• image

Igor Tretinjak

RAZGOVOR: BORIS VILIĆ, DEKAN RIDER SVEUČILIŠTA, NEW JERSEY, SAD

 

"Kvaliteta učenja viša je u online učenju, nego u klasičnom"


Od 28. do 30. svibnja 2018. u Osijeku su održani Dani internacionalizacije, u sklopu kojih je na Akademiji za umjetnost i kulturu gostovao dekan Rider Sveučilišta, Boris Vilić, održavši nekoliko predavanja o online učenju. U razgovoru za Artos, dekan Vilić je približio ideje online učenja, aspekte suradnje Rider Sveučilišta i AUK te pojedinosti projekta Croatian Studies

 

Boris Vilić, foto: Privatni albumBoris Vilić, foto: Privatni albumDekane Vilić, možete li nam na početku razgovora približiti povijest suradnje Rider University i naše Akademije?


Sve je počelo prije pet godina. Profesori Antoaneta Radočaj Jerković i Berislav Jerković došli su na naše sveučilište na programe profesionalnog usavršavanja za profesore. Kad sam čuo da su nam stigle kolege iz Hrvatske, upoznao sam ih i tu je počela suradnja. Iste je godine profesorica Jasmina Pacek bila kod nas sa svojom kćeri. Tad se nismo upoznali, ali se susrela s nekim našim profesorima s kojima je započela suradnju. Upoznali smo se za njenog sljedećeg dolaska i ovo nam je već druga donacija američke ambasade za programe AUK. Naši profesori već neko vrijeme posjećuju Osijek u raznim funkcijama te se početna suradnja pretočila u kontinuiranu suradnju.


Trenutno ste u Osijeku zbog projekta online Croatian Studies.


Po izraelskom modelu u kojemu svaki mladi Židov može besplatno posjetiti Izrael jednom u životu, pokušali smo osmisliti program za Hrvate koji žive u SAD i Kanadi. Ja sam Zagrepčanin i moja djeca upoznaju Hrvatsku iz mog kuta, kroz Zagreb, no to mi se ne čini dovoljnim. Želja nam je da zainteresirani mladi ljudi upoznaju cijelu Hrvatsku, a to znači i zaljubiti se u nju. Kad je došla profesorica Pacek i kad smo saznali za drugu donaciju iz ambasade, projektu smo priključili online predavanja jer smatramo da je bolje upoznati Hrvatsku prvo teorijski pa uživo. Na taj način putovanje neće ostati na razini turističkog.


U Osijeku smo ovaj put kako bismo zaokružili projekt online predavanja koji traje već neko vrijeme. Naime, 25 profesora s vaše akademije posljednjih je nekoliko tjedana preko Interneta pohađalo tečaj o online predavanju, a konačni rezultat bi trebala biti zaokružena predavanja o hrvatskom jeziku, povijesti i umjetnosti.


Tijekom tečaja su, pretpostavljam, dobili alate za oblikovanje online kolegija. Kako im je išlo?


Bila je to jako dobra grupa. Pomalo me i iznenadilo koliko ih se prijavilo. Što se tiče problema s kojima su se susreli, riječ je o uglavnom uvijek istim strahovima. Prvi je da će studenti varati preko Interneta. Ja na to gledam kao na indikaciju tjeskobe kod profesora kojima je stalo do studenata i žele ih nešto naučiti. U tom aspektu je ključan koncept predavanja. Ako je profesoru cilj da studenti nabubaju informacije, omogućuje im varanje. No ako oblikuje predavanje u kojemu moraju raditi analize i poveznice s vlastitim životom te ako ih prati od početka do kraja, onda nema mogućnosti varanja.

 

Online predavanja koja će raditi naši profesori bila bi prvenstveno namijenjena Hrvatima u Americi kao priprema za dolazak u Hrvatsku?


Da. Cilj je preko tih online predavanja omogućiti bolje upoznavanje Hrvatske prije dolaska.


Ima li interesa za njih?


Član sam Udruge hrvatsko-američkih profesionalnih radnika, ima nas možda 450 iz SAD i Kanade, većinom liječnika, advokata i profesora. Napravili smo ankete među članovima i iznenadili se velikim interesom. Hrvati su u Americi dosta povezani i pomažu jedni drugima. Meni je studiranje platila gospođa Grgić iz poznate vinarske obitelji, jednoj doktorici je novce za studijske knjige skupljalo cijelo selo u kojemu je živio veliki broj Hrvata... Svi smo mi zahvalni jedni drugima i htjeli bismo se na neki način odužiti. Iskreno bih se iznenadio da za dvije-tri godine ne bude sto studenata godišnje.


Hoće li taj program imati fakultetsku težinu?

 

Ti kolegiji se mogu prebaciti na studije. Od sto predavanja, koliko ih ima na fakultetima, 20 do 30 posto čine vanjska predavanja. Ova predavanja išla bi u tu skupinu. Uz zanimljiv sadržaj, budući da su hrvatske cijene niže od američkih, studenti bi putovanjem u Hrvatsku uštedjeli.

 

Boris Vilić na predavanju u Osijeku, foto: AUK Boris Vilić na predavanju u Osijeku, foto: AUK

Online predavanja kod nas su još u začetku. Možete li nam istaknuti neke pozitivne i možda negativne aspekte takvog oblika učenja?


Online predavanjem sam se počeo baviti 1996. godine kao asistent, a svoje prvo predavanje sam održao 1999. Na ovo sveučilište, gdje sam dekan, došao sam predavati online kolegije prije 12 i pol godina. Prije neki dan sam podijelio s profesorima s vaše akademije neke statistike po kojima šest i pol milijuna studenata u Americi bar jednom u godini odsluša online kolegij. Ako je Amerika sto puta veća od Hrvatske, to bi značilo da bi u Hrvatskoj po toj računici trebalo biti 65 tisuća studenata koji odslušaju jedan online kolegij godišnje. Vjerujem da niste ni blizu toj brojci.


Koji tip studenata najviše koristi online predavanja?


Najviše ih koriste ljudi koji su u radnom odnosu ili se žele baviti svojom djecom te koji bez online predavanja ne bi niti mogli studirati. Njihovo vrijeme za slušati predavanja je navečer nakon što djeca odu spavati, u pauzi za ručak, tijekom vožnje od posla do kuće, u teretani… Danas je u Americi više od 50 posto studenata koji nisu počeli sa studijem u 18 godini. U Hrvatskoj, ako krenete nekim životnim putem, jako je teško skrenuti s njega. U Americi nije tako. Jedna moja studentica radila je kao pomoćnica mesara u lokalnom dućanu. S 30 godina se pitala kako će taj težak posao obavljati za 25 godina te je odlučila upisati studij. Došla je, završila računovodstvo, bila među 100 najboljih na državnom ispitu iz računovodstva i postala šefica računovodstva u jednoj od 500 najvećih američkih kompanija.


Kako izgleda jedno online predavanje?


Kao u klasičnoj predavaonici, idealno je pripremiti se za nastavu, odnosno pročitati nešto o temi. Slijedi predavanje pa razgovor s profesorom i drugim studentima. Danas je tehnologija toliko dobra da sve možete pročitati online, ne trebaju vam više knjige, a video tehnologija vam neke stvari može i bolje dočarati od golog teksta. U našem online menadžmentu postoji i mogućnost diskusije. U klasičnoj predavaonici svi razgovaramo u isto vrijeme te do glasa dolaze najglasniji, a ne nužno i najpametniji studenti. Na online predavanju postavim pitanje studentima i dam im dva dana za odgovor. Studentima je jako teško dati odgovor na pitanje bez razmišljanja. Ovdje im se omogućuje vrijeme za razmišljanje, dodatno informiranje o temi… kvaliteta studentskih odgovora na taj je način puno viša. Ujedno, na ovaj način do glasa dolaze i studenti koji bi u učionici bili tihi i diskretni.


Američka vlada je provela jedno istraživanje o kvaliteti učenja u predavaonici i online i rezultati su pokazali da se online duže uči i više nauči. Razlog je duže vrijeme provedeno s materijalom.


Koliko u tom obliku učenja ipak nedostaje živi kontakt?


Postoji mogućnost oblikovanja konferencija preko Google Hangouts. No ipak postoji pravilo da studenti „tradicionalnih godina“, od 18 do 22, smiju slušati tek dio online kolegija, budući da u tim godinama studij vrši ne samo edukativnu, već i odgojnu ulogu te im je potrebna živa interakcija.


Kako na online studije gledaju poslodavci u Americi?


Prije se na njih gledalo loše, a i danas se tako gleda u profitabilnim privatnim sveučilištima. Naše sveučilište nije profitabilno i kod nas na diplomi niti ne piše da je riječ o online studiju. Primjerice, kod nas možete magisterij računovodstva studirati u predavaonicama ili u potpunosti online. Ključna stvar je državni ispit. Kad ga položite, nema veze na koji ste način prikupili znanje. To vam je certifikat da znate svoj posao.


Kakva je motivacija kod online studenata?


S jedne strane, svi oni plaćaju predavanja i dobivaju ocjene. Upravo ocjene su i dalje najveći motivator.


Kakvo je danas stanje u američkom školstvu, visokom i onom nižem? Kod nas je, primjerice, i dalje naglasak na upijanju informacija, bez previše konteksta i razmišljanja, čemu dodatno pridonosi bolonjski sustav koji je ništa drugo nego nastavak srednjoškolskog obrazovanja.


U Americi se udaljujemo od skupljanja informacija. I kod nas je nekad vladala ideja „vidi široko, a centimetar duboko“, odnosno „znaj o svemu pomalo“, no to se mijenja i to na svim razinama obrazovnog sustava, čak i u vrtićima. Na mjesto skupljanja informacija sve više dolazi razumijevanje predmeta.


Koliko je taj proces promjene širine dubinom dugotrajan?


Nitko to ne zna jer još nije završen. U Americi smo imali jednu propalu reformu za Busha mlađeg. U samoj namjeri bila je to plemenita reforma, no... Po toj reformi svako je dijete moralo naučiti određenu količinu znanja, inače profesor nije mogao dobiti povišicu. Dogodilo se da su nastavnici učili djecu ciljano, prema testovima. Ta djeca bi dolazila na sveučilišta s vrlo škrtim znanjem. Što nije bilo u testu, nisu znali ili razumjeli. Reforma je u potpunosti propala, ujedinivši ljevicu i desnicu, kao i roditelje, oko ukidanja. Trenutni proces čini mi se puno boljim i nadam se da će se pokazati toliko dobrim da više nećemo trebati imati reforme.


Promjene nabolje vidim i po svojoj djeci. Sin mi ide prvi razred srednje škole, a kći šesti osnovne. Otkad se događaju promjene, bolje i više uče. Na državnim testovima više nema panike i straha da nisu naštrebali, jer bolje razumiju gradivo. Matematika se toliko promijenila da će moj sin u naprednom smjeru opće gimnazije naučiti program kakav sam ja imao u MIOC-u.


U Americi je školski program podijeljen po stupnjevima?


Da, u većini škola imaju tri razine. Razina za slabije učenike, srednja razina i napredna. Problemi kod djece mogu se uočiti u nultom razredu osnovne škole. Ako se intervencije naprave na vrijeme, od nultog do trećeg razreda, puno se lakše rješavaju ti problemi. Kasnije je to puno teže. Napredna je razina, pak, na razini fakulteta i ako đak položi državni ispit na tom nivou, studij će mu priznati taj predmet kao položen kolegij. Primjerice, moj sin je u šestom razredu testiran na matematiku i odlučili su da preskoči dva razreda. Tako je u sedmom razredu išao u 1. razred srednje škole iz matematike.


Mislim da je taj sustav sasvim razumljiv i zdravorazumski oblikovan. Zamislite da na tjelesni stavite mene i Filipa Hrgovića i da nam date isti trening. Mene biste potrgali, a njemu bi bilo dosadno. Nije optimalno niti za njega, niti za mene. Kroz ta tri nivoa se djeci omogućuje da napreduju, odnosno da budu uspješni na svom nivou mogućnosti.


Boris Vilić, foto: Rider UniversityBoris Vilić, foto: Rider UniversityOkrenimo se pri kraju razgovora malo prema vama. Kako ste došli iz Zagreba do pozicije dekana Ridersa?


1993. godine sam u Zagrebu završio MIOC i dobio stipendiju od gospođe Grgić. Predstavnici američke ambasade došli su u moju školu i tražili tri-četiri učenika za studij u Americi. Htio sam vidjeti svijeta pa sam se prijavio. Fakultet sam završio u tri godine jer mi se Amerika isprva nije svidjela pa sam ubrzao studij. Nakon tri godine mi se ipak dopala pa sam na MBI-ju postao asistent sveučilištu. Putem sam upoznao suprugu te smo nakon drugog djeteta dogovorili da ona ostane doma s djecom, a ja sam se prijavio za mjesto dekana kako bismo to financijski mogli realizirati.


Koliko ste imali godina kad ste postali dekan?


30 godina.


Zvuči prilično mlado. Je li to u Americi uobičajeno?


Tada još nije bilo, no danas je sve normalnije. To je posao koji traži od čovjeka 70-80 sati i dosta teško ga je izdržati.


Dekan, pretpostavljam, mora biti i odličan menadžer.


Tako je. Cijelo se školstvo u Americi pomaknulo od mudrih ljudi koji puno znaju do analize podataka i njene primjene. Nema više „ja mislim da bi ovo moglo raditi“. Sve ide na analitiku.


Kakvo je Rider sveučilište? Koliko je veliko?


Srednje veliko, oko 5000 studenata. Dovoljno smo mali da svoje studente jako dobro poznajemo. Posvećeni smo njihovom uspjehu, što ne znači uspjeh na fakultetu, nego nakon njega. Veliki broj naših studenata nalazi se na pozicijama direktora velikih kompanija i svi su povezani s nama te nam daju donacije.


Koliko to daje na važnosti sveučilištima? Gledaju li studenti takve stvari?


Gledaju roditelji koji plaćaju studij.


Kako vi potencijalnim studentima prezentirate Rider?


To je u Americi danas dosta komplicirano. Potencijalni studenti dođu na sveučilište i gledaju kakve su salate. Rijetko pitaju kakvi su profesori. Svako sveučilište se prezentira nečim drugim. Mi se prezentiramo našim bivšim studentima, što je nama najvažnije.


Koje područje Ridera je najjače?


Najjače nam je računovodstvo. Neki kažu da smo najjači u Americi, ja ću biti skromniji i reći da smo najjaču na istočnoj obali.


Kakvi su po vašem mišljenju današnji studenti?


Najdraži mi je citat, parafraziram, „današnja djeca su nesnosna, ne ustaju kad uđu stariji ljudi, ne slušaju ih…“. Autor citata je Sokrat. Kad gledam današnju generaciju i njihove mogućnosti, mogu im se samo diviti. Mislim da je jako važno promatrati studente kroz prizmu vremena.