• image

Igor Loinjak
ART KLUB MUZEJA LIKOVNIH UMJETNOSTI, GRAFIČKI RIT

 

Od prirode do linije – iskustvo Rendulićeva pogleda


Rendulićev put od prirode do linije deduktivnog je karaktera i zahvaljujući toj dedukciji vizualnih podražaja dolazi se do jednostavnosti i čistoće cjeline prizora

 

Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio Rendulić

 

Generalno gledajući, pristup odabiru motiva može proizlaziti iz dvije pobude. Jedna je ona morfološka posredstvom koje umjetnik u određenom dijelu vidljive stvarnosti kojom je okružen uočava idealne gradivne elemente za konstrukciju svojih djela. Čista morfološka motivacija uključuje isključivo posezanje za formalnim aspektima vidljivog, dok sadržajna dimenzija ostaje manje važnom. Uz morfološku, treba pak spomenuti i tu sadržajnu, odnosno semantičku motivaciju u kojoj se, za razliku od prve, naglasak stavlja upravo na odabrani motiv, dok je samoj formalnoj izvedbi prizora pridan tek usputni tretman. Jedna i druga motivacija nisu, naravno, isključujuće. Štoviše, spretnost mirenja ovih dviju motivacija odraz su već razrađenog i samosvjesnog pristupa u kojem se stvari ne događaju „slučajno“, nego su rezultat promišljenog pristupa proizašlog iz najmanje dvije izvorišne točke – više nego zadovoljavajuće usvojenom metjeu i sposobnosti semantičke analize motiva koji postaje više od pukog vizualnog poticaja.

 

Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio Rendulić  Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio Rendulić  Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio Rendulić Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio Rendulić 

 

U ciklusu linoreza Antonio Rendulić spretno spaja prethodno spomenute motivacije. Osobni afinitet prema prirodi koji se akumulirao u temama iz Kopačkoga rita nadograđen je formalno vrlo čistim pristupom viđenim motivima koji nisu samo vizualno doživljeni, nego i vizualno proživljeni. Već u ranim otiscima nazire se osjećaj za dotjeranu kompoziciju tada još uvijek čvrsto oslonjenu na figurativnu reprezentaciju. Međutim, kronološka analiza Rendulićevih djela daje nam naslutiti kako je mladi autor u vertikalama vodenih površina i horizontalama vegetacije uočio jednostavnu ritmičnu igru podatnu za brojne varijacije. Nižući prizore močvarnog područja, Rendulić analizira sadržaj svojih motiva, a kao rezultati te analize nastaju morfološki jasni kompozicijski obrasci kojima sadržaj postaje tek moguća dodana vrijednost. Svjestan toga, autor s vremenom počinje napuštati suho podražavanje prizora apstrahirajući viđeno do konstruktivno jasnih sekvencija koje postaju same sebi dostatnima.

 

Antonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićAntonio Rendulić, Grafički rit, foto: Antonio RendulićRendulić se vrlo rano prestao opterećivati preslikavanjem. Kopački rit i priroda od kojih je započeo, postali su signali ritma horizontalnih i vertikalnih linija koje su zadržale svoju biomorfnost jer je autor razbio strogu geometriju dajući horizontalama vodenih površina da se mreškaju pod naletom vjetra, kao što je i šašu te granama stabala dopustio da se svijaju pod pritiskom zračnih masa. Rendulićeva sposobnost ukroćivanja razvedenih linija prirode koja se uočava kroz čitav ciklus pokazuje nam da se radi o mladom autoru koji ništa ne prepušta slučaju i koji točno zna što želi. Ne samo kvantitativna, nego i vremenska razvedenost predstavljenog ciklusa pokazatelj su napretka na području ovladavanja formom što konačno i jest smisao onoga čime se Rendulić bavi. Evolucija oblika osobito se razmahala u najsvježijim primjerima u kojima morfologija konstrukcije gotovo u potpunosti nadvladava semantiku djela. U ovom slučaju to ne znači da je sadržaj nestao, nego ga je autor brojnim variranjima simbiotski sljubio s formalnim aspektima djela, oblikujući vrlo zreli umjetnički organizam.

 

Rendulićev put od prirode do linije deduktivnog je karaktera i zahvaljujući toj dedukciji vizualnih podražaja dolazi se do jednostavnosti i čistoće cjeline prizora. Početnu je detaljnost Rendulić uspio ogoliti na ono najvažnije uspjevši ne ostaviti ni jedan segment svoga rada nedovršenim i nedorečenim. Temeljem izrečenog, usuđujem se zaključiti da od talenata kao što je Antonio Rendulić imamo pravo, ali ne i obvezu dosta očekivati jer je već na početku otkrio slojevit pristup vidljivome svijeta u kojem jesmo i koji jesmo mi sami.