• image

Broj 1., 2014.g.

doc. dr. sc.Andrej Mirčev

Umjetnička akademija u Osijeku

andrejmircev@yahoo.com

                     

Panonski palimpsest[1]

Nastajući na raskrižju različitih medija, umjetničke kreacije Josefa Nadja predstavljaju kompleksnu, intermedijski slojevitu tvorevinu, koja se manifestira u različitim oblicima: kao teatar pokreta, video instalacija, izložba fotografija i crteža te kao glazbeni događaj.[2] Rođen 1958. u Kanjiži, Nadj se osamdesetih godina prošlog stoljeća afirmirao na međunarodnoj teatarskoj sceni te je - kada je riječ o suvremenom teatru - postao jedna od  njegovih ključnih persona. Možda najbolju potvrdu ovoj tezi, predstavlja renomirana Europska kazališna nagrada što ju je Nadj 2006. godine dobio u Torinu. Osnivanjem Centre Chorégraphique National d’Orléans, u istoimenom francuskom gradu, Nadj 1995. stvara  institucionalni okvir koji će omogućiti realizaciju više od deset teatarsko - likovnih projekata i platformu na osnovu koje će se inicirati razni oblici interdisciplinarnih eksperimenata u različitim medijima i žanrovima. 

Kao dugogodišnji gost na svim bitnim festivalima u regionu (Bitef, Mess, Festival svjetskog teatra i Tjedan suvremenog plesa), Nadj nikada nije nestao s obzora postjugoslovenske teatarske i umjetničke javnosti. Štoviše, u nekoliko intervjua, umjetnik naglašava želju da dio produkcija sasvim preseli i realizira u Kanjiži te da i tamo stvori platformu nalik onoj u Orléansu. Uzmu li se u obzir dosezi skupine Aiowa i rad redatelja Urbana Andraša, rodom iz Sente, tlo i klima vojvođanskog sjevera, kao da su idealni topos za afirmaciju intermedijalnog promišljanja umjetnosti, koja se ne obazire na stilske, medijske, žanrovske i nacionalne distinkcije, već teži konstantnom prevazilaženju zadatih granica/normi. Regionalni kreativni atelje u Kanjiži koji nosi Nadjevo ime, označio je, stoga, novu fazu u razvoju, ne samo vojvođanskog, već i teatra u široj regiji, kao i novi podsticaj za dijalog između umjetničkih disciplina.

 

     Srednjoeuropske varijacije

U jednom od intervjua sabranih u knjizi Gorki talog iskustva, Danilo Kiš je odgovorio kako upravo „misteriozni nestanci ljudi u XX. stoleću tvore srž“ njegove literature te da je riječ o „arheološkoj rekonstrukciji jednog sveta koji je također nestao. Jevrejskom svetu Centralne Evrope.“ U kontekstu Nadjevog stvaralaštva, Kišove sintagme markiraju  ne samo literarnu pozadinu, već i dramaturško-vizualne postupke. U nizu predstava Comedia tempio, L'anatomie de fauve i Les philosophes, literatura i poetika tipičnih predstavnika „mitteleuropskog književnog kruga“ Geze Csátha, Oskara Vojnića i Brune Schultza transponirani su u maštovite scenske kreacije koje rekreiraju i provociraju izranjanje svijeta što se urušio, nestao i naizgled sasvim iščezao. Otkrivajući tragove i palimpsestične slojeve Srednje Europe, Nadjeva umjetnost evocira utopijsku geografiju humanijeg svijeta koji pojedinca ne svodi na lutku bez lica; ispod nostalgičnog sloja izgubljenog vremena pojavljuju se likovi prognani na rubove neke nadrealne igre, u kojoj pravila određuje slučaj, mašta i groteskni cirkus preciznih, akrobatskih pokreta.

Neodređenost, iskliznuće i brisanje identiteta gradi se već na razini kostima i scenografije. Prepoznatljiva kostimografija unutar koje su likovi odjeveni u crno-bijela odjela s prepoznatljivim polucilindrima − karakterističnim za ikonografiju srednjoeuropskih intelektualaca s kraja Austro-Ugarske monarhije − izvođače smješta u jedan ne samo jasno čitljiv vremenski okvir, već doprinosi i vidljivosti njihove izvedbe. Stilizirana gesta i virtuozna preciznost koreografije stvara, s druge strane, i pregledan semantički horizont. Iako uglavnom nema govora (jer je riječ o neverbalnom teatru sazdanom od slika, zvuka i pokreta), izvedba komunicira i emanira višeslojnu poruku. Likovi u Nadjevim predstava naseljavaju neku čudesnu zonu između prošlosti i sadašnjosti; to je teatar koji buja u likovnost, igru oblika, boju i pokret. Tim se postupkom likovne dramaturgije uspostavlja vizualni balans između slike, tijela, boje i zvuka. S druge strane, uznemirujući postupci brisanja subjekta, njegovo maskiranje, nestajanje u otvorima, propadanje i redukcija na marionetu, eksponiraju asocijaciju kritičkog propitivanju sudbine pojedinca i identiteta (ukletog) intelektualca u totalitarnoj povijesti Srednje Europe.

 

      Teatralnost vajanja     

Oslanjajući se na ideje Diderota i Lessinga, glumci bi u prvom redu trebali intenzivirati sugestivnu snagu svoje geste, crpeći inspiraciju iz likovnih umjetnosti te ostvarujući teatar kao medij, koji objedinuje sve ostale umjetnosti i predstavlja polazište za njihov intermedijalni dijalog. Kao umjetnik koji je najprije na Fakultetu filozofije  u Budimpešti studirao povijest umjetnosti i glazbu, Nadj u svim svojim predstavama teži  harmoniji i susretu umjetničkih disciplina, problematizira odnose između njih i ukazuje na neophodnost prelaska granica. U pravilu, osim izvođača, na sceni su prisutni muzičari koji stvaraju glazbene kulise za pokretnu plastiku. U slučaju predstave Filozofi tu je video instalacija koje naglašava temporalne odnose (usporeni pokreti i svojevrsni teatar objekata), evocira iščezlo vrijeme i predstavlja okvir iz kojeg će izrasti izvedba. Time se ostvaruje jedinstvena sinteza, a teatar postaje prostor ukrštanja, sinestezijska svetkovina koja se raslojava u različite supostojeće dimenzije i aktivira različita osjetila. Kao osnovni princip Nadjevog umjetničkog postupka, stoga, moguće je odrediti tranziciju; kao u Ji Đingu, svaki pokret, eksponira nove mogućnosti figuracije i uspostavljanje novih relacija, kako između različitih elemenata, tako i na razini asocijacije/percepcije. 

Slično kao što Andrej Tarkovskij za svoje filmove govori da su vajanje u vremenu, za Nadja bi se moglo reći da to isto čini u teatrom sazdanom od pokreta, boje i zvukova. Izrazita vizualnost proishodi iz  mizanscenskih rješenja koja često zrcale nadrealističku poetiku. Sa scene je odstranjeno sve što bi remetilo percepciju geste, a tijelo u dinamičkom odnosu sa prostorom, biva ostvareno kao skulptura u pokretu; linije su izlomljene i deformirane što doprinosi razvijanju jedne, moglo bi se reći, traumatske figuracije, za koju Nadj inspiraciju crpi iz nadrealizma Renéa Magrittea, čudesnih Balthusovih kreatura, Kleinovog plavog tijela uronjenog u boju, oštrih proreza Lucia Fontane i nostalgičnih crteža Brune Schulza. U prostornom smislu, uvijek je prisutna asocijacija na pustaru vojvođanskog sjevera, na one panonske ravnice koje se na trenutke pretvaraju u nepregledne pustinje, naseljene nekim čudnim likovima u liminalnoj zoni između neba i pakla. 

 

    Prkošenje vremenu

Kada sam prije nekoliko godina na 37. Bitefu gledao predstavu Filozofi, učinilo mi se da teatar - usprkos icrpljenosti i invaziji digitalnih medija - još uvijek posjeduje specifičnu auru, onaj neposredni trenutak neuhvatljive prisutnosti koja ga razlikuje od drugih umjetničkih medija, ali i na osnovu koje je - baš na sceni - moguće tematizirati odnose i razlike između medija. Sve one apokaliptične teze o smrti i kraju teatra, tog su mi se trenutka učinile besmislenim; pred sobom sam imao kreaciju koja je transcendirala realnost, otvarajući drugu, imaginarnu dimenziju, gdje su slika, zvuk i pokret sjedinjeni u ritualu, podjednako teatralnom, koliko i likovnom. Zatim sam u Novom Sadu na 38. Bitefu gledao Eden i osjećaji su se ponovili; križ kojem nedostaje horizontalna linija, glave uronjene u pijesak i rendgenski snimak na kraju kao simbolična markacija i simptom bolesnog vremena. U JDP-u  sam, pak, prisustvovao inscenaciji Poslednjeg Pejzaža, Nadjevom panonskom autoportretu kojim skicira opsesiju za nostalgičnim prostorom djetinjstva, za prvim pokretima na suhoj i ispucaloj zemlji Sjevera i za čudesnim zvukom ptica s orfejskih visoravni.

Radikalne inovacije više nisu moguće, tomu nas je barem pokušala naučila postmoderna, ali bez obzira na stalni govor o kraju umjetnosti i autentične kreacije, Nadjeva umjetnost iznova dokazuje da ta teza ne stoji, da teatar ima budućnost te da je njegova budućnost u mašti, prelasku granice i otvaranju prema drugim medijima i drugim oblicima izraza. Nalik demijurškom aktu kreacije, Nadjeva se umjetnost revitalizira u traganju za magijom trenutka, prizorima u kojima nazirem arhetipsku situaciju postojanja. Ona je bez čvrstih oblika, odana vremenu, ali uvijek i pomalo izvan njega, kao jedna od onih pukotina što ih je Nadj zabilježio fotografijom. U tom dubokom, posvećenom i dosljednom traganju za suštinom koju nam nudi ova umjetnost, moguće je identificirati fragmente sopstvene žudnje, na momente sasvim potonuti u izgubljeno vrijeme i potom se probuditi, očišćen, osiguran i ojačan maštom protiv nepodnošljive gravitacije postojanja. S druge strane, moguće je i napustiti rigidne okvire medijski „čistog” izraza i osjetiti uzbuđenje raslojenih granica, gdje više nije moguće prepoznati prvi pokret, boju ili zvuk iz kojih je sve bilo nastalo.

 

Literatura:

  1. Kiš, Danilo Gorki talog iskustva. Prosveta, Beograd 2006.
  2. Blede, Mirjam Nađove grobnice. Clio, Beograd 2007.
  3. Mirčev, Andrej „Crtež i slika kao koreografski movens“. U: Kretanja. br. 7.- 8., Hrvatski centar ITI, Zagreb 2007.
  4. Lesing, Gothold Efraim Laokon ili o granicama slikarstva i pesništva. Rec i misao, Beograd 1954.


[1]Tekst je objavljen u zborniku Duh prirode. 14. Bijenale umetnosti, Centar za kulturu i Galerija savremene umetnosti Pančevo, Pančevo 2010.

Creative Commons licenca
Ovo djelo je dano na korištenje pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 4.0 međunarodna.