreografkinja Karina Elver, izabravši za premijerne soliste rasplesanu, gracioznu i sigurnu Hazuki Tanase te kao i uvijek na visini zadatka Artjoma Žusova. Na nešto manjoj je, međutim, visini bio ansambl, kod kojega je bilo suviše očito da mu je sudjelovanje u klasičnim predstavama iznimka umjesto pravilo, a na što tijela posljedično reagiraju kao na kalup koji baš i nije po njihovoj mjeri.

 

Po mjeri svih bio je zato East / West, čije su tri cjeline (Patterns, Sinfonietta i The Edge) koreografirali makedonska plesna umjetnica Saša Evtimova, francuski koreograf i plesač Martin Chaix te Igor Kirov. Angažiravši gotovo cijeli raspoloživ ansambl, sva su tri komada prezentirala više-manje autentične, zaokružene i dobro provedene ideje, kao i plesače koji su im dali upečatljive izvedbene okvire.


Na kraju sezone, također više nego upečatljiv izvedbeni okvir u Dervišu i smrti, pružio je iz Zagreba posuđen nacionalni prvak Tomislav Petranović, kao glavni lik Ahmed Nurudin. Odličan izbor za glavnu ulogu, odlična predstava u cjelini (najbolja u posljednjih nekoliko godina) i odličan autor djela – Igor Kirov. Njegov novi umjetnički pristup nije uočljiv samo u drukčijoj repertoarnoj koncepciji (s naglaskom na neoklasičnim i suvremenim naslovima), već i u onoj plesačkoj. Tako se na sceni više ne može vidjeti povelik broj umjetnih ristova, a jednako tako ni umjetnih plesača (s doprinosom u rangu statista). Njih je Kirov zamijenio trima sposobnim pojačanjima – Federicom Vincifori, Salvatoreom Cerullijem i Aaronom Kokom – kojima je odmah dao i zapaženiju minutažu.

HNK Split, "Derviš i smrt", Igor Kirov

 

Pa premda Kirov itekako zna što radi, iz vida ipak ne bi smio izgubiti činjenicu da ravna jednim nacionalnim teatrom, u kojem klasično školovanim plesačima i klasično disponiranoj publici mora ponuditi i klasični repertoar kao bazu, a onaj drugi kao nadogradnju – ne obrnuto. Bez obzira na vlastite umjetničke preferencije, i bez obzira što splitsko Kazalište ne raspolaže ni kadrovskim ni financijskim resursima potrebnima za željezni repertoar (koji se zato i ne očekuje), na Kirovu je da svojim repertoarnim odabirima i pristupom plesačima kod ovih stvori, odnosno obnovi, sve kondicijske, tehničke, stilske i druge preduvjete potrebne za dosezanje uobičajenih standarda klasičnih rola, jednako kao i klasičnih očekivanja publike.

 

Ovo bi još uvijek relativno novi ravnatelj trebao imati na umu i prilikom osmišljavanja baletnog programa za sljedeće Splitsko ljeto, kako se ne bi dogodilo da se ovaj sastoji, kao što je ove godine bio slučaj, samo od modernih i neoklasičnih naslova – k tome gotovo isključivo Kirovljevih (osim ako mu strani turisti nisu jedina ciljana publika).


No treba također spomenuti i neupitnu individualnu kvalitetu njegovih baleta, što je uz činjenicu da su i vrlo mobilni, razlogom nekoliko prošlosezonskih regionalnih gostovanja.

 

Dva, međutim, inozemna gostovanja u Splitu nisu donijela očekivani prilog repertoarnom osvježenju. Ono Makedonske opere i baleta s Crvenom sobom, prema koreografiji Igora Kirova, predstavilo je svojevrsnu kompilaciju autorovih dosadašnjih splitskih uradaka, koje stoga nije moglo donijeti ništa bitno novo ili drugačije. Slično se može konstatirati i za drugo gostovanje, ono Kazališta Savezne zemlje Saske iz Radebeula s Tangom Piazzollom, u kojem je od svega što se uobičajeno povezuje, i što bi se moglo povezati s tangom, viđena samo glazba.

 

HNK Zagreb – vrlo dobra sezona uz problem plesnog kadra i senzaciju za kraj

 

Zagrebački HNK realizirao je također tri premijere: Tamne pejzaže / Bolero, Labuđe jezero i Gospodu Glembajeve. Iako ova bilanca u kvantitativnom smislu zaostaje za nekima ne tako davnim vremenima, kada ih je bilo i duplo više, u kvalitativnom ih, naprotiv, sustiže, a možda i prestiže. Izuzev Tamnih pejzaža Marjane Krajač, koji su se pokazali više neuspjelom improvizacijom nego suvislim i domišljatim komadom, riječ je o redom izvrsnim naslovima.

 

Bolero Maše Kolar pružio je zanimljivu, efektnu i senzualnu inačicu ovog djela, koja se zahvaljujući autoričinom originalnom i inteligentnom pristupu uspjela othrvati neizostavnim, a po autore najčešće negativnim usporedbama s kultnom Béjartovom verzijom. Izvrsno koreografiran, i uopće scenski postavljen, ovaj je Bolero bio više nego inspirativna osovina vrlo dobrim plesačima, predvođenima Milkom Hribar Bartolović, Natalijom Horsnell, Ivom Vitić Gameiro, Takuyom Sumitomom, Simonom Yoshidom i drugima.


HNK Zagreb, "Labuđe jezero", Vladimir MalahovHNK Zagreb, "Labuđe jezero", Vladimir MalahovProšlosezonski repertoarni vrhunac obilježio je pak najpoznatiji baletni klasik – Labuđe jezero, koje je kao najbolju produkciju ovog baleta u posljednjih 20 godina koreografirao i režirao Vladimir Malahov. Za razliku od nekih njegovih podjednako glasovitih prethodnika, Malahov je svoj zvjezdani status (i njemu proporcionalan honorar) u potpunosti opravdao, načinivši vrlo elegantnu i profinjenu predstavu, bez ijedne slabe točke. Plesači će dugo pamtiti njegov strpljiv i ugodan način rada (kao – suvišno je i napominjati – više iznimku nego pravilo), a publika će opet dugo pamtiti nastupe čak četiriju postava, tehnički i ekspresivno uglavnom zadovoljavajućih tumača glavnih uloga (iako ni sporedni po upečatljivosti za ovima puno ne zaostaju).

 

U onoj premijernoj Odette/Odile je utjelovila Miruna Miciu, prezentiravši vrlo senzibilnu i tehnički čistu Bijelu labudicu, čija izvedba u svim segmentima nadmašuje i neka puno razvikanija imena u skorijoj prošlosti, a što opčinjuje u dovoljnoj mjeri da uspijeva nadjačati osjetno slabiji dojam o roli Crne labudice. Andrea Schifano joj se kao Princ Siegfried, međutim, pokazao previše službenim i bezizražajnim ljubavnim izborom, dok je Guilherme Gameiro Alves kao čarobnjak Rotbart dao sve od sebe, i iskazao u svakom pogledu ogroman napredak u odnosu na pretprošlu sezonu.

 

Za senzacionalan završetak vrlo dobre sezone pobrinuo se ljubimac zagrebačke publike Leo Mujić s Gospodom Glembajevima – neoklasičnim baletom u kojem je ovaj autor sintetizirao sve svoje najjače adute. Ekskvizitna koreografija i znalačka režija, odlično pogođeni sporedni scenski segmenti te prije svega briljantni plesači – osobito nevjerojatan Takuya Sumitomo, koji je potpuno, iako čisto intuitivno srastao s ulogom Leonea Glembaya – zaslužni su što je ova predstava ispraćena desetominutnim stojećim ovacijama ne samo na premijernoj, već i na narednim izvedbama (a što je reakcija inače suzdržano srdačne zagrebačke publike kakva se već dugo ne pamti).

 

I dok će Glembajevi nekoliko narednih sezona na repertoaru biti ono što je u nekoliko prethodnih bila Ana Karenjina, Natalia Horsnell kao Charlotta Castelli-Glembay najvjerojatnije neće postati ono što je kao Ana Arkadjevna Karenjina postala Edina Pličanić – sinonim za tu ulogu. Plesni kadar je, naime, već duže vrijeme jedina relativno slaba točka zagrebačkoga HNK, i to iz dva razloga.

 

Prvi se odnosi na još uvijek neriješene zakonske manjkavosti i nelogičnosti, zbog kojih brojni plesači nemaju uvjete za mirovinu, iako ih još manje imaju za scenu. Od četiri nacionalna prvaka zahtjevne uloge može otplesati njih dvoje, od 16 prvaka to može učiniti njih sedmero, dok od devet solista za velike i srednje uloge to može učiniti njih petero. Što svi oni i čine, međutim na razini s koje je jasno uočljiv drugi dio problema. Tek jedan dio njih krasi interpretativna darovitost i zrelost, a idealan spoj karizme, pojave, tehnike i ekspresije ima ih još manje – od mlađih uzdanica samo Takuya Sumitomo i Lucija Radić (koja usto pravu šansu da ih pokaže još uvijek čeka).

 

Glavne pak okosnice ženskoga solističkoga kadra – Natalia Horsnell, Iva Vitić Gameiro, Rieka Suzuki i Miruna Miciu – koje su u posljednje dvije sezone, koliko je zbog majčinstva izbivala Edina Pličanić, preuzele glavne uloge, prezentirale su se kao njezine korektne, ali ne i ravnopravne alternacije, koje za sada ne pokazuju da bi to mogle postati ni u skorijoj budućnosti. Stoga se Nagrade Ana Roje i Oskar Harmoš, dodijeljene na kraju sezone Nataliji Horsnell i Takuyi Sumitomu, možda nisu našle u krivim rukama, no u doista prave – ona ženska barem – tek treba doći.

 

Do tada, zahvaljujući sve agilnijem, ambicioznijem i uspješnijem ravnatelju Baleta Leonardu Jakovini, ansambl je s Anom Karenjinom dobio priliku biti dočekan širom otvorenih ruku u Sankt Peterburgu, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama s Labuđim jezerom.


Gostovanja – europski baletni vrhunci i jedan brzi zaborav

 

Domaća je pak publika također mogla uživati u dva izvrsna gostovanja: jesenas u Baletnom gala koncertu, a proljetos u Gala koncertu zvijezda sanktpeterburškog baleta, opere i mjuzikla (kritiku pročitajte ovdje). U oba su se navrata predstavili prvaci te prvi i drugi solisti Marijinskog teatra, Mihajlovskog teatra i Sanktpeterburškoga državnoga akademskoga baletnog teatra Jakobson, donijevši u tehničkom, i uopće interpretativnom smislu, europske baletne vrhunce.

 

Treće gostovanje, ono finske trupe Teero Saarinen Company u ožujku, s ni po čemu pamtljivom suvremenom predstavom Morphed (kritiku pročitajte ovdje), nije imalo čime oplemeniti baš nikoga – osim statističkih dijelova kazališnih evidencija.

 

Sve u svemu, baletna sezona 2016./2017. triju nacionalnih kazališta protekla je kao i mnoge prethodne: u kolažu velikih uspjeha i manjih neuspjeha, slavnih dolazaka i neslavnih odlazaka.