• image

Igor Gajin

BERBA 2017.

 

Mrtvački ples nove hrvatske proze

 

Sumiramo li književnu proizvodnju novih autora na našoj spisateljskoj sceni godine dvije i sedamnaeste, popularne i već otrcane metafore o plimnom valu nove književne generacije moramo zamijeniti naglaskom na zabrinjavajuću oseku kvalitete i elementarne književne pismenosti

 

Božica Dragaš, Taurus, Hena ComBožica Dragaš, Taurus, Hena Com K.Serdarević, Eksperiment Irene Tot, FrakturaK.Serdarević, Eksperiment Irene Tot, Fraktura Dario Šarec, Totentanz, DurieuxDario Šarec, Totentanz, Durieux  Vedran Buble, Kaverna, DurieuxVedran Buble, Kaverna, Durieux  Tajana Obradović, Akustika tišine, FunditusTajana Obradović, Akustika tišine, Funditus 

 

* tekst je izvorno emitiran u eteru emisije „Bibliovizor“ 3. programa Hrvatskog radija 

Prema prognostičkim pretpostavkama književnog kritičara Matka Vladanovića, temeljita promjena hrvatske književne poetike u odnosu na aktualnu dominaciju tzv. stvarnosne proze dogodit će se tek kada na našu književnu scenu stupe milenijalci, tj. ona generacija koja se izrodila nakon 2000. godine.

 

Doduše, takvo predviđanje provocira pitanje kakav će relikt hrvatskog jezika, pa stoga i hrvatske književnosti do tog trenutka uopće egzistirati s obzirom na imperativ engleskog jezika u komunikaciji globaliziranog svijeta? Također, nužno se otvara i pitanje kakav će relikt književnosti i književne kulture uopće postojati s obzirom na potpunu usisanost novih naraštaja u vizualnu kulturu, spektakl ekranskog pejzaža i brbljanje po društvenim mrežama? Kakva će biti potreba za književnom kreacijom u vrlom novom svijetu u kojem se osobna ekspresija zadovoljava instantnim uploadiranjem jack-ass klipova i bujice ostalih banalnosti privatnog života na Facebook, YouTube i slične ekshibicionističke platforme? Kakva će biti potreba za knjiškom razmjenom ideja u kulturi u kojoj se prostor dijaloga i refleksivnosti, zahvaljujući novim medijima, zagušio narcističkim galamama u kojima nitko nije zainteresiran poslušati drugoga, nego isključivo ekspandirati svoje sebično ja? Kakvu civilizaciju očekivati kada krovna figura svjetskoga poretka, Donald Trump, sva pitanja ovoga svijeta i odgovornost za sudbinu planete promišlja u gabaritima komentara na Twitteru?

 

Ovo pesimistično pretjerivanje u uvodničarskom dijelu teksta katapultirano je iz asocijacija i neraspoloženja koji su mi se reaktivirali u kontaktu s nevjerojatnom zaredalošću loših ili jedva prosječnih romana iz pera autora i autorica koji kronološki, po godištima rođenja, u ovom trenutku stupaju na hrvatsku književnu scenu kao nova, mlađa generacija, od koje se uobičajeno očekuje da revitalizira guslanje hrvatske književnosti po jednoj žici, detronizira hijerarhiju okoštalog književnog poretka i ostvari nove pomake za književnost koja nam se već duže vrijeme, možda isuviše dugo, zbiva posvema predvidljivo.

 

Prema tom kriteriju, među najnovijim imenima hrvatske književnosti profilirala su se možda svega dva relevantna potencijala: Luka Bekavac i Kristian Novak, dok većina ostale književne proizvodnje još uvijek kruži u orbitama oko poetike kako ju je definirao i utemeljio FAK. Naše nove proze reproduciraju te formule i strategije, variraju raspoloživi registar stilskih i pripovjednih kombinacija u granicama tog poetičkog prostora i kreću se tako zadanom književnošću poput hrčaka u kolutu. Nove poetičke paradigme nema niti na obzoru, pa književna kritika konstruira dinamiku hrvatske književnosti mistificiranjem trendova u značajne mijene za naš književnopovijesni razvoj, što je praksa kojom se počinju zavoditi i studiozniji akademski pregledi hrvatske književne suvremenosti, prinuđeni mikroperiodizaciju rukovoditi tek prema površinskim promjenama u tematskom ili motivskom repertoaru, pa takvo mapiranje ponekad rezultira tipom preglednosti kakav smo mogli pročitati još samo u onoj slavnoj Borgesovoj priči o kineskom modelu katalogiziranja životinja.

 

Tko si dopusti zavedenost takvim tragom u modama hrvatske književne proizvodnje, zacijelo će 2017. godinu u nekom skorijem povijesnom pregledu istaknuti kao godinu od koje su se hrvatski prozaici intenzivnije posvetili problematici starenja i umiranja.

 

Inače, to je tema koju je spektakularno i epski u hrvatski književni prostor petoljetku ranije uveo još Zoran Ferić s romanom Kalendar Maja. Ali, rekao bih da je prepoznavanje svih dramatičnih aspekata starenja i umiranja u suvremenoj kulturi izostalo i u tom trenutku zbog čitanja Ferićeve tematske inicijative isključivo u granicama njegove programatske hipohondrije, na kojoj je gradio književni uspjeh još od crnohumornog nošenja s bolešću i smrtnošću u debitantskom hitu Mišolovka Walta Disneya. Ukratko, bilo nam je važnije koliko nas uspješno Ferić zabavlja, nasmijava i rasterećuje od nelagode pred tim tjeskobnim temama što kronično pulsiraju iz dubina naše svakodnevne struje svijesti poput sve kvarnijeg zuba, tako da je Ferićeva praksa nudila dobrodošli model relaksiranog verbaliziranja naših strahova o vlastitoj konačnosti. Podosta godina ranije tu je problematiku eksponirala i Dubravka Ugrešić u romanu Baba Jaga je snijela jaja, što su mediji i kritička recepcija kurtoazno i rutinski odradili, tek u natuknicama upućujući na kompleksnost i aktualnost problematičnog statusa staračke populacije u suvremenom društvu.

 

Čini mi se da je tek Hanekeov film Amour iz 2012. godine uspio široj publici istinski snažno predstaviti potpuno iskustvo staračkog propadanja pred smrt. Istodobno, taj nam je film šokantnim prikazom mizerne starosti zapravo razotkrio kakvu smo gustu i sofisticiranu mrežu zaštitnih i negirajućih mehanizama razvili u diskurzivnim sustavima naše kulture ne bismo li minimalizirali reprezentaciju nedostojanstvene i neglamurozne agonije umiranja u starosti. Za spektakl zapadnoga društva starost je pojava koja nagrđuje computer-generated imagery naše zbilje, nepristojno ulijeće u kadar i kvari iluziju, pa stoga na takvo tijelo reagiramo posve identičnim refleksima kao kada nam pred očima osvane izmet. Registrira to i Božica Dragaš, kada u romanu Taurus ispisuje sljedeći odlomak: „Gle ove starce, čujem djevojački glas u prolazu. Fuj, kaže drugi“.

 

 

 Analoškom logikom, ispravan ekvivalent izmeta trebalo bi biti truplo, ali za ideologiju kapitalističke eksploatacije već staračka populacija postaje teret i otpad društva, zbog čega kapitalizam razvija kompleksan sustav biopolitičkih strategija psihofizičkog discipliniranja, od represivnog kulta ljepote, pa do produžavanja radnog vijeka. U takvom režimu tijelo se eksploatira barem kao dvostruka vrijednost: kao prosumer, odnosno kao proizvođačko-konzumeristička jedinica, te kao seksepilan objekt, kojemu je imperativ biti oku ugodan. Aging Is a Choice glasi naslov knjige Geryja Patricka, što je vrlo lako prevesti u pravu poruku: starenje je naša krivica. Elementarnom je jasnoćom to predstavljeno i kada su nedavno objavljene usporedne fotografije Toma Cruisea i Kelly McGillis da bismo se šokirali razlikom u njihovom izgledu trideset godina nakon što su odglumili seksepilan par u akcijskom klasiku Top Gun.

 

I dok na svjetskoj književnoj sceni sve snažniju rezonantnost te problematike trendovskim instinktom potvrđuje Frédéric Beigbeder, napisavši roman o utopiji besmrtnosti pod naslovom Život bez kraja, iz našeg su književnog prostora od 2017. godine u dijalogu s tim pitanjima Igor Mandić, objavivši Predsmrtni dnevnik, te Slavenka Drakulić s knjigom Nevidljiva žena i druge priče, kao i Dubravka Ugrešić, koja u recentnom romanu Lisice osobna iskustva ispadanja iz matice sociokulturne živosti nastavlja opservirati u širem kontekstu, kroz tugu zastarijevanja i umiranja jedne kulture, knjiške, predinternetske. Zajednička fokusiranost ovih autora na pitanja smrtnosti i senzibilniji odnos prema mukama staračke svakodnevice ne predstavlja nikakav iznenađujuć obrat u njihovom opusu, nego prirodan razvoj ka novoj hijerarhiji egzistencijalnih i spisateljskih interesa u odnosu na činjenicu da im se osvješćuje drama skoroga kraja, tako da je među tim našim vremešnijim autorima, čini se, još samo Ivan Aralica više zabrinut za stanje nacije nego li za vlastito starenje.

 

S druge strane, dok FAK-ovska generacija još uvijek žurnalističkim dinamizmom u prostoru književnosti neumorno fabulira dnevnopolitičke teme, novi generacijski val naše književnosti, još uvijek klimav u spisateljskim koracima, nije, dakle, još ni sazreo potpuno, a već je shrvan daškom smrti za svojim vratom.

 

Pritom treba napomenuti da već neko vrijeme postfakovski debitanti, u sjeni medijski razvikanih proizvoda FAK-ovske generacije, tragaju za svojim prostorom razlike tako što zasićenost dnevnopolitičkom tematikom zamjenuju nagnućem ka apstraktnijim egzistencijalističkim temama. Uglavnom se odrekavši tabloidnog reprezentiranja svakodnevice, ovi autori minimaliziraju prepoznatljivi tranzicijski i posttranzicijski dekor, pa književne svjetove sužavaju na rutinirani ritam izolirane privatnosti, u kojem ih intimistički detalji potiču na poetsku refleksivnost. Deskriptivni realizam i društvenu kritiku zamjenjuju psihološkim realizmom i introspektivnim preispitivanjem kvalitete svoga življenja u zadanim društvenopolitičkim uvjetima. Više nisu zainteresirani za društvenu promjenu, nego za osobnu promjenu, tragajući za smislenom perspektivom svog besciljnog trajanja. Otprilike bi to bile indikativne tendencije nove proze kada smo pod naslovom „Kvartet novog tona u hrvatskoj prozi“ u ovom istom časopisu, broj ranije, predstavili autorski rad Natalije Miletić, Ivane Rogar, Jelene Zlatar i Ružice Aščić povodom njihovih ukoričenja iz 2016. godine.

 

Njihovi vršnjaci, oglasivši se sa svojim novitetima godinu dana kasnije, radikalizirali su ovu orijentaciju posvetivši se – kako bi rekli neki filozofi – jedinom bitnom pitanju u ljudskom životu, pitanju smrtnosti. Protagoniste ovih proza više ne zabrinjava ni rat, ni njegove posljedice, ni kriminal, ni korupcija, ni društvena nepravda, ni nezaposlenost, ni besparica, niti dužnička kriza, nego ih (budući da je riječ o autorima koji su u prijelomnoj dobi, oko četrdesete godine života), zabrinjava prvi dan ostatka njihovog života, koji je, avaj, od sada u silaznoj putanji. „Danas je dan novih početaka“, svečano obznanjuje junakinja u romanu Taurus Božice Dragaš kako bi se izvukla iz psihološke paraliziranosti curenjem preostalog vremena. Užasavajuća spoznaja smrtnosti počinje opsesivno metastazirati u njihovim mislima od trenutka kada su otkrili prve signale tjelesnog propadanja ili gubitka ljepote, ili kada su sahranili roditelje, pa zbog takvog izmicanja tla pod nogama počinju prakticirati predsmrtne dnevnike. Protagonisti ovih romana, naročito ženski likovi, opsesivno prate i proučavaju kožu, svijet im se ruši kad zapaze prve staračke pjege, a najjasniji putokaz svoga propadanja vide u otkriću da im grudi više i ne stoje baš tako uspravno. Kada Korana Serdarević zapisuje: „Promjena je stalno korak ispred moje svijesti“, onda je jasno da im pisanje o osobnom iskustvu starenja predstavlja pokušaj zaustavljanja vremena, a višesatno sjedenje nad rukopisom vlastitih misli o odnosu života i smrti samopromatrački je čin ekvivalentan sve dužim i sve zabrinutijim boravcima pred zrcalom.

 

Ta su pisanja stoga mentalne pripreme za vlastiti kraj, pregovaranja sa smrću, nešto književno ušminkanija self-help literatura kojom bismo se mogli okoristiti i mi ostali očajavajući smrtnici, i u tom su egocentričnom strahu te proze posve gluhe za problematičnost one biopolitike prema starenju i smrti koja je, kako smo već ranije spomenuli, krajnje dubiozno regulirana kapitalističkom ideologijom. Ima tu, na kraju krajeva, i karijerne kalkulacije s obzirom na tematsku atraktivnost smrti: osim što je ambiciozna, tema smrti ima izrazito afektivan učinak i pouzdano pogađa najosjetljivije žice među publikom, ujedno omogućavajući kič romantičarskog uzdisanja nad prolaznošću života, poetizirano parafraziranje općih mjesta egzistencijalističke filozofije i vođenje diletantskih seansi s metafizičkim. Odnosno, ukratko rečeno, omogućava nesuzdržanu pretencioznost.

 

Dario Šarec, Totentanz, DurieuxDario Šarec, Totentanz, DurieuxNajeksplicitnijim u tom trendu čini se roman Daria Šareca, transparentno naslovljen Totentanz, što je, zapravo, kolosalna navlakuša. U Šarecovom romanu glavni protagonist je zgubidan za čiju je lijenost očito da su recesija i opća nezaposlenost najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi, pa nam autor s takvim početnim rasporedom figura nadalje ispisuje epizode pod parolom seksa, droge i rock'n'rolla, očito zaveden mitologijom beatničke književnosti i karizmom Charlesa Bukowskog. Šarec nas pokušava nasmijavati infantilnim vicevima i najnotornijim primjerima klozetskog humora, pa nam pripovijeda kako je na ulazu pisalo „muški frizer“, pa uđe on, a unutra šiša žena. „Razmišljao sam“, navodi Šarec na jednom mjestu, „ – Srati pa skuhati kavu ili skuhati kavu pa onda srati?“, i to je paradigmatski primjer maksimalne dubokoumnosti ovoga romana.

 

Toj hrpi adolescentskih dumbass bedastoća ne bi se uspjeli nasmijati niti Beavis i Butt-Head, niti bi Šarecovim vicevima pomoglo stimuliranje nasnimljenim smijehom iz tonske pozadine američkih humorističkih serija. Pa da bi od toga ipak bilo nekakve književnosti, Šarec kao kontrapunkt uvodi nešto ozbiljniju narativnu liniju o razvoju odnosa s ocem, koji tavori na psihijatrijskom odjelu. Ali Šarec nije Mirko Kovač i upravo u tim dionicama razotkriva se koliko su Šarecu ograničeni spisateljski kapaciteti. I da bi na koncu sva ta hrpa koječega, a ponajviše dosadna hrpa primitivnog humora, ipak dobila nekakav zaokruženi smisao, glavni protagonist na zadnjim stranicama romana s ocem u bolničkoj pidžami na majčinom grobu doživljava epifaniju, pa mu se razotkriva prava priroda svih tih zgoda i nezgoda s prethodnih tristotinjak stranica: sve su one, zapravo, jedan ganutljivi mrtvački ples. Ispostavlja se, dakle, da te zgode i nezgode nisu služile za razmahivanje autorove netalentiranosti i demonstraciju katastrofalne neduhovitosti, nego da bismo na kraju uzdahnuli nad velebnim obratom tih viceva u poetski pathos. Ali Totentanz ipak nije poput filma Barry Lyndon, pa da Šarec, poput Stanleyja Kubricka, efektno poantira šarolike pikarske epizodice završnim autorskim komentarom o mors nivelatrix.

 

Za Koranu Serdarević čovjek je živ sahranjen čim je stabilizirao egzistenciju, od trenutka kada mu se život posloži i definira u opći, tipski obrazac malograđanske uspješnosti, tako da mu preostaje još samo plutati na toj vodi stajaćici, bez krupnijih životnih ciljeva na obzoru. „Već neko vrijeme se ne uređujem, umorna sam. Još malo pa ću se uplašiti da odustajem“, kaže njena naslovna junakinja na prvim stranicama romana Eksperiment Irene Tot, iako je tek u Isusovim godinama. Međutim, prvi uznemirujući signali starenja, poslušna ukalupljenost u opće standarde malograđanske doličnosti i deprimiranost predvidljivim pravcem kojim će teći dugi ostatak njenoga života, poput loše beskonačnosti, navodi je da u jednom trenutku snažnim rezom prekine tu negativnu spiralu letargičnog tonjenja u sivilo i odlučuje se – kako se to danas popularno naziva – za kompletni makeover. „Odlučila sam da ću živjeti sve živote koje mogu pronaći“, kaže Irena Tot, pa se izbacuje iz tračnica dotadašnjeg života, napušta posao, putuje, okušava se u novim karijerama, eksperimentira seksualno, a fizički izgled mijenja tako radikalno da je doslovno – kako bi se reklo – ni rođena majka ne prepoznaje.

 

Budući da je Irena po struci farmaceutkinja, životna joj vodilja nije parola da se na kotrljajuće kamenje nikada ne hvata mahovina, nego je inspirira metafora bliža njenoj struci, odnosno fenomen alotropije ili „mogućnost drugačijeg rasporeda atoma istog elementa“. Radi konkretnije ilustracije, autorica navodi primjer materijala kao što je grafit, koji trošimo dok pišemo olovkom, ali mu se istodobno možemo diviti i kada razgledamo blistavi dijamant. Stoga Irena Tot odbija biti tupa olovčica što sivim tragom ispunjava prazne listove života onako kako nas drugi vuku i diktiraju nam, te odlučuje zablistati snagom dijamanta, našavši snage za taj poduhvat u sposobnosti da, metaforički govoreći, „jednostavno“ prerasporedi atome od kojih je sastavljena i tako kreira osobnost kojom bi bila zadovoljnija.

 

Korana Serdarević, Eksperiment Irene Tot, FrakturaKorana Serdarević, Eksperiment Irene Tot, FrakturaIz dosad rečenog jasno je da ambicije ovoga romana ciljaju na plodno tlo onih naših fantazija što nam se razvijaju iz frustrirajućeg osjećaja zarobljenosti, iz onih misli što nas uvijek čekaju u zasjedi da bi nas onespokojile sumnjama kako je život negdje drugdje. Za labilnije čitatelje ovaj bi roman možda i mogao imati važnu ulogu u njihovoj životnoj filozofiji i motivirati ih za neke bitne pomake u biografiji, ali rekao bih da u toj sljedbi Paulo Coelho ipak ostaje njihov bog, dok je Eksperiment Irene Tot, nazovimo to tako, samo sekularna verzija onoga što Coelho propovijeda, u smislu da je Eksperiment Irene Tot „znanstveno“ utemeljen u zakonima prirode, kao što je spomenuta alotropija.

 

Paradoksalno, Korana Serdarević narativnom izvedbom poništava zavodljivost osobne revolucije koju provodi njena junakinja. Dok Irena Tot prolijeće kroz seriju emancipacijskih promjena, te novim lifestyleom slavi uzbudljivost raznovrsnog proživljavanja svega pomalo, Korana Serdarević pripovijedanjem (koje je netko od kritičara dobro ocijenio kao stilski monotono) svu tu dinamiku verbalizira bez promjene intenziteta, bez ekspresivnosti euforične slobode koja se napokon živi punim plućima, općenito bez poleta, pa se stječe dojam da avanturističke promjene Irene Tot i nisu gradacija u njenom razvoju, nego puke rubrike. Ono od čega Irena Tot bježi glavom bez obzira u oprečne krajnosti, uplašena za vitalnost svoga duha, paradoksalno, ostalo je u jeziku Korane Serdarević, uistinu tako potvrđujući osnovne strahove Irene Tot: jednoličnost umrtvljuje.

 

Iako vrvi potentnim idejama i provokacijama, upravo zbog mlake izvedbe Eksperiment Irene Tot vrlo bi brzo potonuo u zaborav, bez većeg recepcijskog odjeka, da mu se nije dogodila najbolja moguća reklama i lansirala ga iz osrednjosti u žarište javne pozornosti. Kao što je već poznato, vulgarno seksistička kritika ovoga romana iz pera Ivice Matičevića eksplodirala je iz poslovično netalasajućih redova naše književne kritike u skandal, a Eksperiment Irene Tot odjednom je osvanuo kao važan simbol u aktualnim ideološkim ratovima polariziranog hrvatskog društva.

 

Ironično, Eksperiment Irene Tot ideološki je problematičan i za desnu i za lijevu optiku čitanja. Eksplicitno izražavajući ambiciju da se uključi u tekuće svjetonazorske sukobe i tako ostvari društvenopolitičku relevanciju romana, Korana Serdarević promjene u životu glavne junakinje ispisuje i kao pobune protiv onog sustava vrijednosti koje aktualne konzervativne snage žele uspostaviti u totalitetnu normu za hrvatski živalj. Obračunavajući se s takvim diktatom društveno prihvatljivog, autorica psihoemotivne krize svoje junakinje razrješava, između ostaloga, i tako što je na kraju romana preseljava u Njemačku, očito time poručujući vatrenim domoljubima kako je Hrvatska anihilacijska crna rupa za sve što bi htjelo živjeti i misliti. Također, Irena Tot pred kraj romana izvodi i provokacijski performans u katedrali, ismijavajući crkvene rituale, demagogiju propovijedi, psihologiju stada među nazočnim vjernicima i svađajući se sa svećenikom da ne želi rađati. Ali to najpretencioznije mjesto romana baš i nije razgovor s Velikim inkvizitorom, niti se odlikuje retoričkom snagom, recimo, Krležine destruktivne, nihilističke paljbe, nego je u svojoj tendencioznosti posve banalno, bez intelektualne snage u ambiciji da se poljulja autoritet crkve, općenito nedoraslo.

 

Osim što Korana Serdarević nije Oliver Frljić, za lijevu optiku, naročito feminističku ili postkolonijalnu, problematično je da emancipacijska traganja Irene Tot završavaju na cilju koji zapravo predstavlja stereotip romantičnog vrhunca, klišeizirano logičan kraj njene životne priče, istodobno bivajući i notorna reprodukcija patrijarhalne ideologije: ona, naime, završava u naručju njemačkog novinara Tomasa. Štoviše, već i autoričina odluka da se u naslovu sve te avanture definiraju kao eksperiment implicira puko testiranje moda, prije nego što se junakinja vrati ovjerenim temeljima tradicionalističkih vrijednosti, poput mladih Amiša, koji se nakon probnog roka među iskušenjima modernoga društva vrate u svoje stoljeće. Stoga je opravdano posumnjati nije li Eksperiment Irene Tot zapravo puka predstava za revitalizaciju temeljno konzervativnih pozicija, predstava koja se kritički odmiče samo od dnevnopolitičke histerije i vulgarne fundamentalizacije?

 

Božica Dragaš, Taurus, Hena ComBožica Dragaš, Taurus, Hena ComZanimljiva je koincidencija da ime Tomas nosi i muškarac u životu glavne junakinje iz romana Taurus Božice Dragaš. Božica Dragaš je, inače, godinom rođenja više od desetljeća starija od ostalih autora o kojima govorimo u ovom tekstu, ali se na književno eksponiranje odvažila tek odnedavno, bilježeći za sada u svojoj bibliografiji kvantitativno skroman opus, no kvalitativno daleko zreliji od ostatka novih autora u hrvatskoj književnosti. Zbog spomenute podudarnosti u imenu Tomas čini se kao da je Taurus izravno nadopisan na roman Korane Serdarević, kao svojevrsni nastavak, čija autorica, zbog dodatnih godina iskustva, vrlo dobro zna da svi ti viteški Tomasi u čija naručja padaju izgubljene i sebetražeće Irene Tot na kraju postaju trbušaste pivopije pred televizorom. Stoga Božicina junakinja Sofija, sada u pedesetim godinama života, ogađena takvim svakodnevnim prizorom, napušta Tomasa, a svoju okolinu skandalizira razlogom rastave: ona se, naime, želi ponovno zaljubiti i još jednom osjetiti sokove života. S obzirom na njene godine, društvo takvu odluku, dakako, dočekuje s porugom.

 

Božica Dragaš čas duhovito, a čas vrlo revoltirano registrira razne oblike diskriminiranja populacije u trećoj dobi, suptilno ispisuje psihofizičke tragove starenja na svojim likovima, a problematiku smrtnosti promišlja intelektualno kompetentno, eruditski demonstrirajući da se konzultirala s relevantnom filozofskom i književnom lektirom. Božica Dragaš ujedno je i jedina autorica među dosad spomenutim imenima koja problematični status starosti u suvremenom društvu prepoznaje kao isključivanje koje je motivirano logikom kapitalizma, pa se može reći da je u 250 stranica romana u većoj ili manjoj mjeri dotakla sve važnije aspekte ove kompleksne tematike, uz to još imajući koncentracije i za zanimljive stilske invencije, ponajviše na planu simuliranja polifonije koja nam se danas događa kroz simultano obavljanje interpersonalne komunikacije i telekomunikacije.

 

U mnogo čemu pravi mali biser, ujedno i među boljim književnim ostvarenjima u 2017. godini, roman Božice Dragaš ipak nije potpuno bez nedostataka. Na makroplanu svakako je izostala izbalansiranost među narativnim linijama, pa se intrigantni i idejno potentniji zaplet oko Sofijine suradnje na web stranici pogrebnog poduzeća s vremenom zapostavlja radi donekle nepotrebne avanturice u kojoj Sofija s prijateljicom planira krađu skrivene ušteđevine u domu jednog udovca. Ta avantura očito predstavlja reanimacijski adrenalin za gospođe u godinama, ali opasno otklizava u otrcane klišeje onih jeftinih američkih komedija iz žanra pod generalnom etiketom „kad starci prolupaju“. Također, baš kao i u romanu Eksperiment Irene Tot, i u ovom slučaju roman završava tako što se glavna junakinja smiruje u zagrljaju novopronađene ljubavi, što samo dokazuje koliko je tradicionalna patrijarhalna matrica poretka duboko upisana u svjetonazore ovih književnih realizacija.

 

Vedran Buble, Kaverna, DurieuxVedran Buble, Kaverna, DurieuxU odnosu na usuglašenu zainteresiranost naše novije proze za teme starosti i smrti, zanimljivu iznimku predstavlja debitantski roman Kaverna Vedrana Bublea, ujedno tematskim izborom predstavljajući usamljen slučaj i u odnosu na sav dosadašnji tematski repertoar hrvatske tranzicijske i posttranzicijske književnosti. Naime, Vedran Buble kao da je prvi autor koji je konačno reagirao na kontinuirane kritike Borisa Postnikova o tome kako hrvatska književnost od 1990. godine, pa doslovno sve do danas, unatoč mitu o spremnosti za svaku detabuizaciju, sustavno izbjegava napisati roman koji bi reafirmirao vrijednosti Narodnooslobodilačke borbe i antifašističke tradicije partizanskoga pokreta. Motivacija Vedrana Bublea da premijerno zakorači u taj ignorirani tematski prostor osobne je naravi, ocijenivši da su nevjerojatne priče iz obiteljske prošlosti u vrijeme Drugog svjetskog rata vrijedne dokumentiranja sredstvima književne naracije, pa nam stoga pripovijeda kako je izvršena egzekucija nad osamdesetak seljana iz omiškog zaleđa nakon što su izvršili diverziju na logistički važnoj cesti za talijansku vojsku.

 

Kaverna počinje obećavajuće, u prvoj trećini prilično živopisno rekonstruirajući leksik i običaje ruralne Dalmacije, ali kada pročitate rečenicu u kojoj jedna od protagonistica kaže da „mora (...) u glavi zavrtjeti novi film“, onda vam se otkrije autorova površnost. Jer teško je očekivati da se u jezik i kognitivne obrasce malomišćanskih gospođa između dva svjetska rata, pa da su i odgledale pokoji filmski žurnal, usadio metaforički rječnik hipervizualne kulture kao naturaliziran način razumijevanja zbilje. Na žalost, kako dikatati priče, zbog obveze prema povijesnoj faktografiji, postaju zahtjevniji, tako se slamaju i Bubleovi književni napori s vrhuncem u potpuno razočaravajućoj pripovjednoj izvedbi na najvažnijem mjestu romana, kada se događa masovna likvidacija seljana. Nadalje, izrazito potentnu povijesnu epizodu za uistinu snažan roman Buble dodatno upropaštava tako što cijelu drugu polovicu romana preokreće u posve novom smjeru. Riječ je o tome da nakon neuspjele prezentacije te strašne likvidacije u omiškom zaleđu Buble nastavlja pratiti sudbinu preživjele djevojčice Elze, pa se svijet ovoga romana u drugoj polovici sužava na prostor sirotišta u kojem Elza nastavlja odrastati. Premda je Buble imao ambicioznu namjeru da nas šokira slikama okrutnog nasilja među djecom iz predpovijesti današnjeg bullyinga, ovaj se autor nikako ne uspijeva diskurzivno prekodirati u svijet doživljavan dječjim očima.

 

U konačnici imamo potpuni debakl autora inferiornog za teme koje si je zadao, autora koji je u jednom romanu uspio, pod navodnicim rečeno uspio, na bizaran način slijepiti monstruoznu povijesnu tragediju s dječjim romanom. Oštriji kritičari zacijelo će mu prigovoriti i stereotipnu romantizaciju ruralne Dalmacije kao pastoralne idile, a ništa manje je diskutabilan i prikaz partizana kao pokreta skrivenog u šumi, bešćutno spremnog da seljane gura u rizične akcije i žrtvuje civilne živote na prvoj liniji za svoje vojnotaktičke ciljeve.

 

Tajana Obradović, Akustika tišine, FunditusTajana Obradović, Akustika tišine, FunditusU panoramskom razmatranju spisateljskih interesa među ovim novim autorima od pomoći bi mogao biti i podatak da su u vrijeme Domovinskog rata bili učenici ili studenti. Unatoč tome što snažna upisanost Domovinskog rata u kolektivno iskustvo još uvijek ostavlja dubok trag i u hrvatskom književnom pismu, bivajući nedovršenom temom ili figurirajući kao univerzalni, gotovo transcendentni prauzrok svih pitanja kojima se hrvatska književnost danas bavi, među ovom galerijom mladih pisaca jedino se Tajana Obradović u romanu Akustika tišine vraća traumatičnim pitanjima s početka devedesetih.

 

Valja podsjetiti da je Tajana Obradović par godina ranije ukoričila prozu pod naslovom Onda znaš kako stvari stoje, solidan romančić, ali ipak vrijedan isticanja zato što se posvetila važnoj problematici korporativnih zviždača, ujedno sjajno opisavši insajderske mehanizme karijerističke svakodnevice među novonastalom business klasom u posttranzicijskoj Hrvatskoj. To je, inače, segment našeg posttranzicijskog društva kojem se tzv. stvarnosna proza u tobože obuhvatnom prikazu hrvatskog političkog i ekonomskog realiteta nikada nije usudila prići, kao ni mnogim drugim tipičnim slikama hrvatske socijalne realnosti, gomilajući tako onkraj svojih razvikanih dokumentiranja i problematiziranja zbilje tobožnjom realističkom vjernošću obilje prešućenih i ignoriranih društvenih slojeva i pojava, što se potom pokušalo brzopotezno nadoknaditi onom slavnom Jergovićevom tvrdnjom da su Veličanstveni Poskokovi Ante Tomića zapravo kuražna kritika Todorićeve naddržavne moći i korporativnih olimpa slične posttranzicijske elite.

 

Nastavivši se rukovoditi osjećajem za važne i delikatne teme, Tajana Obradović u romanu Akustika tišine evocira kakve su sve muke proživljale osobe nepodobnog prezimena i obiteljskog porijekla u klimi ekstremnog nacionalizma na početku devedesetih. Na žalost, potencijal priče usmjerene prema tom problemu razvodnjava se autoričinim zapetljavanjem glavne junakinje u sapunicu unutarobiteljskih sukoba s roditeljima te braćom i sestrom, a sve to biva dodatno opterećeno i pretencioznom dramaturgijom psihijatrijskih seansi, otkliznuvši tako u melodramatično oponašanje Leta iznad kukavičjeg gnijezda. Želeći nas šokirati skandaloznim obratom u kojem se razotkriva da je shizofrenija glavne junakinje iskonstruirana obiteljskom urotom, autorica pada u sapuničarski trash najgore vrste, povlačeći time na dno i ozbiljniju narativnu liniju o pritiscima okoline zbog nacionalno sumnjivog prezimena.

 

Uostalom, taj autoričin porok pretjerivanja u unesrećivanju glavnog lika čini nagomilane drame sve manje uvjerljivima, a sve više isforsiranima, nerijetko i posve ishitrenima, dok banalna psihologizacijska lamentiranja nad kalimerovski preuveličanim obiteljskim nepravdama više čine ovaj roman prigodnim za stranice magazina Moja sudbina, posebice zbog jeftinog stila dramatiziranja u naraciji. Nemajući više simpatije za toliko afektivan lik, nismo više dirnuti ni nevoljom s nepodobnim prezimenom, ionako zatrpanim pod obiljem ostalih pompoznih drama glavne junakinje. „Zašto bi itko gajio emocije prema mom životu?“, pita se u jednom trenutku glavna protagonistica, prekasno predosjetivši da se čitatelji s takvim pitanjem gombaju skoro pa od samog početka romana.

 

Sumiramo li na kraju u zaključnu ocjenu svu tu pokušanu književnu proizvodnju novih autora na našoj spisateljskoj sceni godine dvije i sedamnaeste, onda one popularne i već otrcane metafore o plimnom valu nove književne generacije moramo zamijeniti naglaskom na zabrinjavajuću oseku kvalitete i elementarne književne pismenosti.