• image

Katarina Kolega

SEAD ĐULIĆ, REDATELJ I DRAMSKI PEDAGOG

 

Neumorni graditelj kazališnih mostova

 

Sead Đulić, kadar iz predstave "Presuda: tiha likvidacija", foto: Privatni albumSead Đulić, kadar iz predstave "Presuda: tiha likvidacija", foto: Privatni albumRedatelja i dramskog pedagoga Seada Đulića i njegovu ekipu iz Mostarskog teatra mladih upoznala sam davne 1996. u Zagrebačkom kazalištu mladih kada sam gledala jednu od najjačih (anti)ratnih predstava Pax Bosniensis. Glumački izvrsna ekipa snažnim nam je slikama i simbolima prikazala svoje traume i rane uzrokovane ratom u Bosni i Hercegovini. Sjećam se da smo na kraju svi bili toliko šokirani i dirnuti da nitko nije mogao pljeskati. Tada smo u Mostaru i u Zagrebu u sklopu Alternativne akademije pohađali mnoge glumačke i redateljske, a zapravo dramsko-pedagoške radionice koje su se bavile ponovnom gradnjom mostova, gdje su se učvršćivala prijateljstva među nama, mladim kazališnim entuzijastima, koji smo dolazili svaki sa svoje strane zaraćenog područja. Velika kazališna imena, poput Augusta Boala, ljeta su s nama provodila u vrućem Mostaru učeći nas umjetničkim i životnim vještinama. Mnogo se toga do danas dogodilo, no nije se puno promijenilo. Sead Đulić i dalje drži radionice o gradnji mostova, obnavlja Pax Bosniensis, ali i govori o sudbini Mostarskog teatra mladih posljednjih godina. S radionicom pod nazivom "Jesu li dvije obale šansa za most ili ambis" te predstavom "Presuda: Tiha likvidacija" početkom siječnja gostovao je u Zagrebu.

 

U predstavi "Presuda: Tiha likvidacija" Sead Đulić dolazi na pozornicu na kojoj se nalazi zid sagrađen od pedeset kutija cipela. U svakoj od njih nalazi se neki predmet koji ga podsjeća na jedan trenutak u životu, sretan ili tužan, privatni ili poslovni. U tim kutijama skrivene su njegove osobne, intimne priče o ljubavima i razočaranjima, o susretima koji su ga obilježili, o ratnim traumama i dogodovštinama, o kazališnim uspjesima i problemima. Publiku dočekuje kao prijatelja kojemu prvo pripovijeda o teškoj bitki za Mostarski teatar mladih koji je zajedno sa skupinom prijatelja pokrenuo davne 1974. Nakon uistinu šokantne priče (koju pročitajte u razgovoru), poziva gledatelje na igru zvanu "kopanje po mom životu". Tko želi čuti priču, mora izgovoriti jedan od ponuđenih brojeva na kutijama od cipela. Svaku priču pripovijeda vrlo spontano i prirodno, a opet toliko sugestivno, natopljeno snažnim emocijama i s mnoštvom detalja ne gubeći pritom čvrstu dramaturšku strukturu početka, vrhunca i kraja. Njegovo je pripovijedanje poput ispovijesti – ispovijesti jednog života, ali i vremena koje je trebalo dostojno preživjeti, ne gubeći, uprkos svim nevoljama, moralnu vertikalu i ljudskost. Kako ostati čovjek, uprkos svemu, kako naći nadu u najgorim trenucima, kako se boriti, a pritom spasiti neprijatelja - o svemu tome uči nas Sead Đulić - snažan aktivist i borac za humani svijet u kojem nema podjela, već samo mostova.

 

Mostarski teatar mladih osnovali ste 1974. godine i od tada okupljate djecu i mlade s kojima stvarate vrlo angažirane kazališne projekte. Po tome su prepoznatljive i vaše predstave. Zbog čega su vas gradske vlasti htjele likvidirati?

 

Teatar je nastao iz nekog bunta. Grupi mladih ljudi nije se sviđalo što imaju i htjeli su nešto drugo. Nikad nismo bili miljenici vlasti jer smo bili društveno angažirani. Vlast to ne voli. No, imali smo trpeljiv odnos, pomoć i podršku. Međutim, nakon rata, u gradu u kojem je sve podijeljeno na dva dijela, gdje se čak i zrak koji dišemo dijeli na naš i njihov, teško je ostati nepodijeljen. Iz Narodnog pozorišta nastalo je Hrvatsko narodno kazalište, pa imamo pozorište lutaka i kazalište lutaka, dva pravna fakulteta, dvije ekonomske škole, dvije gimnazije, Sveučilište i Univerzitet - dakle, sve je duplo. A mi smo uspjeli ostati zajedno i još smo, uz to, govorili što ne valja. I stalno smo dizali glas protiv toga. U najtežem vremenu kad je ratna linija razdvajanja išla središnjom gradskom ulicom, kad su to i de facto bila dva grada, mi smo djelovali i u ansamblu smo, pored onih koji su u tom dijelu grada bili većina, imali i Emanuela i Sinišu. I nikome to nije smetalo. Tako smo nastavili raditi i poslije rata. Ali, to je počelo smetati. Mi smo postali svjedoci da može drugačije, da može građanski. Da je naše ime i prezime i porijeklo za kućnu upotrebu. I tako smo radili. Naša se scena u dvorani koja nam je oteta zvala Toni Pehar, nama su gostovali glumci iz Beograda, Banja Luke, mostarskog HNK-a.

 

U jednom trenutku su se ti odnosi zaoštrili. Pristali smo da budemo javna ustanova pa su iskoristili pravo većine u upravnom vijeću. Pokušali su nas proglasiti lopovima, mene diskreditirati i to je početkom 2011. kulminiralo – umjetnički ansambl je otpušten zajedno sa mnom, zabranjeno je igranje predstava, zabranjene su probe jer to stvara troškove i krenule su silne inspekcije da se nađe nešto kako bi se prvenstveno mene osudilo i natjeralo da promijenim kurs. Mi smo u tom trenutku, zahvaljujući Centru za dramski odgoj, nastavili djelovati kroz njega, samo smo u nazivu MTM dodali godinu osnivanja 1974., da se razlikujemo od tog formalnog teatra koji je još uvijek postojao. I pokrenuli smo sudski proces. Sedam godina bijemo bitku. Sve što je dosad presuđeno u našu je korist, međutim ništa nije realizirano. Ono što smo jedino uspjeli dobiti od grada jest to da je ugasio taj lažni teatar koji je nastavio djelovati pod našim imenom u našem prostoru. Tada smo i mi godinu osnivanja maknuli iz naziva i ponovno smo MTM. Sad smo nezavisni, nemamo financijsku potporu ni od grada ni od državne vlasti, paralelno smo našli novi prostor, nabavljali novu opremu i nastavili djelovati. Te moralne bitke su dobivene, ali one druge – za nadoknadu štete, za vraćanje prostora, za uništenje deset predstava, uništenje kostima, scenografije, tek se trebaju realizirati. Oni koji su to pokrenuli, ne miruju. Za njih, mi ne treba da postojimo jer govorimo o stvarima o kojima se šuti, o kojima nije popularno govoriti. Ali, valjalo je preživjeti.

 

Na koje su sve načine vršili pritiske?

 

Počelo je ovako: oni su shvatili da, kako bi uništili teatar koji prkosi, treba uništiti mene. Sve su pokušali, ali nisu uspjeli. Jedno je jutro na službenim stranicama grada Mostara, s potpisom gradonačelnika i predsjednika gradskog vijeća izišao tekst o teatru. U njemu se govori da sam pokrao neki novac i da sam kriminalac, da sam falsificirao sve dokumente, od diploma na dalje, da sam varalica i da je upitno jesam li završio i osnovnu školu te da me treba skloniti. Čekao se moj krivi potez – tada bi me uhitili, a sve ostale zastrašili i ušutkali.  No, zahvaljujući iskustvu i dobrim prijateljskim savjetima, nisu me uspjeli isprovocirati na nepromišljene geste, nisu me uspjeli zatvoriti. Pretrpio sam silne uvrede preko svih medija. Na jednom je sastanku šefica službe za kulturu rekla: "Njegov otac je umro od infarkta, majka je imala dva infarkta, dakle genetski postoji šansa da i on ima te probleme. Treba ga izluditi, da mu srce pukne i tako ga tiho likvidirati." Postoji tonski zapisnik svega toga. Kako je to otišlo u javnost, netko je i povjerovao. Oni koji nisu, stalno su me ispitivali i to mi je u jednom trenutku dosadilo. Nakon jedne teatarske svečanosti, profesor na Filozofskom fakultetu I Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Muhamed Đelilović mi kaže: „Pa to su sjajne priče. Napiši knjigu ili na neki drugi način izbaci to iz sebe". Tada sam počeo nešto zapisivati, ali shvatio sam da je bolje da počnem o tome javno govoriti jer je živa riječ jača. Tako je nastala ova forma dokumentarno-autobiografskog pripovijedanja.

 

Sead Đulić, Presuda: tiha likvidacija

 

Zašto ste tu priču sakrili u kutiju cipela?

 

Nakon majčine smrti pospremao sam stvari i u kutijama za cipele pronašao sam važne dokumente i neke fotografije koje nisu bile spremljene u album. I tada mi klikne: To je to!  Jedna kutija od cipela jedna je priča. U svaku ću kutiju staviti neki predmet. Napravit ću uvod i imat ću zaključak. Skupio sam tako pedeset kutija, dakle pedeset priča. Na pozornici sam ih posložio u obliku zida – pet redova po deset kutija. U svakoj se kutiji nalazi po jedna priča iz mojega života i iz života kazališta jer naš život nije buran samo zadnjih sedam godina. Imali smo mi i prije predstave koje nisu bile zabranjene, ali su nam rekli da ih ne igramo, i prije smo imali plakat koji nije bio zabranjen, ali ga nismo mogli preuzeti iz štamparije. U tim kutijama kriju se i emotivni trenuci, od prve ljubavi i krađe jedne ruže 1965. do danas. Pedeset mojih godina koje nudim publici. Publika bira broj kutije u kojoj se skriva jedna od mnogih priča. 

 

Vjerujem da vam nije bilo lako ogoliti se pred publikom, pokazati ranjivost, izložiti neke intimne trenutke.

 

Sead Đulić, foto: Privatni albumSead Đulić, foto: Privatni albumNije lako, ali kada bismo svi imali snage da skinemo masku s lica i da se suočimo sa svojim životom, većina nas bi doživjela katarzu. I ne bi bilo zidova. Bilo bi puno više mostova. Tada bismo i bolje razumjeli jedni druge. Predstava je krenula od toga da govori kroz što prolazimo, kako se borimo, da širi istinu. Ona je postala apel ljudima da govore. Previše je ljudi koji šute. Previše je amorfne mase koja ima samo oči.  Nemamo usta da bi s njima jeli i pili, nego prvenstveno da govorimo. Jer kad govorimo ima šanse da nas čuju, ako nas čuju, nešto se možda i poduzme, a onda ima nade da se stvari mijenjaju.

 

U predstavi sam iznio i neke stvari koje sam prvi put javno izgovorio. Za vrijeme rata, primjerice, žena mi je bila u Zagrebu, a ja u Mostaru. Možda će sada zvučati patetično, ali jednog me dana nazvala i rekla: "Ubit ću te, ako ti se što desi." To je bilo najljepše "volim te" koje sam u životu čuo! U trenutku kada sam gladan, bos, kada nisam imao gdje spavati i nisam znao hoću li ostati živ, bio sam sretan jer sam čuo da netko meni blizak 400 km daleko brine o meni. To je bilo najljepše oružje protiv svega što je pucalo na mene i dalo mi je nadu da izdržim. Pored ružnih i tužnih događaja i osjećaja, imao sam potrebu podijeliti i lijepe trenutke. Govorim i o nekim svojim pogrešnim odlukama. Na primjer,  1992. ostao sam svjesno u Mostaru. Mogao sam otići, ali htio sam ostati i braniti svoj grad. Danas vidim da sam izgubio godine života, a svi oni koji su otišli, prošli su mnogo bolje. Ispalo je da smo mi ostali kako bismo stvorili uvjete za one koji se vraćaju, kako bi oni mogli dobro živjeti, a mi ćemo se i dalje boriti i trpjeti. Nisam ostao u Mostaru za državu u kojoj danas živim, za odnose u kojima danas živim. Ostao sam u Mostaru jer sam se nadao da ćemo živjeti u normalnoj državi, u kojoj neće biti podjela, u kojoj će biti svejedno kako se zovem i prezivam, koja će cijeniti rad i kvalitetu rada, gdje će svima biti široko polje. No, to nije tako.

 

O svemu tome govorite u svojim predstavama. Mostarski teatar mladih uvijek je bilo vrlo angažirano kazalište – čini mi se da je za vas teatar najjače oružje. Kojim ste se temama bavili posljednjih godina?

 

Napravili smo jednu predstavu koja se zove "Biti ili ne biti, to je pitanje". U njoj smo isprepleli važne scene iz najznačajnijih predstava koje smo napravili u zadnjih četrdeset godina. Ponovno su ih igrali neki novi glumci, njih pet. Na kraju oni publici govore: "Da, to je istorija teatra. Ali vlast kaže da je to sve bila laž. Tko misli da nije, neka nam se pridruži". Šefica za kulturu nam je, naime, rekla: „Vi ste mali, minorni, napuhani. Vi ste zapravo nitko i ništa". Ta predstava bila je naš odgovor na tu njezinu izjavu. Na kraju svake izvedbe nema nikoga u gledalištu. Taj obrat na kraju toliko potrese publiku da ona nema snage ni da aplaudira, duboko je dirnuta jer doživljava svu tu našu sedmogodišnju patnju. Bili smo na festivalu studentskih kazališta u Banja Luci i ta je predstava u kategoriji neverbalnih predstava dobila glavnu nagradu kao najbolja predstava festivala.

 

Za proslavu četrdesete obljetnice teatra radili smo "Othella", no to je opet naša priča. U "Othellu" je glavna tema ljubomora, a ljudi na vlasti se iz ljubomore bave nama, pa smo napravili našu priču i dobro je prošlo. Onda smo napravili predstavu "Oda radosti, deveta nedovršena". Napravili smo veliko istraživanje u skoro svim zemljama bivše, zajedničke nam, domovine. Napravili smo intervjue s desetinama vojnika iz svih vojski. I s desetinama žena sa svih strana koje su bile žrtve tih vojski. I s mladim ljudima iz svih tih sredina koji su rođeni u vrijeme rata. Radni naslov tog projekta bio je "Neizgovorene misli". Htjeli smo doprijeti do misli koje muče sve te ljude, do doživljaja koje ne smiju ni sebi javno reći, koje imaju kad ugase svjetlo ili kad se gledaju u ogledalo. Dobili smo knjige i knjige materijala. Tražili smo profesionalne glumce iz regije, napravili smo audiciju. Javilo se sedamdesetak sjajnih mlađih glumaca s kojima sam razgovarao.  Nisam birao najbolje glumce, nego sam procjenjivao tko se spreman najviše otvoriti i podijeliti s publikom  svoju priču. Odabrao sam osmeročlanu ekipu, četvoricu glumaca i četiri glumice,  s kojima sam se zatvorio u jedan pansion na jezeru Salakovac kod Mostara i u mjesec dana smo napravili predstavu. Počinje snažnim, gromkim, stamenim Hej Slaveni koji se raspada u drugom dijelu, a završava porukama mladih ljudi koji su zapravo krik. Zadnja rečenica koju jedan mladi čovjek izgovara jest: "Želim domovinu. Ili makar mir." Glumci su ispričali svoje priče, neki su imali sjećanja na rat iz devedesetih, neki iz kosovskog rata, a neki na bombardiranje Srbije. Tu je  bilo bolnih, strašnih, traumatičnih priča, ali i komičnih.

 

MTM, "Oda radosti"

 

 Tijekom predstave pjevamo sve himne zemalja bivše Jugoslavije, a dok svaki glumac pjeva svoju himnu, ostali, čija to himna nije, igraju scenu kako njihovi narodi stereotipno vide taj narod čija se himna pjeva. I to je strašno. Prva himna u predstavi je srpska, Bože pravde. Njih troje drže po dva noža i stvaraju ritam himne oštrenjem noževa. Na izvedbi u Beogradu, tišina se mogla rezati. Kad je završilo, kompletna dvorana se digla na noge. Predstava je stala na 2-3 minute. To nam je dalo krila - vidjeli smo da se razumije, da se može. Te je godine predstava pozvana u Niš. U Narodnom pozorištu naša je predstava bila centralni događaj za obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom. Drago mi je da je to nešto prepoznato.

 

Sad igramo Aristofanov "Mir" jer nam se učinilo da je to Aristofan napisao za Mostar. U gradu je rat, loše je stanje, nema božice Mira, čovjek želi osloboditi božicu Mira, a vlast hoće slavu. Što je tu različito? Preko duhovitih grafita u Mostaru, taj Aristofan je postao naša priča.

 

Ponovno smo napravili i našu ratnu predstavu "Pax Bosniensis". To je predstava koja je nastajala od 1992.-1995. i stalno je igrana, a govori o našim doživljenim ratnim iskustvima. Bili smo u Zagrebu s njom 1996., a igrali smo je do 2003. 135 puta je odigrana, obišla je svijet, napisane su knjige o njoj. A onda je ta generacija glumaca otišla iz teatra. Ja sam je poželio raditi s novim mladim ljudima koji su rođeni na kraju rata ili poslije rata, da vidim da li se njih to još tiče. Mogu li razumjeti taj sinopsis, da li on na emotivnom planu korespondira s njima. Odigrali smo jednu izvedbu – to je ista predstava, ali i potpuno drugačija. No, jednako korespondira s publikom, nosi onu bol i publici je teško nakon nje čak i pljeskati – jednako je potresna. 

 

Vaše su predstave fizički vrlo zahtjevne, u njima se isprepleću različite vrste kazališta. Kakve glumce primate u svoj ansambl?

 

MTM, "Pax Bosniensis", foto: PromoMTM, "Pax Bosniensis", foto: PromoZa odgajanje dobrog dramskog pedagoga i mladog glumca nije dovoljno završiti Akademiju, jer vrsta teatra kojom se mi bavimo je nešto treće. Što sam stariji, potpuno razumijem zašto Eugenio Barba nije primao školovane glumce u Odin teatar. On je govorio: "Ne dolaze u obzir školovani glumci, ja ću ih školovati." Sve ono što se uči na Akademijama je mladom čovjeku potrebno, ali nama treba još nešto.

 

Naš glumac ne dolazi u teatar kao na posao. On u teatru živi. Mora biti totalno posvećen. U teatru ne može biti ništa teško. U našem teatru nema gotovih uloga. Mi predstave vraćamo na probe i nakon stote izvedbe. Ljudi koji su gledali prve izvedbe, vraćaju se ponovno na dvadesetu, pedesetu, jer one više nisu kao što su bile na početku. Stalno se nešto dodaje, istražuje jer mnoge nastaju iz procesa. U svaku se unosi dio naših života. Sve predstave koje sam radio zapravo su djelići moje autobiografije, bez obzira je li to Čehov, Shakespeare ili neki naš autorski projekt. Onaj koji nije spreman da otvori dušu do kraja, na sceni i pred kolegama u procesu rada, ne može igrati s nama. To nije ni verbalni ni fizički teatar, ali nije ni neverbalni, nije fizička ekspresija, ali jest i to, nije plesni, ali ima i plesa. Mi zapravo težimo za totalnim teatrom. Hoćemo li ga ikad dosegnuti, ne znam, ali znam da je to naš život.

 

Kako birate glumce?

 

Nema pravila, ali ljudi koji dođu k nama, moraju biti spremni na sve ludosti. S neprofesionalcima ne radimo audicije. Postoji legenda da je Grotowski pozvao ljude, odveo ih u neki dom i onima koji su ostali nakon tri, četiri dana rekao: "Vi ste položili. Vi to stvarno želite." Tako je i kod nas. Na početku godine svima kažemo da nam se mogu priključiti, a onda se kroz proces rada, kroz razvoj kreativnosti jasno pokaže tko jest to, a tko je tu zbog prijatelja,  tko će postati prava kazališna publika i tako.

 

Kad uzimamo profesionalce, s njima vodimo duge razgovore. Sjajan glumac kojemu nije jasno što radimo ili nikada nije vidio ni jednu našu predstavu, nema što raditi kod nas. Tko ne razumije naš način rada, u kojemu se ne podijeli tekst na prvoj probi, nego se odmah ide na scenu, nije za naš teatar. Imamo sreću da puno ljudi želi s nama raditi. Sjećam se davne 1990. kad smo igrali Čehovljeva "Galeba". Predstavu su igrali neprofesionalci. Ninu je igrala učenica trećeg razreda gimnazije. Došli smo  na festival najboljih predstava pozorišta Bosne i Hercegovine i na okruglom stolu je bilo više riječi o nama nego o drugim predstavama. Tada mi je prišla glumica Narodnog pozorišta Tatjana Feher i rekla: "Meni se ovo jako dopalo. Silno želim raditi s vama i odmah da znate novac me ne zanima."  Početkom 1991. odlučili smo raditi našu verziju "Hamleta" i ja sam nazvao Tanju i pitao je vrijedi li još uvijek njezina ponuda. Rekao sam joj da bi igrala Gertrudu, a da će Klaudije biti Denis. Iznenadila se, jer joj po godinama on može biti sin, ali pristala je i kasnije je stalno isticala da joj je to najbolja uloga u karijeri. Prepustila se toj našoj igri, pred publikom je hodala bosa, skidala šminku, ulazila u bazen...

 

Tko sve režira u Mostarskom teatru mladih?

 

MTM, "Maslinova grana", foto: PromoMTM, "Maslinova grana", foto: Promo

 Većinom režiram ja, ali puno je kolega i kolegica radilo u našem teatru. Sve mlade ljude koji pohađaju naš teatar od početka ohrabrujem da rade svoje ideje. U procesu rada glumci su koredatelji. Ja sam samo usuglašivač ideja, kao što su to nekoć zgodno govorili u kazalištu Daska.

 

Radili su Dino Mustafić, Selma Spahić, Stevan Bodroža, tri je predstave režirao Slobodan Praljak – i to je dio naše istorije i mi je se ne sramimo. Vrata MTM-a otvorena su svima. Ima zanimljivih predstava za djecu i mlade koje su radili odrasli članovi MTM-a, a glumica Amra Prutina napravila je iz procesa sa starijim osnovcima predstavu pod nazivom "Maslinova grana". Krenulo je od toga da djeca nisu znala što simbolizira maslina, a zatim ih je ispitivala kako vide podijeljeni Mostar. Ta je predstava snažan krik pobune mladih ljudi protiv svega onoga što oni žive – te podijeljenosti na ovu i onu stranu u istome gradu. Nakon svake predstave publika je nosila grančicu masline na liniju razdvajanja, a kasnije se sadilo stablo masline. Sad je već posađeno stotinjak maslina širom regije, ne samo u Bosni i Hercegovini. To je MTM-ova maslina mira. Predstava je prerasla u jednu društvenu akciju, koja nije za zanemariti.

 

Što se u vašem radu promijenilo nakon što su vas htjeli maknuti i uništiti?

 

Za one koji nas prate ništa se nije promijenilo, osim mjesta izvedbe. U 2016. imali smo 309 raznih programa, u 2017. smo malo smanjili pa smo imali 274 jer nam je bilo prenaporno, ali djelujemo.

 

Prije ste novac dobivali od grada. Kako sada dobivate financijska sredstva?

 

Pišemo projekte, prodajemo ulaznice, prodajemo znanje. Radimo puno radionica i to ide dosta dobro. Puno gostujemo. Zapravo, sad je to kako je bilo prije nego smo pristali biti javna ustanova u kulturi. Do 2006. bili smo nezavisni, a onda smo te godine pristali ući u javnu ustanovu u kulturi. Pristao sam na to da osiguram neku sigurnost, ali zapravo je to bio krivi potez.

 

U Zagrebu ste održali radionicu pod nazivom „Jesu li dvije obale šansa za most ili ambis". Koji je vaš odgovor na to pitanje?

 

U Mostaru je prelijep susret Istoka i Zapada, ali na njemu se također može posmatrati današnja slika svijeta, tih podjela između istoka i zapada, kršćanstva i islama, na taj sukob između civilizacija koji je ovovremen i jako snažan. Na kraju krajeva, i sam sam osjetio kad sletiš na neki aerodrom, šta to znači kad pored urednih papira imaš ime koje može zvučati terorističko. I tada sam znao da je to to. I na primjeru tog mosta, koji je sagrađen 1566. nakon devetogodišnje gradnje, i svega onoga što je poslije uslijedilo, čini mi se da se može pričati o vremenu u kojem živimo. Zato sam u Zagrebu održao radionicu na kojoj smo tragali za tim što znače ti mostovi, zašto smo izgubili radoznalost i avanturizam.

 

Budući da uglavnom držite vrlo angažirane radionice, koje se zalažu za gradnju mostova i mirno rješavanje sukoba, imate li povratnih informacija od polaznika radionica, primjenjuju li se stečena znanja i vještine u životu?

 

MTM, "Antigona", foto: PromoMTM, "Antigona", foto: Promo

Imam dva sjajna primjera. Prije nekoliko godina zvala me jedna međunarodna organizacija da napravim radionicu s grupom omladinskih vođa parlamentarnih političkih stranki na temu pomirenja. Tijekom radionice radili smo zamjenu uloga i dao sam im uputu da sve priče trebaju biti doživljene – morali su ih sami doživjeti ili vidjeti. Tijekom improvizacije dogodila se vrlo surova scena: jedan je mladić ležao na podu sav zgrčen, na ustima mu je bila peta muškarca koji ga je držao na nišanu. Radnju su smjestili u Škotsku, čime su malo odstupili od zadane teme, ali pustio sam ih. Škoti istjeruju Engleze. U jednom sam trenutku zamijenio uloge i najnasilnijem od njih dodijelio sam ulogu tog izmučenog muškarca na podu. Odjednom je on počeo pucati, vrištati i urlati i izašao je iz dvorane. Bio je omladinski vođa jedne od partija koje su snažno podupirale rat u Bosni i Hercegovini i koje su i danas vrlo rigidne. Vratio se nakon dvadesetak minuta, izvinuo se svima i rekao je: „Ja sam tek ležeći dole i gledajući taj đon od cipele shvatio šta sam radio. Nije to nikakva Škotska – ja sam taj koji je to radio kod nas. Poslije ovoga ne mogu više biti u ovoj stranci." Znam da je napustio stranku i promijenio se. Njihova scena je trajala svega pet minuta, ali valjda je taj osjećaj bio strašan.

 

Druga mi se situacija dogodila na radionici koju sam vodio u Omladinskoj školi ljudskih prava koju je organizirao Helsinški odbor Republike Srpske. Grupe su bile podijeljene jer u Bijeljini je dominantan srpsko – bošnjački odnos. Na radionici je bio omladinski vođa Šešeljeve stranke iz malog bosanskog mjesta. Sedam dana je trajala ta škola, predavači su bili iz Beograda, Tuzle, Zagreba, Sarajeva, odasvud.  Ujutro su imali predavanja, a popodne sam im ja držao radionice. I kako bi koji predavač završio predavanje, izlazio bi iz predavaone hvatajući se za glavu i govoreći: "Ma prije bi Karadžiću promijenio mišljenje, nego onom malom iz Šipova". Ja nemam taj problem jer se mi igramo, ne znaju dok radimo što radimo, nisu osvijestili u procesu što radimo. Doživljavaju to kao igranje. To osvijeste tek na kraju kad  treba dati evaluaciju radionice. Na zidu su stajale otvorene kuverte s imenima svih predavača i svih polaznika i svatko je svakome mogao napisati neku poruku što misli o njemu – anonimno ili s potpisom, kako god tko želi. Ja sam od tog dečka dobio dvije poruke. Na jednoj je pisao njegov kućni i mobilni telefon, telefoni od oca, brata, sestre, e-mailovi i svi mogući kontakti. Na jednoj poruci s potpisom piše: "Vi ste novi Isus. Vi ste naš jugoslavenski Isus. Molim Vas hodajte ovom zemljom i mijenjajte ljudima svijest, kao što ste meni." On je danas jedan od najvećih mirovnih aktivista u tom dijelu Bosne i Hercegovine i suradnik Helsinškog odbora za ljudska prava. Nakon sedam dana radionice. Dakle, vrijedi.

 

Da su ta dva čovjeka u čitavom mom životu i angažmanu jedini koji su promijenili mišljenje i vizuru promatranja svijeta u kojem žive i tih događanja kroz koje smo prošli tuđom voljom, vrijedilo je raditi.

 

Dakle, teatar je najjače oružje.

 

Tisuće mladih ljudi koji su u ovih četrdesetak godina prošli kroz teatar, a ima ih po cijelom svijetu, javljaju nam se pismima u kojima pišu da su tek kad su otišli iz teatra shvatili koliko su toga u njemu naučili. Nakon svega ružnog što nam se dogodilo, ja ne znam ni za jednog dječaka i djevojčicu, djevojku i mladića, koji su bili u teatru, a da su ispali loši ljudi i da su u minulim nevremenima činili ružne stvari. Ako to stvarno jeste tako, onda čovjek može biti ponosan jer je taj naš proces i način rada utjecao na to da  život gledaju malo drugačije.