• image

Ivana Validžić

SUBINCIZIJA

 

Pravo na kulturološko nasljeđe ili sadistički obred

 

Supremacija kolektivnog interesa daje legitimnost pojedinim društvima za traumatskom i sadističkom eksploatacijom ženskog tijela potčinjavajući njezino pravo na individualnost kolektivnom ethosu

 

(...) Samo želim reći kako mi i dalje živimo u svijetu u kojem se može riskirati ozbiljna obespravljenost i fizičko nasilje zbog potraživanja vlastitog zadovoljstva, fantazije koju utjelovljujemo i roda kojeg izvodimo. (Judith Butler)

 

Waris Dirie, Cathleen Miller, Pustinjski cvijet, Foto: VBZ.Waris Dirie, Cathleen Miller, Pustinjski cvijet, Foto: VBZ.Problematika tijela prisutna je od samih početaka u filozofskim promišljanjima, od metafizičke dihotomije tijela i duha do ontološkog statusa tijela u filozofiji Jean-Luc Nancya. Dok s jedne strane zapadnjačka kultura prednjači u komercijalizaciji tijela, s druge strane u pojedinim kulturama„sloboda“ tijela je i dalje ograničena društvenim normativima. Štoviše, ono je još uvijek  podređeno društveno-reproduktivnoj funkciji pojedinca, gdje genitalni razvojni stadij predstavlja društveno poželjni stupanj u kojem pojedinac postaje funkcionalan za obavljanje zadataka nametnutih od društvenog sustava čiji je član (Durić: 58). U tim patrijarhalnim zajednicama tijelo je etablirano kao uvjet za probijanje na hijerarhijskoj ljestvici u društvu. Ipak, bilo da je riječ o „naprednoj“ zapadnjačkoj kulturi u kojoj subjekt najčešće svjesno pristaje na izlaganje svojeg tijela ili o zajednicama u kojima prevladava nametanje kulturalnih ideala, a odstupanje od istih stvara kod pojedinca osjećaj krivnje (Durić: 54), možemo govoriti o svojevrsnoj objektivizaciji tijela koja dovodi do njegove destrukcije. Poznata feministkinja Amelia Jones piše da nas naše tijelo čini objektima za druge te da njegovo značenje nikad nije fiksirano (Obradović: 2013). Oduzimanje tijelu njegove vlastitosti ili jastva upravo je pitanje koje će se promatrati u ovom radu kroz analizu podosta aktualnog obreda subincizije djevojčica koji istovremeno izaziva i veliko zgražanje i zanimanje te nas navodi na promišljanje gdje je granica dopustivog prihvaćanja i opravdavanja tradicije i kulturološkog naslijeđa i na koji način treba dokinuti postojanje takvog prava koje ozbiljno narušava integritet osobe.

 

Žrtve i njihova zaštita

 

Genitalno osakaćivanje žena ritual je o kojem se posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije piše te se senzibilizacijom javnosti pokušava pokrenuti jača borba za ukidanje tog obreda. Premda Rezolucija 1464 (2005) Vijeća Europe govori o borbi protiv kršenja ženskih ljudskih prava te nalaže zemljama članicama da nužno odbijaju zakone i običaje koji narušavaju ženska prava, provođenje politike ravnopravnosti ipak nije u potpunosti zaživjelo (Ženska mreža Hrvatske – 15.03. 2016.). Posljednjih nekoliko desetljeća pod pritiskom velikih migracijskih kretanja iz područja Subsaharske Afrike subincizija djevojčica i žena očitovala se kao problem i u velikom broju zemalja Europske unije. Europske zemlje na taj ritual gledaju kao na ozbiljnu povredu ženskih prava te smatraju kako on ne treba tražiti svoje opravdanje i dopuštenje kroz prizmu kulturološkog naslijeđa. Stoga se u velikom broju zemalja vodi široka rasprava je li zakonska odredba dovoljno učinkovito sredstvo u borbi protiv subincizije (Powell i dr. 2004: 157). Prema određenim izvještajima Svjetske zdravstvene organizacije u Egiptu, Etiopiji, Sudanu i Džibutiju, gotovo 100% žena prolazi kroz ritual subincizije. U ostalim državama osakaćene su pripadnice pojedinih plemena, npr. U Nigeriji, Senegalu, Burkini Faso,Keniji ili u Maliju. Prema najnovijim procjenama proces genitalnog sakaćenja pretrpjelo je više od 200 milijuna žena i djevojčica u trideset zemalja, Polovica od ukupnog broja žrtava dolazi iz Egipta, Etiopije i Indonezije (John: 2016). Svake se godine taj broj poveća za oko dva milijuna (WHO – 5.01. 2015.), a  prema procjenama UNICEF – a među žrtvama je 125 milijuna djevojčica. Zabrinjavajuće je da 44 milijuna djevojčica koje su podvrgnute ritualu imaju četrnaest i manje godina (UNICEF: 20. 03. 2016.). Globalne procjene učestalosti ženskog osakaćivanja tek su uvjetne, jer ipak, nacionalno reprezentativni podatci ne postoje za mnoge zemlje (Shell – Duncan, Hernlund 2000: 7). Međutim, nedavno donesena odluka nigerijskog predsjednika koji je kriminalizirao genitalno sakaćenje djevojčica i žena kao i napori somalijskih vlasti za njegovo ukinuće u toj zemlji, koja je na samom vrhu po primjeni ovog obreda, daje nadu u jače zauzimanje stava protiv kršenja ljudskih prava pod izgovorom religijskog i kulturalnog relativizma (Index.hr.- 15.03.2016.).

 

„Kolektivni superego“

 

Subincizija se temelji na vjerovanju da se uklanjanjem vanjskog dijela ženskog genitalnog organa smanjuje seksualni nagon ili želja. To omogućuje da djevojčica koja je dosegnula „opasnu“ pubertetsku dob zaštiti ili sačuva s većom lakoćom svoje djevičanstvo, pa time i svoju čast. Detaljnijim proučavanjem obilježja ovog rituala lako se može uočiti da mu pojedini autori pridaju vjersku konotaciju te njegova primjena ovisi i o određenim regionalnim praksama u određenim kršćanskim područjima i muslimanskim zemljama. Međutim, trebamo svakako napomenuti da ovaj ritual nema svoju potvrdu niti u Bibliji niti u Kuranu.[1] Međutim, prihvaćanjem ove pojednostavljene formule, ne može se obuhvatiti čitav spektar ritualnog ponašanja koji je veoma širok. Zbog toga je i uvedena distinkcija između sakralnog i sekularnog rituala (Vodopija 1976: 79). El Saadawi u svojoj analizi ovog obreda napominje kako je njegova temeljna problematika sadržana u raširenom patrijarhalnom društvu koje dominira od samih početaka zajednicama koje se nalaze na primitivnom stupnju razvoja i koje na ovaj način žele psiho – fizički dominirati nad ženama. Analizirajući patrijarhalna društva, Eisler smatra da problem u tim društvima nije u muškarcima, već u načinu na koji se dolazi do definiranja „muškog“ identiteta. Da bi takav tip društva opstao, dječaci se sustavno podvrgavaju procesu maskulinizacije koji biva izjednačen s nasiljem i dominacijom. U procesu maskulinizacije patrijarhat izjednačava seks s nasiljem, osvajanjem i dominacijom (Holy 2007: 197). Preuzimajući Lacanovo razmišljanje o ostvarenju identiteta u interakciji s Drugim, što može dovesti do pojave patoloških ponašanja poput mazohizma i sadizma (Durić: 113), smatram da  ovaj obred ako i ima elemente mazohizma, proizlazi iz isključive sadističke potrebe zajednice ili pojedinaca unutar zajednice za daljnjim podređivanjem djevojčica koje u nedostatku edukacije ne prepoznaju njegovu štetnost. Važnost koja se pridaje djevičanstvu i „netaknutom“ himenu glavni je razlog zašto je ženska subincizija veoma raširena praksa unatoč sve istaknutijoj tendenciji koja se rađa, posebno u urbanim dijelovima Egipta i koja sam obred vidi jako zastarjelim i veoma bolnim (El Saadawi 2007: 50). Ako se uopće može reći da djevojčice priželjkuju subinciziju, onda razlog zasigurno nije u tome što će ona „promijeniti“ njezine genitalne organe, već zato jer joj ona donosi „viši“ status u društvu, koji je jedan od glavnih uvjeta njezine udaje (Bettelheim 1979: 148). Ženska subincizija trebala bi sačuvati djevičanstvo mladih djevojaka ublažavajući njihovu želju za seksualnim odnosom (El Saadawi 2007: 50). Tako gledan i shvaćen ovaj ritual mogao bi se definirati i kao dualizam dobra i zla. Ženski spolni organ nositelj je zla i nečistoće koji će subincizijom biti otklonjeni, što se može objasniti i prema razumijevanju ženskog ciklusa. Naime, žene su u tom vremenskom razdoblju za neke narode smatrane opasnim tabuom. One su sposobne inficirati svakog tko dođe u kontakt s njima. To vjerovanje ide toliko daleko da se čak smatra, da bi oruđe i oružje postalo neupotrebljivo ukoliko bi ga one dotaknule. Zbog toga su često u tom vremenskom periodu izolirane. Postoje razna objašnjenja za ovakav stav prema ženskoj menstruaciji, a najčešći je onaj koji dovodi menstruaciju u vezu sa životinjskim parenjem. U objašnjenju se navodi kako je žena za vrijeme menstruacije identična ženki određene životinjske vrste, koja za vrijeme parenja privlači sve mužjake koji u tom stanju „opčinjenosti i začaranosti“ mogu dovesti i do izbijanja sukoba pa samim time i do narušavanja društvenog sistema (Khayat 1987: 64).

 

Funkcija genitalnog sakaćenja isključivo je društveno determinirana, ona omogućuje  društveno etiketiranje unutar zajednice, odnosno služi kao mjerilo „ženske čestitosti“ te za kontroliranje i sprječavanje eventualnog nepoželjnog ponašanja. One djevojke koje ne bi pristale na subinciziju prekršile bi tabu, prema Freudu, te bi postojala izvjesna opasnost da se i kod drugih djevojaka potakne želja za užicima“. Kao ritualni obred subincizija bi trebala osigurati ili pojačati socijalne veze unutar grupe te osloboditi napetosti koje bi se vjerojatno očitovale kroz negativno društveno etiketiranje djevojčica koje ne bi prošle spomenuti proces.

 

Oblici genitalnog sakaćenja

 

Termin obrezivanja često se provlači kroz literaturu kao ekvivalent za subinciziju djevojčica, što zapravo i nije najprikladnije objašnjenje. Naime, obrezivanje dječaka zasigurno nije isto kao ritual subincizije djevojčica jer kod potonjeg dolazi do odstranjivanja jednog dijela genitalnog organa, štokasnijeuvelikombrojuslučajevaimadugoročneposljedicenazdravlje.

 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji postoje četiri vrste genitalnog sakaćenja i svaki oblik uključuje od parcijalnog do cjelokupnog uklanjanja vanjskog dijela ženskih genitalnih organa bez ikakvog opravdanog medicinskog razloga. Infibulacija ili faraonsko obrezivanje predstavlja najteži oblik subincizije jer se uklanjaju klitoris, unutarnja stidna usna te unutarnji dio vanjskih stidnih usana. Preostali dio vanjskih stidnih usana biva pričvršćen trnjem. Taj ostatak kože srasta zajedno, a u ranu se stavi mala cjevčica koja omogućuje otjecanje urina i menstrualnog krvarenja. Za cjelokupan poduhvat koriste se najrazličitiji instrumenti kao što su žileti, noževi, škare, komadi stakla. Sve se, uglavnom, vrši bez anestezije i dezinfekcijskih sredstava, a ponekad se upotrebljavaju prirodni melemi.(John: 2016; Khayat  1987: 70). Sva četiri oblika sakaćenja uključuju teške posljedice za žrtve, poput hemoragije, zadržavanje mokraće, sustavne infekcije, neplodnost te u najgorem slučaju i smrt. U Keniji, kod plemena Amwimbe, dob u kojoj se obavlja ritual uvjetovana je bogatstvom i položajem oca djevojčice, odnosno dječaka, ukoliko je riječ o obrezivanju muške djece u toj zajednici. Ritual ima javnu funkciju, tj. važan je za cjelokupnu zajednicu te prije samog rituala kandidatkinje moraju proći određenu pripremu pod vodstvom starijih članova. Priprema obično obuhvaća boravak i povlačenje iz zajednice u osamu. Boraveći sa starijom ženom u posebno sagrađenoj kolibi kandidatkinja dobiva od nje potrebne upute. Prilikom subincizije djevojčica, muška se prisutnost smatra dosta neprikladnom. Na dan obreda svi pripadnici zajednice oblače se u posebnu ceremonijalnu odjeću pripremljenu za te prigode kako bi se proslavio taj obred, od velike važnosti za dotičnu zajednicu (Browne 1913: 137).

 

Subinciziju obavlja daya ili lokalna primalja koja ne posjeduje nikakvo medicinsko znanje o sepsi i upalnim procesima koji se javljaju kao rezultat nesteriliziranih uvjeta u kojima se obavlja operacija. Dvije žene, obično iz obitelji djevojčice, asistiraju dayi tijekom obreda držeći djevojčici raširene noge kako bi primalja lakše mogla obaviti zahvat oštrom britvicom te je ujedno sprječavaju da pruži otpor. El Saadawi opisuje kako je često za vrijeme službe kao lokalna liječnica morala intervenirati zbog komplikacija koje su ozbiljno ugrožavale život mladim djevojkama. Neuke daye smatraju kako bi djelotvorna subincizija trebala obuhvatiti duboki rez britvicom jer bi se na taj način osigurala radikalna amputacija klitorisa. Bonaparte napominje kako primalje koje obavljaju subinciziju, vjerojatno, osjećaju radost jer im je povjereno sakaćenje pa se time na određen način osvećuju mladim djevojkama zbog svoje starosti (Bettelheim 1979: 152). Sigurno je da djevojčice u toj dobi o samoj operaciji ne znaju puno. Uvjerene su da je riječ o vrlo jednostavnom zahvatu i da ga trebaju proći sve djevojke kako bi „zadržale“ svoju čistoću i kako bi im se na taj način sačuvala „dobra“ reputacija u društvu. Jedna od žrtava tog rituala s područja Somalije navodi kako joj je kao šestogodišnjakinji noć uoči samog obreda rečeno: „Ti si hrabra i sutra ćeš postati žena.“ (John: 2016.), što potvrđuje samo stajalište o manipulativnom ponašanju nad djevojčicama koje niti ne slute čemu su izložene.

 

Teorijska pozadina

 

Bettelheim ističe kako neki psihoanalitičari smatraju da je cilj uklanjanja klitorisa odstranjivanje klitoralne seksualnosti te da žene time mogu ostvariti isključivo vaginalnu seksualnost (Bettelheim 1979: 146). Među tom je skupinom psihoanalitičara i Bryk koji je proučavao pleme Nandi u Keniji. Njegov je zaključak da je odstranjivanjem klitorisa kod djevojaka spomenutog plemena, seksualna sloboda ograničena i da ona od zajedničkog „vlasništva“ postaje privatno „vlasništvo“, vlasništvo muža. Uklanjanjem organa koji se najlakše stimulira dolazi do smanjenja seksualnog nagona kod djevojke te Bryk ističe da je to jedini način da se djevojka prisili na monogamiju koja je protivna njezinoj prirodi. Ova vrlo nesigurna Brykova teorija u skladu je s pojmom o dvojakoj prirodi ženske seksualnosti koja se sastoji od ranije falusno – klitoralne i kasnije genitalno – vaginalne seksualnosti (Bettelheim 1979: 146). Nedostatak je ove teorije što ona ne objašnjava zašto se klitoris uklanja. To objašnjenje, spomenuta bi teorija iznudila samo ako bi se pretpostavile dvije stvari. Prvo je da muškarci primitivnih naroda posjeduju znanje o tim dvjema vrstama seksualnosti kod žena čije je postojanje, uostalom, jako upitno. Druga bi pretpostavka bila da se operacijom postiže, ili se barem tako misli, izvjestan uspjeh. Međutim, nitko od naroda koji vrše eksciziju klitorisa ne tvrdi da postoji vaginalna seksualnost (Bettelheim 1979: 146-147).

 

Sa sociološkog i psihoanalitičkog pristupa dalo bi se zaključiti kako je manipuliranje ženskim spolnim organima, u većini slučajeva od strane muške dominacije, uglavnom destruktivno. Ženi je na određen način oduzeto pravo uživanja u vlastitom tijelu te joj se pripisuje isključivo uloga rađanja. Iz toga bi zaključili kako je orgazam kao osjećaj ugode rezerviran samo za muškarca, dok bi žena tu bila čisti objekt ili sredstvo koje bi mu pomoglo u postizanju istoga. S druge strane, ako bi se govorilo o manipuliranju od strane žena, onda bi to za posljedicu imalo veće uživanje u spolnom činu i izduživanje spolnog organa koji bi se u tom slučaju mogao poistovjetiti s muškim spolnim organom (Bettelheim 1979: 152). Ako bi se problem sagledavao s aspekta rodnog identiteta, odnosno ako bi o rodnom identitetu razmišljali kao o melankoličnoj strukturi, tada bi smještanje ili zabrana ugode i želje u erogenim zonama zapravo bila vrsta melankolije razlikovanja rodova koja prekriva površinu tijela (Butler 2000: 76).

 

Da bi se ova sadistička praksa, kojoj su izložene žene, uistinu ukinula potrebna je prvenstveno politička volja, promicanje educiranosti i zajednički dijalog kojima bi se podizala svijest među ugroženim skupinama o štetnostima ovog obreda koji sa sobom nosi ozbiljne zdravstvene posljedice. Određeni napredak je svakako postignut, pa se od 2008. godine bilježi oko petnaestak tisuća zajednica iz dvadeset zemalja koje su se javno deklarirale za napuštanje obreda genitalnog sakaćenja. Zanimljivi su svakako podaci istraživanja prema kojima se čak muškarci, u zemljama s visokom zastupljenošću u primjeni ovog obreda, više protive toj praksi nego žene. UNICEF ističe kako je u Gvineji 41 % mladića u dobi od četrnaest do devetnaest godina za ukidanje genitalnog sakaćenja žena u odnosu na 27% djevojaka, dok se u Sierra Leoneu trećina (36%) muškaraca zalaže za ukidanje obreda u odnosu na 13% žena (John: 2016.). Većina žena, izloženih procesu akulturacije kojom ih društvo preobražava i inicira u „prave žene“, prihvaća objektivizaciju vlastite seksualnosti, vjerojatno zbog straha od odbacivanje i marginaliziranja unutar zajednice i zbog nedovoljno razvijene kritičke svijesti o neprihvatljivosti ovog obreda. Zbog toga je glavna zadaća svih nas neprestano upozoravati i poticati na ukidanje te ritualne prakse, a glavno oružje i moć uvjeravanja je svakako sadržano u edukaciji i obrazovanju.

 

 

Literatura

Bell, Catherine. 2009. Ritual theory, ritual practice. New York: Oxford University Press.

Bettelheim, Bruno. 1979. Simbolične rane. Beograd: Biblioteka Zodijak.

Brown, Judith K. 1963. „A Cross-Cultural Study of Female Initiation Rites“. U: AmericanAnthropologist 65, 4. 837 – 853. http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1525/aa.1963.65.4.02a00040/abstract  (7. 01. 2015.).

Browne, G. St J. Orde. 1913. . "Circumcision Ceremonies Among the Amwimbe." U: Man 13, 79. 136 – 140. http://www.jstor.org/discover/2787835?sid=21105033755731&uid=70&uid=2&uid=4582356647&uid=2129&uid=60&uid=3&uid=3738200&uid=4582356657&uid=2134  (8. 01. 2015.).

Butler, Judith. 2000. Nevolje s rodom. Zagreb: Ženska infoteka.

D@dalos. http://www.dadalos.org/bih/frauenrechte/warum/beschneidung.htm (05.01.2015.).

Dirie, Waris, Miller, Cathleen. 2002. Pustinjski cvijet. Zagreb: VBZ.

Durić, Dejan. 2013. Uvod u psihoanalizu – od edipske do narcističke kulture. Zagreb: Leykam international d.o.o.

El Saadawi, Nawal. 2007. The Hidden Face of Eve: Women in the Arab World. New York: Zed Books.

Frazer, James G. 2002. Zlatna grana. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Freud, Sigmund. 2000. Totem i tabu. Zagreb: Stari grad.

Gennep, Arnold van. 1960. The rites of passage. Chicago: University of Chicago Press.

Giddens, Anthony. 2007. Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Holy, Mirela. 2007. Mitski aspekti ekofeminizma. Zagreb: Biblioteka Novi pokreti

John, Tara. 2016. Female Genital Mutilation More Widespread Than Previously Thought, UNICEF Says. (http://time.com/4207731/200-million-women-children-fgm-unicef/ - 20. 03. 2016.).

Khayat, Jacqueline. 1987. Rituali i seksualna sakaćenj. Kruševac: Bagdala.

Obradović, Nenad. 2013. Destrukcija i ljepota tijela.  (http://pescanik.net/destrukcija-i-ljepota-tijela - 15.03.2016.).

Pateman, Carol. 1988. The Sexual Contract. California: Stanford University Press.

Powell, Richard A. i drugi. 2004. Female genital mutilation, asylum seekers and refugees:the need for an integrated European Union agenda. http://www.academia.edu/192906/Female_genital_mutilation_asylum_seekers_and_refugees_the_need_for_an_integrated_European_Union_agenda  (7.01. 2015.).

Shell – Duncan, Bettina, Hernlund, Ylva. 2000. Female „circumcision“ in Africa: culture,controversy and change. London: Lynne Rienner Publishers.

Vodopija, Milivoj. 1976. „Maturiranje kao rite de passage“. U: Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 13, 1. 77 – 91. http://hrcak.srce.hr/43769  (27. 12. 2014.).

UNICEF. http://www.unicef.org/media/media_90033.html  20.03.2016.

Ženska mreža Hrvatske. http://www.zenska-mreza.hr/Aktivnosti/rezolucija_zene_religija.htm  (15. 03. 2016.).

World Health Organization. http://www.who.int/topics/female_genital_mutilation/en/ (5. 01. 2016.).

 

 



[1]Takvo stajalište o povezanosti rituala s religijskim aspektom života je možda potaknuto i Durkheimovom teorijom prema kojoj je ritual najuže povezan s religijom.