• image

Moderirao Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Uredio Igor Tretinjak

ARTOSOV OTRULI STOL

 

Umjetnost mladih i umjetnost za mlade

 

SUDJELOVALIMatko Brekalo (profesor u srednjoj glazbenoj školi Josipa Runjanina Vinkovci i vlasnik izdavačke kuće InfraSound Music), Vjekoslav Filipović (vanjski asistent na AUK i profesor u srednjoj školi primijenjene umjetnosti i dizajna), Igor Gajin (asistent na Odsjeku za kulturu i kreativne industrije AUK) – moderator, Marijan Josipović (student Glume i lutkarstva na AUK), Igor Loinjak (asistent na Odsjeku za likovnu umjetnost, AUK), Nikolina Odobašić (studentica kroatistike na Filozofskom fakultetu u Osijeku), Tihomir Ranogajec (asistent na Odsjeku za novu glazbu), Igor Tretinjak (asistent na Odsjeku za kazališnu umjetnost), Ivan Trojan (izvanredni profesor na kroatistici na Filozofskom fakultetu u Osijeku) i Dominik Vukelić (student Medijske kulture, AUK)

Simbol Artosovog otrulog stola rad je Vjekoslava Filipovića i od ovog broja postat će naš idol i ikona, suputnik i supatnik u razgovorima i druženjimaSimbol Artosovog otrulog stola rad je Vjekoslava Filipovića i od ovog broja postat će naš idol i ikona, suputnik i supatnik u razgovorima i druženjimaŠto je "trulo" u Artosovom otrulom stolu?

Osnovna je ideja Artosovog otrulog stola okupljanje i razgovor mladih znanstvenika i umjetnika o potencijalima i mogućnostima umjetnosti kojima se bave. Iako je idejno zamišljen kao okrugli, stol je putem skliznuo u otrulost. Nju smo posudili od trija Mujičić-Senker-Škrabe i njihove parodije "Vitezovi otrulog stola", zaključivši da bolje odgovara našoj viteštini i vještini kojom prodiremo u temu, donoseći svježe poglede na sadašnjost i budućnost umjetničkog čina. Poglede koji se ne nude kao istine, već vrata prema daljnjim razgovorima i polemikama. 

 Uvodna riječ


GAJIN: Tema našeg trećeg, sada već pomalo i tradicionalnog Artosovog otrulog stola jest „Umjetnost mladih i umjetnost za mlade“. Kao što se može vidjeti iz strukture naslova, rasprava se kani generalno podijeliti na dvije velike, kompleksne i zahtijevne tematske cjeline. Što se tiče prvoga dijela naslova, odnosno pitanja umjetnosti mladih, porazgovarali bismo u pravcu sljedećih pitanja:

  • Što mladi danas nude i produciraju na kulturnoj sceni?
  • Jesu li im senzibilitet i interesi indikativan znak razlike koji bi govorio nešto o njihovom specifičnom generacijskom identitetu? 
  • Koliko je njihova „poetika“ suvisao, artikuliran glas ili poruka (nekog novog) vremena? 
  • Koliko su njihova kreativna dinamika i potraga kulturno i društveno relevantni, odnosno dugoročno vrijedan doprinos našoj kulturnoj tradiciji? 
  • Koliko se uopće percipira njihov doprinos ili barem potencijal u sustavu i hijerarhiji našeg kulturno-umjetničkog života? 

Preostali dio naslova, upućujući nas na temu umjetnosti za mlade, ujedno cilja i na sljedeća pitanja:

  • Kakvom kulturnom politikom društvo i sustav nude mladima kulturne i umjetničke sadržaje? Točnije pitano, kakvom politikom kakve sadržaje? 
  • Koliko onda sve te transgeneracijske strategije uspijevaju zadržati interes mladih za intenzivnije bivanje u prostoru kulture i umjetnosti? 
  • Jesu li mladi ovakvim pokušajima razvijanja veza s kulturom i u kulturi stimulirani ili odbijeni da se kontinuirano uključuju, bilo kao publika, bilo kao (su)kreatori, dakle kao autori?

Na samom početku moram upozoriti sudionike kako bismo svakako trebali izbjeći rizik ili, bolje rečeno, poročnu sklonost olakog upadanja u nekritičku reprodukciju notornog fraziranja i generalizirajućeg stereotipnog ocrnjivanja da mladi ništa ne znaju, da ih ništa ne zanima, da ništa ne čitaju, da ne misle ni o čemu, da su ih progutali Facebook, internetski video klipići, igrice i slične trivijalne svaštarije mrežne dostupnosti. Nadam se da ćemo minimalizirati takva uopćena osuđivanja, općenito bapski ton takvog jadikovanja, i upustiti se u raspravu pozitivnijim i konstruktivnijim smjerom: premošćivanjem takvih uvjerenja i razumijevanjem posve drukčijeg svijeta u kojem mladi danas stasaju, što ima za cijenu da eventualno spoznamo same sebe kao izvor problema ili da se danas, nakon ovog razgovora, i službeno odjavimo kao zastarjeli izdanci istekle paradigme i jedne zamiruće kulture, priznajući si da smo odveć zarobljeni modelima mišljenja koji su već prošlost.


Da bih bio imalo konkretniji, podsjetit ću da iniciranje upravo ovako naslovljene teme večerašnjeg Artosovog otrulog stola ima svoje opravdanje i razloge reagiranja u evidentnom postojanju krize umjetnosti mladih i umjetnosti za mlade, točnije rečeno u nezadovoljavajućoj kvaliteti, pa i u mlakoj energiji tih produkcija, tim više što bi se trebale odlikovati svježinom, invencijom, vitalizmom, modernošću, subverzijom i relevancijom kontrakulturne formacije. Pri tom će nekima od nas vjerojatno najbliskiji, najslikovitiji, pa i najbanalniji primjer, ionako često korišten za ilustraciju ovakvog problema, biti Osječko ljeto mladih, koje se iz slavnih dana srozalo do koncerata s Joletom i sličnih estradnih izvođača.


Igor Gajin, moderator, foto: Privatni albumIgor Gajin, moderator, foto: Privatni albumMeđutim, Osječko ljeto mladih odveć je jasan indikator stanja u područjima o kojima danas govorimo, tako da bi bilo komotno, ali i zavaravajuće samo na tome temeljiti isključivo negativnu sliku jer s druge strane možemo posvjedočiti nizu pozitivnih i obećavajućih primjera. Većina nas zacijelo može potvrditi kako je u radu sa studentima i učenicima imalo iskustvo kontakta i suradnje s talentiranim, kreativnim, nadahnjujućim osobnostima, ponekad čak i s cijelim naraštajima, što je periodično rezultiralo i odličnim umjetničkim i projektnim realizacijama. Filozofski fakultet u Osijeku, primjerice, kontinuirano generira iznimno kvalitetne mlade pjesnike, vjerojatno i najbolje pjesničke debitante na hrvatskoj književnoj sceni, dok Akademija za umjetnost i kulturu u dinamičnom tempu ispunjava osječki, pa i regijski kulturni život eventima i spektaklima kazališne, glazbene i likovne produkcije, produkcije koja se gotovo u cijelosti oslanja na resurs studentske energije, premda potencijalna off kultura takve koncentracije mladoga stvaralaštva biva razumljivo kroćena konvencionalnošću obrazovnih zadaća i programskih diktata institucionalnog uma.


Ukratko, slika scene koju danas problematiziramo nipošto nije jednodimenzionalna, isključivo negativna, no daleko od toga da je suprotnog predznaka, tj. dobra, solidna, relativno zadovoljavajuća, kamoli idealna ili za kakvu god se već pozitivnu, no samo prolaznu ocjenu ili kvalifikacijsku frazu opredijelili. U mogućnosti smo, dakle, da u nastavku ovoga razgovora potonemo u pesimizam ili se uhvatimo za poneke svijetle primjere kao povod za optimistično ili barem djelomično optimistično gledanje na kulturnu budućnost mladih, uz – dakako – ponešto zdravorazumskog skepticizma i opamećenosti vlastitim iskustvima. 

 

Na kraju ovoga uvoda još bih samo napomenuo, pa na određeni način i reklamno oglasio, da se treći Artosov otruli stol upravo ovako sročenom temom nadovezuje na temat s kojim će dijeliti „stranice“ u skorašnjem novom broju časopisa Artos, planiranog da se po karakteru priloga dominantno posveti pedesetoj godišnijci mitske '68-e. To znači da smo kolega Tretinjak i ja u planiranju ovokrugle teme našega stola djelomično bili rukovođeni i fenomenom '68-e kao nekakvog idealističkog, pa i mistificiranog, no svakako markantnog parametra kojim se zapravo uvijek od tada odmjeravaju kulturne i umjetničke energije svih novopristižućih generacijskih valova mladih, pa tako i današnjih, pogotovo današnjih generacija, kada polstoljetna obljetnica '68-e pruža povod da usporedimo gdje smo danas u odnosu na energiju koja je eskalirala te slavljene i nezaboravljane godine, odnosno gdje smo se doveli s naslijeđem koje se utemeljivalo '68-e.

 

Igore, počnimo raspravu od tebe budući da si i inicirao ovu temu, očito već imajući na umu neka razmišljanja o kulturi mladih i kulture za mlade te ocijenivši da je potrebno pokušati i na ovakav način raspravljati o stanju u tim kulturama. Prije nego što upreš prstom u konkretna žarišna mjesta iz kojih se proizvodi kritičnost scena o kojima danas govorimo, krenimo iz pomalo šire perspektive kako bismo kontekstualizirali problem. Dakle, na temelju tvog sustavnog praćenja kazališnog života, zapažaš li uopće mlade i njihov identitet na toj sceni ili ima li ih barem u kazališnoj publici? Koliko su mladi danas uopće agens kontrakulture, glas razlike, nositelji nove estetike ili novih razmišljanja? Ukratko, možemo li uopće govoriti o ikakvoj njihovoj vidljivosti? Naravnom bez inzistiranja da se ponove identični intenziteti očito nenadmašne '68-e, ali i nekih drugih sjajnih istupa mlađih naraštaja na kulturnoj sceni?


Igor Tretinjak, foto: Privatni albumIgor Tretinjak, foto: Privatni albumTRETINJAK: Uoči Otrulog sam po internetu tražio stručne i(li) znanstvene tekstove i eseje o kazalištu mladih da vidim što se i koliko kod nas piše o toj temi. Našao sam očekivano malo. Ne postoje knjige o kazalištu za mlade, kritike su rijetke (što ukazuje na slabu produkciju), eseji i istraživanja još rjeđa. Pronašao sam svega dva istraživanja – Vitomire Lončar iz 2006. i prošlogodišnje Saše Božića. Već taj tanušni rezultat potrage pokazuje da kazalište za mlade kod nas praktično ne postoji, dok je van Hrvatske to vrlo važan i zastupljen aspekt kazališta. Na kazalište za mlade utječe nekoliko stvari. Iako ne volim kazalište direktno povezivati uz školu, bez nje nema kazališta za mlade jer su škole kod nas, nažalost, jedini izvori gledatelja za te predstave.


U svom istraživanju Vitomira Lončar je ključne klice loma pronašla u početku 1990-ih godina, ali ja neću ići tako daleko. No, nekoliko stvari tih je godina presudno utjecalo na gotovo pa brisanje kazališne scene za mlade. Socijalizam je zamijenio kapitalizam, a naše kazalište je zauzelo poziciju balansiranja između ta dva društvena uređenja, počesto uzimajući ponajgore iz oba. Tako su kazališta zadržala strukturu iz socijalizma sa stalnim ansamblima i zaposlenicima, no nisu uspjela zadržati vrlo dobro sređene načine prodaje karata, samim time ostala su bez dobrog dijela publike. U raskoraku između stalnih i skupih kazališnih ansambala i izostanka mlade publike koja bi ih „financirala“ kazalište za mlade ispalo je jednom od najvećih žrtava. Ulogu nekadašnjih agenata za prodaju karata na sebe su, s figom u džepu, preuzele škole koje su posjete kazalištu svele na rijetke petke i to strogo na lektirne naslove. Na taj su način škole u potpunosti podrezale krila repertoarne inventivnosti u kazalištima za djecu i mlade, usmjerivši ih prema prvoloptaškim i uvijek istim ili barem sličnim naslovima. Kad se s tim združi izostanak traganja za novim pogledima na djelo, dobivamo vjerna scenska čitanja lektirnih naslova, odnosno neinventivno i dosadno kazalište koje gotovo nimalo ne komunicira sa svojom ciljanom publikom, nepovratno je gubeći. 


GAJIN: Međutim, vrlo se rado ističe podatak da kazališta imaju više publike nego nogometne utakmice. Je li to statistička obmana ili vjerodostojan podatak?


TRETINJAK: Mislim da nije obmana. Kazališta imaju publiku, no muku muče upravo s mladom publikom. Tu nastaje ona gledateljska pauza, odnosno crna rupa koja stiže nakon bliskog druženja kazališta i djeteta (zahvaljujući roditeljima i vrtićima / osnovnim školama). Ta pauza u formativnim godinama jako utječe na nevraćanje u kazalište u odraslim godinama.


Neka kazališta tu pauzu pokušavaju popuniti povremenim projektima, no vrlo brzo, možda prebrzo, odustaju jer bez kontinuiteta nema ni stalne publike. Kako god, u tom obraćanju mladim publikama u posljednje se vrijeme ukazuje zanimljiv paradoks – glavni pokretači scene za mlade su nezavisna kazališta koja preživljavaju od publika, a ne od gradskih jasla, dok gradska kazališta uživaju u vlastitom komforu i sigurnosti bajki, lektira i organiziranih dječjih publika.


GAJIN: Nakon što si ukazao na spektar problematičnih mjesta u politici kazališta za mlade, prijeđimo na još jednu temu koja ti je bliska: kazalište mladih. Godinu za godinom po kazališnoj se sceni diljem Hrvatske raspršuju studenti glume i lutkarstva koji su se formirali na našoj Akademiji, kao i po ostalim, navodno prekobrojnim glumačkim akademijama. Unatoč tom „kadrovskom“ priljevu „svježe krvi“, čini mi se da je posljednji kazališni umjetnik koji je na zapažen i dojmljiv način prenosio energiju, kritičku snagu i općenito vitalistički duh mladosti Mario Kovač?


TRETINJAK: Jedan od problema leži u mladima. Naime, većina njih nakon akademije prvenstveno pokušava ući u neki ansambl, a oni „sretnici“ koji uđu i postanu dio sustava mogu zaboraviti na vlastiti izraz. Za razliku od njih, Mario je kao mladac osnivao kazališne i ine družine, tražio je vlastiti izraz, igrao se. Volio bih da tako i naši studenti nakon akademije prvo krenu u potragu za svojim izrazom, novim, svježim. Bit će vremena za ansamble. Jasno mi je da nezavisne vode ne nude materijalnu sigurnost, no mladosti i ne treba sigurnost. Ona dolazi kasnije na red. 


GAJIN: Marijane, s obzirom na Igorova „prozivanja“, možeš li iznijeti drugu stranu problema na koje je ukazao, odnosno razmišljanja o dosad rečenom iz tvoje perspektive kao predstavničkog glasa tvoje generacije, tim više što si na završnoj godini studija glume i lutkarstva, pa stoga uskoro stupaš na scenu kao profesionalac?


JOSIPOVIĆ: Nedavno sam bio u Teatru &TD i vidio nekoliko izuzetno zanimljivih mladih umjetnika. Posebno mi se sviđa i blizak je mom mentalitetu Ivan Penović. Mislim da je pogodio neku perspektivu mladih danas, što ih zanima, odnosno ne zanima. Svijet u kojem živimo je brz i nema nikakav stav prema točnosti i važnosti informacija kojima smo svakodnevno okruženi. Zanimljivo je vidjeti da i kazalište može poprimiti taj format – jedan ogroman scenoslijed bez ikakve odgovornosti prema drami.

 

Ivan Penović, Katalonac

 

TRETINJAK: Teatar &TD je bio jedan od ključnih generatora mladih kazalištaraca, no sad svjedočimo njegovom nasilnom ubijanju. To je jedan od rijetkih poligona u kojemu su mladi glumci i redatelji mogli stvarati bez opterećivanja brojem publika, proba, izvedbi…

 

GAJIN: Marijane, postoji li neka generacijska frustracija zbog toga što su vaše želje i ideje možda prinuđene da se podrede određenom sustavu i da zapravo od svoje evidentne energije iznesete pred publiku vrlo malo s obzirom na brojne zadatosti, poteškoće, ograničenja...?


JOSIPOVIĆ: Apsolutno! Čim se kreneš baviti ovim zanimanjem ono, na neki način, podrazumijeva razne kompromise. Osobno sam radio poslove koji su usko i šire vezani uz glumu poput čitanja poezije, raznih skupova te priredbi za firme. Sve je to dobro iskustvo kad tek počinješ, ali s vremenom se stvara određena frustracija jer se za to ima novaca, a za kazalište ne. Za priredbu možeš biti sjajno plaćen dok se kazališni posao omalovažava.


GAJIN: Postoji projekt S.O.S. scene (Scena osječkih studenata), zamišljen kao zametak buduće snažnije nezavisne, mlade off scene. Odnosno, ta je scena uspostavljena kao način da se pokuša odgovoriti na periodično istican problem kako gradu kao što je Osijek treba barem još jedan kazališni prostor da se ne bi sav kazališni život svodio, gledano kvantitativno i gledano prema kriteriju slobode izbora sadržaja, na stvarno siromašan duopol HNK i Dječjeg kazališta. Što je još važnije, tim putem bi se uvela barem još jedna kazališna poetika, još jedan tip kazališta koji nedostaje u „međuprostoru“ kako bi estetika osječkih kazališnih predstava bila još profiliranija, pa i imala svoju opoziciju, alternativu. Međutim, osjećaš li S.O.S. scenu zadovoljavajućim prostorom, inicijativom, projektom za vaš generacijski izraz i demonstraciju svoje razlike?


JOSIPOVIĆ: Najveći problem S.O.S.-a je održivost, odnosno frekvencija. S.O.S. odradi tri premijere, odnosno stavi tri sjajna studentska ispita na repertoar i onda napravi dva mjeseca pauze jer nema slobodne prostorije na Akademiji i tu nestaje interes publike. A zapravo, kad predstave igraju u kontinuitetu, interes ljudi raste. Znači nije problem u tome da nema publike, već frekvencije i dostupnosti informacije te održivosti.

 

GAJIN: Matko, studirao si u Beču. Možeš li nam iznijeti kakva su tvoja iskustva studentskog „uživanja“ kulture mladih i kulture za mlade u prostoru koji vjerojatno kulturno funkcionira razvijenije i osjetljivije nego Hrvatska?

 

Matko Brekalo, foto: Privatni albumMatko Brekalo, foto: Privatni albumBREKALO: Prije svega, nadovezao bih se na sve ovo što je dosad rečeno i nabrajano kao moguća kritična mjesta u odnosu između kulture i mladih. Tome bih dodao i ono što vidim jednim od ključnih problema, a to je vezanje kulture uz ustanove i institucije kao što je, recimo, HNK. Po meni je to totalno krivo. Bavim se suvremenom kompozicijom i mi koji smo sad dionici kulture, oni koji je stvaraju, moramo shvatiti da se kultura mora, između ostaloga, odmaknuti od tih glomaznih, konvencionalnih institucija koje stvaraju strah i bunt kod mlađih generacija. Što se tiče suvremene umjetnosti, točnije suvremene glazbe, jako je alijenizirana od strane samih sveučilišnih profesora. Smatram da se kultura mora nalaziti svugdje – na ulici, u obliku performansa, izazova koji će nahraniti taj bunt srednjoškolaca i studenata, a to nama jako nedostaje.


GAJIN: Podsjetio bih da se u sklopu kampanje kandidiranja Osijeka za europsku prijestolnicu kulture dogodila i osjetila određena energija, inventivnost i inicijativnost u pravcu izlaska, interveniranja i eksponiranja umjetničke dinamike u javnom prostoru, ponajprije kroz kreativne umjetničke dosjetke te artističko i estetski potencirano markiranje mjestimičnih gradskih punktova simpatičnim instalacija. Naravno, bilo je prigovora da su to bile tek simboličke i posve nedostatne, pa čak i ne odveć ambiciozne intervencije, tek formalno i podosta improvizatorski provedene da se ispune promotivne ili kakve već obveze i ideje prema toj kandidacijskoj ambiciji...

 

VUKELIĆ: Da, cijela je kampanja katastrofalno napravljena.

 

GAJIN: Slažem se, no htio sam reći da je već taj minimalni istup, za koji se u konačnici smatra da je bio nedostatan ili ga se ocjenjuje još negativnije, podsmjehljivije, ipak demonstrirao kako se može vitalizirati naš urbani pejzaž i općenito duh grada, čak i s tako skromnim, dekorativnim gestama. Time ne samo da je umjetnost vidljivija i u interakciji s građanima, čak i s onim kulturno najignorantskijim dijelom puka, nego se time mijenja i ozračje, naš doživljaj grada, na kraju krajeva i užitak bivanja na ovoj adresi, shvaćajući je kao priliku i perspektivu, a ne kao usud. Takvo javno eksponiranje stvaralačke kreativnosti i pretvaranje grada u prostor umjetničke igre, rekao bih, oponira općem negativizmu i stimulira kreativnost na ostalim područjima jer se time demonstrira da energija grada nije zamrla. U svakom slučaju, sve što je ostalo od te ideje ili teme da Osijek bude europska prijestolnica kulture svodi se na spekuliranja što bi bilo da je bilo...


BREKALO: U mjesecima odluke grad je trebao biti pretrpan kulturom i umjetnošću vezanom uz naše podneblje, počevši od tradicijske kulture, zborova, meandra, Krežme... Siguran sam da je Osijek to morao dobiti. To što su oni radili bilo je ispod razine amaterizma.

 

ODOBAŠIĆ: Ne znam zašto se toliko stavlja naglasak na pitanje hoće li se ići u kazalište, na izložbu ili pročitati knjigu. Po meni je važnije što čovjek iz toga dobije. Mislim da u prvom redu profesori ne naprave dobar posao s krivim ili tankim interpretacijama djela. Jedna koja je meni posebno upala u oči je interpretacija knjige Mi djeca iz kolodvora Zoo. U knjizi autorica u nekoliko prvih stranica objašnjava kako je odrasla u maloj sredini povezanoj s prirodom, obitelji te je odjednom otrgnuta od toga i stavljena među kamene blokove u Berlinu. Nakon tog emocionalnog razdvajanja sa samom sobom ona se našla u situaciji u kojoj s našla. Profesorska interpretacija tog dubinskog problema svede se na rečenicu: „Djeco, nemojte se drogirati“. Umjesto da profesori s učenicima i studentima u djelima potraže te dubinske niti i njihovu svrhu, oni ispunjavaju formu plošnim tumačenjima.

 

Mi djeca s kolodvora Zoo, trailer

 

 GAJIN: Kada sam u uvodnom dijelu upozoravao na rizike raspravljanja o ovoj temi i nabrajao koje bismo „jalove“ stranputice trebali izbjegavati kako nam se rasprava ne bi razvodnila, zaboravio sam napomenuti da je jedna od takvih „opasnosti“ i upuštanje u raspravu o problematičnosti našega školstva i obrazovne politike, što je tema koja je do izlizanosti već nebrojeno puta pretresana u medijima i javnim polemikama, pa sumnjam da bismo danas u ovom sastavu uspjeli iznjedriti nekakvo epohalno rješenje koje do sada nije palo na pamet svima ostalima u društvu koji su se već desetljećima uključivali u temu unaprjeđivanja školstva i obrazovanja. No, očito je da je to neizbježan segment ukoliko želimo biti potpuniji u razmatranju svih bitnijih mjesta u generiranju kritičnosti kulture za mlade i kulture mladih, a nesporno je da školstvo ima u tome veliku odgovornost, pa i veliku krivicu. Je li zapravo školstvo ključna adresa kada govorimo o problematičnosti kulture mladih i kulture za mlade? Kad to pitam, rukovodim se dojmom da školstvo načinom prezentiranja kulture, štoviše politikom diktiranja kulture fatalno rezultira time da se mlade zapravo odbija od kulture. Čini mi se da obrazovni program u svojim temeljnim pristupima nije usmjeren na uvođenje u kulturu i umjetnost kao prostore kreativne slobode, nego na „bubanje“ faktografije iz kulturnoumjetničke povijesti radi homogenizacijskog integriranja u nacionalno tijelo, ali i indoktriniranja mladeži „veličinom“ nacionalnog identiteta? Pa u tom smislu lektirno gradivo nije predmet kritičkog i kreativnog preispitivanja, nego je konzerviran objekt politike i nacionalistički smjerane ideologije, služeći autoritativnoj reprodukciji poruka i vrijednosti tako postavljenog koncepta?


TROJAN: U tom pogledu moramo razlikovati razine obrazovanja. Mislim da u visokom obrazovanju profesori imaju mnogo veću slobodu, time i odgovornost. Jer onda mogu prilagoditi svoje spoznaje i iskustvo te se slobodnije ponašati od nastavnika, učitelja i profesora u osnovnim i srednjim školama. Opet možemo otvoriti Pandorinu kutiju tog kurikula… Ako primjerice govorimo o književnoj baštini, fundamentalno je zadržati u fokusu Marulića – jer on jest fundament hrvatske književnosti, no dolazimo do problema koji je Nikolina spomenula, a vezan je uz samu spremnost nastavnika u srednjim školama da se upuste u interpretaciju Judite misleći neprestano na ukupni status učenika, osuvremenjujući jednu svevremensku temu ne inzistirajući na suhoparnom pozitivizmu, odbojnoj faktografiji.


ODOBAŠIĆ: Slažem se. Nije stvar korpusa, već pristupa.

 

TROJAN: Sveučilišni profesor pak predlaže vlastiti akademski silab te bi se time trebala utrostručiti njegova odgovornost jer sam izabire sadržaj kojim će se baviti i na koji način. Po meni, student jedne humanističke znanstvene institucije trebao bi se nalaziti na savršenoj lokaciji i okruženju „autoriteta“ koji će ga uvesti u prostore metajezika i natjerati ne samo da kritički preispita svoje dosadašnje iskustvo jedne književnosti, primjerice, već da sustavno propitkuje svaku informaciju izgovorenu od strane tih istih „autoriteta“. No mislim da je mnogo zanimljivije danas pričati upravo onako kako smo i započeli – o umjetnosti i mladima.

 

GAJIN: Slažem se, no još bih samo jednim dijelom ostao u prostoru ovoga što smo otpočeli raspravljati problematizacijom obrazovnog sustava i dovršio to pitanje još jednim zapažanjem koje se meni čini vrlo bitnim kada govorimo o razlazu obrazovnog pristupa mladima i primarnih interesa mladih jer taj jaz, rekao bih, označava onu ključnu, pa čak i epohalnu razliku koju sam spomenuo u uvodu kada sam govorio o paradigmatskoj promjeni kulture, o redefiniciji i rekonceptualizaciji kulture, o napetosti između tradicionalne, knjiški centrirane i konceptualizirane kulture te, s druge strane, novomedijski i mrežno disperzirane kulture spektakla i instantnosti ili ekranske kulture ili kulture kojom dominira vizualni jezik i vizualno poimanje. U takvoj situaciji čini mi se vrlo lošim da dio humanističkih katedri, umjesto da baš zato čuvaju, održavaju i prenose u naslijeđe svojim studentima vrijednosti knjiške kulture i kvalitetu kultiviranja misli s tih izvora, zapravo zauzimaju jednu razočaravajuće defenzivnu poziciju, gotovo na posljednjoj liniji obrane „svoje“ kulture, eksplicirajući je komentarima kao što su: ma, nek' čitaju i neku jeftinu i lošu literaturu ako ih to zanima, samo da čitaju bilo što kako bi imali bilo kakav kontakt s knjigom, ma samo da uopće čitaju. Posljedično, studente takvih studija se, paradoksalno, rasterećuje literature, pošteđuje ih se od čitanja, zahtjevi se minimaliziraju tek toliko da se odradi labava veza s literaturom kako bi takav tip studija imao barem formalno opravdanje. Rekao bih da više ne vrijedi formula „više literature – još više želje za znanjem“, nego vlada strah da će više literature opustošiti učionice ili ubiti i ono malo interesa koji se pokazuje za knjigu. Ali mjesta o kojima govorimo nisu mjesta hobističkog interesa za knjigu, nego mjesta rada na knjizi, rada s tekstom, čitanja kao hermeneutičkog rada, intelektualnog rada općenito...

 

Ivan Trojan, foto: privatni albumIvan Trojan, foto: privatni albumTROJAN: Došli smo do jedne doista kritične situacije kada govorimo o humanističkim i društvenim znanostima. Produkt je to niza godina političkog, društvenog i obiteljskog inzistiranja na nečem što podrazumijeva STEM područje. Doista se usmjerava većinu kvalitetnih srednjoškolaca na znanstvena područja vezana uz prirodne znanosti, matematiku, tehnologiju… i u takvim okolnostima humanističke katedre mogu reagirati na način koji si naznačio u pitaju. Naime, činjenica jest da unazad pet-šest godina filozofske fakultete u zemlji upisuje sve više „negimnazijalaca“ i to s prilično osrednjim uspjehom čak i u manje zahtjevnim, strukovnim školama kada govorimo o temeljnim humanističkim ili društvenim predmetima. Došli smo do toga da je ove godine na osječkom Filozofskom fakultetu jednopredmetnu kroatistiku upisalo šest studenata na dva razredbena roka. Pa se sada ti ne oduševi kada uočiš studenta koji je iz vlastite pobude cjelovito odslušao sva priopćenja na Krležinim danima. Dok je nekoć to bila stvar bontona studenta kroatistike… A za prisjetiti se, Igore, da je kroatistika u naše vrijeme imala i poneku elitističku značajku jer se ondje obrazovala masa ljudi koji su u dogledno vrijeme došli do riječi unutar osječke i hrvatske kulturno-društvene scene te su je znali vrlo jasno i precizno komentirati i raščlanjivati.


GAJIN: Izvrsno je da si uveo pitanje STEM-a u naš razgovor jer mi se čini da je to također jedno od ključnih, prijepornih i previrućih mjesta na kojima se zaoštravaju pitanja o kojima raspravljamo kada govorimo o kulturi mladih i kulturi za mlade. Naime, rukovodim se razmišljanjima da kulturu mladih danas ne bi trebalo shvaćati isključivo kao pitanje generacijskog otpora prema kompromitiranim ili neautentičnim vrijednostima starijih, nego da kultura mladih danas egzistira u jednom sasvim drugom kulturnom univerzumu, a to je svijet novih medija i digitalnih tehnologija. Mislim da tijekom cijelog ovog razgovora nismo utvrdili ključnu razliku, pa možda čak i ključni nesporazum, a to je da govorimo o dvije temeljito različite kulture, dva potpuno različita kulturna svijeta. Dok mi ovdje brinemo nad kulturom knjige, teatra ili likovnosti i dok se mi pitamo o kulturi mladih misleći na preuzimanje i daljnji razvoj kulture knjige, teatra, likovnosti i sličnih konvencionalnih kulturnih i umjetničkih formi, za mlade je definicija, mišljenje i razumijevanje kulture potpuno drukčije. Za njih je kultura video igrica, gadget, algoritam, video klip na YouTubeu, neka glupa fora koja se šera na Fejsu... Dakle, kada mi ovdje lamentiramo o kulturi općenito i konkretnije o kulturi mladih, zapravo lamentiramo o kulturi mladih koja nema veze sa stvarnom kulturom mladih, nego na njih projiciramo naše shvaćanje kulture, tako da smo onda, naravno, zbog toga nezadovoljni i smatramo je kritičnom. Za njih je kultura nešto posve drugo, jedna sasvim druga praksa i sasvim drugo iskustvo. Oni je, dakako, nisu svjesni kao kulture, ali sve to jest njihov kulturni i duhovni okoliš, njihov kulturni obzor i dominantni prostor njihovog kulturnog imaginarija, simboličkog svijeta. Oni se, dakle, nisu još dovoljno emancipirali da kažu „i to je kultura“, a mi pak nismo spremni priznati da je to kultura i tako tome dati vrijednost budući da onda time osporavamo naš sustav vrijednosti. Riječ je o istom onom konfliktu kojim se osporavao rock'n'roll, strip ili videospot, videospot koji se danas, by the way, redateljski potpisuje, što znači da to više nije anonimna industrijska proizvodnja potrošnih slika, nego umjetničko djelo iza kojeg stoji kreativna osobnost s autorskim identitetom...

Premda bi se dalo raspravljati čini li se danas takva gesta autorskoga potpisivanja na videospotovima kada je ona zapravo postala posve irelevantna, u vrijeme hiperprodukcije na proizvodnoj traci kulturne industrije i kada se sve i svatko smjenjuje silovitim tempom u zaborav pod režimom vječnog prezenta. Pored toga, ili povrh toga, kada pročitate evokacije Jarona Laniera o prvim danima njegovog doprinosa i doprinosa njegovih frendova iz garaže informatičkoj revoluciji, onda je zanimljivo zapaziti da oni nisu razmišljali samo tehnološki, nego i kulturalno, štoviše kontrakulturno, na onaj ludo slobodan i drzak način kojim mladi naprave potrese u našim ozbiljnim i smrknutim svjetovima, uostalom s istom onom energijom kojom su eksplodirali i rock'n'roll ili punk. Danas je STEM postao kult, biznis, opresija s totalitarnim tendencijama, nova poluga vladanja i reproduciranja režima, i što sve ne, tako da i Lanier žali za iznevjerenim idealima i gubitkom nevinosti s romantičnih početaka informatičke revolucije, kada takvi likovi još uvijek nisu bili zvijezde i korporativni bogovi, nego luzerski onanisti, skrajnuti u svoje garaže međ' svojim otpadom. Ali svi ti novootvoreni prostori uvelike su kontrakulturnog karaktera, i prema tradicionalno koncipiranom sustavu kulturnih vrijednosti, kao i prema našim fundamentaliziranim razumijevanjima kulture, primjerice desakralizirajući fetišistički odnos prema unikatnosti umjetničke kreacije pukim piratskim downloadiranjem, no zapravo ne čineći ništa imalo barbarskije nego što umjetničkim djelima ionako čini tržišni kapitalizam. Kao što je rock'n'roll naglavačke preokrenuo odnos prema seksu i zgrozio malograđanski moral, tako ova kontrakultura, recimo, naglavačke preokreće filozofiju klasičnog kapitalizma, njegovu logiku posjedovanja i fetišističkog mistificiranja, zloporabe istoga poradi moći, nasuprot tome uvodeći ideje kao što su ekonomija dijeljenja ili digitalni komunizam, a na kraju zgrožavajući opet taj malograđanski ili snobovski moral kada se obrušava na „svetost“ umjetničkog djela ili opresiju monološkog teksta. Hoću, dakle, reći da je kultura mladih u tome, u tom svijetu, i da se u tom prostoru danas manifestira ono što inače idealistički očekujemo od kulture mladih: vitalizam, inovacija, kulturna eksplozija, subverzija, promjena paradigme, ostvarenje njihovog identiteta, upisivanje novog kulturnog značaja u našu kulturnu povijest. To se možda ne zbiva na kazališnim daskama, na papiru ili na platnu, kako bismo mi htjeli, razmišljajući u zastarjelim kategorijama, nego se događajući u kôdu, jackass i dumbass video insertima, piratskim i hakerskim nadmudrivanjima sistema, proizvodnji računalnih virusa, i tome slično. Riječ je samo o tome da su se žice električne gitare zamijenile kablovima i tehnološkim ludizmom…


GAJIN: … kolega Loinjak, nije li danas više stvaralačkog erosa i kreativne ambicije među mladima investirano u kreiranje aplikacije nego li, recimo, u umjetničku instalaciju?


LOINJAK: Mislim da je jedno i drugo kreativno. Gledano kroz materijalnu korist, sigurno da je možda isplativije napraviti aplikaciju. S druge strane, dobar će umjetnik za desetak ili dvadesetak godina svoj rad možda moći prodati za vrijednost 30 ili 50 aplikacija što mijenja činjenicu vrijednosti, osobito one trenutne. Konačno, zašto naši studenti koji studiraju umjetničko područje ne bi mogli napraviti aplikaciju ili biti sukreatori u tom procesu? Uostalom, iz STEM područja je isključeno puno toga što određuje generalno mišljenje društva.


GAJIN: Premda sve ovo što se generira iz STEM-a čini platformu i definiciju ove nove kulture. Kao što kaže Lev Manovič, kompjuter je danas središnja mašina kulture, kao što je Gutenbergov tiskarski stroj to bio od 15. stoljeća, a TV dobrim dijelom 20. stoljeća. Ili kao što kaže Manuel Castells, danas je baš sva naša simbolička proizvodnja digitalizirana, sav naš simbolički svijet cirkulira kroz nove medije i tehnologije. Opet riječima Leva Manoviča, u tijeku je transkulturno kodiranje, odnosno prelazak iz jedne kulture u drugu, pri čemu logika rada računala i digitalne tehnologije općenito postaje logika kulture. Stupanj digitalnih performanci diktira poetiku i estetiku, ta tehnologija određuje što će biti revolucionarno u umjetničkoj proizvodnji, tako da su danas, recimo, glavne zvijezde filmskih hitova zapravo specijalni efekti.


Igor Loinjak, foto: FacebookIgor Loinjak, foto: FacebookLOINJAK: Upravo to. U svakom slučaju, odljev studenata prema STEM područjima dovodi ljude iz umjetničkih područja do situacije da često ne mogu naći partnere s kojima bi mogli realizirati neke svoje projekte. Osjeti se to i u izostanku kritične mase umjetnika koji bi za desetak godina mogli kreirati umjetničku sliku. Učenik koji ima peticu iz matematike ne treba nužno upisati matematički fakultet, no društvo ga usmjerava u tom smjeru. STEM je danas trend, on nas „gura naprijed“, on je nešto što nas razvija, „što razvija društvo“, ali mislim da smo u čitavom tom oblikovanju – ako STEM shvatimo kao temeljne opeke kojima slažemo svijet sutrašnjice – zanemarili ili oslabili veze među opekama. Malter je bitan! Konciznost je matematičkog mišljenja zadivljujuća, ali se hod civilizacije događa na rubovima takvog mišljenja, među disidentima u nekom području, a fakultet takve ne obrazuje, odnosno ne obrazuje ih da bi se usudili biti disidenti.


VUKELIĆ: Mislim da je veliki problem što naš obrazovni sustav ne uči mlade da razmišljaju kritički tj. da sami prosuđuju sadržaje koji su im predstavljeni te se navikavaju na to da im drugi nameću interpretacije i značenja tih djela. Zbog toga možda i pristaju na to nametanje društva – „…idi u STEM, imaš siguran posao, programeri se danas traže…“. Mislim da humanističko područje pruža više mogućnosti za razvijanje pravog kritičkog razmišljanja za razliku od STEM područja gdje sve što se proizvede mora imati konkretnu primjenu.

 

GAJIN: STEM je danas glavni izvor nove kulture i mjerilo kojim se prevrednuje stara kultura. Kolega Loinjak zasigurno kao povjesničar umjetnosti zna da se u povijesnoj perspektivi i te kako događalo da se pojave koje su se isprva obezvrjeđivale i isključivale iz prostora kulture s vremenom počinju uvažavati kao relevantan izraz vremena i umjetnički vrijedan prostor kreativne slobode... Počnimo od toga kako su slikari reagirali na fotografe, u glazbi odnos prvo prema, recimo, jazzu, a onda prema rocku. Meni je osobno uvijek na pameti status stripa, sjetimo li se samo kako se sotonizirao i koliko se moraliziralo oko njegova utjecaja na um mladih, a danas je snobovski znak elitističkog kulturnog rafinmana. Osobno vjerujem da će se i s interneta probrati žanrovi i estetike koji nam se danas čine kao trivijalna budalaština i gubljenje vremena te će prijeći isti statusnorazvojni put kao i fotografija, jazz, rock, strip..., pa na koncu postati kulturno dobro, a izražavanje u tim formama pitanje cijenjene vještine. Blog se već profilirao u širok spektar od „blogeraja“ do relevantnog autorstva.

 

LOINJAK: Pogledamo li kulturu od 60-ih i početka 70-i, odnosno, ako se vratimo na spomenutu 68-u, možemo vidjeti da se u tom periodu generirala kultura koja je još uvijek aktualna. Kultura je nešto više od elitne kulture, a dio sveopćeg bavljenja kulturom je i izlazak mladih u raznorazne klubove. S druge strane, naravno da su i neki mediji koji prije nisu bili toliko fokusu poput stripa i animiranog filma sada ušli u uže područje kulture i tako ih se tretira i proučava. Zašto bi bio niži rang čitanja čitanje kvalitetnog stripa nego li knjige? Ovdje se zapravo radi o pitanju afiniteta.


GAJIN:  Zanimljivo je da smo u ovom dijelu razgovora razvezali o digital divideu, a da su se u tu temu malo ili nimalo uključili upravo naši najmlađi sudionici kao najudomaćeniji žitelji mreže i svijeta digitalnih tehnologija općenito. Stoga pitanje za sudionike u dobi od 20-ak godina, ima li kulture izvan onoga što se nudi smartphoneom i internetom? Promatrajući intenzitet kojim se koristite mobitelima i internetom, fejsom i drugim društvenim mrežom, također slušajući koje su vaše teme i kakav je vaš vokabular, a sve je to ispunjeno slengom internetske komunikacije i terminima novih tehnologija, evidentno je da je internetski prostor na neki način vaš primarni egzistencijalni ambijent, svakako dominantan model oblikovanja vašega iskustva, gramatika vašeg mišljenja, alfa i omega.


VUKELIĆ: Ali je i nametnut. Morate imati mail da biste primili mail…

 

GAJIN: Moram priznati da me ovaj komentar iznenađuje jer ne vidim među mladima da itko kuka ili stenje pod pritiskom novih medija i tehnologija. Kao što vam je poznato, na predavanjima svjedočim da kontinuirano usporedno s nastavom surfate na mobitelima. Nije baš da se otimate od toga. Ne vrebate prvu priliku da se skinete s mreže, nego je obrnuto, vrebate svaku priliku da se nakačite. Svojedobno sam tijekom rasprave s jednom studentskom grupom zapazio da nitko od njih u navođenju argumenata nije otpočeo rečenicu riječima „pročitao sam“, „čitao sam“, „našao sam u jednoj knjizi podatak...“, i tome slično, nego su im prve riječi uvijek bile „vidio sam“, „gledao sam“, „našao sam na netu“...

 

ODOBAŠIĆ: To ne treba biti nužno loše. Kao što je s prvim tiskanim knjigama puno više ljudi čitalo, isto tako znam koliko sam slika mogla vidjeti, pjesama pročitati preko Interneta. Na kraju krajeva ti klipovi, ako su dijelovi filmova, nisu ništa drugo nego komadići umjetnosti. Kad se stvaraju novi sadržaji, ni to ne treba biti loše, već je riječ o kriterijima.

 

LOINJAK: Složio bih se s navedenim segmentom današnjice. Sigurno da ne možemo nametati čitanje knjiga te sotonizirati gledanje video klipova. Zapravo jedan i drugi segment su bitni. Možda je taj video u trenutku u kojemu živimo i važniji jer je dostupniji, životniji, više se gleda pa na taj način lakše može kreirati i potaknuti određeno mišljenje kod gledatelja. Vratio bih se i onome što je kolega Trojan spomenuo – a to je odgovornost na višim stupnjevima obrazovanja – činjenica je da bismo trebali s mladima raditi kako bi oni znali razviti odnos prema gledanju, da znaju razviti odnos prema knjizi, videu… A ako to znaju, vrlo brzo će probrati što će gledati ili čitati. Ne moraju svi pročitati sve knjige i otići na sve izložbe, ali bitno je da imaju interes za određene dijelove kulture koja čini njihov dio života u zajednici te da znaju razviti stav prema konzumiranom.

 

GAJIN: Naravno, digital divide ne znači apsolutni prekid veza među kulturnim paradigmama, niti tu treba biti apsolutno katastrofičan. Naprotiv, istraživanja pokazuju da internauti kupuju 12 posto više knjige. Ne u Hrvatskoj, naravno...

 

BREKALO: Vezano uz ovaj stav, prošle sam godine svojim učenicima u glazbenoj školi u kojoj predajem pustio jednu turbo-folk pjesmu, pjesmu Stinga, Queenovaca i od Pergolesija. Znači imaju turbo-folk, rock i barok identične harmonije. Pokušao sam s njima razgovarati zašto je ovo prvo šund, a ostalo nije. Kroz diskusiju sam dobio sliku njihovih interesa i nečega što oni smatraju umjetnički lijepim, životno lijepim. Što se tiče kritičkog mišljenja, u suvremenoj umjetnosti i je smisao da se naslikana ili odsvirana stvar može shvatiti na razne načine. Ona zahtjeva isključivo kritičko mišljenje pojedinca, tu ti nitko ne može nametnuti svoje mišljenje, samim time treba ga oblikovati.

 

 

VUKELIĆ: Slažeš li se da postoji sadržaj koji je nastao samo da bi bio konzumiran?

 

BREKALO: Upravo to. Taj narodnjak koji sam pustio bio je u modi kad sam bio u srednjoj školi. Već davno je zaboravljen, a Pergolesi se i dalje svira.

 

GAJIN: Je li zapravo ključni problem današnje kulture mladih situacija koju smo, primjerice, zapazili kao indikativnu u slučaju srozavanja Osječkog ljeta mladih, a rezultat je zapravo vrijednosne izgubljenosti u suvremenoj kulturnoj hiperprodukciji kojom dominira komercijalna logika? Čini mi se da je u današnjim uvjetima silovite internetske i medijske ponude svega odjednom, i to svega uz svašta, jedno pored drugoga, bez distinkcije, hijerarhije, kategorizacije, itd., aktualiziralo potrebu za onim što se naziva „kulturna navigacija“, odnosno upućeno kretanje obiljem nerazvrstanih kulturnih sadržaja na internetu i u medijima? A ako ih se i rangira, to nije kritičko filtriranje, nego filtriranje po marketinškoj i promotivnoj agresivnosti, tako da se bučnije stvari doimaju vrednijima?

 

FILIPOVIĆ: Pozvao bih se na tvorca termina „Turbofolk“, Ramba Amadeusa, koji objašnjava kako se pojam ne odnosi samo na glazbu i umjetnosti, nego je puno širi. To je pojam koji označava svako „nekritičko korištenje tehnologije.“ U školi primijenjene umjetnosti i dizajna predajem tim mladima i mislim da je s njima sve u redu. Ne da je u redu, nego su superiorniji od nas. Da imaju informacije koje mi imamo, puno bolje bi ih iskoristili. Djeca su izvrsna, genijalna, kreativna, jako brzo misle. Njihov jedini problem je što žive u vrijeme u kojemu je najpopularnija stvar insta…. Instant. On je žedan. Zna se gdje je slavina, kad je sat, kad je odmor. On ima bočicu. Ne čeka kraj sata da pije vode. Uzme bočicu da popije odmah. To pravilo primjenjuju na sve. Piju instant kavu, tko će dočekati tursku? Tko će dočekati 250-u stranicu Derviša i smrti da sazna što je Meša tamo napisao? Isto tako i u filmu. Sve je kraće i kraće. Jako se brzo razvijaju, jako brzo sve prihvaćaju i odbacuju, jako brzo filtriraju sadržaje. A mi ih moramo tome poučiti i oblikovati njihove kriterije.

 

Tamara Obrovac i Rambo Amadeus, Turbo funk

 

 GAJIN: Prethodnim sam vas pitanjem zapravo htio navesti na dijagnosticiranje još jednog bitnog momenta u suvremenoj kulturi (ili se barem meni čini tako važnim), momenta koji se onda u kulturi mladih, pa i u kulturi općenito, usvaja i prakticira kao standard, štoviše kao jedini modus odnosa prema kulturi danas. Riječ je o tome da je danas jedina vladajuća logika odnosa prema kulturnoj proizvodnji konzumeristička, i to kompulzivno konzumeristička. Traže se novi i novi naslovi, filmski ili glazbeni, recimo, a traži ih se jer se traže nove senzacije koje se onda jednokratno potroše. Vidjeti o čemu je riječ, odgledati, vidjeti kako završava, idemo dalje... Jonathan Franzen u jednom svom romanu kaže da su pop i rock pjesme postale žvakače gume: jedno vrijeme ih se žvače, a onda ih se ispljune. Pogledate li komentare korisnika ispod piratski okačenih filmova na internetu, onda se tu jasno ispisuje površna konzumeristička logika: je/nije zabavno, je/nije napeto, je/nije dobro. Te varijacije se pak vrte oko ključne ocjene: je/nije dosadno. Nitko ne bi napisao da je taj xy film sjajna ili inteligentna kritika, recimo, kapitalizma ili američke politike. Internet je tu, mora se reći, strahovito pridonio takvoj banalizaciji: strahoviti pogon je investiran da bi se kreirao dvosatni film, koji se onda u roku odmah digne na mrežu i učini svjetski dostupnim te je potreban sekund klika da bacite oko na to nekakvom polovičnom pozornošću jer vam ta piratska stranica nudi još dvadesetak novih filmova takoreći u dnevnom ritmu. Dovoljan je samo mali kiks, samo malo dosadnog arta, i vi klikom selite na nešto drugo, treće... Ikona ili gesta likea učinila je tu situacija doslovno jasnom: sva kritička prosudba svela se na taj brzopotezni, plitki refleks. Nekidan sam šokirao samog sebe kada sam sređivao ladice i krenuo baciti nekih pet, šest diskova na kojima je bilo sijaset filmova. Uhvatio sam samog sebe u fantastičnoj situaciji jer prije dvadeset godina, kada su dani prolazili u čekanju filma u kinu ili na TV-u, nisam mogao ni sanjati da će doći trenutak kad ću sam sebi moći reći: bacio sam pedeset filmova. Novina više nema, a filmovi su postali nove stare novine za otpad. S velikog ekrana u kantu, iz moćnog Hollywooda među pljesnive okrajke jučerašnjeg kruha. Najkraće rečeno, internet je i kulturnu ponudu sveo na istu onu dimenziju kojom se na internetu konzumira pornografija.

 

FILIPOVIĆ: Problem je dublji. Prije mjesec dana sam od 77-ogodišnjeg kipara čuo jednu jako lijepu stvar. Kaže: „kipar živi za jednu sekundu zadovoljstva“. Ti stvaraš, stvaraš, stvaraš, napraviš, izložiš i taj moment kad si završio rad, ta jedna sekunda dok mu ne nađeš manu ili dok ne dođe sljedeća misao je tvoja. Tu sekundu stavljaš pauzu u svom stvaralaštvu, daš ljudima da gledaju, ali čim prođe stvaraš dalje. A gdje je u toj priči cijeli proces? Kako je bilo nakon moje posljednje izložbe? Bili su dobri govori, vino je bilo fino, vrijeme je bilo toplo, bilo je puno ljudi, dobar postav, dobra rasvjeta… svi su bili, svi su vidjeli, no ostaje pitanje što su vidjeli, što su ponijeli sa sobom?


TROJAN: Razvitak tehnologije u sjevernoameričko je off kazalište uveo društvene mreže uz pomoć kojih autori predstave traže i dobivaju reakciju publika za vrijeme same izvedbe te sama inscenacija zna biti improvizirana s obzirom na feedback publika. Sve manje to postaje biti svojevrsnim ekstremom. Jedan od poznatijih primjera je onaj Praxis Theatra, neprofitne kazališne udruga iz Toronta koja predstavama propituje izazovne, radikalne i dvojbene društveno-političke ideje stvarajući kazalište dostupno svim vrstama publika. Godine 2010. osmislili su interaktivni, work-in-progress projekt Open Source Theatre Project unutar kojeg su realizirali kazališnu predstavu Section 98, uz uporabu suvremene tehnologije, odnosno društvenih mreža, s kojom su istražili i raspravili pojedinačna i građanska prava u Kanadi. Producenti su pozvali publike da tijekom online work-in-progress predstave sudjeluju u produkciji uz pomoć mobilnih telefona i tableta i svojim komentarima predlože izmjene ili nadopune predloška predstavi koji je vezan uz zakon koji prolazi javnu raspravu. Section 98 prezentiran je u Harbourfront Centreu 13. ožujka tijekom kojeg su publike sms-om, uz pomoć Twittera ili Facebooka komentirala i nadopunjavala zbivanja na sceni, a autori su na blogu uživo objavljivali zapažanja publika koja su bila vidljivai ne samo prisutnima u gledalištu. Na taj način konzumenti predstave izravno i aktivno sudjeluju ne samo u produkciji kazališnog čina, već i utječu na društveno-politička zbivanja u zemlji.

 

Praxis Theatre o Open Source Projektu

 

 VUKELIĆ: Vjekoslave, kažeš da kipar radi tjednima i mjesecima za trenutak zadovoljstva. Usporedimo li to s Instagramom, otvaraju se dva temeljna pitanja – želiš li raditi i uživati u tomu što si radio ili želiš užitak bez rada? Današnji svijet pokušava ljudima omogućiti sve odmah. No ima li pravog užitka u toj nabildanoj trenutnosti?

 

FILIPOVIĆ: Stari Rimljani kažu: Nema veće dosade od neprekidne zabave. Tako je to. To je kao da odete u Ermitaž i pogledate ga cijelog u dva dana. Znate kakvi ćete izaći? Gluplji i tuplji nego ikad. To je previše informacija. I ako je to tako dostupno…

 

GAJIN: Čini mi se da smo tijekom ovoga razgovora nekako najkonkretnije problematizirali kazalište mladih, a onda smo prešli na tematiziranje kulture mladih generalno. Analogono kazalištu mladih, kolega Loinjak, kakva je situacija u likovnosti i artu mladih? Rekao bih da je u tvom umjetničkom polju situacija podosta specifična jer likovni umjetnik, recimo to malo crnohumorno ili ironično, da bi uspio u životu, prvo mora umrijeti?


LOINJAK: Za razliku od kazališta za mlade koje navodite, likovna umjetnost za mlade ne postoji. Likovna umjetnost je likovna umjetnost. A što je od toga za mlade, a što za stare – to ovisi o likovnim pedagozima koji im određene apsekte vizualnoga tumače na njima primjeren način.


GAJIN: Možemo li grafite, recimo, izdvojiti kao ogledan primjer likovnog izraza mladih, kao trag u koji se upisuje i iz kojega se ispisuje sve ono što očekujemo od stava mladih u umjetnosti i (sub)kulturi? Ciljano sam se usmjerio upravo na grafite jer u Osijeku imamo paradoksalnu situaciju, koja također nešto govori o kulturi mladih, poput već nekoliko puta spominjanog Osječkog ljeta kulture. Naime, grafiti po našim fasadama nisu izraz urbanog otpora, nisu znak vidljivijeg postojanja i istupanja subkulturne scene, nisu u off-u i nisu u opoziciji spram establishmenta i dominirajućih (malo)građanskih estetika, nego su, što je meni tragikomično, u funkciji gradske propagande i kičastog demonstriranja lokalpatriotizma, a svojim porukama osnažuju prilično iracionalan odnos prema potpuno ideologiziranim vrijednostima: Bog, raspelo, NK Osijek i mrtvaci Domovinskog rata sumnjive biografije.

 

LOINJAK: Grafiti i strip scena u Osijeku nisu toliko underground kao što bi mogli biti u odnosu na taj reputaciju toga medija. Ali, kao što si rekao, taj je medij također ušao u mainstream kulturu. Možda je u trenutku kad je postao opće prihvaćen došlo do gubljenja subverzivne energije koju su grafiti prije imali. Ako oni široj zajednici nisu više problem, vjerojatno se i sami grafiteri pitaju: što ćemo sad radit? kako da budemo omraženi? Čini mi se da je u umjetnosti uopće preostalo još vrlo malo oaza u kojima leži subverzivni potencijal. Guy Debordovo „društvo spektakla“ bilješka je upravo o tome. „Svijet koji vidimo, svijet je robe“ (Debord), a ekonomizam suvremenoga svijeta uvidio je kako je subverzija lako unovčiva roba – sve je to dovelo do toga da imamo jedan „soft show“.

 

Marijan Josipović, foto: privatni albumMarijan Josipović, foto: privatni albumJOSIPOVIĆ: Gledajući tako, danas kod nas uopće ne postoji kazalište za mlade, budući da je ono za mene isključivo pitanje inovacije. Tu je najveći problem što su kazališta našla određenu zadovoljenu publiku poput učiteljica i teta u vrtiću koje će odlučiti da to djeca trebaju gledati i to će gledati dok se ne promijene tete, učiteljice, politika ili kako god to već funkcionira.

 

TRETINJAK: Štoviše, te tete i učiteljice počesto ne biraju predstave, nego kazalište. U Zagrebu se točno zna koja škola ide u koje kazalište. Što god na programu bilo, škole ostaju vjerne svojim kazalištima.

 

JOSIPOVIĆ: Mi se zafrkavamo da je to ogromna mafija koja vlada u Osijeku.

 

VUKELIĆ: Misliš li kao glumac da predstave trebaju biti univerzalne ili da trebaju apelirati mlađoj publici?

 

JOSIPOVIĆ: Po meni predstave trebaju biti univerzalne jer djeca inovaciju i kreativnost prate bolje nego odrasli.

 

GAJIN: Kad kolega Igor govori o takvom interesnom paktu određenih škola s određenim kazalištem, treba napomenuti da u Osijeku nema prostora za takvu „politiku“, nego je odnos škola-kazalište prilično elementaran: sve škole u jedno, dva kazališta.


JOSIPOVIĆ: Da. Imamo HNK koje radi „pristojne“ predstave za odrasle, a škole tjeraju djecu da to gledaju i Dječje koje tu i tamo izrodi zanimljiv projekt poput Bijelog jelena, Kradljivice ključeva, Nezaboravka i drugih.

 

FILIPOVIĆ: Ja mislim da je zapravo stvar sadržaja. Najbolje predstave koje sam gledao, bez ijedne dlačice na jeziku, bile su završne predstave studenata glume i lutkarstva jer su inovativne i fokus je na sadržaju (koji je izveden često u maniri minimalizma), a ne na „efektima“. Možda se HNK treba riješiti sve te šminke, efekata, ogledala, da se skine baršun sa stolica, da vidimo što će onda napraviti.

 

TRETINJAK: Moj dojam je da mladi ne padaju samo tako na inovaciju jer nisu navikli na nju. Prije se vežu uz sadržaj, kao što je to Vjekoslav rekao. No, kao i sa S.O.S. scenom, ako u predstavama počneš inzistirati na traganjima za novim, i publike će krenuti u traganje i očekivanje novog.

 

JOSIPOVIĆ: Većina ljudi koje slušam poslije predstave komentira prvo i osnovno priču. Oni to zovu pričom. Kako mi tu „priču“ prikažemo, naša je stvar. Kad se počnemo gubiti u inovaciji i krenemo raditi šablone od toga, gubimo publiku jer je njima to nezanimljivo zbog brzine kojom pratimo i zaboravljamo informaciju danas. Dobar primjer toga je Instagram. Stvar je u tome da kazalište nema i ne smije imati formulu. A ono što si i sam rekao na početku, što više novaca imamo, to imamo manje vremena da napravimo dobru predstavu. To je nevjerojatan paradoks.

 

TRETINJAK: Po mom iskustvu, u predstavama koje su uspjele zavesti mlade dolazi do spoja bliske im priče, poput rastave roditelja, anoreksije, mladenačkog nasilja, izvedbene inovativnosti i bombardiranja publike, primjerice, nabijenim punk ili rock ritmom glazbe i glumačke igre. Mislim da je to i neka dobitna kombinacija. Što se tiče same inovativnosti, mislim da su nam u tom smjeru potrebna nova, svježa lica s novim, svježim idejama, od redatelja i dramaturga do glumaca.

 

 

RANOGAJEC: Slično je i u glazbi, a čini mi se da je u našem području problem još izraženiji. Ako govorimo o tri generacije – mlađa (do 35 godina), srednja i starija – srednja generacija je u nekim aspektima podbacila. To su sve redom kompozitori koji su ušli u neku komfor zonu, našli su si mjesto u foteljama, uredima i akademijama i to je to. Stariju generaciju koja je imala inovativne ideje i realizacije vrijeme je pomalo pregazilo i tu sad dolazimo do problema mlađe generacije. Nju bi profesori starije i posebice srednje generacije trebali potaknuti na revolt, a oni to ne čine. Uči ih se na komfor zonu, mediokritet, osrednjost, ne razvija se kritičko mišljenje, nema bunta… Možda čak ti mladi glazbenici i skrivaju u sebi bunt, ali nitko ga nije u njima potaknuo i izbacio napolje.


Profesori u školama općenito nimalo ne potiču učenike da kritički razmišljaju. Radim na Osječkoj glazbenoj srijedi i kad naši studenti po zadatku trebaju napisati kritiku, to nisu kritike, nego hvalospjevi. Pitao sam se kako je do toga došlo, a odgovor ponovo dijelom leži u tim srednjim i starijim generacijama. Evo jedan banalan primjer: radeći anketu o koncertima na Osječkoj srijedi, na pitanje kakav je bio koncert ponuđeni su odgovori: dobar i odličan. Kakva je to anketa?

 

TRETINJAK: Mislim da je strelica uperena na srednje i starije profesore dijelom normalna i očekivana. Naša europska kultura se razvija kroz sukobe roditelja i djece i mladi se moraju buniti i brundati protiv „umjetničkih otaca“, odnosno profesora.

 

FILIPOVIĆ: Kad sam u 1. razred srednje škole došao iz Strošinaca u Osijek, postojala je velika napetost na metal koncertima garažnih bendova između black metalaca i hevijanera. U Rojalu je sviralo šest bendova, šest različitih vrsta metala. 

 

RANOGAJEC: Pazite vi kolika je to količina glazbenika. Svi su oni po garažama htjeli kreirati neku svoju glazbu. Prije je bilo bendova koji su stvarali.

 

TRETINJAK: Možda toga ima i danas, ali se scena iz garaža prebacila na kompjutere, društvene mreže i YouTube?

 

ODOBAŠIĆ: Ma slabo je i to.

 

GAJIN: Danas glazba, ako i izrazi neki prevratničku snagu ili protusistemsku poruku, zapravo biva utopljena u proizvodnoj masi tek kao nekakav žanr, a zatim biva i konzumirana kao potrošna roba. U tom smislu takva glazbena produkcija ne funkcionira ništa relevantnije nego kritika establishmenta ili bilo čega drugog na internetu, gdje se svi ispušu kroz psovke i uvrede, a onda sve na tome i završi. Umjesto da se silina tih komentara prelije na ulicu, a verbalna reakcija u fizičku, nakon te konformistički odrađene kvote „građanskog nezadovoljstva“ počastimo se dozom „građanskog zadovoljstva“ jer treba toliko epizoda toliko dobrih serija još odgledati na internetu ili svladati sljedeći level video igrice. Ovo što Filipović spominje jest jedna bitna promjena u odnosu prema glazbi jer ona danas, naime, više nije pitanje svjetonazora. Imamo generalnu kulturnu, ali uveliko i političku i ideološku podjelu na narodnjake i rockere, ali ona je mutna i puna konvertitstva koliko i formalna podjela naše političke scene na ljevicu i desnicu. Severina je u kazalištu, Nives Celzijus je u Lisinskom, a rockeri su u reklamama telekomunikacijskih korporacija. Činjenica jest da je na našoj glazbenoj sceni danas jedino Thompson onaj estradnjak koji uistinu proizvodi snažne društvene potrese i podjele. Ali kakvom glazbom? Narodnjački tekstovi na hard rock i soft metal notama. Na kraju krajeva, kako neka pjesma može postati himna otpora kada ju honorira i eksploatira baš taj sistem protiv kojega je pjesma svojim tekstom tobože usmjerena? Kao što se pita Mark Fisher, izluđen bešavnošću kapitalizma, kako Curt Kobain može pjevati da je sve pušiona i biti prvi na top ljestvici MTV-a? Što je onda cilj? Pobuna ili prodaja? Ili pobuna radi prodaje? Rušiti sistem ili uspjeti u tom sistemu? Dakle, kada Mark Fisher kaže da je kapitalizam bešavan, onda hoće reći da nema granice kojom smo podijeljeni, pa da to onda dio nas čini opozicijom, nego smo svi super dobrodošli na tržištu jer se svima nama kapitalizam sjajno hrani. I pobuna je postala komercijalni proizvod, pogotovo kada je se prodaje u romantičnom aranžmanu glazbe. Slikovito rečeno, perverzan mehanizam te sistemske kastracije najjasnije se svjedoči kada vam u shopping centru puštaju Bareta, Milu Kekina i slične „zločeste dečke“. Sve je to, dakle, aranžirano da bi se trošilo.

 

RANOGAJEC: Imam osjećaj da svi koji danas stvaraju glazbu, kreiraju je tako da bi se zavrtjela na CMC-u. Nekad su bendove činili talentirani glazbenici koji su htjeli kreirati glazbu. Danas toga više nemamo.

 

BREKALO: Rekao bih jednu vrlo zabrinjavajući činjenicu, s obzirom da radim s mladim ljudima. Kad ih pitam u srednjoj glazbenoj školi što slušaju, nemaju pojma što odgovoriti.

 

Nikolina Odobašić, foto: privatni albumNikolina Odobašić, foto: privatni albumODOBAŠIĆ: Mislim da i danas ima ljudi koji hoće napraviti i rade nešto, no to se iz nekog razloga ne priznaje jer nema autoriteta koji će reći: To je dobro, idemo to progurati.


Pad kvalitete se može vidjeti i na banalnom primjeru poput Porina, prateći kako se u 20 godina srozao. Što je tada dobivalo nagrade za pjesmu godine, a što danas osvaja nagrade za hit godine. Prije je postojao nekakav krug ljudi koji su znali što rade i zašto to rade i znali su to javnosti prezentirati. Mislim da toga danas fali više nego mladih dobrih bendova.

 

TRETINJAK: Problem Porina i brojnih drugih nagrada je da su nekad nagrade birali žiriji oblikovani od stručnjaka, a danas ih bira publika, kao, primjerice, Porinov hit godine. A publici silno nedostaje kritičnog stava.

 

GAJIN: Koliko mladima danas nedostaje produkcijska logistika ili, banalnije rečeno, ekonomska snaga da bi se snažnije eksponirali?

 

RANOGAJEC: Mislim da im je danas po tom pitanju jednostavnije nego ikad prije. Ustvari čudi me da u eri YouTubea nema poplave bendova i novih glazbenika. Danas vam ne treba gotovo ništa. Uzmete smartphone, snimite pjesmu i objavite je u trenu. Sve to im je dostupnije nego ikad, a imaju manje interesa nego ikad. Interesa za kreirati nešto novo, novi mladenački glas.


GAJIN: Koliko afirmaciji mladih eventualnu prepreku predstavlja pretpostavka da kulturni establishment drži monopol na svoje pozicije, smatrajući dolazak mladih ugrožavajućim činom? Jednako tako, koliko se kritika ustručava vrednovati produkciju mladih, ne želeći se prerano istrčavati prema nečemu što još nije posve definirano, nije pozicionirano u sustavu? Imam iskustva s „autoritetima“ koji se klone debitantskih rukopisa jer ne žele da se njihova podrška ispostavi kao greška, odnosno takva nepoznanica mladoga autora odveć im je rizična za njihov kredibilitet, dobar glas, status koji uživaju i čuvaju. Ne znaju kako bi se postavili prema tome jer nitko ništa do sad nije rekao o tome, pa nemaju orijentira treba li taj debitantski rukopis prihvatiti s pozitivnom ili negativnom ocjenom, demonstrirajući time, dakle, ziheraški oprez. A s druge strane, ako i podržavaju mlade, onda to rade s interesom da ih pridobiju za svoj klan kao podmladak, tražeći potom sljedbu, poslušnu reprodukciju njihovog sustava vrijednosti.

 

TROJAN: Na nastavi sam studentima govorio o jednoj knjižici kratke proze iz kasnih dvadesetih Frana Vladimira Mažuranića, sina poznatog ilirskog putopisca koja je naslovljena Od zore do mraka. I pokušavajući se svidjeti studentima i razbiti na kratko monotoniju predavanja naprasno ubacim Rodriqueza i Tarantina - Od sumraka do zore… Tajac, svi me blijedo gledaju… Pobogu, Rodriquez, Tarantino – mislim u sebi – jest da su taman godište Sumraka, ali to bi trebala biti stvar opće kulture… Dolazite do tog problema da biste im pri spomenu na, primjerice, neke i danas aktivne osječke bendove poput Die Hausersa, Gužve, Debelog precjednika… ispali bedasto stari. Držim da je prije dva-tri desetljeća student Filozofskog fakulteta bio elokventniji, spremniji i spretniji u komunikaciji (polemici) o kakvim lokalnim ili globalnim kulturnim fenomenima (prošlim i recentnim) no što ovaj danas. Ima izuzetaka, naravno. Jedna je i među nama i sjajno piše o plesnoj umjetnosti i, vidim sada,jasno misli i pametno pokušava obuzdati ovu očekivanu eklektičnost kada govorimo o umjetnosti i mladima.

 

Die Hausers, Kontroliram se

  

FILIPOVIĆ: Ali to je uvijek bilo tako, što ne?

 

TROJAN: Nije uvijek bilo tako. Nekad se nije sve svodilo na lajkam-ne lajkam. Ekipa je tražila da artikuliraš taj svoj lajk-nelajk.

 

ODOBAŠIĆ: Sad dolazimo do političke korektnosti danas, između ostalog. Ne smije se reći što je kvalitetno, a što nije.

 

JOSIPOVIĆ: Problem je i u slaboj kritici. Nedavno sam u Varaždinu pogledao dvije premijere – Luđak i opatica Jasmina Novljakovića na maloj sceni i Filokteta Ozrena Prohića na velikoj. To su dvije nezamislivo različite predstave, no završile su jednoj kritici. Ta kritika nije zadovoljila ni osnovne informacije u vezi predstava.

 

TRETINJAK: Pitanje slabe kritike je pitanje oslabljenog kritičkog stava. Nema mladih ljudi koji bi pisali kritike, a ako i imaju želju, nemaju razvijen kritički stav, samim time se ne usude. Tu dolazi, jasno, i pitanje financija. Ne možeš motivirati osobu da bude čvrst, samosvojni kritičar i platiti ga štapićima. On će u startu tražiti lakši put, popuštat će ovdje i ondje gdje će profitirati – negdje plaćenim spavanjem, drugdje mjestom u žiriju… sve to utječe na kritičnost i kritički stav koji se topi, razlijeva i prilagođuje.

 

JOSIPOVIĆ: slično je s umjetnicima koji ne mogu živjeti od plodova svoga rada. Živjeti će od asistenture na Akademiji ili nekog sasvim lijevog posla i neće živjeti od umjetnosti, već za umjetnost. Meni je to normalna stvar.

 

BREKALO: Slažem se. Prije par dana sam otvorio firmu, počinjem se baviti biznisom i to radim isključivo da bih se za dvije, tri godine mogao slobodno i neopterećeno baviti umjetnošću, ponajviše skladanjem.

 

RANOGAJEC: Kad smo već kod Matka, nedavno je organizirao Novalis festival u Osijeku i dogodila se jedna prilično zanimljiva situacija. Došao nam je cijenjeni ansambl za suvremenu glazbu iz Austrije koji živi od projekta do projekta izvodeći premijere novih skladbi. I mi sad dovedemo takav ansambl ovdje, organiziramo im koncert i sve. Nastane problem jer jedna od instrumentalistica svira harfu, a mi je nemamo od koga u Osijeku posuditi jer u HNK-u kažu da ne daju jer „harfa je skupa“. Ta glazbenica je završila tri akademija i sumnjam da je u tim školama učila trgati harfe. Znači mi organiziramo koncert koji bi treba pokazati nešto najsuvremenije u glazbi danas i ne možemo doći do – harfe. Na kraju smo je morali dovesti iz Zagreba.

 

Ensamble Airborne Extended: Mathias Schmidhammer, Skeleton dance

 

GAJIN: Kad smo kod suvremenosti, čini se da je jedan od problema obrazovnog programa što se u educiranju o kulturnom, umjetničkom ili, primjerice, književnom napredovanju, općenito estetskom napretku, najmodernijim predstavlja 19. stoljeće, eventualno prvu polovicu 20. stoljeća, i tu onda prestaje edukacija, kao da je povijest završila u tom trenutku i kao da se više ništa poslije toga nije dogodila. A najvažnije su se stvari, utemeljenja današnje kulture i estetike dogodila upravo kad prestaje dugogodišnje vođenje učenika i studenata kroz povijest kulturnoga naslijeđa od stoljeća sedmog. S jedne strane, onda, tu imamo problem našega sustava i kadra da se ziheraški ne želi upuštati u mišljenje i raspravu turbulencije kulturne današnjice i općenito u dinamiku kulturnoga razvoja danas jer im sve te nesređene i još uvijek neriješene peripetije nisu uopće jasne, nego se drže reproduciranja konzerviranih definicija o provjerenim i sigurnim vrijednostima prošlosti, izdiktiranima od nekih viših autoriteta, što je otužni malograđanski pristup, a s druge strane indoktriniraju mlade arhaičnim estetikama i poetikama, što onda, naravno, rezultira osjećajem među mladima da je kultura nešto prašnjavo, staro, mrtvo, nerazumljivo, sve u svemu jedna ogromna baščanska ploča. U konačnici imamo obrazovni rezultat u kojem, primjerice, odlikaši znaju sve o Maruliću, ali pojma nemaju što im se u kulturi zbiva danas. Odnosno, znaju, jer su tome izloženi izvan škole i učionica, ali ne znaju kako da to razumiju. Educirani o estetikama prošlih vremena, educirani o jednoj posve zastarjeloj socioknjiževnoj i sociokulturnoj paradigmi, oni s tim „sjajnim“ znanjem ulaze u svijet kulturne industrije, komercijalizirane kulture, dominacije popkulture kao paradigmatske poetike današnjice, svijet hiperteksta i općenito novomedijske i novotehnološke redefinicije poimanja kulture. Njima bi, dakle, Šenoa trebao biti uzor i alat kojim bi trebali misliti kulturu danas, a Šenoina estetika bi im trebala biti definicija što je kultura, što je lijepo u kulturi i što je kulturna vrijednost. Zaustavljajući se hendikepom takvog obrazovnog programa na 19. stoljeću, eventualno prvoj polovici 20. stoljeća, oni ulaze s jednim posve zastarjelim i promašenim konceptom kulturalne edukacije da bi kompetentno živjeli i mislili suvremenu kulturu. Nije onda ni čudno da je Ivana Šojat sa svojom estetikom plafon naše književne i kulturne izvrnosti. Pa ona je prozvod tog procesa i ona, štoviše, osnažuje njegovu „opravdanost“. Dakle, sve što su ta jadna djeca morala bubati i čitati nema veze s ovim danas. To je kao da na prometnom fakultetu u najsitniji detalj studirate kočije. Drži ih se zarobljenima u prošlosti i čak im se aplaudira kad ponavljaju tu prošlost.

 

ODOBAŠIĆ: O tome se radi. Kad dođeš na zagrebačku akademiju i odsviraš modernu stvar na malo prljaviji način, profesor ti kaže da to mora biti čisto. Jako je malo ljudi koji žele napraviti kompromis da bi mogli raditi što žele. Isto je bilo s plesnim ansamblima u drugoj polovici 20. stoljeća koji su radili svašta kako bi mogli raditi ono što su htjeli.

 

JOSIPOVIĆ: U kazalištu se u posljednje vrijeme otvorila hrpa umjetničkih organizacija, a dobar dio su otvorili i naši studenti. Od svih njih tek za jednu pouzdano znam da istražuje i radi što hoće, a to je GLLUGL. A zašto si oni mogu to priuštiti? Jer rade na drugim projektima. Sve ostale umjetničke organizacije krenu, naprave jednu sjajnu eksperimentalnu produkciju i potom se raspadnu jer nemaju novaca. Nakon toga se ostaci organizacija okrenu komercijalnim produkcijama.

 

Nagrađivana studentska diplomska predstava Duga na repertoaru je GLLUGL-a

  

TRETINJAK: Meni se čini da je dobar spoj raditi komercijalno i u to ubacivati umjetničke projekte. Nažalost takvo je vrijeme. Primjerice u gradskom lutkarskom kazalištu u Sofiji po sezoni se rade četiri komercijalne predstave i jedna „festivalska“ koja kazalištu treba zbog imidža i gostovanja, a ansamblu kao lijek, igra, buđenje uspavanih umjetnika kakve su sanjali na akademiji.

 

FILIPOVIĆ: Ne može se drukčije… eto, prodao si svoju srednju generaciju. Ajde je sad obrani. 

 

TRETINJAK: (Uf…) Marijan je jako talentiran dečko i vjerujem da bi mogao stvarati čuda kada bi imao novce za to. No danas je takvo vrijeme kada moramo plesati unutar tog sustava. Napravi dva komercijalna projekta s jednim ciljem – da sakupiš novac za umjetničko istraživanje. Zaposli se u školi, bogato se udaj, pokreni biznis kao Matko… štogod. Ako kreneš grlom u jagode, odnosno praznim džepom u umjetnost, zapet ćeš u prvom projektu, kao što se događalo prije spomenutim umjetničkim organizacijama. (...Slaba obrana, znam)

 

Tihomir Ranogajec, foto: FacebookTihomir Ranogajec, foto: FacebookRANOGAJEC: U glazbi tko god želi nešto napraviti, mora ići van. Tako je počevši od 1950-ih i Ive Maleca, Kelemena… podugačak je niz umjetnika koji se nisu mogli izboriti za svoje mjesto kod nas.

 

TRETINJAK: Umjetnik danas, pomalo paradoksalno, mora biti poslovno snalažljiv da bi stvarao umjetnost.

 

BREKALO: Meni se kao studentu isplatio i trud i motivacija. 90 posto svega što sam napisao se izvelo, a 75 posto mi je čak i plaćeno. No imao sam zaista ogromnu motivaciju za to. U tom smislu mislim da profesori trebaju u studentima potaknuti tu intrinzično motivaciju jer studenti iz manjih sredina ili diskretnijih okruženja ponekad nisu dovoljno hrabri niti samouvjereni.

 

FILIPOVIĆ: Ako se ne varam, ti i Tihomir ste „rezultat“ Franje Slavka Batoreka. Da ja danas odem do njega i pitam ga za vas, reći će: „Ti su dečki moj uspjeh jer su me obišli“. Koliko je takvih profesora?

 

JOSIPOVIĆ: To nije samo problem profesora, već i HNK-a i gradskih kazališta. Oni bi trebali biti tu da podupiru mlade jer ih financira država i centri su kazališne kulture u Hrvatskoj, ali suradnja s mladim studentima glume ipak je pretanka.

 

RANOGAJEC: S druge strane, svake godine Hrvatsko društvo skladatelja organizira Opatijsku tribinu. Ove su godine omogućili studentima da iskažu svoje mišljenje. Sve se svelo na jadikovke kako im nitko ništa ne dopušta. Nitko im ne da besplatnu dvoranu. Pa tko će vam je dati? Koga ste pitali, koliko ste veza povukli, gdje ste se interesirali? Ne možeš se samo žaliti. Uz umjetnike i profesore koji ne potiču kreativnost studenata, problem je i u samim studentima koji se pasivno žale umjesto da nešto poduzmu, da grizu.

 

JOSIPOVIĆ: Kad se već žalimo, mislim da u Osijeku silno nedostaje prostor koji bi bio mladim umjetnicima na raspolaganju da rade svoje stvari, da postoji neka vrsta centra za koji znam da će svaki vikend nuditi kulturni sadržaj mladih za mlade i sve one koji se tako osjećaju.

 

Vjekoslav Filipović, foto: privatni albumVjekoslav Filipović, foto: privatni albumFILIPOVIĆ: Na studentsku pasivnost i izostanak kritičke svijesti nadovezuje se poslušnost. Jednoj sam učenici u drugom razredu, nakon što je završila rad, rekao da joj fale još dvije akcije, opisavši primjer akcija. Učenica uzima modelirku i počinje raditi ono što sam joj dao za primjer. Uzimam joj modelirku i zaustavljam je. Ja sam profesor, nisam apsolutni autoritet, ne znam sve i najgore mi je kad me poslušaš. Napravi po svom, prevari me, napravi suprotno, ali kvalitetno. Ja znam pravila, uklopit ću se u tvoju želju, ali misli svojom glavom. Nažalost, siguran sam da je to prvi put da je učenica čula takvo što od autoriteta.

 

RANOGAJEC: Na našoj kompoziciji upravo to nedostaje. Postoje šablone i po njima se radi. Na taj se način ne razvijaju ni kritika, ni kompozicija, već osrednji kompozitori.

 

BREKALO: Oni kojima je cilj bio povećati potrošnju pobijedili su sve nas koji ne želimo pristati na to. I tu ne vidim problem u njima, već u nama.

 

GAJIN: Očito smo se upustili u neiscrpnu temu koja nas uvlači sve dublje ili sve šire, a mnoštvo provokativnih primjera i iskustava vabi nas da iznesemo što se događa ili što se mijenja s kulturom općenito, kao i s kulturom mladih danas. Međutim, vremenski optimum „cijeđenja“ ove teme, ali i prostorni optimum, kada izrečene sadržaje ovoga Artosovog Otrulog stola prenesemo na stranice časopisa Artos, tjera nas da se privedemo kraju, bez obzira jesmo li došli do neke jezgrovite poante ili smo se samo okrznuli o neke ideje koje su nam sad pale na pamet, stihijom razgovora, ili smo se samo jalovo izjadali. S obzirom na naše razgovorno kruženje oko krucijalnog pitanja kulture za mlade i kulture mladih, možemo li na samom kraju o tako kompleksnoj tematici izreći koncizan pravorijek?

 

TRETINJAK: Na području kazališta u razgovoru se iskristaliziralo nekoliko problema – problem manjka prostora iz kojega slijedi problem izostanka kontinuiteta izvođenja koji je nužan za stvaranje mlade publike. Slažem se s Marijanom da ključ umjetnosti mladih i za mlade mora ležati u inventivnosti koja bi trebala funkcionirati kao poveznica i legitimacija zasad izgubljene generacije. No ta inventivnost ne ide bez kakve-takve materijalne sigurnosti. Samim time, umjetnici moraju biti ne samo inventivni, nego i poslovno mudri. Trebaju naći ključ za laku zaradu, štogod to bilo – uloga u sapunici, gostovanje u gradskim kazalištima, stvaranje predstava čija je funkcija zaraditi, odnosno osigurati osnovu. Smatram da to ne znači predaju, već prilagodbu vremenu posebno okrutnom prema umjetnosti i umjetnicima. Ako ga ne možeš pobijediti svojim oružjem, pobijedi ga njegovim.

 

ODOBAŠIĆ: Smatram da se mladi danas mogu pobrinuti sami za sebe bolje nego što starije generacije s dozom kontraproduktivne zabrinutosti gledaju na cijelu sliku mladih i umjetnosti. Već spomenuto STEM područje također neupitno generira umjetnost, doduše onu primijenjenu, i na nov i inovativan način (tko kaže da ga nema!) obogaćuje svijet oko sebe. Jedina mi bolna točka zaista jesu konvencionalne umjetničke forme gdje kao pripadnica te mlađarije uviđam manjak zdravorazumskog bunta i strah od egzistencijalnih problema koji guši i svaki prizvuk takvih ideja. To vuku socioekonomski problemi naše države, a kada se to popravi možda i razgovor o tome bude plodonosniji...

 

Dominik Vukelić, foto: privatni arhivDominik Vukelić, foto: privatni arhivVUKELIĆ: Mislim da je za stvaranje i održavanje mlade publike i umjetnosti za mlade potrebno da ta ista mladež postane sposobna shvatiti (a time i uživati) u tim sadržajima. Također je problem što se, po mom mišljenju, na humanističko i umjetničko područje u našem društvu gleda svisoka – nema tu posla, izmišljeni faks itd. Potrebno je doći do cjelokupne promjene u svjetonazoru da bi se priznali talentirani mladi ljudi, a time i stvorila prava umjetnička scena u Hrvatskoj.

 

BREKALO: Govoreći iz perspektive mladog skladatelja suvremene umjetničke glazbe koji je i sam na početku svoje profesionalne karijere, rekao bih da su mladi (pri čemu najviše mislim na studente umjetničkih, kulturnih i filoloških studija) sami odgovorni za plasiranje svojih kulturnih proizvoda, djela. Sa stalnim žaljenjem na političku i novčanu situaciju našeg društva, regije ili grada, nitko nikada nije profitirao, niti se ikada išta konkretno izrodilo u braku politike i kulture. Baš obrnuto. Pozivam mlade da budu slobodni, neopterećeni, pa čak i zdravo drski te da ih društvena situacija u kojoj se nalaze potakne na još smjelije, provokativnije i uvjerenije kulturno djelovanje, nikada ne zaboravljajući na kulturno-etičku odgovornost svoje umjetnosti.

 

RANOGAJEC: Da zaključimo priču o mladima i umjetnosti, možda zvuči stereotipno, no treba se maknuti s ekrana. Ne u smislu da se treba odvojiti od suvremenog svijeta i ne koristiti internet i slične pogodnosti jer to bi čak i bilo neodgovorno, već u smislu traženja jeftinih ispunjenja i sreće koja proizlazi iz lajkova, gledanja memeova, beskorisnih YouTube linkova i slično. To su stvari koje svi danas rade, pružaju sitno zadovoljstvo, no činjenica je da nam odvlače pažnju, koncentraciju i fokus. Mladi više nemaju potrebe za izražavanjem kada im u suštini nikad nije dosadno. Uvijek se na mobitelu ili TV-u može naći nešto što će nam okupirati um, no to nas neće natjerati da se borimo protiv sustava ili da i u inat krenemo raditi vlastitu umjetnost radi umjetnosti.

 

Simbol Artosovog otrulog stola rad je Vjekoslava Filipovića i od ovog broja postat će naš idol i ikona, suputnik i supatnik u razgovorima i druženjimaSimbol Artosovog otrulog stola rad je Vjekoslava Filipovića i od ovog broja postat će naš idol i ikona, suputnik i supatnik u razgovorima i druženjima